30.06.2006., petak
Snaše
„Ej, diko! De dojdi vamo. Trgni jednu rakiju, pa će biti bolje slike!“- zezala me jedna od ovih baka koje vidite s fotografije dok sam želio objektivom zabilježiti trenutke jedne male svečanosti u našem lipom slavonskom kraju. Snaše se utegle u nove fertune, a neke se posakrivale u drugi red da se ne vide, jer nisu baš u misnom ruvu. Eto i bake postale atrakcija, (a prije se za babom nitko ne bi ni okrenuo). Sad se gradski ljudi čude kako su to te naše starije šokačke žene odjevene (a do jučer su i sami tepli kroz blato i prašinu po jarcima i kraj plotova) pa se žele s njima slikati. U jednoj se pjesmi kaže „oj crnino slavonska sudbino“ i ima tu nešto. Baš kao da smo neki starinski „darkeri“, samo iz nužde, a ne zbog mode i hira. Mojoj baki znao sam za rođendan kupiti lipu tamnu maramu. Nikad nije valjalo. Kad kupim crnu, ona kaže:“Jel' to meni kad me budu u lis spremali kad umrem?“. Kad kupim šarenu, kaže: „Je, di je 'vo za me 'vaku babu staru? Te šarene su za mlađe“. Kad pogodim sa nekom tamnije boje s lipom mustrom, onda kaže: „Je kak'a je 'va lipa, ko' od mog Drage (sina) iz Zagreba“. Te najlipše samo su se čuvale u ormaru za kirvaj ili odlazak doktoru. Te naše šokačke starije žene kupovale su tkaninu u metraži i same si šivale fertune(pregače) i marame, a ispod toga nosi se nešto kao uniforma (suknja, podsuknja maja dugih rukava i lajbek koji čuva (prsluk) krsta (križa). Te žene su godinama ojačale od teškog rada u polju i u domu, ali mnoge su i teško obolijevale i nerijetko od podizanja teških tereta dobivale i bruh kojeg su operirale ili nosile do smrti. Njihove kičme su posebna priča. Jednom mi je jedan poznanik liječnik rekao da se tim ženama kičme deformiraju vremenom od teškog rada i da tu nema spasa, pa obvezno u starosti imaju bolove i poteškoće u kretanju. Ne možeš ti njima ništa sakriti. Kad smo svirali po nekim selima, jedna starija snaša mi je rekla za jednu curu (dok se nisam oženio): „Diko, va vudi ti je prepoštena cura i prefine familije, vridna, voli radit, uredna i svašta zna i prelipa je. Vidim ja da ti nju lipo gleđeš. Nemoj puno premišljat nema 'vake u deset sela“. Kasnije su me kolege zezale i rekle da sam otišao k vragu kad su mi babe počele praviti „štele“ za cure. Ta baka je inače bila najlajavija u tom selu, a volila je i cugnut, i u sve se plest i zabit svoj nos. Bilo i slučajeva da su žene znale doć' po svoje muževe u sitne sati i tjerati ih kući. Nekim „muškarčinama“ jer za odlazak bio dovoljan i strogi suprugin pogled, a neki su bome i „fasovali“ kad su došli kući (mada su se u društvu pravili veliki). |
29.06.2006., četvrtak
Novogradiški teletabis
Evo da vas malo upoznam sa čuvenim velikim usisivačem koji marljivo skuplja lišće, riba ulice velikom četkom i obavlja još neke poslove vezane uz uređenje grada. Ja ga zovem teletabis, jer sam nešto slično vidio u tom crtiću (kad se teletabisi zezaju u svojoj bazi koja je smještena na zelenoj livadi oko koje je cvijeće i skaču mali zečevi). Ovdje u našem gradu nije baš takva idila, ali je lijepo u zelenilu parka i na još nekoliko gradskih destinacija, gdje se ipak može izdržati ova nesnosna sparina. Vidite nisam niti znao da i ovakvi uređaji moraju imati registraciju poput automobila. Zapravo ima tu logike iako je ovo radni stroj, a ne neka gradska jurilica. Jednom sam gledao koliko puno jesenskog lišća stane u ovaj usisivač. To bi bilo dobro, ali sigurno i preskupo za neke veće okućnice. |
28.06.2006., srijeda
Trubači
U osnovnoj školi sam počeo svirati u limenoj glazbi vatrogasnog društva. Plave uniforme, državni praznici, sprovodi, kiša, sunce, koračnice i posmrtne skladbe, ali i onako „za gušt“ i sviranje njemačkih valcera i obrade klasičnih kompozicija i evergrina. Kad su se na početku dijelili instrumente, meni je zbog visine pripala velika truba (bariton sa 4 tipke), a toliko sam želio biti „prva truba“ tj. svirati vodeći instrument džez trubu ili saksofon ili klarinet. Još sam dobro i prošao, rekli bi neki, jer sam mogao dobiti i primjerice B-bas (najveći od svih truba). Bilo je to lijepo vrijeme upoznavanje glazbe i ljudi, dragocjenih iskustava i zanimljivih događaja. Članovi tadašnjeg orkestra sada su obiteljski ljudi, vojni časnici u mirovini, poljodjelci, intelektualci, sveučilišni profesori, novinari, odvjetnici i tko zna što sve ne, a nažalost nekih više nema među nama. Neki su poginuli u nedavnom ratu, a neki i preminuli ovih godina. Sjećam se nekih frapantnih detalja iz te najranije mladosti, pa mi je i moj bivši nastavnik iz osnovne škole rekao kako ne može vjerovati da se ja toga tako detaljno sjećam, jer sam tada bio malo dijete (spomenuo sam mu detalje u svezi njegovo Zaporožca (auta) i male vjeverice koja je jednog dana izgrebla njegov namještaj kad je pobjegla iz malog kaveza). Marširali smo uvježbani korak i istovremeno svirali koračnice tako da kad sam kasnije došao u vojsku, ja sam takozvani strojevi korak već itekako dobro znao. Sprovode smo doživljavali kao teret, a stari glazbenici iz orkestra kao prigodu da popiju pokoju više i dobro se najedu pečenke sa karmina. Ja nisam mogao nikad jesti po sprovodima, kao i većina mojih vršnjaka. U bivšem socijalizmu svirale su se budnice u dane državnih praznika, a nešto slično se i danas događa (samo što je repertoar koračnica tek nešto drugačiji). I onda i sad se svira primjerice meni vrlo draga kompozicija „Kroz splitske kale“ gdje sam u takozvanom triu imao solo kojeg još uvijek pamtim. Kad bolje promislim i sad bih vam mogao odfićukati svoje melodijske dionice u pogrebnim skladbama kao što su: „K vječnom snu“, „Posljednji put“, „Posljednji pozdrav“ ili „Lenjinov posmrtni marš“. Možda zvuči pomalo morbidno, ali te „pogrebne skladbe“ imaju pregršt lijepih sjetnih melodijskih linija koje dočaravaju tugu i žal i na neki način mi se sviđaju. Ipak čvrstog sam stava da u svom sprovodu, ne bih volio imati ti limenu niti bilo koju drugu glazbu. Smatram da je tišina dostojanstvenija od bilo koje glazbe, posebno u tim slučajevima. Nedavno sam upoznao drage i simpatične glazbenike iz Požege koji pomoću limenih instrumenata sviraju simfo-rock. Oni se zovu „We come one“ i naprosto su me oduševili. Fotografija je snimljena na njihovoj probi u Trenkovom domu u Požegi. Dečki su me podsjetili na moju staru ljubav prema trubama i limenoj glazbi. Poželio sam ponovno s njima zasvirati, ali ambažura ( rad jezika i usnica pri proizvodnji zvuka) mi nije više jača strana. Da se usilim, brzo bi ja obnovio to znanje. To je kao vožnja bicikla, kad jednom naučiš, ne zaboravljaš. |
27.06.2006., utorak
Ploviti i vidjeti Svijeta?
