Ljubav prema glazbi njeguje se od malena. Kada koža na jagodicama prstiju očvrsne da ju žica više ne može tek tako prerezati, kada vidiš da „prsti sami idu“, kada jednog dana shvatiš da možeš odsvirati svaki zvuk kojeg čuješ u prirodi, kada ti note postanu kao slova riječi (lako se daju pročitati bez većeg napora), tada polako ali sigurno postaješ glazbenik. Kriomice sam sa zida uzimao akustičnu gitaru koja je kupljena sestri koju to nije zanimalo. Od četvrtog osnovne pohađao školu gitare, a potom je uslijedila svirka u limenoj glazbi, folkloru, u band-ovima, u crkvi, u bivšoj vojsci, itd. Kud god odeš za par mjeseci osnivaš band, i oko sebe okupiš istomišljenike koji u glazbi vide nešto vrijedno i pozitivno. Od najranije mladosti znam da te zbog glazbe djevojke lijepo gledaju, a poznanici ne podnose zato što si „veća faca od njih“. Zlobnici kažu:“Ma di će taj raditi, to je propalitet, samo da mu je tamburat ' i rokat', a ništa ne radit'.“ Znaju dodati i otprilike ovo:“Ti svirci su pijanci i zgubidani, po danu spavaju, a po noći tulumare.“ Kasnije vidiš da to ne mora biti istina i da ne moraš biti niti propalica, niti drogeraš niti pijanac da bi se bavio glazbom. Poroci ti se istini za volju češće nude, ali gdje piše da ih trebaš prihvatiti? Osim toga „lajave selske babe“ i Zvijezdu s Neba bi izogovarale. U novije vrijeme i cure se hvataju tambura (valjda tako lakše mogu uloviti dečke). Šalu na stranu, ali meni je to super. I ne moraju biti one „bećaruše, pijanice“ i tko zna što, da bi se bavile glazbom. U našem kraju često svira jedan ženski tamburaški band iz Požege (Garavuše). Cure u dobre, no još moraju dosta vježbati i sviranje i pjevanje. Pojedinačnih djevojaka u tamburaškim grupama je sve više, što vam potvrđuje i ova fotografija. Mladih tamburašica ima sve više, u Cerniku, Novoj Kapeli, ali i u drugim mjestima novogradiškog kraja. |