Oganj.blog.hr

POVODOM OBILJEŽAVANJA 83.OBLJETNICE SMRTI
SVETOG LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆ


LJUBAV PREMA BOGU I ČOVJEKU


Jedne večeri, na susretima u okviru projekta Religija za mir, ispred zagrebačke katedrale, biskup Josip Mrzljak reče:


"Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako veliki, posebni, nestvarni, grandiozni, nedodirljivi... a onda sam proučavao njihove živote i shvatio da su obični, normalni ljudi, ljudi poput nas, ali ipak tako posebni, drugačiji, ljudi podređeni Bogu i čovjeku. Nema odmora, nema osobnih interesa. Ljudi koji su sebe davali drugima, služili im, patili za njih, često i po cijenu vlastitog života “.

Sjećao sam se tih riječi, svakom novom spoznajom o svecima, podsjećajući se na neodvojivost služenja i ljubavi prema Bogu i čovjeku.


Ali sve navedeno kao da je lebdjelo oko mene. Dublje značenje svetosti osjetio sam dok sam dugo molio u Padovi, u kapeli svetog Leopolda Bogdana Mandića.


Nije me se posebno dojmio novouređeni prostor kapelice, ni mramor ni sva pozlata u njoj, već, više nego skromna, odaja u kojoj je svetac danonoćno molio i ispovijedao.


Krhka, rastom niska, bolesna osoba snažne duhovne snage. Ponizan, skrušen, u okruženju materijalnog siromaštva, zapravo bijede, predan, pun povjerenja, poniznosti, dobrote, milosrđa, razumijevanja, blagosti i ljubavi.


U ovoj maloj prostoriji, gdje je dobrohotni čovjek molio i ispovijedao cijeli dan, a često i noću, čovjek ne može ne osjetiti „Bog je tu“ i ne pomisliti: „Bog je kad ti ništa nije teško učiniti za bližnjega. "


Sveti Leopold Bogdan Mandić živio je Boga kroz svoja djela i u najtežim trenucima svoga života.
Dao Bog da se više ugledamo u takve velikane.


Nije lako, ali je lijepo živjeti s Bogom.


Branko Smrekar

U Brdovcu, 31. srpnja 2025.

VELIKOSRPSKA IDEOLOGIJA NE IZVIRE U NARODU,
VEĆ U GLAVAMA NJIHOVIH UMOBOLNIH POLITIČARA .

U Srbiji sam, gotovo navijek, i kao vojnik – vatrogasac u zrakoplovstvu i kao komandant Vatrogasne brigade Zagreb, Policijske uprave Zagrebačke, imao dobrih iskustva.

Nešto, ne baš najljepše, doživjeh još 1971. godine, kad sam, kao maturant, sa svojim razredom zagrebačke, Kemijsko tehničke škole, na stadionu FK Partizan sudjelovao na sletu, u čast rođendana druga Tita.

Nije bilo loše, iako za pjesme, nas velike skupine učenika iz
Zagreba, izvan stadiona, o ustajanju, banu, vilama, Velebitu……milicija nije imala previše sluha.

Na konjima su nas rastjeravali , istina, zbog mogućeg skandala, bez izravne uporabe sile, pa smo se povukli na pričuvne položaje,... birtije.

Uprkos dobrih iskustva u Srbiji, mrzim na krvožedne napadaje svih zločinaca, na naša Hrvatska tla, sve laži Srpske pravoslavne crkve, Srpske akademije nauka i umetnosti, njihovih čelnih političara i pobočnika u Hrvatskoj, koji u Domovini potiču razdor među državljane različitih narodnosti.

Ne podržavam ni one „naše“ političare i dio crkvenog Klera, koji ustuknuše pred lažima i čak ih, i pisano, bez povijesne provjere, prikazuju kao istinu.

Nakon pobjede u Domovinskom ratu, obnovljena je suradnja vatrogasnih službi neovisnih država Europe.

Tako sam, tada u značaju ravnatelja Učilišta vatrogastva i zaštite i spašavanja, pomoćnik ravnatelja Državne uprave za zaštitu i spašavanje, Republike Hrvatske, na jednom, međunarodnom stručnom skupu u Sarajevu, nakon mog predavanja o pripravama, gašenjima šumskih požara i spašavanjima, ugroženih civila, gasitelja i drugih ugroženih snaga, dobio ponudu za predavanje, na „Univerzitetu“ u Beogradu. Nisam, ali sam, prije toga, komandantu Vatrogasne brigade Beograd, pružio niz korisnih informacija o vatrogasnoj taktici, a s komandantom vatrogasaca Bara, Crna Gora, razgovarao o vatrogasnoj struci i poslao mu nastavne planove i programe i raspoloživu stručnu literaturu.