Plovila su vjerojatnoj jedna od prvih prijevoznih sredstava koje je čovjek izmislio (zasigurno prije kotača). Vidimo ih na zidovima u unutrašnjosti piramida i na stijenama unutar pećina. U brdima poviše posavske doline nađeni su tragovi ribarskog pribora i plovila, a to zasigurno znači da su naši od davnina znali ribariti, obitavali su na povišenim mjestima. Oni vjerojatno nisu nikud daleko odlazili, a plovila su im koristila svakodnevno. Tok rijeke Save bio je nešto drugačiji, bilo je puno močvarnih i šumskih predjela gdje su sada zemljišne površine koje se obrađuju. Gledajući zanimljive dokumentarne filmove o životu nekih plemena u tijeku Amazone, možda zapravo gledamo, kako su tu radili naši preci u Slavoniji.Moji davni rođaci ( s didine strane) odlazeći u Ameriku trbuhom za kruhom (i vraćajući se) plovili su veliki putničkim brodovima (parobrodima). To je bilo poduže putovanje, s kojeg su u velikim drvenim sanducima dovozili odjeću i razne uporabne predmete. Nakon istovara u luci, prtljaga je putovala teretnim vlakovima, pa su tako oni znali doći, i pričati što su sve donijeli. Znatiželjna rodbina s nestrpljenjem je čekala dolazak darova, a u međuvremenu su se naslušali priča o dalekoj Americi. Onda nije bilo televizije, pa je vjerojatno bolje morala raditi mašta, a i oni koji su pričali priče više su bili „na cijeni“. Još nešto o moreplovcima koje sam upoznao. Sjećam se, bio sam dječarac, kad su k nama dolazili poznanici iz Belgije, kojima je dida jednom pomogao na autoputu. Oni su imali kameru i projicirali nam filmove na platnu ( o tome kako su obilazili brojne države, od Grčke, Turske, Italije, i brojne druge,…). Bila je to obitelj Veracruse ( otac John, supruga Mary te Rudy i Anika iz Antwerpena). John je bio šef luke u tom gradu neobični pomorac, veliki ljubitelj putovanja, koji se naplovio morima ali i navozao automobilom po kopnu. Mi djeca smo se čudili konzervama njihove hrane i kantama čokolade i drugim slasticama iz dalekog svijeta. Ti Belgijanci (Flamanci) su godinama dolazili k nama u posjetu, a nama djeci bili su prava atrakcija. Uz njih smo aktivno učili engleski i njemački, a oni su znali još nekoliko jezika. Još jedan pomorac u ovoj priči je stric mog šogora, pokojni barba Mire. On je mirovinu zaradio ploveći na tankeru talijanskog vlasnika. S njim sam išao rano jutrom kupovati svježu morsku tek ulovljenu ribu. On je oplovio sva mora Svijeta i bio je neobično smiren i staložen čovjek. Svi ti ljudi „od mora i vode“ imali su tako širok pogled na svijet, za razliku od naših domaćih ljudi koji su u životu najdulje putovali do Zagreba. Naši ljudi kud god da odu samo razmišljaju o tome kako će se vratiti, a ovi drugi, stalno misle kud bi još mogli otići i gdje još nisu bili. |
26.06.2006., ponedjeljak
Urod
Na jednom od prethodnih postova mogli ste vidjeti ovaj isti motiv samo fotografiran u zimskim mjesecima. Priznajte da je ovo puno ljepše. Vidite slavonsko zlato na njivama i komadić prekosavskih bosanskih planina u daljini, te u prvom planu Križ kao simbol vjere i nade. Hoće li biti milosti koja će sačuvati ovogodišnji urod od zla nevremena, koje ovih dana prijeti? Baš ovih dana kombajni kreću u prve otkose ječma i ranih žitarica. Svaki dan je dragocjen, čežnja da bude dovoljno Sunca da zrnje u klasovima dozrije, da strojevi obave posao i sve se spremi pod siguran krov. Naši seljaci u urodu s njiva vide sigurnost i znak da neće biti gladi i kriza, no ako dođe do šteta, tuče, olujnog vjetra, tada sve odjednom biva pod znakom pitanja. Živjeti ovisan o hirovitoj prirodi nije užitak nego teško breme. Teškoće života očvrsnu i tijelo i duh a ljudi kažu: „sve je u Božjim rukama“.„Kad je žetva u pitanju smije se raditi i nediljom.“-pamtim riječi našeg starog župnika, koji nije time poticao na grijeh, nego naglašavao milost Svevišnjeg koji razumije brige ratara i želi im pomoći. U Slavoniji je sramota imati zapuštenu i neobrađenu zemlju, pa ostarjele i nemoćne ratare u sutonu svoga života to posebno pogađa. Vlastita tjelesna nemoć obraditi Zemlju, teška kazna, kao za teški zločin. Dok mogu micati, nagovaraju mlađe, trse se i zalažu da se Zemlja radi i obrađuje. Naši stari seljaci sve više posustaju i djeluju tako nemoćno pred novim tehnologijama i novim vremenom. Neki mlađi bahato misle da je Slavonija lumpovanje uz novokomponirane tamburaške pjesme, pa se ori:“Sve je ona meni,..“. Tako bi i trijezni trebali pjevati Zemlji koja nas je sve othranila i izvela na prav put. |
24.06.2006., subota
Suton u Davoru
Za mene je Davor posebno drago mjesto u koje rado dolazim često. Svih ovih godina nikada nikakva neugodnost, a stotine poznatih dragih ljudi. Jedno vrijeme naš je tadašnji klavijaturist Stipa (koji se i oženio Davorkom) je vodio evidenciju, pa nam je rekao (bilo je to prije rata) da smo u Davoru „uknjižili“ 97 svatova, što je zasigurno rekord u odnosu na druga mjesta. „Pajdo, pa di si ti?“-toliko puta sam čuo od nasmijanih Davoraca koji su na svoj način bili zeznuti (oni ne prihvaćaju strance tek tako). Još kao dječarac pogledavao sam lijepe djevojke (kojih tu ima zasigurno najviše od svih mjesta u Slavoniji) i činilo mi se da ću tu pronaći meni najdražu, no to se nije dogodilo. Obožavao sam susrete sa starim ribarima i lađarima, a još više sa odličnim glazbenicima, mojim“prijateljima po oružju“, s kojima sam rado zapjevao i dočekao svitanje u njihovim domovima. Sjećam sa sada već pokojnih roditelja nekih mojih prijatelja koji su me zavoljeli „kao svoga“. „Pa ti se više napričaš s mojim starim, nego sa mnom!“-jednom mi je prigovorio moj prijatelj basista, kojemu nije bilo jasno što to ja s njegovim starim toliko naklapam. Slušao sam zadivljeno lađarske priče i ribičke zgode i zamišljao da i ja plovim Dunavom, Savom u nepoznate krajeve. Rijeke me oduvijek fasciniraju. Bezbroj je dogodovština u sjećanju. Kad sam one zime izgubio jednu kožnu rukavicu, kad mi je pajdo Štef izgubio jaknu, kad sam se kod Ivinih probudio nakon svatova (a nisam znao gdje sam), kad je Darko upao u šaht ispred kuće svoje djevojke, kad smo u 5 ujutro jeli kulin i tražili mlika pa se kombijem vraćali po sipu kroz Radinje plašeći jelene i srne u jutarnjoj jesenskoj magli. „Skužili“ su moju ljubav prema glazbi, ribama i rijeci, pa sam im vjerojatno zbog toga bio simpatičan. Neki su znali i za mog oca (strastvenog ribolovca) koji je dolazio sa čič' Mikom loviti somove pokraj lađe pokraj ušća Vrbasa u Savu. U Davoru ima više ulica nego u Novoj Gradiški, a to malo ljudi zna. Devići, Gelemanovići, Sudići, Čmelješevići, Olići, Marjanovići,.. i drugi, meni su dobro znani, a vjerojatno i ja njima, i što kažu ljudi, „ako se nismo međusobno pomogli, zasigurno se nismo niti odmogli“. U Davoru sam tijekom rata često bio nazočan razmjenama zarobljenika i prijelazu prognanika i izbjeglica. Nikada neću zaboraviti poglede tih ljudi i prihvat njihove ruke na izlasku iz čamca. Davorci su dokazali koliko veliko srce imaju, veće od Save i svih rijeka. Ni sami nisu imali nešto posebno za jesti, ali su posuđivali jedni od drugih, kuhali i hranili iznemogle ljude i žene i njihovu djecu, te ih smještali po kućama i pomagali im da se snađu. Zarobljenim vojnicima spomen mjesta Davor značio je slobodu. Dovodio sam tu ovih godina neke poznanike. Govorio im kako je lijepo. Kasnije su mi rekli, da im nije jasno što ja vidim u tom Davoru. Ne mogu oni to razumjeti, jer ih ne veže toliko toga lijepoga kao mene. O "Satiru" i Relkoviću nekom drugom zgodom. |
23.06.2006., petak
Čeka
