Ti, dragi moj bajo, kao da znaš – ta vjerujem da već i znaš – što ja volim, što me takne, pa o tome pišeš. Ta kad su u pitanju ovakve teme nije mene teško taknut. Budući sam o ovoj temi, skoro istoj, već jednom pisao neću izmišljati toplu vodu, nego kao moj komentar tvoga posta poslati odlomke moga uratka.
Moj prijatelj Ilija Babić Andrin in Babine Grede mi je poslao svoj rad pod naslovom "Prid žetvu" u kojem je obradio baš tu dilemu seljačku: hoće li uroditi žito il ne? Ja sam mu na to napisao ovo:
Da, dragi moj prijatelju, ovaj me je tekst «Prid žetvu» doista ganuo. Nekoliko sam ga puta pročitao, zatvorio oči, o njemu meditirao i gledao što se događa. Vidio sam tvog dadu i njegove prijatelje đeda Ivšu i đeda Peru. Zanimljiva je ova «sprega». Možda je bila slučajna, ali možda je tvoj dado tražio iskustvo za potvrdu svoje ocjene. Iz ovoga izvire i stanovita nesigurnost, jer «Lanjske godine nam je žito potuko led, a dok je bilo u krstačju nedilju dana je padala kiša», čak bih rekao bojazan, a u pitanju je egzistencijalni strah. Što ako se isto dogodi ove godine? Nije u pitanju samo uzaludni trud: oranje, pa zubljenje, pa đubrenje, pa sijanje, pa zebnja hoće li biti dovoljno vlage, hoće li kad isklije pasti snijeg i pokriti žito da ne smrzne i... Bez obzira na materijalnu bazu domaćinstva žito je uvijek bilo jamstvo da neće biti gladi. Ako si ti ovo doživio kao dječak, onda su to bile teške godine. Tada žito nije rodilo kao sad, nije bilo «talijanke», svaki meter žita je bio važan, svaka vreća je bio jamačni kruh svakdanji da prehrani čeljad. Vjerujem da se ovdje očituje još nešto, što iz ovoga teksta dolazi na kraju, a što je ipak najvažnije, a to je jedna druga sprega: sprega Šokca, paora i Boga! Tvoj je dado «bio uvjeren da će nam dragi Bog ve godine bit puno milostiviji.» Evo dok pišem ove retke osjećam nekakvo čudno kucanje srca. «Sjeo» mi je ovaj tekst, uvuko mi se pod kožu. I sada razmišljam i kao sin toga roda našega, tvoga dadu doživljavam kao moga rađenoga oca, ali i kao vjernik. I možda je neobično da bih čak mogao i zaplakati, zaplakati ali ne od žalosti, jer kraj teksta je lip! «U mojeg dade se ozari lice,a iz očiju mu proviri sjaj koji mu odade sreću i zadovoljstvo»! Ma taj je sjaj upravo ono što mi u ovom trenutnku zaokuplja srce i dušu. Taj je sjaj odsjaj njegove žive vjere, njegovog nepokolebivog pouzdanja u Boga. Ne slovimo mi Šokci kao «veliki vjernici», ali Boga nismo nikada ostavili. Ja sam u mom «Mati» napisao i ovo:»Mi jesmo čeljad vilenja, al smo vridni, pošteni. Neće nas niko zavest. Nije nas zavodila nikaka zvizda. Ni crvena ni žuta. Crvenu i nako nismo gledali a žutu smo volili. Volili smo tu žutu zvizdu, volili sebe, volili pod njom ko bogata trpeza prostrtu našu Slavoniju. Ali nismo se mi ni njoj klanjali. Ma kom se mi Šokci klanjamo? Samo Bogu i tebi zemljo crna, teška, blatna, ravna, ma draga, ma mila, ma slatka.Ti si nam sve!” Mi se dakle niti onda, kad nije nimalo bilo oportuno a još manje unosno vjerovati u Boga i svoju vjeru, pa makar jedanput godišnje “demonstrirali” odlaskom u crkvu, nismo odrekli Boga; radije smo birali stranu “gubitnika” ali s čvrstim uvjerenjem da će mo nekada pobjediti, da je Bog na našoj strani. Naše su đedove, čiče i dade tjerali u zatvor, na prinudni rad, na “Jelas polje”. Sve su oni to stoički podnijeli. Unatoč svih izazova Boga se nisu odrekli…
Tu čvrstu vjeru očituje «moj dado» u mom «Šokačkom očenašu» i za tvog dadu kad kaže:
«Oče moj ja znam ge si. Tod si samnom, al i na nebesi. Dok orem zemlju tvoju crnu il odam bos po trnju.»