Mi smo vatrogasci soj poštenja, ljubavi i međusobnog pomaganja, bez ikakvih ograda spram, nacionalnosti, država, spolne orijentacije, stranačke pripadnosti, boje kože, imovinske sposobnosti, društvenog položaja,….

Mi smo, u svom poslanju „samo“ ljudi i s tim se ponosimo.

Postati čovjek ljepše je nego postati kralj.
A.G. Matoš

Pozdravljam uz vatrogasni pozdrav:

Boga slavi bližnjega izbavi!

Branko Smrekar

U Brdovcu, 28. srpnja 2025.

„SRPSKI KULTURNI CENTRI“-
KORACI KA „SRPSKOM SVETU“


Dana 10. listopada 2024. godine, središtu glavnog grada svih Hrvata, Zagrebu, u nazočnosti ministre Ministarstva kulture i javnih medija Republike Hrvatske, Nine Obuljen Koržinek, ministra vanjskih poslova Srbije, Marka Đurić i predsjednika Srpskog narodnog vijeća, kojem je glavni grad Beograd, Milorada Pupovac, otvoren, Srpski kulturni centar, površine 5.000 kvadratnih metara.


Pupovac je prigodno rekao da centar služi svakom stvaralaštvu koje govori jezikom napretka u slobodi, jednakosti i bratstvu dvaju naroda.


Ovo „bratstvo“ najbolje se očitovalo u Domovinskom ratu, kojeg mnogi, protivno interesu Hrvatske, nastoje zaboraviti, kad su naoružana „braća Srba“, uz časne iznimke, na svetom Hrvatskom tlu, u ime Velike Srbije, počela ubijati svoje goloruke susjede, Hrvate i sve druge koji nisu Srbi pa čak i, istina rijetke, časne Srbe koji nisu prihvatili velikosrpsku ideologiju.


Dosad su, takozvani, Srpski kulturni centri otvoreni u Belom Manastiru, Osijeku, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Daruvaru, Pakracu, Virovitici, Bjelovaru, Garešnici, Udbini i Kninu. Slijede u Petrinji, Zadru, Dvoru na Uni… U planu ih je četrdeset.

Po čemu bi se kulturni centri, po politici Vlade Republike Hrvatske, izgrađeni novcima Hrvatskih poreznih obveznika, smjeli zvati Srpski?


Radi se zapravo, o Hrvatskim kulturnim centrima za Srbe u Republici Hrvatskoj.


Koja će biti njihova namjena, koliko će imati zaposlenika i suradnika, hoće li oni biti provjereni, tko će ih plaćati, hoće li i u kojoj mjeri biti filijale ili ekspoziture tuđih nejavnih službi, hoćemo li odgovarajuće nadzirati rad tih centara?


Hoće li Srpski kulturni centri biti svjetovna Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj?


U Hrvatskoj nema ni srpskih sela ni srpskih škola ni srpskih kulturnih centara.


Držim da su Srpski kulturni centri, legalni procesi ka stvaranju „Srpskog sveta“.


Pitam se, zašto o toj podvali šute: vazda glasni falsch domoljubi, patriotske stranke, Kler, braniteljske udruge, akademici, „matičari“, intelektualci, predsjednici naših triju vlasti, uzgajivači tratinčica na Marsu, mlatioci prazne slame i drugi, uočljivi, sebeljubi?


Hoćemo li kad, nakon imperijalističke parole: „Gde su srpski grobovi tamo je srpska zemlja“ čuti novokomponiranu: „Gde su Srpski kulturni centri tamo je Srbija“?


Uz svijetle trenutke naše suvremene povijesti, poput „Hrvatskog proljeća“, Referenduma o samostalnost, koji je odlukom raspisao Prvi Predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, 1991. godine, na kojem se od 83,56 posto birača izašlih na referendum, njih 94,17% izjasnilo za samostalnu, neovisnu Hrvatsku, a samo 1,2 % za federaciju u okviru, danas, propale Jugoslavije, postupaka za osamostaljivanje Hrvatske te briljantne pobjede u Domovinskom ratu, Hrvati su u povijesti činili i brojne pogrješke.