Da bi ulovili (ubili hicem iz puške) divljač, lovci si daju truda pa izgrađuju povišena mjesta za zasjede (čeke) s kojih imaju bolji vidik i pritajeni mogu sačekati i ubiti svoju lovinu. Ljudi koji u svom životu neke stvari mogu gledati s visine (distancirani, ali bolje informirani) mogu bolje rasuditi što je dobro a što ne, te u određenom trenutku donijeti pravu odluku. Lovce može odati vjetar koji divljači donese miris čovjeka, pa na čekama nije preporučljivo pušiti, šuškati, biti namirisan, jesti, ili bilo što drugo raditi osim biti gotovo nevidljiv i nečujan. Tko želi nešto uloviti mora se i potruditi, mada čeka asocira da će vam ulov sam doći na nišan i da ne trebate ništa drugo raditi. Lovci katkada koriste lukave prevare. Koriste fućkalice, zviždalice i neke modernije uređaje, kako bi oponašali ptice, divlje svinje, jelene i drugu divljač i tako ih namamili (onomatopeja). Oponaša se zvuk životinje koja primjerice poziva na parenje, pa svoju žudnju za seksom neke životinje plate i životom. Zamke ljudi koriste od pamtivijeka da bi preživjeli i opstali u prirodi, no i da bi drugima nanijeli zlo i ostvarili svoje sebične interese koji nemaju veze sa pukim preživljavanjem. Ako u svom životu koristite čeke (u prenesenom značenju) znači da niste naivni i da ste skloni strateškom planiranju i da ste „igrač na duge staze“. Lovci idu i dalje u svojem lukavstvu, pa čeke postavljaju u blizini izvora vode (gdje životinje dolaze na pojilo), to izgleda okrutno, no takav je život, i sami ste zasigurno katkada bili ulovljeni baš ondje „gdje ste najtanji“. Čovjek (kao i životinja) mora biti oprezan i ne smije biti lakovjeran i naivan, jer to može skupo platiti. Zamislite da vas netko stalno gleda s neke čeke( ipak nisam paranoik). Ako vam „ne rade o glavi“, ali možda vas ipak žele obezvrijediti, ili povrijediti na neki drugi način. Na mjestima stradavanja drugih životinja, ostale postaju posebno oprezne, no ljudi su skloni zaboravu i potiskivanju negativnih doživljaja iz sjećanja, pa im se onda dogodi opet sličan propust. Općenito čeke mi nisu simpatične jer me asociraju na ubijanje životinja a ne nikako recimo na lijep vidikovac. Zamislite jutarnje svitanje, prvi zraci Sunca povrh šume, srna na izvoru,… i onda,… pucanj!! |
21.06.2006., srijeda
Kosilica
Baš bi mi trebala jedna ovakva da se više ne mučim „ručno“ (a da o trimeru i ne govorim). Kada zađem u travnata bespuća mog ogromnog vrta i voćnjaka izgledam kao Indijana John (ili kako se već ono zove). Upravo tu me presretnu komarci koji se časte mojom krvlju, a katkada me „dočekaju“ i neke druge bube (s kojima sam uglavnom u dobrim odnosima, izuzev ovog crvenila ispod lijevog koljena kojeg mi je najvjerojatnije darovao nekakav pauk). Košenje trave je kao Sizifov posao, tek što sve pokosim, sve treba ispočetka. U vrtu, u zelenilu koje preporučuju i psihijatri (za sada nisam s njima u kontaktima), treniram svoju strpljivost i uživam u samoći i radu. Kad se okreneš, odmah vidiš koliko si napravio posla, što često u životu nije slučaj (naradiš se kao stoka, a efekt gotovo nevidljiv). Bilo bi dobro pokositi u životu sve ono što nam smeta i stoji na putu ( korovi, mladice divljih voćki, koprive, krtičnjaci, mravinjaci) i napraviti reda (da sve ne zaludi i ode u prorast). Odmalena sam obožavao raditi u vrtu i polju jer su mi znali reći „moramo raditi, posijati, okopati, ako mislimo jesti!“. To sam shvaćao krajnje ozbiljno (radeći kraj roditelja osjećao sam ponos i osjećao se korisnim za obitelj) pa me i susjed veterinar nazvao „vridnim“. Za nedjeljnim ručkom znali su reći: „evo to je mrkva i krumpir koje si ti okopavao!“, odmah mi je bilo slađe jesti. Kada u potpunosti sredim dvorište ove godine, kupit ću si na kredit jednu malu kosilicu, da imam za travčice koje ću šišati kratko kao mlade vojnike. Onda planiram sagraditi pušnicu i jednu malu novu dvorišnu zgradu i mjesto za roštilj, da mi kao obitelj malo uživamo i da se ne moramo nikoga moliti za usluge (dimljenje mesa nakon kolinja). Nećete vjerovati ali moj djed (kojeg sam spominjao u nekim prethodnim postovima) vozio je veliku motornu kosilicu i radio na održavanju jednog od mnogobrojnih groblja u New York-u. Ondje je radio sa Poljacima, Šveđanima i tamnoputim Afrikancima za koje je znao reći da nisu baš vrijedni ( a mi znamo reći da katkad „radimo ko' crnci“). Dida se slikao pored bazena i skupih automobila te na vozilu što prevozi golf igrače, a oko njega sve pošišana trava (kao u raju). Gledajući tu fotografiju uvijek smo komentirali „vidi kako im je pokošena trava!“. Kad ga je jednom legitimirala njujorška policija, nije imao „papire“ pa se lažno predstavio kao Antun Šmrcugrm. To mu je bila super fora i mi djeca smo se uvijek smijali na tu priču (koju nam je po stoti put prepričavao). Otišao sam predaleko u ovoj priči oi kosilici koju sam danas u centru gradu fotografirao ispred zgrade banke. U Novoj Gradiški bi trebalo puno toga pošteno pokositi i „dovesti u red“. Za kraj još jedna didina fora. Kad su cugali u New York-u u susjednom restoranu pokraj groblja, kaže dida. „Jednu turu platim ja, drugu Poljak. Kad ono ide i treća? Gazda vlasnik se smješka i kaže: „Frenk it's O.K. To je kod nas običaj“. A mi što ćemo, pa naručimo odmah još dvije runde da dobijemo šestu. I malo pomalo pjesma. Malo ja pjevam na poljskom, malo Poljak na hrvatskom, pa svi zajedno na engleskom(!?!)“. |
20.06.2006., utorak
Bolnica
Tko sam svojim nogama (pješice) uspije doći do bolnice, taj zapravo možda i nije toliko bolestan? Bolnica je naime na brdu poviše grada, uzbrdica je poprilična, pa se uvijek pitam kome je pala a pamet baš ta lokacija (možda dr. Andriji Štamparu?). Ima logike zbog strujanja zraka ( kao na Strmcu), a druge razloge ne priznajem. Tijekom nedavnog rata našim prekosavskim susjedima (komšijama) to je bila omiljena meta topništva (ili teške artiljerije). Još iz tog vremena bolnica se kao ustanova našla u problemima i dugovima za koje ni tadašnji ministar Andrija Hebrang nije imao previše razumijevanja. Ovih dana čujemo da su i druge bolnice „do vrata“ u dugovima, pa nam je odmah lakše jer znamo da nismo jedini. Zanimljivo je i znakovito da su liječničke plaće doista fenomenalne (za današnje uvjete života), a da standard usluga pacijentima nema tu progresiju, izuzev što je za pohvaliti da je izgrađen novi odjel kirurgije, koji je super, za razliku od prije nekoliko godina kada su im sanitarni čvorovi bili kao u konjušnicama. Ja se zapravo najviše divim medicinskim sestrama i pomoćnom osoblju, te časnim liječnicima koji ne primaju mito i nisu korumpirani, a uz to se još ne bave politikom (jer ondje ne vrijedi njihova profesionalna zakletva, a uostalom pa nisu se za to školovali tolike godine na faksu). Medicinski djelatnici su prije svega ljudi kojima je humanost i ljubav prema čovjeku na prvom mjestu (ili bi tako bar trebalo biti). Posebno su mi nekako dragi oni s pedijatrije, koji moraju imati takta raditi s djecom, no niti drugima nije puno lakše, jer i mi odrasli znamo katkad biti zahtjevni kao mala djeca. Danas smo riješili problem s krajnicima i nadam se da će biti sve OK. Moramo te neke sitnice srediti da možemo ako Bog da guštati na moru. Imam puno poznanika među liječnicima, no namjerno nisam tražio nikakvu „vezu“, a taj sistem (princip) imam kad čekam u ambulantama ili u laboratoriju. Ne volim „padobrance“ i ljude koji za takve sitnice „potežu veze“. To mi je toliko ružno. U ambulantu svi dođu zato što trebaju pomoć. Priznajem samo kad prije svih idu djeca. Kako se samo neki ponižavaju bogatunima ili kojekakvim „gradskim facama“, pa ih puštaju prije ostalih. Po tom pitanju smo jako primitivni. Imam svoju neku osobnu izreku, kad je bolnica u pitanju, zvuči pomalo grubo: „Dobro je dok zbog drugih obilazim šaltere i odjele. Kad ja dođem na red, tko će to za mene činiti?“ |
19.06.2006., ponedjeljak
Kaktus
