Jučerašnja nedjelja u Okučanima. Dan tmuran, popodnevni mir, u parku tek zaljubljeni par čavrlja pored čamca (što mislite otkud čamac u parku?). Nekoliko ljudi izlazi iz mjesne čitaonice gdje je biračko mjesto za izbore za vijeća mjesnih odbora koji su u tijeku. Djevojka u crnini metlom razbacuje vodu iz poveće mlake na asfaltiranom pločniku. Tu se pored spomen obilježja polažu vijenci u raznim prigodama. Kiša je oprala ulice i ruže oko križa na glavnom raskršću. Sumnjičavi pogledi nekoliko ljudi prema meni dok fotografiram raskršće. Nekako mi je poznat taj pogled kojeg sam već doživio na istom mjestu. Sjećam se Okučana prija rata i zadimljene gostionice u centru u kojoj smo popili kavu nakon povratka iz Novske. U zraku se osjećala se napetost, u pogledima nepovjerenje. Pamtim svoj dolazak tu dva dana nakon vojno-redarstvene akcije „Bljesak“. Kontrole, nelagoda, no i radost i tuga. U nekim prostorijama bivših službi i nekih institucija tada zatičemo posudu za kuhanje kave na štednjaku i složene šalice na stolu, razbacan papirnati novac i žetoni za telefon. Oprez zbog mogućeg miniranja. Niz svjedočanstava o brzom odlasku osoba koje su tu boravile. Nekoliko godina nakon toga pamtim dolazak autobusa i povratak nekih osoba koje su tu živjele. Susret žene srednjih godina i mladića. Čvrsti zagrljaji, suze i pogledi nepovjerenja prema meni. Kasnije tu vidjeh grupe ljudi kako u redu čekaju podjelu humanitarne pomoći. To su bili prognanici iz Bosne. Žene drže djecu u naručju, i gledaju nepovjerljivo prema nama. Nisu znali gdje se što nalazi. Pamtim njihov strah i drhtave ruke. Nisu znali gdje će prespavati. Tješimo ih i kažemo da će biti sve u redu. Tu su dolazile delegacije političara, stranaca, promatrača, uniformiranih i raznih drugih osoba zbog raznih namjera. Netko je došao pomoći, a netko odmoći. Netko je došao vidjeti, a netko biti viđen. Godinama nakon toga obljetnice, slavlja i puno ljudi koje tu nikad prije nitko nije vidio. Oni imaju svoju verziju svega. Dijele se priznanja, a ja srećem poznanike iz ratnih dana. Gledamo se kao u čudu i prepoznajemo se usprkos promjenama u fizičkom izgledu. Pričamo o sasvim drugim stvarima, a ne o ratu. Odlazim iz Okučana , na semaforu je zeleno. |