Prošle je godine tvoj dado «hodao po trnju» jer «je žito potuko led,a dok je bilo u krstačju nedilju dana je padala kiša». I njegovim se ambarom «prazim širila duva».» No unatoč svega on se
»prikrsti uvik kad ide leć, ide i u crkvu kad može već. I prid crkvom uvik kapu skida, svake se godine jedanput ispovida».
Moj mi je prijatelj Mata na moj «Šokački očenaš» ovako odgovorio:» nakon toliko ljeta, a seljak nikad nisi bio, toliko poznaš dušu, trudove, patnje i grije (slabosti) naše (svoje). I danas se molimo istom Bogu i isti nas vrazi potrgaše. Nije li to seljačka kob?».
Puno te i lipo, nako pravo slavonski, široko pozdravljam i zafaljujem na vako lipom postu! Živ ti meni bijo!
26.06.2006. (17:53)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
..poznat mi nekako taj strah od nevremena.. poznato je vec odavno da cim prvi kmbajni krenu u vrsidbu nece dugo proci dok ne dodje nevrijeme, kolika god susa bila.. kao da kisa ceka bas da radovi pocnu pa da pljusne.. ali tako to valjda mora ici.. nebo zna tko je kako zasluzio..
26.06.2006. (22:21)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dobar post-istina je da je lako pjevati Sve je ona meni kad si pijan,a kad se otrijezniš onda ti se baš i ne da raditi. Znam primjer puno takvih ljudi-nažalost. Čas vrijednim ljudima koji su uvijek voljni raditi te se zahvaiti na darovima koje im je Bog dao. Pozdrav!!!!
27.06.2006. (14:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
baca iva
Ti, dragi moj bajo, kao da znaš – ta vjerujem da već i znaš – što ja volim, što me takne, pa o tome pišeš. Ta kad su u pitanju ovakve teme nije mene teško taknut. Budući sam o ovoj temi, skoro istoj, već jednom pisao neću izmišljati toplu vodu, nego kao moj komentar tvoga posta poslati odlomke moga uratka.
Moj prijatelj Ilija Babić Andrin in Babine Grede mi je poslao svoj rad pod naslovom "Prid žetvu" u kojem je obradio baš tu dilemu seljačku: hoće li uroditi žito il ne? Ja sam mu na to napisao ovo:
Da, dragi moj prijatelju, ovaj me je tekst «Prid žetvu» doista ganuo. Nekoliko sam ga puta pročitao, zatvorio oči, o njemu meditirao i gledao što se događa. Vidio sam tvog dadu i njegove prijatelje đeda Ivšu i đeda Peru. Zanimljiva je ova «sprega». Možda je bila slučajna, ali možda je tvoj dado tražio iskustvo za potvrdu svoje ocjene. Iz ovoga izvire i stanovita nesigurnost, jer «Lanjske godine nam je žito potuko led, a dok je bilo u krstačju nedilju dana je padala kiša», čak bih rekao bojazan, a u pitanju je egzistencijalni strah. Što ako se isto dogodi ove godine? Nije u pitanju samo uzaludni trud: oranje, pa zubljenje, pa đubrenje, pa sijanje, pa zebnja hoće li biti dovoljno vlage, hoće li kad isklije pasti snijeg i pokriti žito da ne smrzne i... Bez obzira na materijalnu bazu domaćinstva žito je uvijek bilo jamstvo da neće biti gladi. Ako si ti ovo doživio kao dječak, onda su to bile teške godine. Tada žito nije rodilo kao sad, nije bilo «talijanke», svaki meter žita je bio važan, svaka vreća je bio jamačni kruh svakdanji da prehrani čeljad.
Vjerujem da se ovdje očituje još nešto, što iz ovoga teksta dolazi na kraju, a što je ipak najvažnije, a to je jedna druga sprega: sprega Šokca, paora i Boga! Tvoj je dado «bio uvjeren da će nam dragi Bog ve godine bit puno milostiviji.» Evo dok pišem ove retke osjećam nekakvo čudno kucanje srca. «Sjeo» mi je ovaj tekst, uvuko mi se pod kožu. I sada razmišljam i kao sin toga roda našega, tvoga dadu doživljavam kao moga rađenoga oca, ali i kao vjernik. I možda je neobično da bih čak mogao i zaplakati, zaplakati ali ne od žalosti, jer kraj teksta je lip! «U mojeg dade se ozari lice,a iz očiju mu proviri sjaj koji mu odade sreću i zadovoljstvo»! Ma taj je sjaj upravo ono što mi u ovom trenutnku zaokuplja srce i dušu. Taj je sjaj odsjaj njegove žive vjere, njegovog nepokolebivog pouzdanja u Boga. Ne slovimo mi Šokci kao «veliki vjernici», ali Boga nismo nikada ostavili. Ja sam u mom «Mati» napisao i ovo:»Mi jesmo čeljad vilenja, al smo vridni, pošteni. Neće nas niko zavest. Nije nas zavodila nikaka zvizda. Ni crvena ni žuta. Crvenu i nako nismo gledali a žutu smo volili. Volili smo tu žutu zvizdu, volili sebe, volili pod njom ko bogata trpeza prostrtu našu Slavoniju. Ali nismo se mi ni njoj klanjali. Ma kom se mi Šokci klanjamo? Samo Bogu i tebi zemljo crna, teška, blatna, ravna, ma draga, ma mila, ma slatka.Ti si nam sve!” Mi se dakle niti onda, kad nije nimalo bilo oportuno a još manje unosno vjerovati u Boga i svoju vjeru, pa makar jedanput godišnje “demonstrirali” odlaskom u crkvu, nismo odrekli Boga; radije smo birali stranu “gubitnika” ali s čvrstim uvjerenjem da će mo nekada pobjediti, da je Bog na našoj strani. Naše su đedove, čiče i dade tjerali u zatvor, na prinudni rad, na “Jelas polje”. Sve su oni to stoički podnijeli. Unatoč svih izazova Boga se nisu odrekli…
Tu čvrstu vjeru očituje «moj dado» u mom «Šokačkom očenašu» i za tvog dadu kad kaže:
«Oče moj ja znam ge si.
Tod si samnom, al i na nebesi.
Dok orem zemlju tvoju crnu
il odam bos po trnju.»
Prošle je godine tvoj dado «hodao po trnju» jer «je žito potuko led,a dok je bilo u krstačju nedilju dana je padala kiša». I njegovim se ambarom «prazim širila duva».» No unatoč svega on se
»prikrsti uvik kad ide leć,
ide i u crkvu kad može već.
I prid crkvom uvik kapu skida,
svake se godine jedanput ispovida».
Moj mi je prijatelj Mata na moj «Šokački očenaš» ovako odgovorio:» nakon toliko ljeta, a seljak nikad nisi bio, toliko poznaš dušu, trudove, patnje i grije (slabosti) naše (svoje). I danas se molimo istom Bogu i isti nas vrazi potrgaše. Nije li to seljačka kob?».
Puno te i lipo, nako pravo slavonski, široko pozdravljam i zafaljujem na vako lipom postu! Živ ti meni bijo!
26.06.2006. (17:53) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
betanija
Brzinski i leteći ostavljam pozdrav! Post ću pročitati, u miru, večeras!
26.06.2006. (19:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Syrenica
..poznat mi nekako taj strah od nevremena.. poznato je vec odavno da cim prvi kmbajni krenu u vrsidbu nece dugo proci dok ne dodje nevrijeme, kolika god susa bila.. kao da kisa ceka bas da radovi pocnu pa da pljusne.. ali tako to valjda mora ici.. nebo zna tko je kako zasluzio..
26.06.2006. (22:21) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Syrenica
..btw. drago mi je za macice.. osmijeh mi bio od uha do uha kad sam procitala.. mogao bis nabaciti koju slikicu da ih vidim.. :)
26.06.2006. (22:22) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
domoa
Dobar post-istina je da je lako pjevati Sve je ona meni kad si pijan,a kad se otrijezniš onda ti se baš i ne da raditi. Znam primjer puno takvih ljudi-nažalost.
Čas vrijednim ljudima koji su uvijek voljni raditi te se zahvaiti na darovima koje im je Bog dao.
Pozdrav!!!!
27.06.2006. (14:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...