U stanju je preživjeti u ekstremno teškim uvjetima, s vrlo malo vode, po nesnosnim vrućinama i promjenama temperatura, uz vjetrove i bure, na žarkom Suncu koje ostale žive stvorove ubija bez milosti. Katkad izgleda neugledno, kao najgori korov kojeg bi trebalo ukloniti iz društva prpošnih cvjetova koji se razmeću mirisom, bojama i veličinama. Život u nimalo pitomom okružju naučio ga je oprezu i sitnim pakostima. Nije ga uputno doticati jer se možete ozlijediti, ubosti tako da vam ne bude do šale. Možete se sakriti u njegovoj sjeni ili se njime hvaliti susjedima ili slučajnim posjetiteljima. On je škrt u svojoj ljepoti, ne cvjeta svake godine, ali kad to učini iz njemu znanih razloga onda je to praznik boja i ljepote. Morate požuriti nagledati se ljepote njegovog cvijeta, zato što to ne traje dugo, i opet se vraća u svoj prvobitni pomalo dosadni izgled. Ljudi ga skupljaju i razmjenjuju, pokazuju na izložbama i pomažu mu u razmnožavanju. Nekome je i izvor zarade, a nekome tek hir i zafrkancija. Ako mu previše dajete niste mu prijatelj jer on nije navikao na raskoš i izobilje. Neće te ga promijeniti niti razmaziti pa bolje nemojte niti pokušavati. Nježnost je za njega relativan pojam jer podrazumijeva nježne dodire i maženje, a on za to baš nije. Njemu ne smeta samoća, ali kažu ljudi da kao i svako drugi iz njegovog roda nema ništa protiv glazbe koja mu navodno pomaže rasti. On može pomoći osamljenima jer im može praviti društvo i nekada ih neće ostaviti zato što ne može pobjeći. Navodno može živjeti jako dugo, i kao i mnoge druge biljke vrlo lako može nadživjeti ljude koji sebe smatraju dominantnim u prirodi. Neki kažu da je na Svijetu od prapočetaka kada su se biljke hranile i povećim stvorovima, te da se vremenom smanjivao, odnosno mudro prilagođavao uvjetima u kojima živi, u čemu je uostalom pravi majstor. I mi ljudi se katkad ponašamo kao kaktusi, bodlje nam ne nedostju, a onu ljepšu stranu (procvjetalu) rijetko pokazujemo. |
17.06.2006., subota
Putovanja u kolovozu
Volimo putovanja i povratke kući. U šali katkad znamo reći „ ja bi iš'o kući“, kad nam je dosadno dok gledamo TV. Naše obiteljske turneje do rodbine vremenom postanu jednolične, a pogotovo sad kad je zatoplilo „crv nam radi“ pa smo počeli fantazirati o moru. Svi bi išli u Biograd i Pakoštane gdje nam je lani bilo predivno, ali možda ove godine to bude Istra, a možda i ništa. Moj sin je pokupio doslovno sve petice iz svih predmeta u školi, pa je jučer dobio novi toliko željeni crveni bicikl. Ove godine gotovo da nisam išao na službena putovanja u neke udaljenije destinacije, a znam i zašto ( sve ti mogu oprostiti ali uspjeh nikada). U vremenima kriza čovjek je čovjeku vuk, ali je katkada svako zlo za neko dobro, pa sam se tako više posvetio nekoj vrsti stručnog usavršavanja i obrazovanja, za što sam imao više vremena ( pa opet dobro). Kad čovjek ima neistomišljenika na poslu, da ne kažem grublju riječ, to zna biti motivirajuće. Dakle mi se vozamo biciklima, autom, autobusom, vlakom (ako baš mora) a najradije pješačimo, razgledavamo, komentiramo i fotografiramo (gotovo kao da smo Japanci). Sve nekako stignemo i opet se nadamo da ćemo uštedjeti koju kunu za more ( primamo donacije rodbine na tu temu, no nešto se baš nisu pretrgli). Grubo zvuči da smo sami sebi dovoljni, no doista najbolje se slažemo kad smo kao obitelj na okupu, pa nam primjerice nitko ne nameće kad ćemo i što jesti, kad spavati i slično. Čim si kod nekog, moraš se prilagoditi njihovom dnevnom životnom ritmu i slično ( a baš to nam se definitivno ne da). Prije putovanja treba dosta toga kod kuće pozavršavati, kako u unutrašnjosti, tako i u dvorištu. Kolovoz mi je u planu za godišnji (sama riječ kaže). Sjedajte krećemo odmah ne čekajući kolovoz. |
Legenda o jezeru
Umjesto da još nešto smisleno napišem o Sovskom jezeru za koje sam vas očito zainteresirao jednim od prethodnih postova, odlučio sam vam predočiti što piše na dvjema spomen pločama pokraj jezera ( pročitati za vas). Prva se nalazi pored izvora, a druga pored kluba za odmor. Spoznate ćete da je cijelo područje pomalo mistično. Prvi tekst: „Od pamtivijeka narod me zove Sovsko jezero jer se u hrastovu lišću skrivahu od davnine sove i druga ptičad noćna - kako nam reče pjesnik. Al' danas je iznova granulo Sunce i ti ćeš dragi prijatelju ovdje u mojoj sjeni uvijek naći odmor svom tijelu, svom srcu i htjeti ćeš da se ponovno vratiš tišini ove vode u ovaj šumski mir. – Dragutin Tadijanović rođen u Rastušju 1905.“ Drugi tekst: „Iz legende - Prije mnogo godina ovo jezero bilo je u istoj šumi zapadno tri sata hoda dalje. Na molbu kmetova dragi Bog dopustio je da propadne grad zlih gospodara, braće Petra i Jakova. Sestra braće, Danica, sto godina činila je pokoru dok sa svojim suzama nije ugasila vatru u ponoru gdje je gorio grad njene braće. Jedno jutro starac Antun Zicić nađe Danicu gdje mrtva pluta po vodi. Sahrani ju a jezero se preseli na njegovu zemlju i ovo mjesto. Zapisao Luka Ilić Oriovčanin 1844. god rođen 1817. u Oriovcu“ |
16.06.2006., petak
Biseri
„Ne bacajte bisere pred svinje“-je jedna rečenica koju pamtim iz jednog književnog djela, no ne mogu se sjetiti kojeg. Ovih dana naši lokalni novogradiški političari „imaju dar za bisere“ pa sam neke od njih uspio zapamtiti, a na neke su me podsjetili drugi. Evo prvog: Jedan visoko pozicionirani bivši član gradskih (a sada čak županijskih foruma) je izjavio jednom zgodom:„Ja imam jedan prijedlog ali neću glasati za njega“(?!?). Drugi biser smo čuli na Gradskom vijeću, kada je jedan lokalni političar (inače očito duhovit) rekao:„Ja ću čisto rekreativno postaviti jedno pitanje da malo produžimo zasjedanje sjednice, kad već nema oporbe“(?!?). Ima i onih pronicljivih lokalnih političara koji vrlo pozorno čitaju materijale za sjednice, pa je tako jedan član Gradskog vijeća upitao slijedeće:“U izvješću Crvenog križa NG u jednoj stavci piše da je za prijevoz pijanih vozača utrošena 41 000 kuna. Molim da mi se to pojasni“(?!?). Jedan je vijećnik je pak rekao:“Ja ću nešto upitati, ali molim da mi se ne odgovori na ovoj sjednici (?!?). U šali bi na račun spomenutih „bisera“ ja bih u svezi s ovim postom mogao reći:„Ja imam jednu ekskluzivnu informaciju, ali ju još nisam znao dok ju nisam napisao“(?!?). |
Sovsko jezero
Nakon intenzivne jučerašnje šetnje ( 12 kilometara po novoj šetnici iznad Stare Kapele) još smo stigli skoknuti do Sovskog jezera, kako bi smo ondje vidjeli kako su napravili klupe i putokaze. Ostali smo razočarani jer smo očekivali vidjeti puno više, no ipak je i ondje lijepo. Dakle ako vas put nanese ili ako namjerno „zapalite“ preko Pleternice, Buka, Ruševa, pa još dvadesetak kilometara po prekrasnom krajoliku po neasfaltiranoj vrlo lošoj i drndavoj prašnjavoj cesti, priroda će vas ipak nagraditi i podsjetiti da ima kutaka u prirodi u koje treba zaviriti. Jezero bi valjalo očistiti od trave i malo urediti, kako bi to poprilično „razvikano“ mjesto ipak opravdalo očekivanja. Osobno sam mišljenja da je naše jezerce Orašje iznad Cernika, prema selu Šumetlici višestruko ljepše, a o Strmcu da i ne govorim. Uvijek se nasekiram kad se sjetim kako su lokalni političari dopustili da propada takav prirodni biser, uz Park prirode Papuk zasigurno jedno od najljepših mjesta u Slavoniji. Mi zapravo ne znamo u novogradiškom kraju cijeniti i poštivati svoje ljepote, a olako se divimo drugima i svoje usput zapostavljamo. Otići ću namjerno (nadam se ovih dana) malo fotografirati Strmac da bi vidjeli što ima lijepo, a što je i kako zapušteno, da se svi malo divimo i čudimo ljudskoj gluposti. Nastavljam svoje lijepe skitnje po Slavoniji i obilazim neka mjesta gdje sam davno bio. Otići ću i na Zvečevo gdje smo nekad prolazili prije rata kad smo išli na hodočašće u Voćin. Samo nek' netko kaže da je Slavonija ravna (ne znam što bih mu rekao). |
13.06.2006., utorak
Cicooooooooooooooo!!!!!!
