Imam dvobojne nokte na nožnim prstima. Na palčevima nemam laka, na nekim dijelovima ima više, na nekima manje crvenog laka. Gledam te svoje nokte i zadivljena sam količinom energije koju svako nekoliko trošim kako bih si nalakirala NOŽNE prste i razmišljam o feminizmu. Ista razmišljanja pojave se u meni kad vidim ružičastu košaru u kojoj držim dezodorans i maramice za skidanje šminke. Ili kad po petstoti put gledam film s Kate Hudson.
Ipak, kad sam prvi put gledala Dreamgirls u kojima je glumila i moja kraljica Beyonce, nisam se o svojoj ženskosti i ženstvenosti ništa pitala. Film i nije bio o tome, ali i jest. Bilo je to čudno iskustvo za jednu curicu u 2 ujutro. Taj su video stavili kao treći kad upišem Beyonce Listen u youtube. Marginalizirali su, a bio je oh tako važan za mene...ali razumljivo- Beyonce u crnoj potkošulji nije tako snažna kao Beyonce u trikou.
U zadnje vrijeme slušam stalno o tom famoznom Beyoncinom feminizmu.
„If you like it then you shoulda put a ring on it“ ili „Girls run the world“ ili čak „If I were a boy“, sve su to liriksi koji meni apsolutno ništa ne znače. Ipak, kad sam čula i vidjela Beyonce kako pjeva:

Oh, the time has come for my dreams to be heard
They will not be pushed aside and turned
Into your own all 'cause you won't
Listen
***
You should have listened, there is someone here inside
Someone I thought had died so long ago
Oh, I'm screaming now and my dreams will be heard
They will not be pushed aside or worse
Into your own all 'cause you won't
Listen

U tom videu Beyonce plače i po prvi puta u životu poprima manire crnkinje. To je to, mislila sam! To je ona!
Mislim da je Beyonce postala feministica samo zbog te uloge u Dreamgirls. Ako nešto i radi krivo, ne bih ju krivila. Svi smo mi tek priučeni feministi.

***
Bio je to užasan dan od samog početka.
„Grozan dan“, govorili su moji roditelji gledajući kroz prozor na prilaz kući, a ta se fraza ispreplitala s njihovim mrkim pogledima, odmahivanjima glavom i glasnim otpuhivanjima zraka. Grozan je bio dan jer je padala kiša. Oni su bili ogorčeni na vrijeme, jer kako kiša može padati kada mama mora ići u trgovinu, a tata mora u ribolov?
U vrijeme o kojem pričam, ja sam također svakodnevno radila jedno te isto. Ustajanje, oglasi za posao, ručak. Poslije toga prva tableta protiv glavobolje. Do navečer bi ih se nakupilo pet. Sjedile su mi u želucu, u tom mulju, i iritirale.
***
Bio je to užasan dan.
Obožavali su slušati radio, a radio je šuštao zbog vremenskih smetnji. No, bili su uporni, nisu ga htjeli gasiti. Sestra je radila autoportrete za vježbu, a ja sam bila na svojoj drugoj tableti (dobro je, još tri) i bila sam ljuta zbog papirologije koja me čeka ako želim ostvariti naknadu za nezaposlene. U dvorište nam je često dolazila vrana. Pila je vode iz posude našeg psa. Pas gleda vranu, vrana vreba posudu. Nekad mu se nije dalo ustati: a i tko bi ga krivio. Tada je već imao 10 godina i mučio ga je išijas.
***
Ma je, baš užasan.
Na vrata nam je zakucao iskonovac, nudio TV i internet pakete. Moji su već dugo razmišljali o promjeni operatera, a i, ruku na srce, bilo im je dosadno. Pustili su ga da uđe. Bio je zgodan. Mene je boljela glava i imala sam masnu kosu pa sam se povukla gore. Zadržao se dugo, ali isplatilo mu se. Prešli su kod njega, što će se pokazati pogreškom negdje u budućnosti. Ali zalijećem se. To je priča za neki drugi dan.
***
Skrivala sam taj štapić kao zmija noge. Nije mi bio stran, ali prije sam ga kupovala u ljekarni. Ovaj sam ga put kupila u deemu. Prokrijumčarila sam ga do WC-a ispod majice, prošla pored sestre, čak malo i čavrljala s njom o njenim potezima kistom. Nije mi se žurilo, ishod ionako ne mogu promijeniti. Otvaranje je proteklo u najboljem redu: rutinski, kao kad se otvara četkica za zube. A onda standardna procedura: popiškiš se na njega i čekaš.
***
Negativan. Olakšanje. Hvala nebesima, neću nikad više, yada yada yada. Ali taj put i nešto drugo: žalac tuge. Uvlači se neprimjetno. Već sam danima autoironično pričala s trbuhom koji ne postoji. Kakvo bi bilo? Bi li patilo do nesanice kao i ja? Bi li imalo uvijek znojna stopala? Bi li govorilo „grozan dan“?
***
Iskonovac odlazi, čuje se njegov glas u hodniku. Pažljivo zamatam štapić u aluminijsku foliju, a onda u vrećicu, a onda ga naguravam u kutiju od paste za zube. Tek ga onda bacam u smeće, i to tako da ga prekrijem korom banane i još nekim biološkim otpadom. Srećom, u to vrijeme mama još nije počela odvajati papir, inače bi sigurno ljuto iskopala kartonsku kutiju.

