Ja sam, dragi moj bajo, kao i mi svi, još u onoj državi, doživjeli da se bez veze ništa ne može postići. I to mi je bilo odvratno. Posebno sam kao mladić na najdrastičniji način doživio što znači "mititi" doktore. Moj je pokojni otac bio samostalni zanatlija, stolar, ali nije uplaćivao doprinos za zdravstveno osigurnje, jer to nije bila zakonska obveza. On se sa 64 godine teško razboli pa je mjesecima morao biti u bolnicama. Jednom sam, sav jadan, pitao mamu, pa zar da mi za Uskrs nemamo kulin? I nismo imali, jer smo sve dali doktorima. Nažalost ništa ga nije moglo spasiti. Poslije vojske sam radio u obračunskom odjelu jednog velikog poduzeća. Bio sam najmlađi. Ljudi, naši radnici, su svaki čas dolazili i tražili kojekakve potvrde. A pravilo je bilo: dođi sutra! Ja onako idealista nisam to nikako mogao shvatiti, jer čim je taj čovjek otišao nastavila se piti kava. Dakle ništa se nije radilo. Pokušao sam se ja protiv toga boriti dok mi moj šef nije rekao: "Ako se tebi ne sviđa možeš odmah ići. Ali ako tako nastaviš onda ćeš sigurno ići!" Tada sam se zarekao:ako ikada u životu budem radio s ljudima, nikada nitko neće morati doći sutra, jedino ako baš mora. I eto već 32 godine radim upravo taj posao. I ostao sam vjeran mojem principu. Sjećam se da sam nakon uspostavljanja hrvatske države išao u MUP napraviti sebi, ženi i djeci nove putovnice. Došao sam i zatekao već poprilici dug red. No čekao sam strpljivo kao i svi drugi. Ali svaki čas neki ljudi ide preko reda. Oko mene dosta ljudi sa sela. Oni su tko zna kada došli u grad da obave svoj posao, ostavili svoj posao i tko zna da li će ga danas obaviti. Kada sam konačno i ja došao na red onda sam najprije rekao nadležnoj gospođi:" Vi sutra možete napraviti drugu državu, možete joj dati ime kako želite. Ali dok se Vi ne promijenite, od svega toga neće biti nikakve koristi!" Ona, naučena od prije, budući je na starim pasošima vidjela da sam u Njemačkoj, uvrijeđeno odgovori:"Pa vi iz Njemačke uvijek znadate sve najbolje!" "Ništa mi neznamo bolje. Mi smo u Njemačkoj naučili na rad i red, a toga ovdje nema!" Ja sam ipak obavio moj posao i još onako napet naiđem u samostan kod mojih prijatelja fratara. Ispričam im što se dogodilo, a meni će gvardija:"Pa tko ti je kriv? Zašto nisi došao k meni i dok mi popijemo kavu sve bi bilo gotovo!" To me je više pogodilo nego ono u MUP-u. Rekao sam mu:" A zašto su toiliki naši vojnici ostavili život? Da imamo svoju državu!Sada je imamo, ali što se promijenilo?" Na njega sam se onda dosita izvikao, da bi na kraju rekao da doduše imam pravo ali da se to neda tako brzo iskorijeniti. Izgleda da se to kod nas nikada neće iskorijeniti! Tebi, bajo moj, veliki pozdrav šaljem. I ostani si vjeran!
21.06.2006. (01:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
MOJA JE SUSJEDA PRI 1.5GODINU IŠLA U NAŠU BOLNICU DA JOJ UGRADE UMJETNI KUK,JER SE JE NJEZIN KUK ISTROŠIO I NIJE MGLA VIŠE HODATI. u NAŠOJ BOLNICI SU JE OPERIALI ČAK 5 PUTA I NA KRAJU JE UMRLA. jA KAD BI MORAO NA OPERACIJU ŠAO BI U BILO KOJU BOLNICU,A NE OVDJE U NAŠU. NEKAKO MI NE UVJERAVA POUZDANJEM.
21.06.2006. (21:03)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
eh, bolnica... meni nimalo drago mjesto, ali ova u Ngi mi je nekako draga, zapravo njen okoliš. jer sam kao klinka s ostalom ekipom po noći išla tamo u parkove. i nekako su uvijek birali onu klupu pokraj patologije, pa sam se uglavnom vraćala isprepadana doma :)
24.06.2006. (11:32)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Blog Big Brother
presuper blog,svrati do nas i prijavi se....pozdrav....