Dići ćemo ti spomenik u Novoj Gradiški ako danas pobijediš Brazil! Baš danas na Antunovo naši se na Svjetskom nogometnom prvenstvu bore s Brazilom. Nedavno je naš izbornik Zlatko Cico Kranjčar bio s veteranima DINAMA na humanitarnom turniru u novoj gradskoj dvorani u Novoj Gradiški, kojeg su organizirale „Hrvatske šume“. Bilo je lijepo vidjeti Vabeca, Kranjčara, i ostale, a naš izbornik već je bio sav u mislima u Njemačkoj, zabrinut i vrlo ozbiljan. Svi nekako igraju nogomet, no jedan je Brazil, ali jedna je i naša Hrvatska reprezentacija. Moj pašanac se ovih dana naveliko kladi i gubi. Ja se još uvijek ne kladim, ali već mi se soba zeleni od ekrana na kojem stalno pratim utakmice. Ukućanima već lagano idem na živce, pa ih tješim i kažem „i to će proći“. Ako pobijedimo u Photo-shop-u ću od ove ozbiljne face napraviti velikog veseljaka. Pozdrav i neka samo ne izgubimo. |
12.06.2006., ponedjeljak
Na vjetrometini
Ovo je pogled na grad iz vizure nezaposlenih, koji oglase o eventualnim potrebama za radnicima pogledaju na oglasnoj ploči koja je postavljena u prolazu (haustoru) Zavoda za zapošljavanje(?). Tu nezaposleni ljudi (na promaji i po raznim vremenskim uvjetima) mogu vidjeti ima li što za njih. Fascinira me ta arogancija onoga tko je smislio takav odnos prema tim ljudima kojima sam i ja pripadao, i ne daj Bože opet mogu ostati bez posla, pa ću pripadati. Mogli su te oglase ljudski staviti u unutrašnjost zgrade u nekakav poveći hodnik, a ne ovako, kao da niti ne žele vidjeti nezaposlene. Tu su na mjestu stare zgrade sagradili novu katnicu i projektirali taj „čuveni prolaz“ kroz kojeg provoze automobile na svoje parkiralište iza zgrade. Očito za nešto ima, a za nešto nema novaca. Povećali su standard tog birokratskog aparata koji treba opsluživati nezaposlene. Ljudi se žale da im Zavod uopće ne nalazi nikakav posao, te da čak niti ne objavljuju oglase onako kako bi trebali ( sve ih šalju na Internet pa neka si vide www.posao.hr ). Nezaposleni ljudi se pitaju kakvog ima smisla uopće prijavljivati se tolike godine? Tko se drzne polemizirati sa nekim od službenika, brzo dobije „jezikovu juhu“, ako spomene činjenicu da je „udaranje žigova“ u zaposlenički karton poprilično besmisleno, i čak vezuje nezaposlenog da svaki mjesec mora doći „na noge gospodi“ i ponizno primiti otisak štambilja u karton. Nezaposlenima se drže čak i prodike u stilu „Pa vi ste nesposobni, morate si sami tražiti posao, morate biti educirani, snalažljiviji, a ne pasivni“. Nitko ih ne pita da li imaju primjerice svaki mjesec za kartu za vlak ili autobus (ako stanuju u okolici Nove Gradiške). Čini mi se da je ova institucija sama sebi smisao. Pogled iz ovog vjetrovitog prolaza je pomalo mračan, (baš kao i život ljudi bez posla koji sigurno žele bolji život, a za situaciju u koju su dovedeni sigurno nisu krivi, pa im to ne mora još netko „nabijati na nos“). |
Novogradiška Temza
Ipak je bolje ovako, bez štakora, bez smeća i odrona zemlje, kojekakvog raslinja i smradeži. Netko će reći da nije u redu betonirati tijek potoka (našu čuvenu Šumetlicu), no kad ona protječe kroz najuže središte grada, onda se to ne može prepustiti slučaju i nemaru. Većina stanovnika uz potok „šalje blagoslov“ Hrvatskim vodama i čelništvu grada koji su od gradskog rugla (koje je uzgred rečeno bilo razlog i poplavama u južnom dijelu grada) ipak nedavno napravilo nešto kako treba. Kad već govorimo o „našoj rijeci“ spomenimo da uređenje vodotoka još nije u potpunosti završeno ( prema Prvči), te da se u gornjem dijelu toka ( oko Strmca i sela Šumetlice) u potoku mogu vidjeti oblici života svojstveni samo čistim vodama. U ljetnim mjesecima prava je uživancija biti i na Orašju ( umjetnom jezeru i ribnjaku nedaleko Cernika kojeg vodom navodnjava Šumetlica u gornjem toku), a na ušću kod Doline, kad Sava digne vodostaj, dobro se lovi štuka, no tu je voda zagađena nekolicinom pritoka ( odvodnih kanala), a u blizini je i gradsko odlagalište otpada koje će uskoro biti temeljito sanirano. Šumetlica je naša Temza ili Miljacka, naša Hudson river, naš Dunav. Mi smo mali grad pa umjesto velike rijeke kroz grad teče malo veći potok. |
Ženska ruka na vratu
Ljubav prema glazbi njeguje se od malena. Kada koža na jagodicama prstiju očvrsne da ju žica više ne može tek tako prerezati, kada vidiš da „prsti sami idu“, kada jednog dana shvatiš da možeš odsvirati svaki zvuk kojeg čuješ u prirodi, kada ti note postanu kao slova riječi (lako se daju pročitati bez većeg napora), tada polako ali sigurno postaješ glazbenik. Kriomice sam sa zida uzimao akustičnu gitaru koja je kupljena sestri koju to nije zanimalo. Od četvrtog osnovne pohađao školu gitare, a potom je uslijedila svirka u limenoj glazbi, folkloru, u band-ovima, u crkvi, u bivšoj vojsci, itd. Kud god odeš za par mjeseci osnivaš band, i oko sebe okupiš istomišljenike koji u glazbi vide nešto vrijedno i pozitivno. Od najranije mladosti znam da te zbog glazbe djevojke lijepo gledaju, a poznanici ne podnose zato što si „veća faca od njih“. Zlobnici kažu:“Ma di će taj raditi, to je propalitet, samo da mu je tamburat ' i rokat', a ništa ne radit'.“ Znaju dodati i otprilike ovo:“Ti svirci su pijanci i zgubidani, po danu spavaju, a po noći tulumare.“ Kasnije vidiš da to ne mora biti istina i da ne moraš biti niti propalica, niti drogeraš niti pijanac da bi se bavio glazbom. Poroci ti se istini za volju češće nude, ali gdje piše da ih trebaš prihvatiti? Osim toga „lajave selske babe“ i Zvijezdu s Neba bi izogovarale. U novije vrijeme i cure se hvataju tambura (valjda tako lakše mogu uloviti dečke). Šalu na stranu, ali meni je to super. I ne moraju biti one „bećaruše, pijanice“ i tko zna što, da bi se bavile glazbom. U našem kraju često svira jedan ženski tamburaški band iz Požege (Garavuše). Cure u dobre, no još moraju dosta vježbati i sviranje i pjevanje. Pojedinačnih djevojaka u tamburaškim grupama je sve više, što vam potvrđuje i ova fotografija. Mladih tamburašica ima sve više, u Cerniku, Novoj Kapeli, ali i u drugim mjestima novogradiškog kraja. |
09.06.2006., petak
Domjenak
Koliko su janjaca, praščića, pa katkad i stoke krupnog zuba izjeli uglednici u raznim prigodama na raznim domjencima? Nekad je bila jedna partija i razni socrealistički praznici, Dan ovakve borbe, Dan bitke na ovom ili onom mjestu. Danas su državničke i službeničke svečanosti, gledano kalendarski, vezane uz drugačije datume. Valjda su nekad i prvi ljudi imali slavlja ( uvijek se zdušno krkalo)? Možda kad je ubijena neka životinja ili kad je padala kiša? Svagdje diljem Svijeta ljudi vole jesti u zajedništvu, što je znak zbližavanja, jačanja povjerenja i tko zna čega još. Famozna riječ „reprezentacija“ ne koristi se više kada mislimo primjerice na našu izabranu nogometnu vrstu, nego na to koliki je nečiji fond za potrošnju pića, jela , itd.( što već piše u Kontnom planu taksativno nabrojano). Domjenke imaju i manekenke, pa se mora paziti da se ne servira teška i „jaka“ hrana. Nogometaši „Dinama“ su za svojedobnog boravka u Rešetarima tražili da se servira puno svježeg voća. Na moru je nezamislivo bez ribe, maslina, lignji, dagnji,… U Slavoniji „švedski stol“ radije zovu „slavonski stol“ i to zbog kobasica, šunke, kulina. Zagorci koliko sam mogao vidjeti preferiraju perad na domjencima. Bilo je ondje puretine i piletine na razne načine. Na fotografiji vidite dio ponude na novogodišnjem domjenku kojeg je organizirala Županijska uprava BPŽ. Domjenke mnogi doživljavaju tek kao predigru, a oni lakomiji kao slobodu koja se može mjeriti s onom koju doživi pas kad ga pustiš s lanca. Na jednom domjenku u Šibeniku skoro sam ostao „kratkih rukava“ jer su sudionici Radijskog festivala toliklo navalili da su „i laktovi radili“. Dok si trepnuo bio je čistac, a rižotu odi sipi i ostalom ni traga. Ostala tek pokoja fritula. Da ne bih više fantazirao ovako gladan, odoh na ručak i lijepo vas pozdravljam ( sam sam sebi otvorio apetit). |
08.06.2006., četvrtak
Politika