Dopuštenje tendencioznih naziva kulturnih centara Srba u Hrvatskoj, kao Srpskih, držim jednu od njih, s dalekosežnim negativnim posljedicama za budućnost Hrvatske.


Dao Bog da, dugo očekivani javno iskazani, silan emocionalni nacionalni naboj, iskazan pjesmom, zajedništvom generacija, obiteljskim skladom i osvjedočenim domoljubnim odgojem, kulturom ponašanja i harmonijom izvođača, posjetitelja i sigurnosnih snaga, na glazbenom događaju i svojevrsnom referendumu o nacionalnoj pripadnosti, slobodnim promišljanjem, radom, kršćanskim načinom življenja, hrabrom borbom za istinu i pravdu, bez slijepog štovanja lažnih autoriteta, razlikovanjem dobra i zla, dakle svijetla i tame, oživotvorimo u tvorno domoljublje.


Time naše jezero dostojanstvene ljubavi i djelovanja na dobro Domovine, uprkos zavidnima i onima koji nas pod krinkom domoljublja, iza svijetla javne pozornice, za svoj interes, bešćutno, rasprodaju, nikad presušiti neće.


Branko Smrekar

U Bdovcu, 25. srpnja 2025

HRVATIMA U HRVATSKOJ VRATITI RAVNOPRAVNOST


PRIVILEGIRANE MANJINE SU VRIJEĐANJE VEČINE


Posebni, privilegirani, status etničkih manjina, dokaz je njihova nepovjerenja, prema Hrvatima i maćehinskog odnosa, dosadašnjih vlasti, prema većinskom narodu. Hrvati to nismo zaslužili.


Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, većina država članica EU-a nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija.


Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako
“svaki zastupnik u parlamentu predstavlja talijansku naciju”.


I dok Latvija s 38.9, Luxenburg 36.9, Češka 35.5, Estonija s
31,3 % pripadnika manjina, nemaju za njih zagarantiranih mjesta u parlamentima, Hrvatska, s 9.68 % manjina, ima čak 8 privilegiranih, zagarantiranih mjesta u Saboru Republike
Hrvatske, više nego cijela Europska Unija zajedno.
Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene U Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača.
U pravednom izbornom sustavu, to ne bi bilo moguće.


U Hrvatskoj nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran.
Izborni zakon i to treba promijeniti.


Po dosadašnjem se Izbornom zakonu, predstavnici manjina biraju na neodređeno vrijeme, a većinskog naroda na po četiri godine.


Od 8 pripadnika nacionalnih manjina, tri pripadaju Srbima.
Koliko su srpski predstavnici u Saboru Republike Hrvatske volja Srba u Hrvatskoj, najbolje pokazuju rezultat posljednjih parlamentarnih izbora: samo je 9,6 % Srba glasalo kao nacionalna manjina.


Dokaz je to da 90,4 % Srba u Hrvatskoj ne žele biti privilegirani, ne žele imati nepravedno povlašteni status i da Hrvatsku doživljavaju kao svoju Domovinu, sa Zagrebom kao glavnim gradom, što sigurno pomaže skladnom zajedničkom životu svih nas koji živimo u Lijepoj našoj.


U pravednom izbornom sustavu, pitanje nacionalnih manjina rješavalo bi se na drugačiji način: stvaranjem međuljudskog povjerenja na osnovi istine, pravde i stvaranja uvjeta za zajednički ŽIVOT, a ne takozvani suživot, koji nikom, izim interesnim političarima, ne koristi.


Po popisu stanovništva 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo 4.784.385 stanovnika, od čega, uz ostale, 3.736 356 Hrvata i 581.663 Srba.


U Domovinskom ratu, Hrvatsku je obranilo oko 500.000 Hrvatskih branitelja, od kojih 25.000 Bošnjaka (muslimana), 3.000 Čeha, 2.500 Albanaca, Slovaka, Mađara, Talijana… i oko 10.000 Srba.


To znači da je Hrvatsku branilo preko 10 % Hrvata i drugih narodnih manjina i samo 1.7 % Srba (?) u Hrvatskoj.
Svim tim časnim junacima svaka čast i zahvalnost, poginulima dao Bog mir Božji, a ožalošćenima puno duševnog mira.


Na okupiranom području Hrvatske, u samozvanoj Republici Srpskoj krajini, 1991. godine, živjelo je 549 083 stanovnika, od čega je pobunu podržavalo ili aktivno vojno napadalo 287 830 (52,4%) Srba, dok su Hrvati i drugi „ne-Srbi“, većinom, bili protjerani.


