Oganj.blog.hr

U Srbiji sam uvijek imao dobrih iskustva. Još 1971. godine, 25. svibnja, kao maturant, sudjelovah, sa svojim razredom, na stadionu FK partizan, na sletu, u čast druga Tita. Nije bilo loše, iako za pjesme, nas velike skupine učenika iz Zagreba, izvan stadiona, o ustajanju, vilama…milicija nije imala previše sluha. Rastjeravali su nas, istina bez uporabe sile, pa smo se povukli na pričuvne položaje,... birtije.
U vojsci bijah u Kraljevu 1976. godine. Obitelj mi je došla u posjet i prespavala kod jednog seoskog gazde. Moji su bili oduševljeni prijamom i doznali da srpski seljak ima iste probleme kao i naš. Pošteni i vrijedni ljudi vazda na ebu. Tamo stekoh i prva operativna iskustva u vatrogastvu. Sudar dva vozila, jedno terensko puno boje(maleri), šest mrtvih… Gasiš prepolovljenu glavu, mozak curi na sve strane, gaziš po mrtvima i u povratku u kasarnu pitaš: Jel došo gablec? Je! Primismo se odmah jela. A pranje ruku? „ Kakvo pranje, idi bre“. U jednom, kako su rekli, „četničkom“ selu, gasili smo i jedan požar stoga sijena, s pjenom, skupim Light Water-om, namijenjenom gašenjima zrakoplova i to s neprikladnim, običnim mlaznicama. Uporabili smo i megafon. Katastrofa. Svi su podoficiri, koji s vatrogastvom nisu imali blage veze, s nama bili oduševljeni. To je bio tako atraktivan cirkus , da su nam seljani, drugi dan spekli odojka i počastili s pivom.
Onda smo pripremali pokaznu vježbu, za šire vojno područje. Sto kvadratnih metara, tava do tave, S 2ooo (prah) i vužgi. To se lijepo gasilo, ali je pritisak praha, usput, izbacio gorivo između tava. Ne bi pogasio ni da si blaženi. Promašaj. Nakon tog neuspjeha, telefonom, me pita kolega, vatrogasac, koji je tjedan dana prije završio vojni rok: Kako je bilo? Bio sam iskren. Telefon je bio prisluškivan. Raport. Špotancija, veća nek kad me je mama, de joj Bog mir božji, uz šibu, kao malog, zločestog, doma , štrapucirala, uz moje obećanje: „Bum se popraviv“ i njen odgovor: „Nemreš se ti popravit“. Druge kazne u vojsci ,“za otkrivanje vojne tajne“, ipak nije bilo. Ponovili smo vježbu , onak kak spada. Iskopali bazen, nalili vodu i gorivo, zapalili i uspješno ugasili. Moram naglasiti da u gostionici “Plave noći“, blizu vojnog aerodroma, nikad nismo mogli platiti račun, bez obzira koliko smo popili, a tu baš nismo bili stidljivi. Domaći su voljeli plavce i svaki put nas častili.
Od 1986. godine surađivao sam sa zapovjednicima Vatrogasne brigade Beograd i čelnicima srpskog ministarstva unutarnjih poslova. U Brigadi smo vidjeli impresivno puno vatrogasnih vozila, ali ih je par, ništa neobično, za vrijeme posjeta, bilo u kvaru. Bili su iskreni. To je pak zlurado dočekao komandant vatrogasne brigade iz Ljubljane;“ Sega majo, al im nič ne dela.“ Do rata, jednom godišnje, komandanti glavnih gradova Republika, uz Split i Novi Sad, imali su redovite sastanke. Zagreb, Beograd, Novi Sad, Skoplje, Ljubljana i zadnji Sarajevo. Bilo je lijepo. Obilazak Beograda, Skadarlija, „Tri šešira“, kupovanje cvijeća u četiri ujutro, vožnja, pod pratnjom tri policijska vozila, u Timok, „Plovi lađa Dunavom“, obilazak Hidrocentrale Đerdap. Vješalice i „Leskovački voz“, u restoranu na igralištu FK Sinđelić. Bilo mi je jako fino. Kasnije više nikad nisam išao u Srbiju, ali sam nakon naše Pobjede, iste vrste jela, ništa slabijeg ukusa, pod imenom Vješalice i Hrvatski slijed, jeo i u Zagrebu.
Nakon jednog, međunarodnog, stručnog, skupa u Sarajevu, nakon prezentacije o gašenjima šumskih požara i spašavanja, ugroženih civila, gasitelja i drugih ugroženih snaga, odmah po završetku, u prvoj pauzi, dobih ponudu da predajem na „Univerzitetu“ u Beogradu. Nisam , ali sam njihovom komandantu, poslao nastavne planove i programe, dohvatnu, stručnu literaturu i porazgovarao o vatrogasnoj taktici.
Mi vatrogasci smo soj poštenja, ljubavi i međusobnog pomaganja, bez ikakvih ograda spram, nacionalnosti, država, spolne orijentacije , boje kože…Mi smo, u svom poslanju „samo“ ljudi i s tim se ponosimo.
Uprkos dobrim iskustvima u Srbiji, mrzim na krvožedne napadaje svih zločinaca, na naša Hrvatska tla, sve laži Srpske pravoslavne crkve, Srpske akademije nauka i umetnosti, njihovih čelnih političara i pobočnika u Hrvatskoj, koji u Domovini potiču razdor među građanima različitih nacionalnosti. Ne podržavam ni one „naše“ političare i dio crkvenog Klera, koji ustuknuše pred lažima i čak ih, i pisano, bez povijestne provjere, prikazuju kao istinu.
Čujem jučer izjavu aspiranta za Predsjednika Republike Hrvatske, Miroslava, o vjerskim zajednicama i zaključujem, konačno čovjek koji ne skriva laži. Želi istinu i pravičnost. Glasat ću za tog, priželjkujem, bivšeg pjevača. Danas se Ronalda Reagan, percipira kao predsjednika Sjedinjenih američkih država, a ne kao glumca. Volio bih da je tako i u Hrvatskoj, Miroslav Škoro: Predsjednik Republike Hrvatske.
Uz stare vatrogasne pozdrave:
Pomoz Bog! Vatru gasi brata spasi! Boga slavi bližnjega izbavi!
Branko Smrekar.
U Brdovcu;29.studeni2019.