Oganj.blog.hr

ROMI



U djetinjstvu i mladosti nisam imao određeno mišljenje o Romima, iako su živjeli i u mom širem okruženju. Zvali smo ih cigani. Bili su posebni. Pojedini su često dolazili prositi, uvijek bi im nešto dali. Neki su i radili, skupljali staro željezo, bili su nam simpatični. Osobno, o njima nisam razmišljao, nisam ih, iskreno, ni poznavao.

A onda sam u bolnici sreo Ahmeta Beganović, razvijenog, jakog gospodina, opasna izgleda, pojedinci ga prozvaše „Tajson“. Obzirom da je prvi dan, zbog bolesti bio malo nervozan i nemiran , mislio sam si: kaj bu sad? Ništa loše. Već drugi dan taj gospodin postade smireniji i
u vrlo kratkom vremenu moj prijatelj Ahmet.

U vrijeme moje nekomunikativnosti, pri svakoj mojoj promjeni stanja, uredno dojavljivao o svemu što mi se događalo: nema temperature, bolje je, dobro je, evo pripremaju ga, pronašli su mu kompatibilni bubreg, a ujutro u pet sati javlja supruzi da su me odveli u operacijsku salu,.. to su informacije koje nije mogla od nikog drugog doznati i zato sam mu zahvalan. Zadivio me što mi je i prije toga ponudivši mi besplatno svoj bubreg. Ne znam tko bi mi drugi, izim supruge, to ponudio.

Ahmet mi je ispričao i o sebi, o svoje dvanaestero djece, koji su ili u školi ili su je već završili i zaposlili se. Skladna obitelj, kršćanskih vrijednosti, dobro odgojeni, pristojni, fini, tihi, ukusno obučeni. Ahmet je strog ali ne i zločest otac, dobronamjeran. Upoznah i suprugu, brižnu i dobru ženu. Iz susreta s tom obitelji shvatih suštinu imena Rom. Čovjek.

Naravno da sam, u duljoj komunikaciji s Ahmetom, razgovarao o njihovom predstavniku u vlasti i životu Roma i njihovom ponašanju. Spomenuh i neprimjereno ponašanje, prosuđujem, manjeg dijela Roma i dobih rezolutni odgovor: „U svakom žitu ima kukolja!“ Mislim si_ j... ga, kaj mi nemamo i to neusporedivo većeg?

A ovo u Čakovcu? Ružno. Problem zaista postoji. Razumijem i suosjećam s gnjevom oštećenih i revoltiranih građana.U svakom kutu Lijepe naše treba uvesti pravedni red.

Predstavnik romske zajednice u Saboru RH, je u pravu, sve razine vlasti moraju pomoći u rješavanju problema, ali podmuklo i pokvareno, nije spomenuo ono najvažnije: potrebitu reakciju same romske zajednice, a posebno njenih čelnika.

Njihov predstavnik, uz svoje suradnike, mora promovirati učenje Hrvatskog jezika, školovanje, rad, civilizirani način ponašanja, dobar odgoj, poštenje, empatiju prema svim bližnjima, poštivanje svoje domovine, Hrvatske, i samostalnu skrb Roma, za svoj, i život svoje obitelji.
Danas više od 50% Roma živi od socijalne pomoći.
Udio broja Roma, koji koriste pomoć za uzdržavanje, u ukupnom broju korisnika pomoći za uzdržavanje, u Republici Hrvatskoj je vrlo visok i iznosi 13, 56%, što pak znači da svaki Rom Ili Romkinja, (o,46% stanovništva), u prosjeku, dobiva 29 puta više socijalne pomoći od prosjeka drugih stanovnika.


Romi mogu biti različiti, posebni, njegovati svoje kulturne običaje i jezik, ali moraju i dati doprinos zajednici u kojoj žive.

Među sobom moraju izolirati i kontrolirati one pojedince koji kvare njihov odnos prema ukupnosti zajedničkog bića.

Posebnost ne mora biti prepreka, štoviše. Svi moramo tome pridonijeti.

Pozovite Ahmeta u Čakovec, kao primjer. Romi će ga rado primiti, vjerovati mu i vidjeti u njemu zaposlenog čovjeka, Roma, koji svjedoči kako treba živjeti.

Getoizacija Roma nije dobra ni za Rome ni za Državu.


I na kraju, enormno plaćeni predstavnik Roma u Saboru RH, svojim ponašanjem stvara odbojnost prema cijeloj Romskoj manjini.
Njegovo bezkriterijalno vazalstvo pojedincima najveće manjine, preuzimanje glasnogovorničke uloge vrijeđanja Hrvatskih vrednota, traženje ukidanja povijesnih pozdrava većinskog naroda, na temelju lažnih kroatofobnih izmišljotina, manjini Roma u Hrvatskoj nikako ne ide u prilog.

Hrvatskoj nedostaje istine, pravde, reda, rada, poštenja i domoljublja.

Tako nam Bog pomogao.



Branko Smrekar

Nedavno pročitah jedno opravdano pitanje:
„U dijaspori živi gotovo 4 milijuna Hrvata, pa kako manjine mogu imati 8 zastupnika u Hrvatskom saboru, a dijaspora samo 3?“

Nažalost, tragedija je još veća.

Pod dijasporom vode i područja u susjednim državama, gdje su Hrvati, stoljećima, domicilno stanovništvo, poput Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Boke Kotorske…

Oni nisu iseljeništvo. Oni su, kao što mi reče i jedan prijatelj, svojedobno visoki dužnosnik Crne Gore: „Svoji na svome“.

To, nemogućnost glasanja iseljenika elektroničkim glasovanjem, otežavanje mogućnosti stjecanja njihova državljanstva i drugo, imali su za posljedicu da u zadnja tri saziva Sabora Republike Hrvatske, nije bilo ni jednog predstavnika našeg iseljeništva.

Svih devet saborskih zastupnika bili su domicilni Hrvati iz Bosne i Hercegovine.


Hrvatsko iseljeništvo ima posebno mjesto na pijedestalu naše Domovine Hrvatske.

Sjetimo se silnih milijardi dolara kojima su bili naša najveća novčana potpora pobjedi u Domovinskom ratu, ali i u poslijeratnom razdoblju, do dana današnjeg Po prosudbi 6,6 posto bruto-društvenoga proizvoda, dok je BDP, od, spasonosnog, turizma 19,4 %.

Hrvatsku je branilo preko 1000 branitelja iz iseljeništva, a ako dodamo i one koji su imali podrijetlo iz Hrvatske, broj sa penje na preko 1500.
Vidjevši, kroz medije našu patnju u i borbu za slobodu, braniteljima su, u ratom razorenu Hrvatsku, uz strance, odlučili doći pomoći i, uz strance, hrabri iseljenici.