Po popisu stanovništva 2021. godine u Hrvatskoj je živjelo 3.871.833 stanovnika i to: 3.547.614 Hrvata i 240.079 pripadnika nacionalnih manjina, od kojih: 123.892 Srba, 24.131 Bošnjaka, 17.980 Roma, 13.817 Albanaca, 13.763 Talijana, i drugih. Prikazano u postocima 91,6 % Hrvata i 6,2 % manjina, od kojih: 3.2 % Srba 0,62 %, Bošnjaka, 0.46 % Roma, 0,36 % Albanaca, 0,36 % Talijana i drugih.


I na kraju, do 2024, godine, što se zbog „viših političkih interesa ostanka na vlasti najveće političke stranke“ privremeno promijenilo, predstavnici nacionalnih manjina su navijek glasovali, kako je to činio gospodin Pupovac, sa svojom nepromijenjenom, od vlasti dopuštenom taktikom: malo jamranja, malo špotanja vladajuće stranke, malo patetike, malo cendranja, malo cmizdrenja, malo dobrih ideja, vječnog, često izmišljenog, potenciranja ugroženosti Srba, stalnog izmišljanja ustaške opasnosti u Hrvatskoj (u čemu ga pokušava oponašati predstavnik Romske etničke manjine), malo naglašavanja osobnog značaja, ali na kraju nedvojbenom potporom vladajućoj stranci, koja ionako ovisila o njemu, što je njemu, Srpskom Narodnom Vijeću i srpskim tjednim novinama Novosti, omogućilo dobavu mnogo više financijskih sredstava, nego što bi to bilo pravedno. Ni ulaskom nove, prevarantske, stranke u vladajuću koaliciju, uprkos njihove velike larme uoči izbora, ništa se promijenilo nije.


AU skupinu vječnih kroatofoba koji vazda Hrvatima nameću kolektivni krimen ustaštva, iako u Hrvatskoj nema ustaša i nismo ni antisemiti ni poklonici zločina i zločinaca niti danas nismo odgovorni ni za ustaške ni za komunističke zločine, spada i sadašnji potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske, u desetom Saborskom mandatu, „predstavnik“ talijanske nacionalne manjine, koji je na izborima za parlament od 1907 važećih glasova Talijana koji glasovaše za manjinsku listu, dobio 937 glasova, što je u odnosu na 16.221. pripadnika talijanske manjine s biračkim pravom , manje od 6 % , a u odnosu na ukupni broj birača, 3.733.283, „impresivnih“ 0.026 %.


Rezultat dosadašnjeg biranja vlasti i njihovo nekompetentno vladanje, dovelo nas je u stanje kojim smo, po većini statističkih podataka, pri dnu Europske Unije.


Hrvatska treba preokret svoje politike, među kojima i promjenu Izbornog zakona.


Još će se vidjeti hoće li se u radu, posebno, samozvanih domoljubnih stranaka, inzistirati na jednakopravnom statusu većinskog naroda, ili će zbog materijalnog interesa čelnika tih stranaka, odustati od potrebne promjene Izbornog zakona i skladnog života svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju Domovinu.


U državi nedostatnog kršćanskog morala:
Novac je bolest kojoj nema lijeka.


Bože pomozi!


Branko Smrekar

U Brdovcu, 18. srpnja 2025.

"PRODAJA DALMACIJE"


ISTINOM PROTIV LAŽI


RAPALLSKI UGOVOR, RIMSKI UGOVOR

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.
„Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju.


U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja.

Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.

On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.


Rapallski ugovor/prodaja Dalmacije
Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.
Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).
Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).
Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila.

Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta
Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku.
Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.


Rimski ugovori
Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci – potpisana u Rimu 27. I. 1924.
U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.
Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih.
Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina teritorija Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugoslavenskom . teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima.


Naravno da su Srbi i komunisti pripisali “prodaju Dalmacije ” Hrvatima.


Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske.
Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika
.
Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.


Dalmacija u NDH
9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.


Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život.


Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.
Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni.


S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.
Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu?
Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.


Dalmacija-NDH-Njemačka
U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni.

Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.


Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem.” Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.
“Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.”

U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom.

Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:


“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju.
On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala.

U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće;

“Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac – Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće:


Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja.
Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:

Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama.


Dalmacija-Italija-NDH
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.
U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; “da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava.
Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.
Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju”.

“U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne.”
Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”.
Ja ne mogu biti onaj koji se odriče.
Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.
Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.” Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.


Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.


U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac.
Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji.

Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine!
Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.


Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:
“Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.”

Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.
„Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.
S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik!“


Daran Bašić Kamenjar, 20. studeni 2015.


Rabeći našu tešku povijest i borbu za opstojnost Hrvatske, skrivajući svoju mržnju i pretenzije spram naše domovine, mnogi žele iskoristiti za lažno blaćenje Hrvatskog roda.


Gospodin Isus Krist: Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi (Ivan 8, 32)

AAAli istinu nećemo upoznati ako ćemo se i dalje bojati, šutjeti, trpjeti „vanjske i unutrašnje„ laži i skrivati se iza vlastite sjene.
Tko nam može pomoći? Političari vjerojatno ne.
Jedino Dragi Bog, ali isključivo onda ako ćemo se ponašat kao istinski, a ne samo deklarativni vjernici.


Branko Smrekar
-

U Brdovcu, 15. srpnja 2025

Za pobudu razmišljanja licemjernih i neskrivenih štetočina Hrvatskog naroda, koje, svaka na svoj način parazitiraju na emocionalnoj ljubavi prema Domovini, fascinantno iskazanoj na antologijskom glazbenom događaju Marka Perković Thomson, a kojima je zajedničko, podupiranje Srpske pravoslavne crkve:


ULOGA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE U DOMOVINSKOM RATU


Pročitah jedan autorski članak:


Nakon smrti Josipa Broza Tita (1980. g.) Srpska pravoslavna crkva (SPC) započinje s političkim djelovanjem i postaje glavni promotor stvaranja velike Srbije.


Godine 1987. započinju pripreme za obilježavanje 600-te godišnjice srpskog poraza na Kosovu polju. SPC je odlučila da mošti kneza Lazara premjesti iz Beograda u manastir Gračanicu na Kosovu.


SPC je stvorila mitove (tijekom Drugog svjetskog rata i u vrijeme Jugoslavije) o stotinama tisuća pobijenih Srba i tako potaknula netrpeljivost, osvetoljubivost i jačanje srbijanskog nacionalizma. SPC je stvorila „okvir za mržnju“ koji je rezultirao mnogobrojnim zločinima i progonima Hrvata i Bošnjaka.


Srbijansko političko vodstvo i SPC su zajednički djelovali u ostvarivanju plana stvaranja velike Srbije. SPC je javno podržala i poticala srpsku pobunu na teritoriju RH i BiH. SPC je podržala tihi državni udar 1989. godine (ukidanje autonomnih pokrajina). Srpski „novi poredak“ su stvorili Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Udruženje književnika Srbije.


U Beogradskom centru „Sava“, 29. lipnja 1990. godine, na skupu Srba iz Hrvatske je dr. Gojko Nikolić govorio protiv rata i poručio: „Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo povijesnu pozitivnu nacionalnu ulogu u vrijeme ropstva Turcima… današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu prihvatiti… ”


SPC je zastupala ideju velike Srbije, da svi Srbi žive u jednoj državi, da se Srbiji pripoje sve takozvane „srpske krajine“ gdje žive Srbi što je praktično značilo da se dijelovi Republike Hrvatske pripoje Srbiji.


Predstavnici SPC Republiku Hrvatsku (1990.- 1991.) nazivaju ustaškom državom i uspoređuju je s NDH iz doba Drugog svjetskog rata.


SPC nije brinula za Srbe u Hrvatskoj jer su svi episkopi čije su se eparhije nalazile na prostorima koje je kontrolirala hrvatska Vlada napustili svoje vladičanske domove i premjestili se u Beograd, ili na teritorij koji su kontrolirale srpske snage pa je tako vjerničko stado ostalo bez pastira.


„Sveti rat“ za „Veliku Srbiju“: „Nakon osvajanja Slavonije na jesen 1991. uspostavljena je u zaposjednutim područjima nova pravoslavna episkopija. Episkopovo sjedište bilo je u Dalju gdje je kratko prije toga izvršen masakr nad hrvatskim pučanstvom. U ‘etnički očišćenim’ selima posvećene su nove srpskopravoslavne crkve, primjerice u Lovasu. Tu je prije rata živjelo 133 Srbina i 1.449 Hrvata. Svi su Hrvati bili protjerani, katolička crkva srušena. Beogradska televizija prenosila je postavljanje kamena temeljca nove srpske crkve koje je obavio osobno patrijarh.


Patrijarh Pavle je blagoslivljao osobe koje su zagovarale ubijanje, razaranje, protjerivanje nesrba, blagoslivljao je Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.