20.06.2006. (16:52) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
baca iva
Ja sam, dragi moj bajo, kao i mi svi, još u onoj državi, doživjeli da se bez veze ništa ne može postići. I to mi je bilo odvratno. Posebno sam kao mladić na najdrastičniji način doživio što znači "mititi" doktore. Moj je pokojni otac bio samostalni zanatlija, stolar, ali nije uplaćivao doprinos za zdravstveno osigurnje, jer to nije bila zakonska obveza. On se sa 64 godine teško razboli pa je mjesecima morao biti u bolnicama. Jednom sam, sav jadan, pitao mamu, pa zar da mi za Uskrs nemamo kulin? I nismo imali, jer smo sve dali doktorima. Nažalost ništa ga nije moglo spasiti. Poslije vojske sam radio u obračunskom odjelu jednog velikog poduzeća. Bio sam najmlađi. Ljudi, naši radnici, su svaki čas dolazili i tražili kojekakve potvrde. A pravilo je bilo: dođi sutra! Ja onako idealista nisam to nikako mogao shvatiti, jer čim je taj čovjek otišao nastavila se piti kava. Dakle ništa se nije radilo. Pokušao sam se ja protiv toga boriti dok mi moj šef nije rekao: "Ako se tebi ne sviđa možeš odmah ići. Ali ako tako nastaviš onda ćeš sigurno ići!" Tada sam se zarekao:ako ikada u životu budem radio s ljudima, nikada nitko neće morati doći sutra, jedino ako baš mora. I eto već 32 godine radim upravo taj posao. I ostao sam vjeran mojem principu. Sjećam se da sam nakon uspostavljanja hrvatske države išao u MUP napraviti sebi, ženi i djeci nove putovnice. Došao sam i zatekao već poprilici dug red. No čekao sam strpljivo kao i svi drugi. Ali svaki čas neki ljudi ide preko reda. Oko mene dosta ljudi sa sela. Oni su tko zna kada došli u grad da obave svoj posao, ostavili svoj posao i tko zna da li će ga danas obaviti. Kada sam konačno i ja došao na red onda sam najprije rekao nadležnoj gospođi:" Vi sutra možete napraviti drugu državu, možete joj dati ime kako želite. Ali dok se Vi ne promijenite, od svega toga neće biti nikakve koristi!" Ona, naučena od prije, budući je na starim pasošima vidjela da sam u Njemačkoj, uvrijeđeno odgovori:"Pa vi iz Njemačke uvijek znadate sve najbolje!" "Ništa mi neznamo bolje. Mi smo u Njemačkoj naučili na rad i red, a toga ovdje nema!" Ja sam ipak obavio moj posao i još onako napet naiđem u samostan kod mojih prijatelja fratara. Ispričam im što se dogodilo, a meni će gvardija:"Pa tko ti je kriv? Zašto nisi došao k meni i dok mi popijemo kavu sve bi bilo gotovo!" To me je više pogodilo nego ono u MUP-u. Rekao sam mu:" A zašto su toiliki naši vojnici ostavili život? Da imamo svoju državu!Sada je imamo, ali što se promijenilo?" Na njega sam se onda dosita izvikao, da bi na kraju rekao da doduše imam pravo ali da se to neda tako brzo iskorijeniti. Izgleda da se to kod nas nikada neće iskorijeniti! Tebi, bajo moj, veliki pozdrav šaljem. I ostani si vjeran!
21.06.2006. (01:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
domoa
MOJA JE SUSJEDA PRI 1.5GODINU IŠLA U NAŠU BOLNICU DA JOJ UGRADE UMJETNI KUK,JER SE JE NJEZIN KUK ISTROŠIO I NIJE MGLA VIŠE HODATI.
u NAŠOJ BOLNICI SU JE OPERIALI ČAK 5 PUTA I NA KRAJU JE UMRLA.
jA KAD BI MORAO NA OPERACIJU ŠAO BI U BILO KOJU BOLNICU,A NE OVDJE U NAŠU.
NEKAKO MI NE UVJERAVA POUZDANJEM.
21.06.2006. (21:03) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
kravica
eh, bolnica... meni nimalo drago mjesto, ali ova u Ngi mi je nekako draga, zapravo njen okoliš. jer sam kao klinka s ostalom ekipom po noći išla tamo u parkove. i nekako su uvijek birali onu klupu pokraj patologije, pa sam se uglavnom vraćala isprepadana doma :)
24.06.2006. (11:32) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...