Iseljeništvo je ogromnu ulogu imalo i u nabavci, kao zlato vrijednog oružja, nakon što su domaći izdajnici i velikosrpski fašisti utjecali, da Srbiji naklonjena međunarodna zajednica uvede embargo na uvoz oružja, naoružanoj Srbiji s “JNA“, kao i golorukoj, samo srcem naoružanoj, Hrvatskoj.


Premalo cijenimo naše iseljeništvo.


Zaslužili su mjesta u Saboru Republike Hrvatske, veleposlanička i diplomatska mjesta u državama u kojima žive, lakše dobivanje državljanstva Republike Hrvatske, elektroničko glasovanje i jačanje kulturnih vrednota u iseljeništvu i u domovini, kao i zakonske uvjeta za povratak iseljenika bez obzira na imovinsko stanje, pri čemu država treba potpomagati iseljenike slabije imovinske moći, a za bogatije, stvoriti postojane, drugim državama konkurentne, uvjete za investicije u matičnoj domovini.

Po dosadašnjim spoznajama, ne mislim da je današnja konstelacija političkih snaga i odnosa, mahom Euroljubnih, virtualnih domoljuba, željna i kadra to učiniti.


Prvi Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, osjetio je zajedničko bilo iseljene i domovinske Hrvatske pa je već !990. godine osnovano Ministarstvo iseljeništva, načelu s Gojkom Šušak, useljenikom iz Kanade, kojeg je zamijenio Zdravko Sančević, useljenik iz Venecuele.
Osnivanje Ministarstva iseljeništva, raseljeni Hrvati diljem svijeta, u komunizmu stigmatizirani kao „ustaška emigracija“, dočekali su s iznenađenjem i radosnom nadom da je konačno došao kraj komunističkoj nepravdi i represiji, koja se pola stoljeća prema njima primjenjivala.

Ministarstvo iseljeništva bilo je dio prvih triju vlada Republike Hrvatske. Peta i šesta Vlada Republike Hrvatske imale su Ministarstvo povratka i useljeništva. Počevši od sedme, Račanove Vlade (2000. god.) ukida se ministarstvo za pitanja i poslove vezane uz hrvatsko iseljeništvo, ali se 2012. osniva Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji ne izdvaja iseljeništvo od domicilnih Hrvata, izvan Republike Hrvatske.

Dao nam Bog novu domoljubnu upravljačku strukturu, koja će osjetiti bilo svih Hrvata, ma gdje oni živjeli.


PRIJEDLOG:
Veleposlanici Republike Hrvatske u Australiji, Argentini, Kanadi, SAD-u … trebali bi biti iz redova iseljenika.
Više je tome razloga:

Bolje poznaju stanje u državi u kojoj žive i problematiku naših iseljenika poput stjecanja Hrvatskog državljanstva, problematiku glasovanja i drugo, lakše bi pronalazili modele gospodarskog i kulturnog povezivanja te posebno, povratka iseljenika, uključujući i vrhunske stručnjake, u maticu Zemlju.

Time bi Hrvatska, na korist ukupnog Hrvatskog nacionalnog bića, iseljenicima dala realnu mogućnost povratka i veće poštovanje, kad već to, u dostatnoj mjeri, nismo učinili za pomoć u Domovinskom ratu i nakon Pobjede.

Branko Smrekar

PRIVILEGIRANE MANJINE SU VRIJEĐANJE VEČINE


Posebni, privilegirani, status etničkih manjina, eklatantni je dokaz njihovog nepovjerenja prema većinskom narodu. Hrvati to nismo zaslužili.


Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju, većina država članica EU-a nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija.

Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako
“svaki zastupnik u parlamentu predstavlja naciju”.


I dok Latvija s 38.9, Luxenburg 36.9, Češka 35.5, Estonija s 31,3 % pripadnika manjina, nemaju za njih zagarantiranih mjesta u parlamentima, Hrvatska, s 9.68 % ima čak 8 privilegiranih, zagarantiranih mjesta u Saboru Republike Hrvatske.



Dvadeset i dvije nacionalne manjine imaju pravo biti zastupljene U Hrvatskom Saboru, bez obzira na broj njihovih glasača.
U pravednom izbornom sustavu, to ne bi bilo moguće.
Nitko ne smije biti ni privilegiran ni diskriminiran.

Svaki zastupnik, bez obzira etničku pripadnost, mora biti izabran po istim uzancama ili, poput Mađarske, pripadnici manjina u parlamentu ne mogu odlučivati, već imaju samo konzultativni značaj. Izborni zakon treba promijeniti.


Koliko su srpski predstavnici u Saboru Republike Hrvatske volja Srba u Hrvatskoj, najbolje pokazuju rezultat posljednjih parlamentarnih izbora: od 189.441 naših Srba s pravom glasa, za današnje srpske predstavnike glasovalo je 13.551 birača ili samo 7,1 %.


Dokaz je to, ako i to nije proračunata taktika utjecaja na izbor pojedinaca iz drugih stranaka, da većina Srba u Hrvatskoj ne žele biti povlašteni , čime dokazuju poštovanje prema svojoj domovini, Hrvatskoj.

Sadašnji Zakon je nepravedan. On dopušta da stranka koja ima 16,7 % potpore birača, uz presudni utjecaj 0,7 % birača koji se opredjeliše za izabrane zastupnike srpske nacionalne manjine, ima apsolutnu vlast.


U pravednom izbornom sustavu, pitanje nacionalnih manjina rješavalo bi se na drugačiji način: jednakošću, stvaranjem međuljudskog povjerenja na osnovi istine, pravde i stvaranja uvjeta za zajednički ŽIVOT, a ne takozvani suživot, koji nikom, u cijelosti ne koristi.


Po popisu stanovništva 1991. godine, u Hrvatskoj je živjelo 4.784.385 stanovnika, od čega, uz ostale, 3.736 356 Hrvata i 581.663 Srba.


U Domovinskom ratu, Hrvatsku je obranilo oko 500.000 hrvatskih branitelja, od kojih 25.000 Bošnjaka (muslimana), 3.000 Čeha, 2.500 Albanaca, Slovaka, Mađara, Talijana… i oko 10.000 Srba.


To znači da je Hrvatsku branilo preko 10 % Hrvata i drugih narodnih manjina i samo 1.7 % Srba u Hrvatskoj.

Svim tim časnim junacima svaka čast i zahvalnost, a poginulima dao Bog mir Božji.


