Oganj.blog.hr

„SRPSKI KULTURNI CENTRI“-
KORACI KA „SRPSKOM SVETU“


Dana 10. listopada 2024. godine, središtu glavnog grada svih Hrvata, Zagrebu, u nazočnosti ministre Ministarstva kulture i javnih medija Republike Hrvatske, Nine Obuljen Koržinek, ministra vanjskih poslova Srbije, Marka Đurić i predsjednika Srpskog narodnog vijeća, kojem je glavni grad Beograd, Milorada Pupovac, otvoren, Srpski kulturni centar, površine 5.000 kvadratnih metara.


Pupovac je prigodno rekao da centar služi svakom stvaralaštvu koje govori jezikom napretka u slobodi, jednakosti i bratstvu dvaju naroda.


Ovo „bratstvo“ najbolje se očitovalo u Domovinskom ratu, kojeg mnogi, protivno interesu Hrvatske, nastoje zaboraviti, kad su naoružana „braća Srba“, uz časne iznimke, na svetom Hrvatskom tlu, u ime Velike Srbije, počela ubijati svoje goloruke susjede, Hrvate i sve druge koji nisu Srbi pa čak i, istina rijetke, časne Srbe koji nisu prihvatili velikosrpsku ideologiju.


Dosad su, takozvani, Srpski kulturni centri otvoreni u Belom Manastiru, Osijeku, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Daruvaru, Pakracu, Virovitici, Bjelovaru, Garešnici, Udbini i Kninu. Slijede u Petrinji, Zadru, Dvoru na Uni… U planu ih je četrdeset.

Po čemu bi se kulturni centri, po politici Vlade Republike Hrvatske, izgrađeni novcima Hrvatskih poreznih obveznika, smjeli zvati Srpski?


Radi se zapravo, o Hrvatskim kulturnim centrima za Srbe u Republici Hrvatskoj.


Koja će biti njihova namjena, koliko će imati zaposlenika i suradnika, hoće li oni biti provjereni, tko će ih plaćati, hoće li i u kojoj mjeri biti filijale ili ekspoziture tuđih nejavnih službi, hoćemo li odgovarajuće nadzirati rad tih centara?


Hoće li Srpski kulturni centri biti svjetovna Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj?


U Hrvatskoj nema ni srpskih sela ni srpskih škola ni srpskih kulturnih centara.


Držim da su Srpski kulturni centri, legalni procesi ka stvaranju „Srpskog sveta“.


Pitam se, zašto o toj podvali šute: vazda glasni falsch domoljubi, patriotske stranke, Kler, braniteljske udruge, akademici, „matičari“, intelektualci, predsjednici naših triju vlasti, uzgajivači tratinčica na Marsu, mlatioci prazne slame i drugi, uočljivi, sebeljubi?


Hoćemo li kad, nakon imperijalističke parole: „Gde su srpski grobovi tamo je srpska zemlja“ čuti novokomponiranu: „Gde su Srpski kulturni centri tamo je Srbija“?


Uz svijetle trenutke naše suvremene povijesti, poput „Hrvatskog proljeća“, Referenduma o samostalnost, koji je odlukom raspisao Prvi Predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman, 1991. godine, na kojem se od 83,56 posto birača izašlih na referendum, njih 94,17% izjasnilo za samostalnu, neovisnu Hrvatsku, a samo 1,2 % za federaciju u okviru, danas, propale Jugoslavije, postupaka za osamostaljivanje Hrvatske te briljantne pobjede u Domovinskom ratu, Hrvati su u povijesti činili i brojne pogrješke.


Dopuštenje tendencioznih naziva kulturnih centara Srba u Hrvatskoj, kao Srpskih, držim jednu od njih, s dalekosežnim negativnim posljedicama za budućnost Hrvatske.


Dao Bog da, dugo očekivani javno iskazani, silan emocionalni nacionalni naboj, iskazan pjesmom, zajedništvom generacija, obiteljskim skladom i osvjedočenim domoljubnim odgojem, kulturom ponašanja i harmonijom izvođača, posjetitelja i sigurnosnih snaga, na glazbenom događaju i svojevrsnom referendumu o nacionalnoj pripadnosti, slobodnim promišljanjem, radom, kršćanskim načinom življenja, hrabrom borbom za istinu i pravdu, bez slijepog štovanja lažnih autoriteta, razlikovanjem dobra i zla, dakle svijetla i tame, oživotvorimo u tvorno domoljublje.


Time naše jezero dostojanstvene ljubavi i djelovanja na dobro Domovine, uprkos zavidnima i onima koji nas pod krinkom domoljublja, iza svijetla javne pozornice, za svoj interes, bešćutno, rasprodaju, nikad presušiti neće.


Branko Smrekar

U Bdovcu, 25. srpnja 2025