Oganj.blog.hr

U ono doba, naša je Željkica kod nas bila na ferju i po zadaći učiteljice, pisala Dnevnik. Citiram:
Ponedjeljak: Ujutro sam se ustala i išla po mlijeko…
Utorak: Ujutro sam se ustala i išla po mlijeko…
Srijeda: Ujutro sam se ustala i išla po mlijeko…
U četvrtak pogledam njen Dnevnik i sugeriram: Željkica, promijeni malo. Ovo je monotono.
Napiši: Ujutro sam se ustala, išla na zahod , a onda išla po mlijeko. Naravno, Željkica je prefina da bi to napisala. Početak svakog dana, do nedjelje, ostao je isti: Ujutro sam se ustala i išla po mlijeko.
E da, Željkica je po mlijeko išla teti Ifki, a ne u dućan. Stara dobra vremena. A bila je veća mogućnost protoka mjesnih informacija. Tračeva? Kaj tračeva, spominka. Kunta, dućan , čehanje perja, lupatva, berba grozja…idealna mjesta za nove spoznaje. Se se znalo. I ono kaj je bilo i ono kaj ni. Ljudi su se znali družiti, pomagati si razgovarati, pjevati, veseliti se. Danas su susjedi, ako i jesu, najčešće, samo na dobar dan. Znam sve što se događa u Kini, Australiji, Sjevernom polu…ali, u novim vremenima, nažalost, ne znam ni da mi je umro susjed, a kamoli tko, s kim , kaj i kak.
Globalizam nas ja alijenirao od sebe samih.
No, sad je korona jedina tema svih i svugdje.
Ne pišem školski dnevnik, ali svako „koronsko“ jutro mi je isto. Lijepo ali isto. Na svim programima i portalima samo korona, korona, korona i sve svezom nje. “Riješeno je pitanje migranata i svih drugih značajnih problema.
Imam tri opcije: kupiti televizor u prahu, doživjeti psihički „zamor materijala“ ili poslušati svog, pokojnog tateka, de mu Bog mir Božji: „Manje priče, više rada.“ Uvjete imam.
Hiža bu prefrižana.
Televizor bum upaliu, kad počnu voziti putnički cugi.
To bu značilo da je politika rekla da se smirilo. Će je ili ni.
Branko Smrekar.
U Brdovcu;4.travnja 2020.