Na okupiranom području Hrvatske, u samozvanoj Republici Srpskoj krajini, 1991. godine, živjelo je 549 083 stanovnika, od čega je pobunu podržavalo ili aktivno vojno sudjelovalo 287 830 (52,4%) Srba, dok su Hrvati i drugi „ne-Srbi“, većinom, bili protjerani.

I na kraju, razvidno je da se svi predstavnici nacionalnih manjina (8) ponašaju kao vazali srpske manjine (3), jer navijek glasuju, kako to odredi njihov vođa, gospodin Pupovac, sa svojom nepromijenjenom, od vlasti dopuštenom, taktikom:
malo jamranja, malo špotanja vladajuće stranke, malo patetike, malo cendranja, malo cmizdrenja, malo dobrih ideja, vječnog, često izmišljenog, potenciranja ugroženosti Srba, stalnog izmišljanja ustaške opasnosti u Hrvatskoj, malo naglašavanja osobnog značaja, ali na kraju nedvojbenom potporom vladajućoj stranci, koja ionako ovisi o njemu, što mu daje mnogo više utjecaja nego što bi to bilo pravedno.


Rezultat dosadašnjih načina biranja zastupnika za Sabor Republike Hrvatske, sukladno Izbornom zakonu i trgovačko formiranje nekompetentnih vlasti, dovelo nas je u stanje kojim smo, po većini statističkih podataka, pri dnu Europske Unije.


Predsjednik Udruge Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere, Hrvatski branitelj-dragovoljac Domovinskog rata, pukovnik HV-a, u miru, Hrvat pravoslavne vjere, za kojeg je besramni, potkupljeni, politički kameleonski klaun ovog saziva Sabora Republike Hrvatske, javno rekao da je nacionalna manjina, uočio je srž: nacionalne se manjine biraju na neodređeno vrijeme, a svi drugi na po četiri godine.



Hrvatska, treba preokret svoje politike.

Dosadašnje vlasti nisu kadre poboljšati život građana i očuvati dignitet Republike Hrvatske.

Sami odlučujemo o sebi i sudbini budućih generacija.
Naslikavanja i usiljeni osmjesi u dvoranama nakinčenim nacionalnim simbolima, pjevanja domoljubnih pjesama, svakodnevna naglašavanja o spremnosti za obranu domovine, prenošenja istine o našim junacima, velikanima, žrtvama i značajnim događajima za našu povijest su pohvalna, ali nedostatna za Hrvatsku kakvu su sanjale brojne generacije i kakvu smo zamišljali u Domovinskom ratu: neovisnu, slobodnu, pravednu, stabilnu, državu koju će svi njeni stanovnici i Hrvati diljem svijeta poštivati , voljeti i dičiti se njome.

Da bismo to izborili i pokazali svoju iskrenost, svim dostupnim mogućnostima: društvenim mrežama, telefonom i usmeno, širimo istinu, borimo za pravdu i jednakost, potičimo domoljublje i ne dopustimo da nas lažni domoljubi, uključujući njihove interesne partnere, koji zapravo štete svojoj manjini, i dalje vode u propast.

Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo, visoko se bude stala kad ju zbudimo..

Samo nemreš nikoga zbuditi, će sam tak spiš da te ni jedna budnica do denes ni zbudila.

Kada bu? Samo Bog zna.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 21,veljače 2023,

KAKO UTRNUTI KORUPCIJU?

Ako želite izgraditi Zemlju, u koju će se vratiti njeni sinovi i kćeri, ako želite izgraditi Zemlju iz koje će oni otići samo tijekom blagdana, ako želite izgraditi Zemlju koja neće imati straha d toga što im nosi budućnost, potrebno je napraviti samo dva koraka:

1. korupciju izjednačite sa izdajom, a korumpirane političare izdajicama, do sedme generacije
2. u Zemlji najviše platiti tri profesije: vojsku, prosvjetare i liječnike.
I što je najvažnije: radite, radite i radite jer vas nitko neće nahraniti osim vas samih, a vaša Zemlja potrebna je samo vama i nikom drugom.
Kad to postane način vašeg života onda ste postigli cilj.
Golda Meir

KORUPCIJA

Korupcija (lat. corruptus – potplaćen) ili podmitljivost u pravnom smislu kazneno djelo zlouporabe povjerenja ili dužnosti koju se obnaša u upravi, sudskoj vlasti, gospodarstvu, politici, školstvu, kulturi i umjetnosti te u negospodarskim subjektima ili organizacijama, radi stjecanja materijalne ili nematerijalne koristi za koju nema pravne osnove.

Stanje je glede korupcije u Hrvatskoj je katastrofalno.

Prosuđuje se da je od 1990. godine na privatne račune, djelimice u Hrvatskoj, a pretežito u inozemstvu, korupcijskim prijevarama, izvučeno oko 300 milijardi dolara.
Dodamo li tome da smo: na sanacije banaka, prema prosudbama jednog ekonomiste, redovitog profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, utrošili 65 milijardi kuna, a onda ih stranim bankama prodali za 5 milijardi kuna;
da smo pri nepovoljnoj prodaji našeg zlata imali gubitak od oko 3o milijardi kuna, za što je, danas pokojni, guverner bio proglašen najboljim guvernerom Europe i 2008.godine, najboljim centralnim bankarom u cijelom svijetu;

dok je ove godine, za naše prigode bezobrazno visoko plaćeni, guverner Narodne banke Hrvatske od Narodne banke Mađarske primio 511.020 kuna, na ime takozvane Lamfalussy nagrade za njegov izvanredni profesionalni uspjeh.
Teško mi je vjerovati da ih je primio bez pogodovanja u korist Mađara i ne na štetu naših poreznih obveznika.

Prema nekim se neslužbenim prosudbama u Hrvatskoj na javnu nabavu utroši 40 milijardi kuna, od čega gotovo polovica zabašuri.

Sve te gadosti navode na pitanje izbora svih naših, egoističkih, vlastodržaca, smislene odluke birača na izborima, ali i realne nemogućnosti osjetno boljeg odabira.

Razvidno je da su dosadašnje vlasti varale naš narod, a on, obgrljen javnim dezinformacijama, nekriterijalno vjerovao u njihove laži.

U „borbi“ protiv korupcije izmišljali su odbore, povjerenstva, komisije, savjete, mijenjali zakone, usmjeravali „neovisne institucije sistema“ i niz drugih „ingenioznosti“, kako bi zamagljivanjem istine, napaćenom narodu dali lažnu nadu.