Sve je politika, reći će netko. Ima ljudi koji daleko bolje znaju što je to, od onih koji završe politologiju na faksu. "Ako se nećeš njome baviti, ona će se sigurno baviti tobom", je stara već pomalo ofucana izjava. Neki su na svojoj koži osjetili njenu „tamnu stranu“, a oni po prirodi vješti manipulatori naprosto ju obožavaju. Ona vam može omogućiti da divno živite bez da za to imate dobar alibi ili čvrste temelje. Politika katkada izbaci na površinu poput plimnog vala. "Tko bi gori sad je doli" i obrnuto. Nemamo dugu tradiciju primjerice u demokratskim stečevinama no katkad u tom kontekstu spomenemo Dubrovačku Republiku da bi smo ipak Svijetu rekli da nismo od jučer. Kad nitko postane netko ili kad se pametan makne budali, i to je politika. Politika je i kad se se rodiš recimo u Kini ili oženiš u Australiji. Politika voli novac i moć, a moć voli novac i politiku i dakako novac voli i politiku i ima moć. To je vrzino kolo u kojem ambiciozni vole biti, a oni samozatajni tu ne spadaju. Mlakonja ne može, a bezkičmenjak može biti u politici. Žene su dobrodošle u politici kojom se pretežno bave muškarci. Pomoću politike bez napora rušite ograde ili pak gradite neprobojne zidove. Svako vrijeme je dobro za bavljenje politikom. Krajnji cilj vašeg bavljenja politikom uvijek može biti prikriven. Zablude u politici su normalna stvar. Dobra politika je velika imaginarna vrijednost. Loša politika je siguran put prema neželjenom završetku. U politici vas pamte i teže vas zaboravljaju ako ste bili više pozicionirani. U politici je veličina poprilično bitna, a mali preko noći može postati veliki uz dobar podražaj struktura. Politika vam može osigurati dugi spomen po dobru ili po zlu. Zbog politike vas mogu i mrtvog proklinjati ili vam dati nadnaravne moći mada to za života niste uistinu zaslužili. Politika vas prati prije rođenja i poslije smrti. |
07.06.2006., srijeda
Zgrada
Naizgled obična pomalo bezlična katnica, no ipak u lokalnim novogradiškim okvirima izuzetno značajna kada je riječ o politici, utjecajima, moći i sudbini građana. Tu je smještena gradska uprava i većina županijskih institucija te ispostava ureda državne uprave. To je dakle središnje administrativno, birokratsko središte grada i okolice, motiv kojeg ćete nerijetko naći na razglednicama Nove Gradiške. Iako je po meni ružno arhitektonsko zdanje, neizbježna je jer je u strogom centru grada. Nekada je u gradu živio izvjesni vicmaher Munja koji je, kako kažu na zidu klaonice napisao parolu „Tito je naš“ te imao smisla za razne druge zafrkancije zbog kojih mu je tadašnja milicija non-stop bila za petama i nisu ga voljeli. Navodno je Munja pio piće u „staklenjaku“ (ispod ove zgrade) te ugledao jednog svog prijatelja birokratu na drugom katu, te mu uzviknuo:“daj baci koju za piće!“. Ovaj je bacio tadašnje dvije papirnate novčanice (iljadarke) no jedna je zapela na prozoru prvog kata. Munja je vješto odmah prokomentirao:“trebao sam ti reći da ne šalješ preko Općine jer oni odmah oderu porez“.Nije se puno promijenilo od Munjinog vremena, samo što su tu sad neki drugi ljudi koji obnašaju („strašno važne“) poslove. Ljudi kažu ako hoćeš doista saznati kakav je tko, daj mu vlast na određeno vrijeme. Mnogi se u tom slučaju izmijene, postanu si strašno značajni a što je najgore zaborave otkud su i što su prije bili. Nisu svi tu dakako loši ( da ne ispadne da ih netko grdi) no narod je smislio i onu „kad se uš napije i guzicu natrči“ a to katkada baš paše za one koji se „otuđe od naroda“. Ideal svakog nezaposlenog u ovom gradu bilo bi zaposlenje u ovoj zgradi, a to bi značilo da si „na proračunskim jaslama“ ma što se događalo u firmama. |
Zatvor
Sloboda je vrijednost koju posebno znamo cijeniti kad ju izgubimo ili nakon izvjesnog vremena ponovno steknemo. Kazniti nekoga tako što mu se oduzme sloboda kretanja, govora, ophođenja s drugim ljudima ili na druge načine, je čin odmazde. Ubojice, kriminalci i osobe „s onu stranu zakona“ u zatvorima borave na izdržavanju kazni koje im sud u ime društva izrekao. Svakodnevno ljudi olako znaju reći „ma osjećam se kao u zatvoru“ misleći na to da su sputani u ostvarenju svojih životnih ciljeva. Poznajem čovjeka koji je zbog političkih stavova bio utamničen, a sada uživa veliku (saborsku) mirovinu. Njegov put je doista „od trnja do zvijezda“, a priče potresne. Poznavao sam, nažalost sada već pokojnog, gospodina koji je zbog svojih prohrvatskih stavova doživio teška mučenja, maltretiranja i zatvore. On bi zaplakao kad je listao po sjećanjima. Pomogao sam mu napisati knjigu o tom vremenu jer mu je to bila životna želja. U tome smo uspjeli. Mog su pradjeda jednom davno utamničili i mučili u zatvoru jer nije mogao platiti porez. Nedugo nakon povratka kući je preminuo. On nije bio političar nego seljak koji je teško radio cijelog života. Poznajem se s čovjekom koji je bio u zatvoru zbog gospodarskog kriminala. On je uglađen obiteljski čovjek, koji je „odležao svoje“ i sad se opet uspješno bavi biznisom. Njegova djeca su izuzetno draga, kulturna i uzorno odgojena. Iz pristojnosti i obzira u razgovoru ne spominjemo taj dio njegovog života. U Staroj Gradiški jednom zgodom su pitali aktualnog visokopozicioniranog političara o kojem baš ovih dana opet naveliko pišu novine, da li želi obići zatvor u kojem je godinama bio zatočen? On se zahvalio i rekao da on dobro zna kako tamo sve izgleda i da nema volju više ondje zakoračiti. Samo su se svi pogledali, neki su se i nasmiješili, no on je na licu imao ozbiljan izraz i nije mu bilo do šale. U zatvoru mogu biti ljudi, no i životinje kojima biva uskraćen krajobraz u kojem inače obitavaju. Prilagodba je nužna da bi se u zatvoru preživjelo i „ostalo u normali“ kažu oni koji su ondje bili. |
Šaranaš
Stara poznata izreka kaže „ponudi nekoga ribom, nahranio si ga za jedan dan, nauči nekoga ribariti, nahranio si ga za čitav život“. Ribolov mi je stara ljubav odmalena, no već sam zaboravio kad sam zadnji put bio na vodi ( na priboru je paučina). Raduje me vidjeti kako mladi vole pecanje, poput dječaka s fotografije koji je snimljen na ribnjaku u Bodovaljcima. Ovih dana kiša lije, a po noći sanjam ribe, što neki kažu da znači opterećenost brigama i problemima. Ovih dana u Osijeku Svjetsko ekipno prvenstvo u lovu ribe udicom na plovak, pa možda skoknem ondje malo to vidjeti. U ribolovu kao i u životu, kad recimo nešto očekuješ, nikad ne znaš što će se zapravo dogoditi i kakav će na kraju biti ulov. Nisam praznovjeran, no ne volim kada nekud idem, da mi kaže „e to ti neće valjat“ ili „ma danas sigurno nećeš ništa uloviti, nije dan za ribolov“. Odmah mi presjedne. Ljudi se vole baviti malim i velikim proročanstvima i s vremena na vrijeme „nahraniti svoje zablude“. Percepcija Svijeta onakvog kakvim bi htjeli da bude ili prihvaćanje realnosti da je upravo onakav kakav je. Odlazak u kladionicu nekima je sličan ribolovu. Neki moji poznanici štede novac da bi se mogli početi kladiti sada kad za koji dan krene Svjetsko nogometno prvenstvo. Mislim da bi im ipak bilo bolje otići u ribolov. U igre na sreću definitivno ne vjerujem, no volim ribolov jer ga doživljavam potpuno drugačije. U njemu uživam od trenutka kada krenem kopati gliste, praviti prihranu, kuhati žgance ili mijesiti tijesta „ po posebnoj recepturi“za male i velike proždrljivice. Zapravo mi je najveća gnjavaža čistiti ribu, no nije ni to problem. Najveća tajna i užitak je razmišljati što se nalazi u toj vodi, na tom mjestu gdje lovim. Sa ribicama se zapravo krenem nadmudrivati pomoću sitnih trikova. One male vraćam natrag ili ponesem kući, pa ih potom odnesem u obližnji ribnjak da narastu. Jedan poznanik je napravi psinu kolegi, pa mu je u akvarij, kojeg ima u lokalu ubacio proždrljivog cvergla (japanskog somića). Dobro da nije ondje odnio malu štukicu, ali i ovako je bila frka i panika. Šaran je posebna priča. On mi je posebno zanimljiv i drag jer zahtjeva nježan pribor i mamce, puno strpljenja i znanja. Veliki je borac kada ga zakvačite na udicu i morate znati da ga nije lako izvući na obalu. Tek vam tada slijedi drugi dio priče, da li ste ga sposobni imati ili ne. Šarani su kao dukati u našim slavonskim rijekama. Žute se i imaju gastronomsku vrijednost, ako im je dobro u okružju znaju biti poveći i podeblji, kao i mi Slavonci. |