„Svetosavski nacionalizam“ je vladao unutar SPC-a.
Glavni glasnogovornici „svetosavskog nacionalizma“ bili su: Amfilohije Radović, Artemija Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Oni su sa srpskim patrijarhom Pavlom činili „idejni sinod“ SPC-a. S jedne strane je patrijarh Pavle pozivao na poštovanje ljudskih prava „Budimo ljudi, iako smo Srbi“ a s druge strane širio se „svetosavski nacionalizam“, mržnja prema drugim narodima.
Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji SPC je odbacila sve mirovne planove: Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontaktne skupine, Daytonski mirovni sporazum i druge mirovne inicijative pa to govori o negativnoj ulozi SPC-a tijekom rata.


U Bosni i Hercegovini se SPC povezala s pobunjenim Srbima na Palama i aktivno sudjelovala u političkom životu, negirala logore, ubijanja i silovanja koja su Srbi vršili u BiH.


Međunarodna zajednica i Crveni križ su registrirali logore, a SPC ih negira! „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.)


Budući da Slobodan Milošević nije uspio ostvariti plan velike Srbije, da nije iz političkih razloga javno podržavao Srpsko vodstvu u BiH (Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić) SPC se razilazi s Miloševićem.


Komentar: Sve je to bio srpski igrokaz jer je Srbija stajala iza Karadžića i Plavšićke. Igrokaz je služio za zavaravanje međunarodne zajednice jer je Miloševićev režim i dalje pomagao vodstvo na Palama i pobunjene Srbe u Hrvatskoj.

Na području BiH se ratovalo i sve opcije (velika Srbija, jedinstvena BiH, federalna BiH) su bile moguće.


SPC je bila protiv mirovnog plana u BiH (Vance-Owenov plan, 1993. godine). Hercegovački episkop Atanasije Jevtić izjavljuje da Srbi moraju „sići na Neretvu“ i „na srpsko more“(6.kolovoza 1993. godine).


„Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu, makar do mučeničkih Klepaca i Prebilovaca, do srpskih hramova koji su porušeni, i na srpsko more. Jer je Dalmacija, samo padina BiH. I da BiH praktično silazi na more. Ne mogu se Hercegovci odreći mora.“ (1994.)


Amfilohije Radović je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim:
„U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.“
Unatoč porazu velikosrpske politike SPC na zasjedanju arhijerejskog sabora u svibnju 1996. godine donosi Odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske Pravoslavne Crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području”.


SPC nije osudila ratne zločine i zločince, nije osudila genocid u Vukovaru niti genocid u Srebrenici već se i dalje zalaže za velikosrpsku politiku, hegemoniju i posezanje za tuđim teritorijima bez trunke kajanja za učinjene zločine i štetu na području Hrvatske, BiH, Kosova i drugdje.


Nažalost SPC umjesto širenja kršćanske vjere, ekumenizma i tolerancije širi laži, mržnju i netoleranciju među narodima na području bivše države SFRJ. Srpska pravoslavna crkva se ponašao kao politička stranka što je nedopustivo i u svakoj pravnoj državi bi bilo zločin.

Marko Jukić/hu-benedikt.hr


Namjesto zgražanja:

1909.
Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama,
Ubijstva mjesto, tamno kao blud.
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto zaveo me put!
I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.
Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!
Antun Gustav Matoš

Branko Smrekar

U Brdovcu, 23 prosinca 2025.

UZALUD VAM TRUD BUKAČI


Uzrujani, uplašeni, potreseni, prestrašeni, frustrirani; svjetski antologijskim i ne samo glazbenim događajem, koncertom Marka Perković Thomson, događajem punog ljubavi, zanosa, nacionalnog naboja, interakcije pjevača i raspjevanih posjetitelja, radosne obiteljske atmosfere preko pola milijuna obožavatelja iz Domovine i onih koji je osjećaju svojom, sjajnom audio i svjetlosnom tehnikom, iskrenim festivalom nacionalnih simbola. uzornom organizacijom svih sigurnosnih službi, blagdanom ljubavi čovjeku, obitelji, Bogu i Domovini, na ponos Hrvatskom rodu , bez i najmanjeg incidenta, oslobođeni bilo kakve mržnje, kulturnim i kršćanskim ponašanjem svakog pojedinca, dakle Božjim blagoslovom; ne znajući narodu ponuditi inventivna politička rješenja za izlazak iz, pomalo zabašurene gospodarske i društvene krize, razni kroatofobi, jugofili, srbi, antikrsti, neostvareni, licemjeri, ignoranti svakog našeg uspjeha, falschspieleri, narcisi, šufti, vucibatine, niš koristi, plaćenici, moralne nakaze i drugi jebivjetri, paraziti koji žive na račun poreznih obveznika i ne zaslužuju značaj oporbe, ne imajuće druge argumente mržnje, ponovo časnom Hrvatskom narodu nameću krimen ustaštva, u čemu ih objeručke promoviraju „naši“ javni mediji u tuđem vlasništvu i oni strani za koje pišu Srbi , neskloni istini , u funkciji Srpskog sveta, što je političko pitanje koje je, u interesu naše opstojnosti, nužno potrebito riješiti.