Dodamo li tome da je naše sudstvo, po mišljenju mnogih, rak - rana našeg društva, u pogledu korupcije: selektivno, neprincipijelno, nedjelotvorno i neefikasno, dolazim do promišljanja o Hrvatskim biračima:

Dao Bog da sam u krivu, ali čini mi se da smo mi Hrvati, mahom, nepromišljeni majstori kompliciranja, obilaženja, izbjegavanja i prešućivanja istine, mlakosti, kilavosti, cendranja, cmizdrenja, jadanja, oplakivanja, naricanja, samosažaljenja, poniznosti, udvorništva, nekriterijalnog praštanja, krivog izbora, frustriranosti, brbljanja, samozavaravanja, mudrovanja, promašivanja pravih metoda rješavanja problema, bojaznosti, nerazumljivog trpljenja, mazohohističkog prihvaćanja lažnog okrivljavanja, bježanja od povijesne istine, prestrašenosti, trpljenja, bezkuražnosti, naivnosti, samozatajnosti i skrivanja iza vlastite sjene.

Rezultat takvog, mirnodobskog „junaštva“ pokazuju statistički podaci Europskih institucija, gdje smo po brojnim pokazateljima, usprkos brojnim samohvalama vladajućih, među zadnjima u Europi.

Kako riješiti avet korupcije, kojoj smo, ruku na srce, gotovo svi, zbog neuređenog sustava, bar malo skloni?

Rješenje je uspostava pravne države, radikalno povećanje kazni za korupciju, oduzimanje nezakonito stečene imovine, bez otezanja i osnivanje samostalne, neovisne, strukovno spektralne, kompetentne ustanove , naziva, CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE PORIJEKLA IMOVINE I KONTROLU JAVNE NABAVE.

Ne bih se kladio da je današnjoj vlasti, kontaminiranoj brojnim korumpiranim pojedincima i skupinama, uz ovakvu upitno moralnu i neinventivnu oporbu, to u interesu učiniti.

Dakle, treba nam pokret za preokret.
Pomoz Bog!

Branko Smrekar
u Brdovcu, 18. veljače 2022.

HRVATSKA - ZEMLJA UHLJEBA

Svakodnevno možemo čuti komentare da je Hrvatska, Zemlja uhljeba, a kad se vidi podatak koliko je Hrvata učlanjeno u političke stranke, takve izjave ne samo da imaju osnova, već se i svakodnevno otkrivaju.

Uhljebi, prečesto zaposleni po odobrenju ili traženju najviših državnih dužnosnika, postaju poslušnici svojih tutora i gluho- slijepi svjedoci eventualnih inkriminiranih radnji u sustavu.

Obzirom da su zaposlenja po vezama, oštećeni sposobniji, čestiti aspiranti za nepošteno popunjena radna mjesta, da sudbena vlast, pod utjecajem drugih dviju vlasti, ne reagira ni na nedvojbene dokaze o prijevari, u Državi se stvara malodušje, nepovjerenje i čuvstvo nepravde, što, uz lošu gospodarsku politiku, mlađe, radno potentne državljane Hrvatske potiče na odlazak, a u velikom broju slučajeva i trajan život u inozemstvu.

Svaki deseti Hrvat je član neke političke stranke, što je iznad prosjeka Europske Unije.

O konceptu i percepciji “uhljebljivanja” u državne službe, kroz političke stranke, za Glas Istre, još 16. lipnja 2019. godine, pisao je profesor javnih politika i upravljanja, na Fakultetu političkih znanosti, gospodin Zdravko Petak:

„Kao usporedbu naveo je stanje u Ujedinjenom Kraljevstvu i
Hrvatskoj. Tako Ujedinjeno Kraljevstvo, zemlja sa 65 milijuna stanovnika, ima Konzervativnu stranku koja broji 120.000 članova, a primjerice HDZ, u Hrvatskoj, s oko četiri milijuna stanovnika, ima 200.000 članova.

Postavlja se pitanje da li je li ovo specifično samo za Hrvatsku i da li takvo stanje i u njenom regionalnom okruženju te koje su društvene posljedice tako široke rasprostranjenosti stranačke pripadnosti među stanovništvom.

Politolozi su u posljednjih deset godina proveli istraživanja u većini europskih država, a ona su pokazala da se trend učlanjivanja u političke stranke smanjuje.
U nekim državama je trend smanjenja takvih članstava izraženiji, negdje manje izražen, međutim, ukupno gledano, u zadnjih se desetak godina, u zemljama Europske unije broj članova u strankama smanjio.

Ako se gleda koliko je iznosio udio stranački organiziranih građana, u posljednjim istraživanjima, on se u najvećem broju slučajeva kretao od 1 do 4 posto ukupnog stanovništva.
Najmanji je u Poljskoj (0.79%) i Mađarskoj (1.01), a nakon toga u Ujedinjenom Kraljevstvu (1.20%) i Češkoj (1.75%). Udio članova stranaka u većini drugih europskih zemalja kreće se od 2 do 5 % ukupnog broja stanovništva (Belgija 4.82 %, Danska 3.67 %, Irska, 2.15%, Njemačka 2.13 %, Nizozemska 2.43%, Portugal 2.92%,
Španjolska 4.18%,Švedska 3,55 %)
No, ima i tu izuzetaka, primjerice Austrija. U toj je zemlji u političkim strankama čak 13.48 % stanovništva.

Istraživanja su još pokazala da je u demokratskim državama nove Europe, kao što su Mađarska, Češka i Poljska, razmjerno nizak udio stranački organiziranih građana u ukupnom stanovništvu, a nizak udio stranačke pripadnosti možemo uočiti i u zemljama westminsterskog modela demokracije.

U većini ostalih demokracija, postotak stranačkih organiziranih građana je nešto veći od navedenog modela, ali osim u slučaju Austrije, nigdje ne prelazi 5% stanovništva.
Austrija je vrlo specifičan primjer, jer se navodi da je ondje članska iskaznica jako bitna za napredovanje na upravljačke pozicije u javnim službama i firmama.
No, zanimljivo je vidjeti da je po posljednjem izvještaju Transparency Internationala Austrija plasirana u sam vrh najmanje korumpiranih zemalja.

Prema podacima o broju članova političkih stranaka u Hrvatskoj, najčešće se spominje brojka od 400.000 do 420.000 članova, od čega se nešto više od pola odnosi na HDZ (208.000 do 220.000). a više desetaka tisuća članova broje i SDP i HNS.

Politolozi su napravili i pojedinačna istraživanja o uključenosti u političke stranke u drugim zemljama bivše Jugoslavije i šire regije Jugoistočne Europe.
Pokazalo se da je postotak uključenosti građana u političke stranke, u tim zemljama vrlo visok i jako sličan onome koji je u Hrvatskoj. Izuzetak je Slovenija u kojoj je postotak znatno sličniji onom u drugim zemljama Srednje Europe“


Više je nego vidljivo da je unas, pripadnost vladajućoj stranci i njenim interesnim podupirateljima, garancija osobnog probitka.

