Na jednom od prethodnih postova mogli ste vidjeti ovaj isti motiv samo fotografiran u zimskim mjesecima. Priznajte da je ovo puno ljepše. Vidite slavonsko zlato na njivama i komadić prekosavskih bosanskih planina u daljini, te u prvom planu Križ kao simbol vjere i nade. Hoće li biti milosti koja će sačuvati ovogodišnji urod od zla nevremena, koje ovih dana prijeti? Baš ovih dana kombajni kreću u prve otkose ječma i ranih žitarica. Svaki dan je dragocjen, čežnja da bude dovoljno Sunca da zrnje u klasovima dozrije, da strojevi obave posao i sve se spremi pod siguran krov. Naši seljaci u urodu s njiva vide sigurnost i znak da neće biti gladi i kriza, no ako dođe do šteta, tuče, olujnog vjetra, tada sve odjednom biva pod znakom pitanja. Živjeti ovisan o hirovitoj prirodi nije užitak nego teško breme. Teškoće života očvrsnu i tijelo i duh a ljudi kažu: „sve je u Božjim rukama“.„Kad je žetva u pitanju smije se raditi i nediljom.“-pamtim riječi našeg starog župnika, koji nije time poticao na grijeh, nego naglašavao milost Svevišnjeg koji razumije brige ratara i želi im pomoći. U Slavoniji je sramota imati zapuštenu i neobrađenu zemlju, pa ostarjele i nemoćne ratare u sutonu svoga života to posebno pogađa. Vlastita tjelesna nemoć obraditi Zemlju, teška kazna, kao za teški zločin. Dok mogu micati, nagovaraju mlađe, trse se i zalažu da se Zemlja radi i obrađuje. Naši stari seljaci sve više posustaju i djeluju tako nemoćno pred novim tehnologijama i novim vremenom. Neki mlađi bahato misle da je Slavonija lumpovanje uz novokomponirane tamburaške pjesme, pa se ori:“Sve je ona meni,..“. Tako bi i trijezni trebali pjevati Zemlji koja nas je sve othranila i izvela na prav put. |