Posebno se okomiše na pjesmu: Bojna Čavoglave“ i lijepi, povijesni Hrvatski pozdrav: Za dom spremni, koja je nastala 1991, godine, u vrijeme najžešćih fašističkih, srbočetničkih napadaja na naša ognjišta, sa željom da krvožedni agresor ukrade dio Hrvatskog tla; i bila simbol kohezije i otpora agresoru, budila nacionalnu svijest i podizala borbeni moral Hrvatske vojske.

Uz taj domoljubni duh svih struktura društva, pod mudrim političkim vodstvom dr. Franje Tuđman, hrabrošću i razboritošću Hrvatskih branitelja i punom potporom naroda, uz mnogo žrtava, krvi, bola, suza, tugovanja i trajnih žalosti, Hrvatska je, uz Božju pomoć , pobijedila.

Naša emocionalna privrženost Domovini nikad neće utrnuti, a domoljubne pjesme poput Bojna Čavoglave, i danas uzdižu naš nacionalni naboj, što je događaj ponosa, na Zagrebačkom hipodromu nedvojbeno potvrdio.

A o pozdravu : Za dom spremni, još 7. ožujka 2021, godine, napisah:

„Povodom zahtijeva vječnih kroatofoba, mahom agresora u Domovinskom ratu i anacionalnih likova, koji bojišta vidjeli nisu, a koji nam, složno, orkestrirano, neprekinuto izmišljaju krimen ustaštva; i njihovih zahtjeva za neselektivnom zabranom HOS-ovog pozdrava, Za Dom spremni, navodim slijedeće činjenice:


Hrvatsku je u Domovinskom ratu branilo više tisuća bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, 753 ih je svoj život položilo na Oltar Domovine, a brojni su ranjeni i ostali invalidi.


Borbu za obranu Hrvatske započeli su samostalno od 1991. godine, ali su se od kraja 1992. godine, pametnom providnošću Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđman, priključivali drugim snagama Hrvatske vojske.


Prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS -a) dio su Oružanih snaga Republike Hrvatske.


Već 1. listopada 1991. godine, predsjednik Tuđman je donio zapovijed, da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja Oružanih snaga Republike Hrvatske.


Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. godine, sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH.

Grb Udruga HOS-a odobrile su službe Grada Zagreba, uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave, u vrijeme SDP-ove vlade.


Hrvate premalo zanima istina o povijesti Nezavisne države Hrvatske i njeno uređenje. Ta je povijest za vrijeme komunizma do danas, na štetu Hrvatskog naroda, bila lažno prikazivana, iskrivljena i tendenciozna.


Nažalost naše dosadašnje vlasti nikad nisu ni pokušale potražiti istinu pa oni i, ponekad, naša crkvena vlast, prihvaćaju laži Srpske pravoslavne crkve, Srpske akademije nauka i umetnosti i svih srpskih vlasti.


Najveći Hrvatski državnik, dr. Franjo Tuđman je, o Nezavisnoj državi Hrvatskoj, javno rekao:
„NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“.


Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), u Domovinskom se ratu nisu borili za Antu Pavelića, već za obranu Hrvatske, pod vodstvom Franje Tuđmana, a povijesni pozdrav: Za dom spremni, koji je nastao puno prije NDH, bio je moralni poticaj i snaga za ustrajnost i vjeru u pobjedu nad fašističkim okupatorom.


Osuđujem stvarne ustaške zločine, ali i neusporedivo brojnije zločine koji su učinjene pod kokardom i crvenom zvijezdom. Zato mi se čini primjerenim zakonski zabraniti njihovu javnu uporabu.


Zgražam se, eventualnoj, zabrani službenog znakovlja HOS-a, uključujući i pozdrav: Za dom spremni.