U to vrijeme još ni ne znam za buduće zavrzlame s plastikom i papirom.

Draga moja I., često razmišljam o tebi. Eto, udaješ se. Eto se udaješ za osobu na koju si navikla. Često se sjetim naših druženja i mog šutljivog i pomirljivog stava prema svemu što si mi rekla. Pričala si mi te lude priče o krivotvorenim ginekološkim papirima, o loše ugrađenim silikonima u Bosni, o odlascima na ljetovanja u njegovu vikendicu, ali nisam nikada mislila da ćeš se na kraju udati za njega.
Želim ti da ne budeš sretna. Nemoj me krivo shvatiti, nimalo te ja ne osuđujem. Da mogu, i ja bih se udala za njega i uživala u putovanjima i njegovom prekrasnom stanu. Kažeš da si uzbuđena što započinješ novo razdoblje u životu i ja te već vidim s kuglicom u trbuhu, na trudničkom pilatesu, sretne fotografije gdje sjajiš zagrljena s mužem, smirena. No, ipak ti ne želim sreću. Ne bih mogla podnijeti da budeš sretna u svom novom životu, da se nikad ne osvrneš na što smo nekoć bile. Sjećam se tvog bojažljivog poziva na pivo poslije nekog ispita, kad smo se nas tri patnice skompale oko nesretne ljubavi. Moja je potrajala godinama, ti si se izvukla ranije. Onoj se trećoj ne sjećam više ni lica, ali tvog se lica sjećam.
Možda smo se skompale zbog sličnog senzibiliteta prema pivu: jedno je pijanstvo u stopu pratilo drugo, trebalo nam je navlas jednako da se raznježimo jedna nad drugom, počele bismo o dubokim životnim pitanjima u isto vrijeme, prepoznajući jedna u drugoj oluje i bure koje bi drugima bile smiješne. Koje drugima jesu bile smiješne. Ti si rekla da je gotovo s tvojom pameću, da si se s pameću oprostila. Odsad pa nadalje, bit ću glupača! Objavila si to kao jako važnu stvar, ali i dalje smo pričale o Vargasu Llosi i kako ti nedostaje pisanje poezije. S vremenom si prestala o tome pa je poeziju zamijenilo Zrće, cijena koktela ljeti, sadomazohistički set s povodcem koji ti je on kupio. Netko bi rekao da si plitka u svojoj gluposti, ali ja sam znala da si u njoj baš najdublja, da je ova oluja i bura najveća i da me opet pratiš: opet smo iste i ja opet čujem tvoj bojažljivi poziv da si šapćemo tugu. Nemoj biti sretna, razjebi sve to, nije još kasno.

Domagoj nije mogao vjerovati da se ti i ja družimo. „Niste mi sličnog senzibiliteta“, rekao je. U njegovoj dubini, plićak, a u tvom plićaku, dubina.

Kad smo sestra i ja bile male, mama se često ljutila na nas. Bila je stručnjakinja za gradaciju ljutnje, gdje bi ljutnja počela kao klasično zagrijavanje vode u loncu, a završila usranim štednjakom punim juhe od gljiva. Mogla je tako satima gradirati, vješto nabacujući dvosmislene komentare, ma samo hodajući po sobi nekim čudnim ritmom, čisteći sudoper, uopće dišući.
Ja sam uvijek željela prevenirati tu ljutnju (želja za osobnim savršenstvom prati me od djetinjstva, unatoč kojoj sam upravo prepuna nikotina i kafetina za glavobolju koju taj nikotin izaziva), no kasnije sam shvatila da to nije moguće. Pabirci njenih emocija pobacani su posvuda pomalo i nemaju prevelike veze s okolnostima u kojima se nalazi (s iznimkom jedne jedine okolnosti: nasljednosti ludila).
No, s godinama sam zamijetila neobičnu pojavu: ja sam mogla vidjeti točan trenutak kada bi se njeno raspoloženje promijenilo. Nije se nimalo drugačije ponašala, nije ničim odavala da slijedi oluja, ali ja sam ipak znala da dolazi i uvijek bih bila u pravu. Kad bih pitala sestru je li nešto zamijetila, ona bi negirala i odbacila moju ideju kao smiješnu...jedno vrijeme. Kasnije me prihvatila kao alfu i omegu čitanja njenih emocija. No, mučilo me i dalje što znam što slijedi, a svejedno moram istrpjeti kaznu. Grabila bih se usisivača u nadi da će je buka omesti, odlazila bih iz kuće u nadi da će sve biti gotovo do mog povratka, bezočno bih se ulizivala, pokušala bih čak ubrzati proces bezobraznim komentarima, ali ništa nije imalo željeni učinak: sve je bilo upravo onako kako je bilo i prošli put i put prije toga i put prije toga. Sviščev dan.
Ista se stvar događala i s Janošem: znala sam prije njega kada je nastupio taj trenutak gdje on počinje odlučivati otići (puno riječi), ali nisam mogla učiniti apsolutno ništa da te odlaske promijenim.
"Da te barem mogu zatvoriti", govorila sam mu, "Da si barem ti moje vlasništvo zarobljeno u staklenci kao kukac. Hranila bih te i puštala ti filmove i zabavljala te." On se smijao i pitao me bih li ga oralno zadovoljavala. "Bih", rekla sam jer je to želio čuti.
"Da te barem mogu otvoriti", rekla sam Domagoju jučer kad sam shvatila da mi nije ništa donio iz Pečuha. Dao mi je novčić iz svog novčanika, improvizirao je suvenir na licu mjesta. Nije to učinio baš uvjerljivo. Svima je drugima donio pivo.
A što onda? Što i da te otvorim? Što kada budem vidjela i najmanju promjenu na tebi, što kada sve bude prozirno? Znat ću što slijedi, a svejedno ću morati istrpjeti.