06.06.2006., utorak
Zaprega
Vuci i šuti, tako je i u životu. Radi i ne misli previše o smislu (zašto ovo?, zašto ono?). Sve zapravo ima smisla kad se imaš za koga ili čega boriti i raditi. Ima dosta onih koji stalno nešto mute, varaju i stječu bez rada i to čak drugima nameću kao ogledni model. Pitanje je dokle će to oni tako moći ( dotjerati cara do duvara). Svako je vrijeme na neki način vrijeme nepravdi ali i časti, ponosa i pravednosti. Čovjek mora imati stav, kao ovaj lijepi par konja u zaprezi koji nije pognuo glave nego kao da se diči i prkosi ljepotom, a zapravo voza neke baje i seke koji nisu ni vrijedne takve počasti. Daj Bože zdravlja, pa de šta ćeš( netko će reći pa de jedno pivo). Katkad pomislim da me netko danima prati u stopu možda bi rekao da ja nisam normalan. Događaju mi se razne stvari i svašta radim i po danu i po noći ( od teških šljakerskih poslova do nekakvih nazovi intelektualnih poslova koji su dosta složeni). Svestranost i nije neka vrlina, rekli bi neki. Bolje da si u nečemu savršen, nego da „petljaš“ sa svim i svačim. Upravo današnji uvjeti nekako nas tjeraju da svaštarimo i da se u svašta moramo razumjeti. Kad sam vidio kako su mi neki „majstori“ uzeli mjeru za neke poslove, odlučio sam naučiti neke elementarne stvari njihovih zanata. Kud ga moliš da ti dođe, čekaš danima, on dođe pa to „ofrlje“ spetlja „ni sebi ni svom“, a dobro naplati. Na kraju opet moraš sam popravljati za njim. Da imam više vremena i novaca svašta bi se usudio raditi. Najgore je kad o nekom ovisiš, a najbolje je kad sam o svemu možeš odlučivati i diktirati kad će se što raditi i na koji način. Držati sve konce ili kajase u rukama mogu prave gazde. Konji osjete svog dobrog gospodara ili pak ruku nepoznatog i nesigurnog čovjeka kojem ne vjeruju. Svi smo na putu na neki način i stalno nekud moramo ili trebamo, kao konji koji vuku zaprežna kola. Zapravo smo stalno tu i pravimo tek male pomake, ali nema veze, još nismo pognuli glavu pred poteškoćama. |
Drva
Tko je rekao da klimatske promjene nisu stigle? Pa pogledajte ovo vrijeme. Još nismo pošteno niti prestali ložiti od zimus, a uskoro ćemo opet „hajcati“ jer eto ti jeseni i zime dok si trepnuo. Ljudi naveliko pripremaju drva za slijedeću zimu. Netko kupi višemetrice iz Šumarije, netko bukvu, netko hrast, netko nasiječe drva po kanalima i krčevinama, netko kupi otpad s pilane ( „paprikaš“) koji samo plane i nema žeravice. Kakva bila, dobra su kad zima „stisne“. Kažu ljudi da je zimi lakše biti bez jela nego bez grijanja. U svezi s tim se djeci spominje ona basna o cvrčku koji je za lijepa vremena svirao i pjevao dok je mrav marljivo nakupljao hranu u svoje sklonište. Kad je došla zima cvrčak je morao ići k mravu. Pouka iz svega je više nego jasna. Jedne godine su nas u šumi napali stršljeni. Bilo je „spašavaj se kako znaš“. Kažu ljudi kad te napadnu da je najbolje leći na zemlju i ne bježati. Mi smo ipak koristili onu paničniju varijantu pa je uboda bilo relativno malo. Kod nas u gradu ljudi masovno uvode plin, pa kombiniraju tijekom godine drva i plin (kažu da je to najracionalnije i najekonomičnije). Eto ti prednosti kad živiš u provinciji a ne u velegradu ( možeš kako hoćeš). |
05.06.2006., ponedjeljak
Klijet
Ljudi imaju klijetke u srcu, a ja iz djetinjstva pamtim klijet gdje smo nekad držali alat i razne zanimljive predmete. Danas je Svjetski dan zaštite okoliša, pa se prisjećam kako sam od malena doživljavao prirodu. Slavonci su ko' krtice, pa ne možemo bez motika, grablji, zubača, tanjurača i sveg onog alata pomoću kojeg stalno nešto čeprkamo po toj Zemlji. Kad otvoriš vrata klijeti zapuhne te hladovina i miris vlage od zemljanog poda, a okolo bureća, kace, alati, a na zidu konjska orma, štrikovi, lanci i gumeni šlauf kojim smo izvlačili rakiju. Dohvatiš što ti treba, pa u polje. Slijede razgovori o tome kako treba posaditi ovo ili ono, zatim slijede pognuta leđa, Sunce što tuče u potiljak i pogled kroz obrve prema kraju reda koji je tamo negdje daleko naprijed. O prirodi sve najbolje. Mi smo ju mijenjali samo na svojim njivama, a drugdje joj se divili i čudili. Na njivama je vladao red kao u vojsci, a u okolnim šumama viđali smo životinje (zečeve, srne, lisice i pokojeg jelena i divlje svinje). Danas je svega toga znatno manje. U velikim traktorima vozači sa slušalicama na glavama. Sve se obavi na brzinu onako „pravo industrijski“, kako su nekad samo PIK-ovi radili. Nestaje seljaka-ratara i nastaje sloj „naprednih mladih seljaka“ što i sami kupuju hranu u veletrgovačkim centrima i voze skupe automobile, bave se politikom i kažu kako prije ništa nije valjalo. Stare čiče se čude otkud se „taj i taj“ toliko obogatio tako na brzinu kad mu je ćaća „bio sliparija“, a on loš u školi? Neki su se jako brzo uzmogli i uzdigli, pa sad misle da im nitko ništa ne može. Nije dovoljno biti vrijedan, očito treba biti i mudar da bi uspio u životu. U modi je ekologija i proizvodnja zdrave hrane, a njive su pretrpane otrovima (herbicidima, umjetnim gnojivima itd.). U odvodnim kanalima rastu šume, a u njima vrve divlje deponije smeća. Kažu da ončišćenja okoliša zagađuju naše zdravlje. Strada i srce sa svojim klijetima. |
Pogled na raskršću
Jučerašnja nedjelja u Okučanima. Dan tmuran, popodnevni mir, u parku tek zaljubljeni par čavrlja pored čamca (što mislite otkud čamac u parku?). Nekoliko ljudi izlazi iz mjesne čitaonice gdje je biračko mjesto za izbore za vijeća mjesnih odbora koji su u tijeku. Djevojka u crnini metlom razbacuje vodu iz poveće mlake na asfaltiranom pločniku. Tu se pored spomen obilježja polažu vijenci u raznim prigodama. Kiša je oprala ulice i ruže oko križa na glavnom raskršću. Sumnjičavi pogledi nekoliko ljudi prema meni dok fotografiram raskršće. Nekako mi je poznat taj pogled kojeg sam već doživio na istom mjestu. Sjećam se Okučana prija rata i zadimljene gostionice u centru u kojoj smo popili kavu nakon povratka iz Novske. U zraku se osjećala se napetost, u pogledima nepovjerenje. Pamtim svoj dolazak tu dva dana nakon vojno-redarstvene akcije „Bljesak“. Kontrole, nelagoda, no i radost i tuga. U nekim prostorijama bivših službi i nekih institucija tada zatičemo posudu za kuhanje kave na štednjaku i složene šalice na stolu, razbacan papirnati novac i žetoni za telefon. Oprez zbog mogućeg miniranja. Niz svjedočanstava o brzom odlasku osoba koje su tu boravile. Nekoliko godina nakon toga pamtim dolazak autobusa i povratak nekih osoba koje su tu živjele. Susret žene srednjih godina i mladića. Čvrsti zagrljaji, suze i pogledi nepovjerenja prema meni. Kasnije tu vidjeh grupe ljudi kako u redu čekaju podjelu humanitarne pomoći. To su bili prognanici iz Bosne. Žene drže djecu u naručju, i gledaju nepovjerljivo prema nama. Nisu znali gdje se što nalazi. Pamtim njihov strah i drhtave ruke. Nisu znali gdje će prespavati. Tješimo ih i kažemo da će biti sve u redu. Tu su dolazile delegacije političara, stranaca, promatrača, uniformiranih i raznih drugih osoba zbog raznih namjera. Netko je došao pomoći, a netko odmoći. Netko je došao vidjeti, a netko biti viđen. Godinama nakon toga obljetnice, slavlja i puno ljudi koje tu nikad prije nitko nije vidio. Oni imaju svoju verziju svega. Dijele se priznanja, a ja srećem poznanike iz ratnih dana. Gledamo se kao u čudu i prepoznajemo se usprkos promjenama u fizičkom izgledu. Pričamo o sasvim drugim stvarima, a ne o ratu. Odlazim iz Okučana , na semaforu je zeleno. |
03.06.2006., subota
Pečenka
Slavonci smo i gurmani pravi. Mislim si ja, ajd' da vas sve počastim, pa sam evo ispek'o pečenku da se baci nešto „pod kaiš“. Kad smo bili djeca bilo nam je najdraže črpkati tek ispečeno prasence. Dida bi pitao:“'Ko će rep?“ Svi bi vikali:“Ja bi, ja bi!!“, a on bi rekao:“Dobit će onaj tko je najviše vrtio!“ To je značilo često da rep dobijem baš ja, jer sam se obožavao muvati pod šupom gdje se peklo, stalno nešto pomagati, pa sjesti na holkicu i vrtiti ju kraj vatre. Dida bi cugao i zvoncao „di je tvoj tata, jel opet zbriso na pecanje?“, pa bi me pogledao i rekao: „Ma ti si didina desna ruka! Što bi' ja da tebe nema?“. Za mene nije bilo bolje pohvale, kao čičak bi se prilijepio uz didu, išao mu po rakiju i pivo i s njim vrtio pečenku sve do kraja. Još kad netko dođe „sa strane“ pa kaže: „Lako je tebi Franja kad ti imaš takvog pomoćnika!“, mojoj sreći ne bi bilo kraja. Čitam u novinama da će nam zabraniti klanje svinja ( svinjokolje). Bože dragi što ćemo sad? Hoćemo li prijeći u vegetarijance? Eto malo šale na šokački način. Tko se oblizuje kad pogleda na fotografiju, taj ima šokačke krvi. |
