Oganj.blog.hr

ROMI



U djetinjstvu i mladosti nisam imao određeno mišljenje o Romima, iako su živjeli i u mom širem okruženju. Zvali smo ih cigani. Bili su posebni. Pojedini su često dolazili prositi, uvijek bi im nešto dali. Neki su i radili, skupljali staro željezo, bili su nam simpatični. Osobno, o njima nisam razmišljao, nisam ih, iskreno, ni poznavao.

A onda sam u bolnici sreo Ahmeta Beganović, razvijenog, jakog gospodina, opasna izgleda, pojedinci ga prozvaše „Tajson“. Obzirom da je prvi dan, zbog bolesti bio malo nervozan i nemiran , mislio sam si: kaj bu sad? Ništa loše. Već drugi dan taj gospodin postade smireniji i
u vrlo kratkom vremenu moj prijatelj Ahmet.

U vrijeme moje nekomunikativnosti, pri svakoj mojoj promjeni stanja, uredno dojavljivao o svemu što mi se događalo: nema temperature, bolje je, dobro je, evo pripremaju ga, pronašli su mu kompatibilni bubreg, a ujutro u pet sati javlja supruzi da su me odveli u operacijsku salu,.. to su informacije koje nije mogla od nikog drugog doznati i zato sam mu zahvalan. Zadivio me što mi je i prije toga ponudivši mi besplatno svoj bubreg. Ne znam tko bi mi drugi, izim supruge, to ponudio.

Ahmet mi je ispričao i o sebi, o svoje dvanaestero djece, koji su ili u školi ili su je već završili i zaposlili se. Skladna obitelj, kršćanskih vrijednosti, dobro odgojeni, pristojni, fini, tihi, ukusno obučeni. Ahmet je strog ali ne i zločest otac, dobronamjeran. Upoznah i suprugu, brižnu i dobru ženu. Iz susreta s tom obitelji shvatih suštinu imena Rom. Čovjek.

Naravno da sam, u duljoj komunikaciji s Ahmetom, razgovarao o njihovom predstavniku u vlasti i životu Roma i njihovom ponašanju. Spomenuh i neprimjereno ponašanje, prosuđujem, manjeg dijela Roma i dobih rezolutni odgovor: „U svakom žitu ima kukolja!“ Mislim si_ j... ga, kaj mi nemamo i to neusporedivo većeg?

A ovo u Čakovcu? Ružno. Problem zaista postoji. Razumijem i suosjećam s gnjevom oštećenih i revoltiranih građana.U svakom kutu Lijepe naše treba uvesti pravedni red.

Predstavnik romske zajednice u Saboru RH, je u pravu, sve razine vlasti moraju pomoći u rješavanju problema, ali podmuklo i pokvareno, nije spomenuo ono najvažnije: potrebitu reakciju same romske zajednice, a posebno njenih čelnika.

Njihov predstavnik, uz svoje suradnike, mora promovirati učenje Hrvatskog jezika, školovanje, rad, civilizirani način ponašanja, dobar odgoj, poštenje, empatiju prema svim bližnjima, poštivanje svoje domovine, Hrvatske, i samostalnu skrb Roma, za svoj, i život svoje obitelji.
Danas više od 50% Roma živi od socijalne pomoći.
Udio broja Roma, koji koriste pomoć za uzdržavanje, u ukupnom broju korisnika pomoći za uzdržavanje, u Republici Hrvatskoj je vrlo visok i iznosi 13, 56%, što pak znači da svaki Rom Ili Romkinja, (o,46% stanovništva), u prosjeku, dobiva 29 puta više socijalne pomoći od prosjeka drugih stanovnika.


Romi mogu biti različiti, posebni, njegovati svoje kulturne običaje i jezik, ali moraju i dati doprinos zajednici u kojoj žive.

Među sobom moraju izolirati i kontrolirati one pojedince koji kvare njihov odnos prema ukupnosti zajedničkog bića.

Posebnost ne mora biti prepreka, štoviše. Svi moramo tome pridonijeti.

Pozovite Ahmeta u Čakovec, kao primjer. Romi će ga rado primiti, vjerovati mu i vidjeti u njemu zaposlenog čovjeka, Roma, koji svjedoči kako treba živjeti.

Getoizacija Roma nije dobra ni za Rome ni za Državu.


I na kraju, enormno plaćeni predstavnik Roma u Saboru RH, svojim ponašanjem stvara odbojnost prema cijeloj Romskoj manjini.
Njegovo bezkriterijalno vazalstvo pojedincima najveće manjine, preuzimanje glasnogovorničke uloge vrijeđanja Hrvatskih vrednota, traženje ukidanja povijesnih pozdrava većinskog naroda, na temelju lažnih kroatofobnih izmišljotina, manjini Roma u Hrvatskoj nikako ne ide u prilog.

Hrvatskoj nedostaje istine, pravde, reda, rada, poštenja i domoljublja.

Tako nam Bog pomogao.



Branko Smrekar