Oganj.blog.hr

Veliki doprinos u razumijevanju vjere, dao mi je naš nekadašnji župnik, monsinjor i duhovnik na Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Sjećam se pouka: Znamo koliko košta kila brašna, a koliko košta kila ljubavi?

Ljubav je više od emocija, i puno više od dobrog osjećaja. Ali naše društvo je uzelo ono što je Bog rekao o ljubavi, seksu i intimnosti, i pretvorilo to u puki osjećaj.
Bezobrazni su neprekinuti, svestrani, neargumentirani napadaji na zastupnika Sabora Republike Hrvatske Miroslava Škoro pa i onih prvoredaca na Svetim misama, zasebno za blagdana, koji prenapadno, pomalo i neiskreno,naglašavaju svoje kršćanstvo.
Škoro to nije zaslužio. Navodim:
Kada je Miroslav Škoro 1988. stigao u Pittsburgh, taj kraj već su cijelo stoljeće naseljavali hrvatski iseljenici. Dočekivao ih je rad u dubokim rudnicima i vrućim čeličanama Pennsylvanije. Teško je bilo, pogotovo prvim doseljenicima, prepoznati koji su to bolji životni uvjeti koji su ih privukli u "obećanu zemlju Ameriku". Većina je čeznula za krajem koji su napustili, za obiteljima i prijateljima. Tješila ih je pjesma i svirka tambure.

Miroslav Škoro 1989. godine svu njihovu stoljetnu nostalgiju sažima u riječi i melodiju. Nastala je tako pjesma "Ja ću se vratiti" koja je kasnije preimenovana u „Ne dirajte mi ravnicu“.
Bio je to četvrtak, 1. kolovoza 1991. godine. Zbog silovitog napada takozvane JNA i srpskih pobunjenika na Dalj, Aljmaš, Erdut i okolna mjesta, njihovi mještani žurno napuštaše svoje domove. Sjećamo se slika toga egzodusa, šlep pun izbezumljenih i uplašenih staraca, majke s dječicom, ranjenici... Umjesto prtljage, koja je morala ostati na obali kako bi bilo više mjesta za ljude, ponijeli su osjećaj kaosa, straha, neizvjesnosti i bol rastanka od očeva, sinova i braće koji su ostali braniti svoja ognjišta. Potaknut mnogim izjavama prognanika koji su ponavljali da će se vratiti svojim domovima, tadašnji glazbeni urednik Radio Osijeka Željko Barba sjetio se Škorine pjesme i toga dana pustio je u eter. Uslijedili su mnogi pozivi slušatelja s molbom da se pjesma ponovi jer je ona artikulirala njihov INAT, ČEŽNJU , MOLITVU i NADU. Napisana kako bi ponijela nostalgiju i ljubav hrvatskoga iseljenika za ognjištem svojih predaka, pjesma je u ratno doba postala izvor snage u domovini, s jasnom porukom agresoru: "Ne dirajte nam ravnicu!" Sve do danas ona se svira u raznim prigodama i dalje dira srce.

Škoro je i autor teksta i glazbe pjesme „Sude mi“ , koju je s Thomsonom otpjevao 2003 godine. O njoj kaže:
„Pjesma je to za sve naše generale, za Zrinskog, Frankopana, Gupca, za sve koji su na pravdi Boga suđeni u prošlom režimu od Bleiburga do Stepinca i proljećara. Pjesma je to i za one pravednike koji su nedužni trunuli u Jasenovcu, za progonjene i suđene kroz povijest“. Po njegovim javnim nastupima u vremenu kad ju je pjevao, nedvojbeno zaključujem da je pjevana i nedužno suđenom generalu Anti Gotovini.

Zna li još Hrvatski narod koliko su domoljubne pjesme Miroslava Škore, Marka Perkovića Thomsona i posebno prekrasna pjesma Zrinka Tutića i Rajka Dujmića „ Moja Domovina“ u izvedbi brojnih pjevača u skupini „Hrvatskog Band Aid“, molitve, krunice i Vjera u Boga, bile neuništivo oružje u našoj pobjedi u Domovinskom ratu, kao i obol u jačanju pobjedničkog duha, kako branitelja, tako i naroda.
Ina kraju si postavljam pitanje?
Da li se Hrvatski narod udaljio od Boga?
Tko se udalji od Boga udaljio se od samog sebe.
Branko Smrekar
U Brdovcu;12.srpnja 2020.