Baš bi mi trebala jedna ovakva da se više ne mučim „ručno“ (a da o trimeru i ne govorim). Kada zađem u travnata bespuća mog ogromnog vrta i voćnjaka izgledam kao Indijana John (ili kako se već ono zove). Upravo tu me presretnu komarci koji se časte mojom krvlju, a katkada me „dočekaju“ i neke druge bube (s kojima sam uglavnom u dobrim odnosima, izuzev ovog crvenila ispod lijevog koljena kojeg mi je najvjerojatnije darovao nekakav pauk). Košenje trave je kao Sizifov posao, tek što sve pokosim, sve treba ispočetka. U vrtu, u zelenilu koje preporučuju i psihijatri (za sada nisam s njima u kontaktima), treniram svoju strpljivost i uživam u samoći i radu. Kad se okreneš, odmah vidiš koliko si napravio posla, što često u životu nije slučaj (naradiš se kao stoka, a efekt gotovo nevidljiv). Bilo bi dobro pokositi u životu sve ono što nam smeta i stoji na putu ( korovi, mladice divljih voćki, koprive, krtičnjaci, mravinjaci) i napraviti reda (da sve ne zaludi i ode u prorast). Odmalena sam obožavao raditi u vrtu i polju jer su mi znali reći „moramo raditi, posijati, okopati, ako mislimo jesti!“. To sam shvaćao krajnje ozbiljno (radeći kraj roditelja osjećao sam ponos i osjećao se korisnim za obitelj) pa me i susjed veterinar nazvao „vridnim“. Za nedjeljnim ručkom znali su reći: „evo to je mrkva i krumpir koje si ti okopavao!“, odmah mi je bilo slađe jesti. Kada u potpunosti sredim dvorište ove godine, kupit ću si na kredit jednu malu kosilicu, da imam za travčice koje ću šišati kratko kao mlade vojnike. Onda planiram sagraditi pušnicu i jednu malu novu dvorišnu zgradu i mjesto za roštilj, da mi kao obitelj malo uživamo i da se ne moramo nikoga moliti za usluge (dimljenje mesa nakon kolinja). Nećete vjerovati ali moj djed (kojeg sam spominjao u nekim prethodnim postovima) vozio je veliku motornu kosilicu i radio na održavanju jednog od mnogobrojnih groblja u New York-u. Ondje je radio sa Poljacima, Šveđanima i tamnoputim Afrikancima za koje je znao reći da nisu baš vrijedni ( a mi znamo reći da katkad „radimo ko' crnci“). Dida se slikao pored bazena i skupih automobila te na vozilu što prevozi golf igrače, a oko njega sve pošišana trava (kao u raju). Gledajući tu fotografiju uvijek smo komentirali „vidi kako im je pokošena trava!“. Kad ga je jednom legitimirala njujorška policija, nije imao „papire“ pa se lažno predstavio kao Antun Šmrcugrm. To mu je bila super fora i mi djeca smo se uvijek smijali na tu priču (koju nam je po stoti put prepričavao). Otišao sam predaleko u ovoj priči oi kosilici koju sam danas u centru gradu fotografirao ispred zgrade banke. U Novoj Gradiški bi trebalo puno toga pošteno pokositi i „dovesti u red“. Za kraj još jedna didina fora. Kad su cugali u New York-u u susjednom restoranu pokraj groblja, kaže dida. „Jednu turu platim ja, drugu Poljak. Kad ono ide i treća? Gazda vlasnik se smješka i kaže: „Frenk it's O.K. To je kod nas običaj“. A mi što ćemo, pa naručimo odmah još dvije runde da dobijemo šestu. I malo pomalo pjesma. Malo ja pjevam na poljskom, malo Poljak na hrvatskom, pa svi zajedno na engleskom(!?!)“.
Post je objavljen 21.06.2006. u 12:29 sati.