Odmor
Ovog vikenda odmaram, što znači da nema svirke. To na neki način i odgovara jer ću se naspavati i naraditi kod kuće, a posla je kao u priči. Kiša se ispadala pa će sad sve bujati kad pripekne vrućina. Ti ciklički krugovi obnove života u prirodi i našeg rada vezani s tim već su nekako dobili ustaljeni ritam, samo što ja svake godine ne stignem sve uraditi što bi trebalo. Kao prvo nemam novaca i drugo nemam dovoljno vremena. Ovih dna prepisujem riječi pjesama koje sviramo i pjevamo u band-u u novi veliki plavi rokovnik. I to je jedna od stvari koju nikada nisam napravio do kraja, i fort (uvijek) su mi se riječi potipale (zametale) po papirićima, pa kad treba ne mogu ih na brzinu naći. Inače, to je valjda stara navika iz djetinjstva kada nisam imao svoju sobu i svoj pravi kutak, moje stvari se nalaze po cijeloj kući, pa kad nešto trebam, bude katkada i malo panike dok ne pronađem. Sinu možda uspijem ovog ljeta urediti i potpuno renovirati jednu prostoriju, i nabaviti namještaj za dječju sobu. Bar da je situacija s plaćom sigurna, i da ima svirke, no nešto se „uznedalo“ no što je tu je iz ove kože nikud. Još se nisam odijelio od susjeda na pravi način (nisam niti onaj zid završio, o kojem sam pisao u jednom od prethodnih postova) pa će mi ovo ljeto po svemu sudeći biti udarničko (kao što je nekada omladina za vrijeme socijalizma išla po radnim akcijama). Tačke i kramp, lopata i motika, zidarska kašika, miješalica, pijesak i malter, pa udri baja. Imam ponudu da prodam neke gitarističke efekte( Boss procesor ME6) i solo gitaru, no nekako mi se ne da, jer mislim da još nisam u tolikoj nuždi. Imam nekoliko gitara i drugih instrumenata, no moj nasljednik bar za sada ne pokazuje nikakav interes za sviranje. Možda je i bolje tako. Njega više zanima likovna umjetnost, strani jezici i kompjutori. |
02.06.2006., petak
Voda
Moj dobar poznanik Đuro Anđelković (načelnik općine Davor) s guštom pije ovu čašu vode u društvu načelnika Općine Vrbje Stjepana Stipića i jednog od zamjenika župana Brodsko-posavske županije Zvonimira Lasla ( također mog poznanika, nekad tihog i mirnog, a sada eto uspješnog u lokalnoj političkoj sceni). Tijekom današnjeg dana u Bodovaljcima ( obližnjem selu u novogradiškoj posavini) je održana svečanost kom prigodom je označen službeni početak puštanja u rad cjevovoda, koji će iz pravca Davora pitkom vodom opskrbljivati pučanstvo Općine Vrbje i Rešetari, i šire područje zapadnog dijela Brodsko-posavske županije. Riječ je o oko preko 6 milijuna kuna vrijednoj kapitalnoj investiciji koja će imati presudan značaj za svekoliki razvoj spomenutog područja. Činjenica je da smo za „europske standarde“ mi poprilično zaostala sredina, jer eto tek sad gradimo vodovodnu i kanalizacijsku mrežu. Onda se pitamo zašto nema stranih investitora? Vjerojatno oni čekaju da izgradimo svu tu potrebnu infrastrukturu i onda im to ako je moguće ponudimo besplatno ili za male novce. Istini za volju i ovaj projekt je ostvaren dijelom zahvaljujući u zadnje vrijeme toliko razvikanim pred-pristupnim fondovima EU ( što bi mi šoci rekli to je valovac iz kojeg treba samo zagrabiti ili drugim riječima „bunar želja“). Bolje ikad nego nikad, rekli bi neki. Okupila se tu danas nekolicina uglednika, no ambijent je pokvarila kiša. Opet sam napravio grešku i na feštu otišao poslije ručka, tako da nisam ništa niti okusio s bogatog „slavonskog stola“(tko mi je kriv), a umjesto vode ipak sam popio nešto drugo ( da mi se žabe ne zalegu). Kažem ja Đuri: „Đuro, pada kiša, bit će vode u izobilju.“ On mi kaže: „Prijatelju, eno Sava se žuti i naglo raste, a ova voda nema veze sa Savom. Ona je iz ogromnog nalazišta iz dubina, i kažu da je ima za cijelu Županiju.“ Ja sam skeptičan prema toj vodi ( moj laički stav) jer se sjetim „kobaške bolesti“ i ljudi koji su baš zbog vode obolijevali od vrlo raritetne bolesti bubrega. Nekako više cijenim brdske izvore. Na kraju se opet šalimo na temu politike. Zezam ga i kažem: „Đuro imat ćete vrtić, i ceste i vodu, i što vam ono još treba?“(aludirajući na svojedobni boravak premjera Sanadera u Davoru, a kasnije su te riječi uspješno korištene u promidžbi HDZ-a Davora za lokalne izbore). Đuro se smješka i kaže: „Ako što „zašteka“, ja nazovem premijerovu tajnicu i samo pustim taj spot, i da vidiš, mora biti.“- dakako šali se Đuro.Ovaj lijepi događaj razvedrio mi je ovaj tmuran kišni dan. Danas je za mene sve u znaku vode. |
01.06.2006., četvrtak
Kazalište
Kakva gužva, kakva graja, kud će ova raja? To su klinci iz gradskih dječjih vrtića koji su danas pohrlili na kazališnu predstavu u dom kulture. To je za njih poseban doživljaj, pa je milina s njima biti. Oni toliko impulzivno doživljavaju glumačke gegove da se sve ori od smijeha, dreke i galame. Bude tu i plača ako se nečega uplaše, a uvijek se divim tim „tetama“ koje imaju živaca raditi s njima. To stvarno treba znati i voljeti. Kad pomislim kako katkada znam biti nervozan kad njih pet šest protutnja po sobi kad se igraju, pitam se što bi bilo da je tako svaki dan? Djeca eto stječu prve navike o važnosti praćenja kulturnih zbivanja u našem gradu od najranije mladosti, i to je baš dobro. Sjećam se kako smo kao mali vrapčići zijevali kad smo prvi puta vidjeli zgradu zagrebačkog HNK iznutra. Mislio sam da je to sve iznutra od zlata, a kasnije sam se za studiranja u Zagrebu često sjetio tog trenutka dok sam gledao brojne predstave ( zahvaljujući rodbinskoj vezi dolazio sam do poklon-ulaznica i osjećao se ondje divno). Gledao sam rado i balet i doslovno na mala vrata ušao u taj svijet stvaranja iluzija. Imao sam čast i osobno upoznati poznate glumice i glumce, ali i redatelje, scenariste i druge ljude bez kojih su predstave nezamislive. Tako sam se rukovao i sa gospodinom Vladom Habunekom, o kojem sam kasnije pročitao što je on značio kazalištu, ali i saznao neke detalje o privatnom životu. Neće televizija nikada uništiti kazalište. To je baš lijepo. Puno je osoba koje su kazalištu posvetili sav svoj život, kao oni prvi glumci koji su kao boemi obilazili gradove, i glumili po trgovima za udijeljeni sitniš, a najveća nagrada bio je pljesak na otvorenoj sceni. Kad izađeš pred publiku (kao i mi svirači) sve maske padaju, i pokaži što znaš. Ili vrijediš ili to nije za tebe. |
Povuci - potegni
Kao na nekadašnjim“Jadranskim susretima“ koje smo kao klinci gledali na TV-u, članovi udruga dijabetičara iz Nove Gradiške i Slavonskog Broda odlučili su saznati tko je bolji u prevlačenju užeta. Sve se završilo tako što je jedna gospođa iz Slavonskog Broda završila na leđima s nogama u zraku i povrijeđenim gležnjem lijeve noge. Priskočile su joj kolege, počele masirati, sve je izgledalo šaljivo, no ženu je očigledno boljela ova zafrkancija. Da li ste se ikad upitali kako i zašto čovjek oboli od dijabetesa? Kažu da se to može dogoditi svakom od nas u bilo kojoj životnoj dobi, a da veće izglede za oboljenje imaju oni koji imaju loše životne navike, vezano uz prehranu, loše navike i ostalo, a tu je i stres kojeg ne manjka u današnjem vremenu. Dijabetičari, kako saznajem razgovarajući s nekima od njih, vremenom se moraju naviknuti na odgovarajuću disciplinu, na mjerenje šećera u krvi i strogo moraju paziti kad i što jedu. Da bi im bilo lakše i da bi podijelili zajedničke probleme i informacije oko liječenja i ostalog, oni su često zajedno, pa se onda provesele i bude im lijepo, kao nedavno u Cerniku. Bilo je puno smijeha a kako ne bi kad oni u zafrkanciji sami za sebe kažu da su „slatkiši“. |
| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr