Za mene je Davor posebno drago mjesto u koje rado dolazim često. Svih ovih godina nikada nikakva neugodnost, a stotine poznatih dragih ljudi. Jedno vrijeme naš je tadašnji klavijaturist Stipa (koji se i oženio Davorkom) je vodio evidenciju, pa nam je rekao (bilo je to prije rata) da smo u Davoru „uknjižili“ 97 svatova, što je zasigurno rekord u odnosu na druga mjesta. „Pajdo, pa di si ti?“-toliko puta sam čuo od nasmijanih Davoraca koji su na svoj način bili zeznuti (oni ne prihvaćaju strance tek tako). Još kao dječarac pogledavao sam lijepe djevojke (kojih tu ima zasigurno najviše od svih mjesta u Slavoniji) i činilo mi se da ću tu pronaći meni najdražu, no to se nije dogodilo. Obožavao sam susrete sa starim ribarima i lađarima, a još više sa odličnim glazbenicima, mojim“prijateljima po oružju“, s kojima sam rado zapjevao i dočekao svitanje u njihovim domovima. Sjećam sa sada već pokojnih roditelja nekih mojih prijatelja koji su me zavoljeli „kao svoga“. „Pa ti se više napričaš s mojim starim, nego sa mnom!“-jednom mi je prigovorio moj prijatelj basista, kojemu nije bilo jasno što to ja s njegovim starim toliko naklapam. Slušao sam zadivljeno lađarske priče i ribičke zgode i zamišljao da i ja plovim Dunavom, Savom u nepoznate krajeve. Rijeke me oduvijek fasciniraju. Bezbroj je dogodovština u sjećanju. Kad sam one zime izgubio jednu kožnu rukavicu, kad mi je pajdo Štef izgubio jaknu, kad sam se kod Ivinih probudio nakon svatova (a nisam znao gdje sam), kad je Darko upao u šaht ispred kuće svoje djevojke, kad smo u 5 ujutro jeli kulin i tražili mlika pa se kombijem vraćali po sipu kroz Radinje plašeći jelene i srne u jutarnjoj jesenskoj magli. „Skužili“ su moju ljubav prema glazbi, ribama i rijeci, pa sam im vjerojatno zbog toga bio simpatičan. Neki su znali i za mog oca (strastvenog ribolovca) koji je dolazio sa čič' Mikom loviti somove pokraj lađe pokraj ušća Vrbasa u Savu. U Davoru ima više ulica nego u Novoj Gradiški, a to malo ljudi zna. Devići, Gelemanovići, Sudići, Čmelješevići, Olići, Marjanovići,.. i drugi, meni su dobro znani, a vjerojatno i ja njima, i što kažu ljudi, „ako se nismo međusobno pomogli, zasigurno se nismo niti odmogli“. U Davoru sam tijekom rata često bio nazočan razmjenama zarobljenika i prijelazu prognanika i izbjeglica. Nikada neću zaboraviti poglede tih ljudi i prihvat njihove ruke na izlasku iz čamca. Davorci su dokazali koliko veliko srce imaju, veće od Save i svih rijeka. Ni sami nisu imali nešto posebno za jesti, ali su posuđivali jedni od drugih, kuhali i hranili iznemogle ljude i žene i njihovu djecu, te ih smještali po kućama i pomagali im da se snađu. Zarobljenim vojnicima spomen mjesta Davor značio je slobodu. Dovodio sam tu ovih godina neke poznanike. Govorio im kako je lijepo. Kasnije su mi rekli, da im nije jasno što ja vidim u tom Davoru. Ne mogu oni to razumjeti, jer ih ne veže toliko toga lijepoga kao mene. O "Satiru" i Relkoviću nekom drugom zgodom.
Post je objavljen 24.06.2006. u 12:03 sati.