U osnovnoj školi sam počeo svirati u limenoj glazbi vatrogasnog društva. Plave uniforme, državni praznici, sprovodi, kiša, sunce, koračnice i posmrtne skladbe, ali i onako „za gušt“ i sviranje njemačkih valcera i obrade klasičnih kompozicija i evergrina. Kad su se na početku dijelili instrumente, meni je zbog visine pripala velika truba (bariton sa 4 tipke), a toliko sam želio biti „prva truba“ tj. svirati vodeći instrument džez trubu ili saksofon ili klarinet. Još sam dobro i prošao, rekli bi neki, jer sam mogao dobiti i primjerice B-bas (najveći od svih truba). Bilo je to lijepo vrijeme upoznavanje glazbe i ljudi, dragocjenih iskustava i zanimljivih događaja. Članovi tadašnjeg orkestra sada su obiteljski ljudi, vojni časnici u mirovini, poljodjelci, intelektualci, sveučilišni profesori, novinari, odvjetnici i tko zna što sve ne, a nažalost nekih više nema među nama. Neki su poginuli u nedavnom ratu, a neki i preminuli ovih godina. Sjećam se nekih frapantnih detalja iz te najranije mladosti, pa mi je i moj bivši nastavnik iz osnovne škole rekao kako ne može vjerovati da se ja toga tako detaljno sjećam, jer sam tada bio malo dijete (spomenuo sam mu detalje u svezi njegovo Zaporožca (auta) i male vjeverice koja je jednog dana izgrebla njegov namještaj kad je pobjegla iz malog kaveza). Marširali smo uvježbani korak i istovremeno svirali koračnice tako da kad sam kasnije došao u vojsku, ja sam takozvani strojevi korak već itekako dobro znao. Sprovode smo doživljavali kao teret, a stari glazbenici iz orkestra kao prigodu da popiju pokoju više i dobro se najedu pečenke sa karmina. Ja nisam mogao nikad jesti po sprovodima, kao i većina mojih vršnjaka. U bivšem socijalizmu svirale su se budnice u dane državnih praznika, a nešto slično se i danas događa (samo što je repertoar koračnica tek nešto drugačiji). I onda i sad se svira primjerice meni vrlo draga kompozicija „Kroz splitske kale“ gdje sam u takozvanom triu imao solo kojeg još uvijek pamtim. Kad bolje promislim i sad bih vam mogao odfićukati svoje melodijske dionice u pogrebnim skladbama kao što su: „K vječnom snu“, „Posljednji put“, „Posljednji pozdrav“ ili „Lenjinov posmrtni marš“. Možda zvuči pomalo morbidno, ali te „pogrebne skladbe“ imaju pregršt lijepih sjetnih melodijskih linija koje dočaravaju tugu i žal i na neki način mi se sviđaju. Ipak čvrstog sam stava da u svom sprovodu, ne bih volio imati ti limenu niti bilo koju drugu glazbu. Smatram da je tišina dostojanstvenija od bilo koje glazbe, posebno u tim slučajevima. Nedavno sam upoznao drage i simpatične glazbenike iz Požege koji pomoću limenih instrumenata sviraju simfo-rock. Oni se zovu „We come one“ i naprosto su me oduševili. Fotografija je snimljena na njihovoj probi u Trenkovom domu u Požegi. Dečki su me podsjetili na moju staru ljubav prema trubama i limenoj glazbi. Poželio sam ponovno s njima zasvirati, ali ambažura ( rad jezika i usnica pri proizvodnji zvuka) mi nije više jača strana. Da se usilim, brzo bi ja obnovio to znanje. To je kao vožnja bicikla, kad jednom naučiš, ne zaboravljaš.
Post je objavljen 28.06.2006. u 11:26 sati.