A struka? Kakva struka? „ Idi bre“.

Komunizam (izvorni i kripto) i globalizam, razorili su dušu našeg čovjeka pa se veliki broj samozvanih domoljuba, svojom korumpiranošću i nezakonitim „numizmatičkim sklonostima“, ne zaslužuje tako zvati.

Kad ćemo to shvatiti i konačno izabrati časne čelnike kojima osobni interesi neće zasjeniti interes naroda, samo Bog zna.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 15.veljaće2023

KRIST NA ŽALU

"Pescador de hombres" ("Ribar ljudi"),
Cesáreo Gabaráin.
Krist jednom stade na žalu
Trazeć ljude za velika djela
Da love srca božanskom riječi

O, Bože zar si pozvao mene
Tvoje usne moje rekoše ime
Svoju lađu sada ostavljam žalu
Od sad idem kamo šalješ me Ti

Ja sam siromašan čovjek
Moje blago su predanost Tebi
I srce čisto da idem s tobom

O, Bože zar si pozvao mene
Tvoje usne moje rekoše ime
Svoju lađu sada ostavljam žalu
Od sad' idem kamo šalješ me Ti

Ti trebaš dlanove moje
Moga srca ražaren plamen
I kaplje znoja, samoću moju

O, Bože zar si pozvao mene
Tvoje usne moje rekoše ime
Svoju lađu sada ostavljam žalu
Od sad' idem kamo šalješ me Ti i ja krećemo danas
Lovit' srca na moru života
A mreža bit' ce riječ božja prava

O, Bože zar si pozvao mene
Tvoje usne moje rekoše ime
Svoju lađu sada ostavljam žalu

Od sad' idem kamo šalješ me Ti

O, Bože zar si pozvao mene
Tvoje usne moje rekoše ime
Svoju lađu sada ostavljam žalu
Od sad idem kamo šalješ me Ti


Prema zadnjem Popisu stanovništva 2021. godine, uprkos nepoštenom tumačenju vjerskog opredjeljenja, što je gotovo prešutno prihvaćeno, u Hrvatskoj je bilo 3.057.735 ili 78,97 posto katolika.

Koliko smo bili iskreni, koliko nas živi po kršćanskom načelima i koliko slijedimo Gospodina Isusa Krista, pokazat će naše ponašanje u predizborno vrijeme i na samim Izborima za Sabor Republike Hrvatske, i kao birača i kao aspiranata za značaj u upravljačkoj strukturi.

Bože prosvijetli nam pamet.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 9. veljače 2923.

BLAŽENI ALOJZIJE VIKTOR STEPINAC- LJUBAV
PREMA BOGU, ČOVJEKU I DOMOVINI

Reče nam jednom biskup Josip Mrzljak:
"Kad sam bio mali, gledao sam kipove svetaca. Činili su mi se tako veliki, posebni, nestvarni, grandiozni, nedodirljivi... , a onda sam proučio njihove živote i vidio da su obični, normalni ljudi, ljudi poput nas, poput nas, ali opet tako posebni, drugačiji, ljudi koji su svoj život, nesebično podredili Bogu i čovjeku. Ljudi koji su se davali drugima, služili im, patili za njih, često i po cijenu vlastitog života
.
Alojzije Viktor Stepinac služio je Bogu, čovjeku i domovini, Hrvatskoj.

Evidentno je da je, službeno blaženi, sveti Alojzije Viktor Stepinac žrtva svih sustava, krivotvorina i laži Srpske pravoslavne crkve i lakovjernih nastojanja pape Franje za širenjem ekumenizma, sa, po ponašaju, nekršćanskom, svetosavskom, Srpskom Pravoslavnom Crkvom.

Više je nego očito da je odnos pape Franje prema blaženom Alojziju, dijametralno suprotan svetom Ivanu Pavlu II., koji je neopterećen globalizmom u srž poznavao fašizam, nacizam i komunizam, kanio blaženog Alojzija proglasiti svetim.

Kao laik ne mogu razumjeti zašto se naše svjetovne i crkvene vlasti s poštovanjem i uvažavanjem dodvoravaju Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, koja je stoljetni spiritus movens velikosrpske ideologije i četničkog pokreta srpske vojne organizacije s izrazito nacionalističkim šovinističkim velikosrpskim ciljem, od 1903., Drugog svjetskog do Domovinskog rata.

Još nekoliko manje spominjanih činjenica o Alojziju:

CARITAS
Stepinac je inicijator osnivanja Hrvatskog Caritasa. Nagovorio je nadbiskupa Bauera da osnuje Caritas u Zagrebu. Dana 25. studenoga 1931. nadbiskup je u Zagrebačkoj biskupiji osnovao ustanovu Caritas s podružnicama u svakoj župi, koja će se baviti karitativnom djelatnošću. Stepinac je postavljen na čelo Caritasa; prionuo je na posao s entuzijazmom. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje na davanje dobrovoljnih priloga.

SKROMNOST
Kad je Stepinac doznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je bez riječi pogledao nadbiskupa Bauera, a zatim prasnuo u smijeh. No kad je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći da je mlad i potpuno neprikladan, Monsinjor Pellegrinetti ga je tješio:
"Budi miran! Pogrješka mladosti svakim je danom sve manja."

PONOS VATROGASNOG RODA
Mi smo vatrogasci ponosni na Alojzija, jer je između ostalog bio i član naše obitelji: obnovitelj, tajnik i stalni donator DVD-a Krašić, a vatrogasci Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić zaslužuju svako poštovanje.
Evo jednog od njihovih zapisa, nakon smrti majke Alojzija Stepinac.
„ Dana 13. prosinca 1947. godine sprovelo je naše Društvo na vječni počinak Baru Stepinac, majku našeg predsjednika Mate Stepinac, zapovjednika Jurja Stepinac te tajnika Alojzija Stepinac, današnjega Nadbiskupa Zagrebačke nadbiskupije.
Društvo je pristupilo sprovodu u potpunom broju kao što je ovakva majka, koja je odgojila ovakva tri člana našega Društva zavrijedila. .
Vječna joj slava.”
Zlatni zmaj Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja" prof. dr. Ante Krmpotić komentirao je zapis:
„Čitajući posljednju bilješku, treba se prisjetiti da je ona nastala u vrijeme kada je nadbiskup Stepinac već bio osuđen i kada je bio izvrgnut nizu uvreda, optužbi, laži i mržnje u svim novinama i na javnim skupovima. Ipak, autor bilješke navodi da je majka "koja je odgojila tri takva sina" zaslužila štovanje i iskazanu čast. Valjalo je za to imati hrabrosti.“