Sve drugo smatram, oslobađanjem od oslobođenja, novom okupacijom. Ne daj Bože“




Lijep je domoljubni pozdrav: Za dom spremni , ali da bi to zaista bili, potrebno nam je uložiti puno slobodnog promišljanja, razboritosti, hrabrosti i borbe za istinu i pravdu, živjeti po kršćanskim načelima, razlikovati dobro od zla i shvatiti da je Bog naš jedini kralj.


Hrvatska, naš Dom, se živi djelom.


Branko Smrekar

U Brdovcu, 11. srpnja 2025.

NAKON SVEGA ŠTO JE BILO


Hrvatska je ulaskom u Europsku uniju Europi donijela bogatu kulturnu baštinu, snažnu tradiciju i vjersku raznolikost.

Naše vrednote spoznao je i papa Benedikt XVI pa je tijekom posjeta Hrvatskoj, 2011. godine, dakle dvije godine prije našeg ulaska u EU, istaknuo Hrvatsku, kao državu koja sa svojim bogatim naslijeđem, može značajno pridonijeti europskoj kulturi i njezinom razvoju.

U svom obraćanju, papa je naglasio važnost očuvanja kršćanskih i ljudskih vrijednosti u Europskoj uniji, a Hrvatska bi, prema njegovim riječima, trebala biti primjer u tome.

Veseli me što je Hrvatski narod , u pripravi jučerašnjeg zanosnog, antologijskog, velebnog, nezaboravnog, svakako povijesnog, tehnički perfektnog koncerta Marka Perković Thompson, u nazočnosti preko pola milijuna ljudi iz domovine i svijeta, bio blagdan ljubavi čovjeku, obitelji , Bogu i Domovini, i ponašanjem nakon koncerta, još jednom potvrdio naše kulturne, kršćanske i ljudske vrijednosti.

Bilo je dirljivo i radosno vidjeti toliko mladeži, roditelja s djecom, odraslih, nakićenih nacionalnim simbolima, oduševljenih lica, pobožno strpljivih , s pjesmom na ustima, bez imalo zlih primisli, bez trunke mržnje, zavisti. Punih nacionalnog naboja, na ponos svih nas koji volimo i razumijevanja onih koji barem poštuju Hrvatsku kao svoju državu.

Taj me je silni, uzvišeni, Bogom dani, nacionalni naboj, podsjetio na Hrvatskog proljeće, nacionalni pokret Hrvatskog naroda protiv jugoslavenskog (srpskog) unitarizma, sa željom za reformama i jačanjem autonomije Hrvatske u područjima gospodarstva, kulture i što je najvažnije – političkog života, jedino što nas je u to doba milicija s Trga Republike, rastjeravala prinudnim sredstvima, dok je bezprijekorno ponašanje u pripravi i djelovanju naših sigurnosnih službi, policije, hitne medicinske pomoći, vatrogasaca, zaštitara, civilne zaštite i drugih, išlo u prilog svom narodu, ponovo dokazujući već znanu istinu:

HRVATASKA JE SIGURNA ZEMLJA,
što je jedan od aduta uspješnog turizma

Dao Bog da tu emocionalnu ljubav prema Domovini, koju iskazasmo svezom jučerašnjeg događaja ponosa, oživotvorimo u domoljublje, koje se ne živi samo nacionalnim simbolima, domoljubnim pjesmama, okupljanjima po bilo kakvom međunarodnom sportskom uspjehu ili javnom otporu nepravdama, već, prije svega, čestitim načinom življenja svakog čovjeka i vječnom borbom za istinu i pravdu.

Hrvatski je narod svoju veliku ljubav prema Domovini javno iskazao plebiscitarnom odlukom o neovisnosti Republike Hrvatske, na referendum održanom u svibnju 1990. godine, i ponašanjem u nametnutom, pobjedonosnom, obrambeno- oslobodilačkom, a ovaj je ne samo glazbeni mega spektakl , brojnošću posjetitelja i atmosferom na hipodromu, pokazao da u našoj domoljubnoj svići još ulja ima.


Dao Bog da Hrvati svojim slobodnim promišljanjem, optimalnim metodama, hrabrošću i odlučnošću utječu na to da se to ulje uporabi isključivo na korist države i da Hrvatska , nakon što je proglašena Predziđem kršćanstva postane njegovim temeljem, jer Hrvatska, bez dragog Boga, neće opstati.

Ora et labira


Branko Smrekar.
U Brdovcu, 6. srpnja 2025.