Kakva gužva, kakva graja, kud će ova raja? To su klinci iz gradskih dječjih vrtića koji su danas pohrlili na kazališnu predstavu u dom kulture. To je za njih poseban doživljaj, pa je milina s njima biti. Oni toliko impulzivno doživljavaju glumačke gegove da se sve ori od smijeha, dreke i galame. Bude tu i plača ako se nečega uplaše, a uvijek se divim tim „tetama“ koje imaju živaca raditi s njima. To stvarno treba znati i voljeti. Kad pomislim kako katkada znam biti nervozan kad njih pet šest protutnja po sobi kad se igraju, pitam se što bi bilo da je tako svaki dan? Djeca eto stječu prve navike o važnosti praćenja kulturnih zbivanja u našem gradu od najranije mladosti, i to je baš dobro. Sjećam se kako smo kao mali vrapčići zijevali kad smo prvi puta vidjeli zgradu zagrebačkog HNK iznutra. Mislio sam da je to sve iznutra od zlata, a kasnije sam se za studiranja u Zagrebu često sjetio tog trenutka dok sam gledao brojne predstave ( zahvaljujući rodbinskoj vezi dolazio sam do poklon-ulaznica i osjećao se ondje divno). Gledao sam rado i balet i doslovno na mala vrata ušao u taj svijet stvaranja iluzija. Imao sam čast i osobno upoznati poznate glumice i glumce, ali i redatelje, scenariste i druge ljude bez kojih su predstave nezamislive. Tako sam se rukovao i sa gospodinom Vladom Habunekom, o kojem sam kasnije pročitao što je on značio kazalištu, ali i saznao neke detalje o privatnom životu. Neće televizija nikada uništiti kazalište. To je baš lijepo. Puno je osoba koje su kazalištu posvetili sav svoj život, kao oni prvi glumci koji su kao boemi obilazili gradove, i glumili po trgovima za udijeljeni sitniš, a najveća nagrada bio je pljesak na otvorenoj sceni. Kad izađeš pred publiku (kao i mi svirači) sve maske padaju, i pokaži što znaš. Ili vrijediš ili to nije za tebe. |