PRIZIV SAVJESTI NA OTVORENJU ŠKOLE CIVILNE ZAŠTITE
Osim na području vatrogastva, blaženi Alojzije djelovao je i na drugim područjima zaštite ljudi, njihove imovine i okoliša.
Tako je 24. veljače 1938. godine u gradu Zagrebu, na Ksaverskoj cesti, blagoslovio Školu civilne zaštite.
U zapisniku se spominje njegov prigodni govor. Govor, koji inače nije bio udvoran i poseban, ali je, uz svu podršku Škole, istaknuo bit:
“Želim istaknuti dvije misli, koje mi se nehotice javljaju. Naš bijeli Zagreb nastoji ne zaostajati za ostalim naprednim gradovima Europe, pa tik uz najrazličitije škole osniva školu takve vrste, za koju prije nekoliko godina nitko nije ni sanjao da će biti potrebna. No, kada čitamo, gdje jedan od prvaka krvavog boljševizma prijeti: da će na svoje protivnike "spustiti otrovne plinove kao iz kabla", i kada vidimo da se slične prijetnje pomalo ostvaruju u raznim krajevima svijeta, onda škola ove vrste, za obranu stanovništva od zračnih napada, nije nebitna.
S druge strane, i nehotice, dolazi mi misao, nije li potreba za ovakvom školom znak dekadencije ljudske kulture uopće? Je li čovjek nasjeo na to, da darovima uma, kojima ga je dobri Bog obasuo, nađe najstrašnije sredstvo da uništi bližnjega? A ipak svi imaju istog Oca na nebu i stoga su svi braća u Bogu!
Doista je zadnji čas, da ljudski rod dobro razmisli kamo će bez Boga! A ako svoj život ne dovede u sklad s Božjim zakonom, bojim se da ga od propasti neće spasiti ni mirovna konferencija ni sve škole, koliko god same po sebi bile korisne.
Jer sigurno je spasenje samo od Boga, po riječima Svetoga pisma: „Domini est salus et super populum Tuum benedictio Tua!“ Spasenje je od Gospodina i vrh naroda Tvojega je Tvoj blagoslov!“

UZORI
U domenu svetaca, poput onih koje simboliziraju kipovi na početku teksta; Velikane duha i djela, odabrane voljom, providnošću i milošću Božjom, u koje spada i naš, za sada blaženi Alojzije, teško možemo ući, ali nam oni moraju biti smjerokaz kako postati boljim čovjekom.

Branko Smrekar
U Brdovcu,9.veljače 2023.

SAMOZVANI HRVATSKI ANTIFAŠISTI NISU
NI ANTIFAŠISTI NI HRVATSKI DOMOLJUBI

Antifašisti Engleske, Francuske, Italije…borili su se za svoje države: Englesku, Francusku, Italiju, jedino su se partizani iz Hrvatske, uprkos potlačenosti Hrvatskog naroda u prvoj Jugoslaviji, opet borili za tuđu državu, drugu Jugoslaviju, a protiv Hrvatske.

Postavljam i krucijalno pitanje: smiju li se „antifašisti“, koji su u poratnom razdoblju, najradikalnijim fašističkim metodama, bez suda, poubijali do 500.000 nevinih žrtava, nazvati antifašistima?
Ne smiju!

Nekad je i u Hrvatskoj postojao Savez udruženja boraca.
Narodnooslobodilačkog rata, SUBNOR, kojem su, nakon stvaranja neovisne Hrvatske, na Skupštini održanoj 16. travnja 1992., promijenili ime u Savez antifašističkih boraca Republike Hrvatske (SAB RH), a na Skupštini održanoj 27. studenog 1997. u Savez antifašističkih boraca Hrvatske (SAB H), da bi se na Skupštini održanoj 7. veljače 2002. preimenovali u, konačni, Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH). u koji, da bi ostali vječni, mogu pristupiti i oni koji su rođeni nakon
Drugog svjetskog rata, pa je tako njihov današnji predsjednik rođen 1957. godine.

Broj Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata se iz godine u godinu sve više smanjuje. Nažalost, jedan dio smanjenja, odnosi se i na preko 4.200 branitelja koji su dosad, uglavnom zbog naših loših politika, počinili samoubojstvo.

Broj Hrvatskih branitelja će se i dalje smanjivati, do utrnuća, ali bi ovakvom politikom udruga samozvanih antifašista mogla ostati vječna. Sramota.
I na kraju,

JEDINI NAŠI ANTIFAŠISTI SU HRVATSKI BRANITELJI
IZ DOMOVINSKOG RATA.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 4. veljače 2023
Branko Smrekar

ULOGA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
U DOMOVINSKOM RATU


Pročitah jedan autorski članak:

Nakon smrti Josipa Broza Tita (1980. g.) Srpska pravoslavna crkva (SPC) započinje s političkim djelovanjem i postaje glavni promotor stvaranja velike Srbije. Godine 1987. započinju pripreme za obilježavanje 600-te godišnjice srpskog poraza na Kosovu polju. SPC je odlučila da mošti kneza Lazara premjesti iz Beograda u manastir Gračanicu na Kosovu.


SPC je stvorila mitove (tijekom Drugog svjetskog rata i u vrijeme Jugoslavije) o stotinama tisuća pobijenih Srba i tako potaknula netrpeljivost, osvetoljubivost i jačanje srbijanskog nacionalizma. SPC je stvorila „okvir za mržnju“ koji je rezultirao mnogobrojnim zločinima i progonima Hrvata i Bošnjaka.


Srbijansko političko vodstvo i SPC su zajednički djelovali u ostvarivanju plana stvaranja velike Srbije. SPC je javno podržala i poticala srpsku pobunu na teritoriju RH i BiH. SPC je podržala tihi državni udar 1989. godine (ukidanje autonomnih pokrajina). Srpski „novi poredak“ su stvorili Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), Srpska pravoslavna crkva (SPC) i Udruženje književnika Srbije.

U Beogradskom centru „Sava“, 29. lipnja 1990. godine, na skupu Srba iz Hrvatske je dr. Gojko Nikolić govorio protiv rata i poručio: „Nije ovo više ono isto pravoslavlje koje je odigralo povijesnu pozitivnu nacionalnu ulogu u vrijeme ropstva Turcima… današnje pravoslavlje, po mom uvidu, sve više klizi u političku stranku i klerikalizam. Takvo pravoslavlje ne mogu prihvatiti… ”


SPC je zastupala ideju velike Srbije, da svi Srbi žive u jednoj državi, da se Srbiji pripoje sve takozvane „srpske krajine“ gdje žive Srbi što je praktično značilo da se djelovi Republike Hrvatske pripoje Srbiji.
Predstavnici SPC Republiku Hrvatsku (1990.- 1991.) nazivaju ustaškom državom i uspoređuju je s NDH iz doba Drugog svjetskog rata.


SPC nije brinula za Srbe u Hrvatskoj jer su svi episkopi čije su se eparhije nalazile na prostorima koje je kontrolirala hrvatska Vlada napustili svoje vladičanske domove i premjestili se u Beograd, ili na teritorij koji su kontrolirale srpske snage pa je tako vjerničko stado ostalo bez pastira.

.
„Sveti rat“ za „Veliku Srbiju“: „Nakon osvajanja Slavonije na jesen 1991. uspostavljena je u zaposjednutim područjima nova pravoslavna episkopija. Episkopovo sjedište bilo je u Dalju gdje je kratko prije toga izvršen masakr nad hrvatskim pučanstvom. U ‘etnički očišćenim’ selima posvećene su nove srpskopravoslavne crkve, primjerice u Lovasu. Tu je prije rata živjelo 133 Srbina i 1.449 Hrvata. Svi su Hrvati bili protjerani, katolička crkva srušena. Beogradska televizija prenosila je postavljanje kamena temeljca nove srpske crkve koje je obavio osobno patrijarh.


Patrijarh Pavle je blagoslivljao osobe koje su zagovarale ubijanje, razaranje, protjerivanje nesrba, blagoslivljao je Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Željka Ražnatovića Arkana.


„Svetosavski nacionalizam“ je vladao unutar SPC-a.
Glavni glasnogovornici „svetosavskog nacionalizma“ bili su: Amfilohije Radović, Artemija Radosavljević, Atanasije Jevtić i Irinej Bulović. Oni su sa srpskim patrijarhom Pavlom činili „idejni sinod“ SPC-a. S jedne strane je patrijarh Pavle pozivao na poštovanje ljudskih prava „Budimo ljudi, iako smo Srbi“ a s druge strane širio se „svetosavski nacionalizam“, mržnja prema drugim narodima.


Tijekom rata u bivšoj Jugoslaviji SPC je odbacila sve mirovne planove: Vanceov plan, Vance-Owenov plan, Plan Kontaktne skupine, Daytonski mirovni sporazum i druge mirovne inicijative pa to govori o negativnoj ulozi SPC-a tijekom rata.
U Bosni i Hercegovini se SPC povezala s pobunjenim Srbima na Palama i aktivno sudjelovala u političkom životu, negirala logore, ubijanja i silovanja koja su Srbi vršili u BiH

Međunarodna zajednica i Crveni križ su registrirali logore, a SPC ih negira! „U ime pravde Božje, na osnovu svjedočenja naše subraće arhijereja iz Bosne i Hercegovine i drugih pouzdanih svjedočenja, izjavljujemo sa punom moralnom odgovornošću da takvih logora u Republici Srpskoj Bosne i Hercegovine, kao ni u Srpskim Krajinama, niti je bilo niti ima.”(Priopćenje arhijerejskog sabora SPC, prosinac 1992.)


Budući da Slobodan Milošević nije uspio ostvariti plan velike Srbije, da nije iz političkih razloga javno podržavao Srpsko vodstvu u BiH (Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić) SPC se razilazi s Miloševićem.


Komentar: Sve je to bio srpski igrokaz jer je Srbija stajala iza Karadžića i Plavšićke. Igrokaz je služio za zavaravanje međunarodne zajednice jer je Miloševićev režim i dalje pomagao vodstvo na Palama i pobunjene Srbe u Hrvatskoj.

Na području BiH se ratovalo i sve opcije (velika Srbija, jedinstvena BiH, federalna BiH) su bile moguće.


SPC je bila protiv mirovnog plana u BiH (Vance-Owenov plan, 1993. godine). Hercegovački episkop Atanasije Jevtić izjavljuje da Srbi moraju „sići na Neretvu“ i „na srpsko more“(6.kolovoza 1993. godine).
„Mi u svakom slučaju moramo sići na Neretvu, makar do mučeničkih Klepaca i Prebilovaca, do srpskih hramova koji su porušeni, i na srpsko more. Jer je Dalmacija, samo padina BiH. I da BiH praktično silazi na more. Ne mogu se Hercegovci odreći mora.“ (1994.)


Amfilohije Radović je rat u BiH nazvao svetim, pravoslavnim, pravednim i bogolikim:

„U Bosni i Hercegovini danas se bije bitka za slobodu zlatnu i obraz časni čitavog Pravoslavlja, za pravdu i dušu čitavog svijeta, za svetinju bogolikog ljudskog dostojanstva.“
Unatoč porazu velikosrpske politike SPC na zasjedanju arhijerejskog sabora u svibnju 1996. godine donosi Odluku: „Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske Pravoslavne Crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na tom području”.


SPC nije osudila ratne zločine i zločince, nije osudila genocid u Vukovaru niti genocid u Srebrenici već se i dalje zalaže za velikosrpsku politiku, hegemoniju i posezanje za tuđim teritorijima bez trunke kajanja za učinjene zločine i štetu na području Hrvatske, BiH, Kosova i drugdje.


Nažalost SPC umjesto širenja kršćanske vjere, ekumenizma i tolerancije širi laži, mržnju i netoleranciju među narodima na području bivše države SFRJ. Srpska pravoslavna crkva se ponašao kao politička stranka što je nedopustivo i u svakoj pravnoj državi bi bilo zločin.

Marko Jukić/hu-benedikt.hr



Krimen srpskog svetosavlja nije percipiran u naših vlastodržaca, štoviše, u prosincu 2002.godine, ništetnim Ugovorom s Vladom RH, na čelu s Ivicom Račan, Srpska pravoslavna crkva dobila je svu imovinu Hrvatskih pravoslavaca i garanciju trajnog financiranja iz državnog proračuna Republike Hrvatske.

Tome treba pridodati i ogromne prihode te Crkve od iznajmljivanja, na prestižnim lokacijama, nepravedno dobivenih Hrvatskih nekretnina. Prosuđuje se da Srpska pravoslavna Crkva time godišnje dobiva desetke milijuna kuna.


Nasuprot tome ni današnja vlast, Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, suprotno Kanonskom pravu na autokefalnost, ne dopušta registraciju niti joj, od novaca poreznih obveznika, ne raspoređuje ni kune potpore.


Svaka država ima svoju nacionalnu pravoslavnu crkvu, Hrvatska nema. Kod nas službeno djeluje samo Srpska pravoslavna Crkva.


Po vjerskom pitanju Hrvatska je i dalje, uprkos pobjedi u Domovinskom ratu, u kojem je sudjelovalo i 12.600 vjernika pravoslavne vjere, kao i u vrijeme kralja Aleksandra i druga Tita, srpski sluga, vazal.


Ogromne su žrtve Domovinskog rata i previše krvi i suza proliveno da bi vazda ostalo tako.


Kao i više udruga Hrvatskih branitelja i brojnih istinoljubivih pojedinaca različitih vjera i stupnja obrazovanja, i ja, rimokatolik, podržavam Udrugu Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere, na čelu s Ratkom Despot, pukovnikom Hrvatske vojske, u miru, čiji članovi svoje vjerske potrebe ne žele ostvarivati u neprijateljskoj Srpskoj, već u svojoj, preko 300 godina staroj, kanonskim pravom utemeljenoj, Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi, koju dosadašnje vlasti Republike Hrvatske, uz naglašeno ignoriranje većine Hrvatskog katoličkog klera, do danas, nisu htjele priznati.


Vjerujem da će buduća, domoljubna upravljačka struktura, izim izbave iz bojnih zala koja ugrožavaju naš identitet, na osnovu istine, pravde i Kanonskih prava, u Republici Hrvatskoj, časno, urediti sustav vjerskih zajednica.


Tijekom naše teške, ali časne povijesti, brojne Hrvatske žrtve i domoljubi, koji, bez obzira na vjersku pripadnost, živješe i čuvaše hrvatstvo, to bezuvjetno zaslužuju . Sve drugo bila bi još jedna izdaja.


Na slijedećim parlamentarnim izborima odlučujemo hoće li nas se buduće generacije sramiti ili biti na nas ponosne kao što smo mi na Hrvatske branitelje.

Odlučimo sami o sebi i svojima.
Tako nam Bog pomogao.

Branko Smrekar.















Sve reakcije:
37Ante Kelić, Željko Kovačević i 35 drugih
aa

U POVODU NAPADA NA ČLANOVE HGSS-A ,
na Platku, 29. siječnja 2023.

SVAKO UMANJENJE KRIVICE ZA FIZIČKE NAPADE NA GRAĐANE JE POTICAJ POČINJENJU NOVIH KRIVIČNIH DJELA I DOKAZ POTREBI PRAVEDNIJEG POLITIČKOG KONSTRUKTA

HRVATSKA GORSKA SLUŽBA SPAŠAVANJA
SLUŽBA PROMINENTNIH VOLONTERA

Bijah na mnogo nesreća u kojima su bile istovremene intervencije vatrogasaca, policije, pripadnika hitne medicinske pomoći, ali i drugih operativnih snaga. Vremenska, prostorna i tehnološka usklađenost njihova djelovanja i međusobna koordinacija u akcijama najčešće zadivljuju. Uvažavaju se, ispomažu, neposredno dogovaraju i nadopunjuju. Zato se njihovo sinergijsko djelovanje u najvećoj većini slučajeva nedvojbeno može ocijeniti uspješnim. Svaka od intervencijskih službi zaslužuje puno poštovanje za svoj rad; i za gajenje međusobnih odnosa, bez ljubomore i zavisti, bez želje da se jedna drugoj nametne, i sebi, bez argumenata, prigrće slavu. Jedna od intervencijskih službi je i Hrvatska gorska služba spašavanja.

Ove godine, na obilježavanju 60. godišnjice njena rada, u maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, nije bilo predstave, spektakla, izvanjskog sjaja, plaketa, pisanih pohvala, pozlate, svile i kadife.

Oni se ne hvale, ne naglašavaju sebe i svoje poslanje. Oni su skromni, ali jednostavno, posebni, briljantni i fascinantni. Oni su izvrsni. Oni su ljubav. Veliko humano srce u simbiozi s njihovom profesionalnošću, znanjem i sposobnošću, čini ih zadivljujuće respektabilnim.
Oni su služba. Služba na stalnom, cjelovremenom raspolaganju građanima i svim namjernicima koji pohode Lijepu našu. Oni stvaraju zaštitu i sigurnost tamo gdje to drugi ne mogu. Oni su ministri. Sluge ljudskih duša i sudbina. Priznati unas i u svijetu.
Njima je djelatnost na prvom i jedinom mjestu. Sve drugo je popratno, marginalno.
Njima su priznanja njihova djela. Ima li ljepše u čovjeka? Impresionira me aktivno djelovanje jednog princa u dobrovoljnom vatrogasnom društvu poznate otočne zemlje, ali me još silnije dojmljuje članstvo brojnih intelektualaca, posebno liječnika, u redovima Hrvatske gorske službe spašavanja.
Tu su i javni uglednici, legende poput Stipe, vrsni i sveprisutni Vinko i mnoštvo drugih samoprijegornih, hrabrih altruista. Oni su sjajni. I nisu samo gorski spašavatelji, alpinisti, penjaći, oni su i vrsni špiljari, jamari, meštri na vodi i spasitelji u njenim dubinama. Oni su i skijaši.
Oni su „BONDOVI“ našeg vremena. Na njih se itekako možemo osloniti i u urbanim sredinama, posebno kod prirodnih nesreća, poput potresa,…
I ne promiču se masovnošću, već racionalnim brojem visoko specijaliziranih spašavatelja. U njih se treba ugledati. Oni se bore za opremu, primjereno pripremljene pomagače, pse tragače, nužne uvjete za svoj rad. Sve ono što im treba za još uspješnije djelovanje. Treba ih bezrezervno podržati. Potpora njima, potpora je nama. Oni to znaju, moramo i mi.
Čestitajući im na uspješnosti iskazujem punu naklonost prema njihovoj organizaciji i poslanju. Naša je sigurnost, jednim dijelom i u njihovim rukama. Oni imaju svoj povijesni značaj, neupitnu sadašnju vrijednost, ali buduće vrijeme po pitanju brojnosti zadaća i njihovih zahtijevnosti, kako u službi naših tako i sve brojnijih turista željnih aktivnog odmora, još će više povećati potrebu za njihovom djelatnošću.
Ufam se i u tu zdravu i hvalevrijednu službu.

Branko Smrekar.

Tekst je objavljen i u Slobodnoj Dalmaciji, a u Uredu Predsjednika RH, uporabljeni kao obrazloženje za dobivanje visokog priznanja Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja. Prošlo je od toga vremena više godina.

Služba se u međuvremenu još bolje opremila i organizirala, ali se o tome u javnosti premalo zna. Više se forsiraju informacije o tome gdje ljetuju "celebrity".

Do kad će nas zaglupljivati i odvlačiti pozornost od pravih vrednota. Pa, dok ne počnemo sami misliti.

U Brdovcu, 1.kolovoza 2019.