Oganj.blog.hr

HRVATIMA U HRVATSKOJ VRATITI RAVNOPRAVNOST


PRIVILEGIRANE MANJINE SU VRIJEĐANJE VEČINE


Posebni, privilegirani, status etničkih manjina, dokaz je njihova nepovjerenja, prema Hrvatima i maćehinskog odnosa, dosadašnjih vlasti, prema većinskom narodu. Hrvati to nismo zaslužili.


Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, većina država članica EU-a nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija.


Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako
“svaki zastupnik u parlamentu predstavlja talijansku naciju”.


I dok Latvija s 38.9, Luxenburg 36.9, Češka 35.5, Estonija s
31,3 % pripadnika manjina, nemaju za njih zagarantiranih mjesta u parlamentima, Hrvatska, s 9.68 % manjina, ima čak 8 privilegiranih, zagarantiranih mjesta u Saboru Republike
Hrvatske, više nego cijela Europska Unija zajedno.
Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene U Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača.
U pravednom izbornom sustavu, to ne bi bilo moguće.


U Hrvatskoj nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran.
Izborni zakon i to treba promijeniti.


Po dosadašnjem se Izbornom zakonu, predstavnici manjina biraju na neodređeno vrijeme, a većinskog naroda na po četiri godine.


Od 8 pripadnika nacionalnih manjina, tri pripadaju Srbima.
Koliko su srpski predstavnici u Saboru Republike Hrvatske volja Srba u Hrvatskoj, najbolje pokazuju rezultat posljednjih parlamentarnih izbora: samo je 9,6 % Srba glasalo kao nacionalna manjina.


Dokaz je to da 90,4 % Srba u Hrvatskoj ne žele biti privilegirani, ne žele imati nepravedno povlašteni status i da Hrvatsku doživljavaju kao svoju Domovinu, sa Zagrebom kao glavnim gradom, što sigurno pomaže skladnom zajedničkom životu svih nas koji živimo u Lijepoj našoj.


U pravednom izbornom sustavu, pitanje nacionalnih manjina rješavalo bi se na drugačiji način: stvaranjem međuljudskog povjerenja na osnovi istine, pravde i stvaranja uvjeta za zajednički ŽIVOT, a ne takozvani suživot, koji nikom, izim interesnim političarima, ne koristi.


Po popisu stanovništva 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo 4.784.385 stanovnika, od čega, uz ostale, 3.736 356 Hrvata i 581.663 Srba.


U Domovinskom ratu, Hrvatsku je obranilo oko 500.000 Hrvatskih branitelja, od kojih 25.000 Bošnjaka (muslimana), 3.000 Čeha, 2.500 Albanaca, Slovaka, Mađara, Talijana… i oko 10.000 Srba.


To znači da je Hrvatsku branilo preko 10 % Hrvata i drugih narodnih manjina i samo 1.7 % Srba (?) u Hrvatskoj.
Svim tim časnim junacima svaka čast i zahvalnost, poginulima dao Bog mir Božji, a ožalošćenima puno duševnog mira.


Na okupiranom području Hrvatske, u samozvanoj Republici Srpskoj krajini, 1991. godine, živjelo je 549 083 stanovnika, od čega je pobunu podržavalo ili aktivno vojno napadalo 287 830 (52,4%) Srba, dok su Hrvati i drugi „ne-Srbi“, većinom, bili protjerani.


Po popisu stanovništva 2021. godine u Hrvatskoj je živjelo 3.871.833 stanovnika i to: 3.547.614 Hrvata i 240.079 pripadnika nacionalnih manjina, od kojih: 123.892 Srba, 24.131 Bošnjaka, 17.980 Roma, 13.817 Albanaca, 13.763 Talijana, i drugih. Prikazano u postocima 91,6 % Hrvata i 6,2 % manjina, od kojih: 3.2 % Srba 0,62 %, Bošnjaka, 0.46 % Roma, 0,36 % Albanaca, 0,36 % Talijana i drugih.


I na kraju, do 2024, godine, što se zbog „viših političkih interesa ostanka na vlasti najveće političke stranke“ privremeno promijenilo, predstavnici nacionalnih manjina su navijek glasovali, kako je to činio gospodin Pupovac, sa svojom nepromijenjenom, od vlasti dopuštenom taktikom: malo jamranja, malo špotanja vladajuće stranke, malo patetike, malo cendranja, malo cmizdrenja, malo dobrih ideja, vječnog, često izmišljenog, potenciranja ugroženosti Srba, stalnog izmišljanja ustaške opasnosti u Hrvatskoj (u čemu ga pokušava oponašati predstavnik Romske etničke manjine), malo naglašavanja osobnog značaja, ali na kraju nedvojbenom potporom vladajućoj stranci, koja ionako ovisila o njemu, što je njemu, Srpskom Narodnom Vijeću i srpskim tjednim novinama Novosti, omogućilo dobavu mnogo više financijskih sredstava, nego što bi to bilo pravedno. Ni ulaskom nove, prevarantske, stranke u vladajuću koaliciju, uprkos njihove velike larme uoči izbora, ništa se promijenilo nije.


AU skupinu vječnih kroatofoba koji vazda Hrvatima nameću kolektivni krimen ustaštva, iako u Hrvatskoj nema ustaša i nismo ni antisemiti ni poklonici zločina i zločinaca niti danas nismo odgovorni ni za ustaške ni za komunističke zločine, spada i sadašnji potpredsjednik Sabora Republike Hrvatske, u desetom Saborskom mandatu, „predstavnik“ talijanske nacionalne manjine, koji je na izborima za parlament od 1907 važećih glasova Talijana koji glasovaše za manjinsku listu, dobio 937 glasova, što je u odnosu na 16.221. pripadnika talijanske manjine s biračkim pravom , manje od 6 % , a u odnosu na ukupni broj birača, 3.733.283, „impresivnih“ 0.026 %.


Rezultat dosadašnjeg biranja vlasti i njihovo nekompetentno vladanje, dovelo nas je u stanje kojim smo, po većini statističkih podataka, pri dnu Europske Unije.


Hrvatska treba preokret svoje politike, među kojima i promjenu Izbornog zakona.


Još će se vidjeti hoće li se u radu, posebno, samozvanih domoljubnih stranaka, inzistirati na jednakopravnom statusu većinskog naroda, ili će zbog materijalnog interesa čelnika tih stranaka, odustati od potrebne promjene Izbornog zakona i skladnog života svih koji vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju Domovinu.


U državi nedostatnog kršćanskog morala:
Novac je bolest kojoj nema lijeka.


Bože pomozi!


Branko Smrekar

U Brdovcu, 18. srpnja 2025.