Plovila su vjerojatnoj jedna od prvih prijevoznih sredstava koje je čovjek izmislio (zasigurno prije kotača). Vidimo ih na zidovima u unutrašnjosti piramida i na stijenama unutar pećina. U brdima poviše posavske doline nađeni su tragovi ribarskog pribora i plovila, a to zasigurno znači da su naši od davnina znali ribariti, obitavali su na povišenim mjestima. Oni vjerojatno nisu nikud daleko odlazili, a plovila su im koristila svakodnevno. Tok rijeke Save bio je nešto drugačiji, bilo je puno močvarnih i šumskih predjela gdje su sada zemljišne površine koje se obrađuju. Gledajući zanimljive dokumentarne filmove o životu nekih plemena u tijeku Amazone, možda zapravo gledamo, kako su tu radili naši preci u Slavoniji.
Moji davni rođaci ( s didine strane) odlazeći u Ameriku trbuhom za kruhom (i vraćajući se) plovili su veliki putničkim brodovima (parobrodima). To je bilo poduže putovanje, s kojeg su u velikim drvenim sanducima dovozili odjeću i razne uporabne predmete. Nakon istovara u luci, prtljaga je putovala teretnim vlakovima, pa su tako oni znali doći, i pričati što su sve donijeli. Znatiželjna rodbina s nestrpljenjem je čekala dolazak darova, a u međuvremenu su se naslušali priča o dalekoj Americi. Onda nije bilo televizije, pa je vjerojatno bolje morala raditi mašta, a i oni koji su pričali priče više su bili „na cijeni“. Još nešto o moreplovcima koje sam upoznao. Sjećam se, bio sam dječarac, kad su k nama dolazili poznanici iz Belgije, kojima je dida jednom pomogao na autoputu. Oni su imali kameru i projicirali nam filmove na platnu ( o tome kako su obilazili brojne države, od Grčke, Turske, Italije, i brojne druge,…). Bila je to obitelj Veracruse ( otac John, supruga Mary te Rudy i Anika iz Antwerpena). John je bio šef luke u tom gradu neobični pomorac, veliki ljubitelj putovanja, koji se naplovio morima ali i navozao automobilom po kopnu. Mi djeca smo se čudili konzervama njihove hrane i kantama čokolade i drugim slasticama iz dalekog svijeta. Ti Belgijanci (Flamanci) su godinama dolazili k nama u posjetu, a nama djeci bili su prava atrakcija. Uz njih smo aktivno učili engleski i njemački, a oni su znali još nekoliko jezika. Još jedan pomorac u ovoj priči je stric mog šogora, pokojni barba Mire. On je mirovinu zaradio ploveći na tankeru talijanskog vlasnika. S njim sam išao rano jutrom kupovati svježu morsku tek ulovljenu ribu. On je oplovio sva mora Svijeta i bio je neobično smiren i staložen čovjek. Svi ti ljudi „od mora i vode“ imali su tako širok pogled na svijet, za razliku od naših domaćih ljudi koji su u životu najdulje putovali do Zagreba. Naši ljudi kud god da odu samo razmišljaju o tome kako će se vratiti, a ovi drugi, stalno misle kud bi još mogli otići i gdje još nisu bili.
Post je objavljen 27.06.2006. u 14:35 sati.