Oganj.blog.hr

Nedavno pročitah jedno opravdano pitanje:
„U dijaspori živi gotovo 4 milijuna Hrvata, pa kako manjine mogu imati 8 zastupnika u Hrvatskom saboru, a dijaspora samo 3?“

Nažalost, tragedija je još veća.

Pod dijasporom vode i područja u susjednim državama, gdje su Hrvati, stoljećima, domicilno stanovništvo, poput Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Boke Kotorske…

Oni nisu iseljeništvo. Oni su, kao što mi reče i jedan prijatelj, svojedobno visoki dužnosnik Crne Gore: „Svoji na svome“.

To, nemogućnost glasanja iseljenika elektroničkim glasovanjem, otežavanje mogućnosti stjecanja njihova državljanstva i drugo, imali su za posljedicu da u zadnja tri saziva Sabora Republike Hrvatske, nije bilo ni jednog predstavnika našeg iseljeništva.

Svih devet saborskih zastupnika bili su domicilni Hrvati iz Bosne i Hercegovine.


Hrvatsko iseljeništvo ima posebno mjesto na pijedestalu naše Domovine Hrvatske.

Sjetimo se silnih milijardi dolara kojima su bili naša najveća novčana potpora pobjedi u Domovinskom ratu, ali i u poslijeratnom razdoblju, do dana današnjeg Po prosudbi 6,6 posto bruto-društvenoga proizvoda, dok je BDP, od, spasonosnog, turizma 19,4 %.

Hrvatsku je branilo preko 1000 branitelja iz iseljeništva, a ako dodamo i one koji su imali podrijetlo iz Hrvatske, broj sa penje na preko 1500.
Vidjevši, kroz medije našu patnju u i borbu za slobodu, braniteljima su, u ratom razorenu Hrvatsku, uz strance, odlučili doći pomoći i, uz strance, hrabri iseljenici.


Iseljeništvo je ogromnu ulogu imalo i u nabavci, kao zlato vrijednog oružja, nakon što su domaći izdajnici i velikosrpski fašisti utjecali, da Srbiji naklonjena međunarodna zajednica uvede embargo na uvoz oružja, naoružanoj Srbiji s “JNA“, kao i golorukoj, samo srcem naoružanoj, Hrvatskoj.


Premalo cijenimo naše iseljeništvo.


Zaslužili su mjesta u Saboru Republike Hrvatske, veleposlanička i diplomatska mjesta u državama u kojima žive, lakše dobivanje državljanstva Republike Hrvatske, elektroničko glasovanje i jačanje kulturnih vrednota u iseljeništvu i u domovini, kao i zakonske uvjeta za povratak iseljenika bez obzira na imovinsko stanje, pri čemu država treba potpomagati iseljenike slabije imovinske moći, a za bogatije, stvoriti postojane, drugim državama konkurentne, uvjete za investicije u matičnoj domovini.

Po dosadašnjim spoznajama, ne mislim da je današnja konstelacija političkih snaga i odnosa, mahom Euroljubnih, virtualnih domoljuba, željna i kadra to učiniti.


Prvi Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, osjetio je zajedničko bilo iseljene i domovinske Hrvatske pa je već !990. godine osnovano Ministarstvo iseljeništva, načelu s Gojkom Šušak, useljenikom iz Kanade, kojeg je zamijenio Zdravko Sančević, useljenik iz Venecuele.
Osnivanje Ministarstva iseljeništva, raseljeni Hrvati diljem svijeta, u komunizmu stigmatizirani kao „ustaška emigracija“, dočekali su s iznenađenjem i radosnom nadom da je konačno došao kraj komunističkoj nepravdi i represiji, koja se pola stoljeća prema njima primjenjivala.

Ministarstvo iseljeništva bilo je dio prvih triju vlada Republike Hrvatske. Peta i šesta Vlada Republike Hrvatske imale su Ministarstvo povratka i useljeništva. Počevši od sedme, Račanove Vlade (2000. god.) ukida se ministarstvo za pitanja i poslove vezane uz hrvatsko iseljeništvo, ali se 2012. osniva Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, koji ne izdvaja iseljeništvo od domicilnih Hrvata, izvan Republike Hrvatske.

Dao nam Bog novu domoljubnu upravljačku strukturu, koja će osjetiti bilo svih Hrvata, ma gdje oni živjeli.


PRIJEDLOG:
Veleposlanici Republike Hrvatske u Australiji, Argentini, Kanadi, SAD-u … trebali bi biti iz redova iseljenika.
Više je tome razloga:

Bolje poznaju stanje u državi u kojoj žive i problematiku naših iseljenika poput stjecanja Hrvatskog državljanstva, problematiku glasovanja i drugo, lakše bi pronalazili modele gospodarskog i kulturnog povezivanja te posebno, povratka iseljenika, uključujući i vrhunske stručnjake, u maticu Zemlju.

Time bi Hrvatska, na korist ukupnog Hrvatskog nacionalnog bića, iseljenicima dala realnu mogućnost povratka i veće poštovanje, kad već to, u dostatnoj mjeri, nismo učinili za pomoć u Domovinskom ratu i nakon Pobjede.

Branko Smrekar