Slavna Eubulidova izjava, "Dragi sugrađani, sad vam lažem", dovela je mnoge logičare do ruba živaca. Jer, ako laže, onda govori istinu, a ako govori istinu, onda laže.
Taj je paradoks Bertrandu Russellu poslužio kao dokaz da je jezik nesavršen, da je u jezik utkana nelogičnost, upravo kao što je u čovjeka utkan nedostatak razuma. Russellova vječna potraga za jednostavnijim, savršenim jezikom nikad nije urodila plodom i čovjek je umro na rubu ludila po kojemu je hodao čitav život. K tomu je još bio opterećen obiteljskim ludilom, za koje je vjerovao da je nasljedno.
No, Russell nije jedini ludi logičar. Ludwig Wittgenstein (Russellov učenik) čija teorija tipova danas služi kao jedan od temelja kognitivne lingvistike mnogo je zanimljiviji zbog svojih životnih izbora nego zbog svojih teorija. Došavši do zastoja u svom radu, Wittgenstein je odlučio da prije nego što postane logičar, "treba postati ljudsko biće" pa je tako ponesen Schoppenhauerovom teorijom otišao u rat, vjerujući da će suočen sa smrću napokon shvatiti život! Očekivano bi bilo da je mladi Ludwig zbog svog povlaštenog odrastanja postao suviše mekan i nije izdržao u ratu ni dva dana, ali dogodilo se upravo suprotno: postao je žilavi štakorčić kojemu niti jedna zadaća nije bila preteška, suviše je uživao u dronskom nerazmišljanju, u odmoru mozga od rada sto na sat. Konzekvencija čitavog tog iskustva bilo je svojevrsno koketiranje s religijom (postulat da se smisao svijeta ne može tražiti u samom svijetu), koje je naposljetku dovelo do individualizirane pobožnosti na tragu Kierkegaarda. U svom dnevniku piše:
“I can lie like that - or also like that - or best of all, by telling the truth quite sincerely. So I often say to myself.” Zabrinut da je "istina" za njega samo trenutak samoobmane, Wittgenstein sve dijelove svog dnevnika neprestance iznova evaluira, odbacuje pa ponovno prihvaća i tako unedogled. Ili do ludila.
Budući da mi je otac bivši vojnik, i predobro znam koje su zamke i opasnosti prepuštanja kultu autoriteta. Moj otac i danas glorificira vojnu hijerarhiju kao nešto poželjno i hvalevrijedno što mladima usađuje osjećaj korisnosti i pozitivne osobine. Ja relativiziram sve pa mi je zato vojska užasno mrska. Poput luđaka, volim psovati vojsci, toj kurvi, polučujno, u bradu. Kad vidim vojsku u negativnom kontekstu na vijestima, zovem oca da upali TV, šaljem mu mailove s opsežnim antivojnim tekstovima. No, ako ću biti skroz pravedna, mislim da mi je jasan Wittgenstein.
Oh, da mu je odmora, makar na trenutak, od te njegove glave:
‘I feel as if my intellect was in a very labile equilibrium: so as if a comparatively minor jolt could bring it to snap over. It is like when one sometimes feels close to crying, feels the approaching crying fit. One should then try to breath quite calmly, regularly, deeply until the fit dissipates.’
Postoji li zamka u korištenju logike za upravljanje emocijama? Donedavno nisam mislila tako. Koristila sam sve puteve: najprije sam pošla jednim putem, no nije me doveo na željeno mjesto. Potom sam reductio ad absurdum pošla drugim putem. Ni taj me nije doveo na željeno mjesto. Pedeset i šest puteva kasnije, pitam se ima li logika odgovor na moje osjećaje? Logika me izdala. Kako se Bertrand Russell osjećao kad je njegovu sinu dijagnosticirana šizofrenija? Kako se osjećao kad mu se unuka ubila?
Je li logika Russella očuvala od ludila? Je li uspio iznegirati nasljedne psihoze logikom, ili je njegovo odolijevanje bolesti samo slučajnost koja dokazuje da ništa nema smisla?

Look at me, I'm Sandra Dee
Lousy with virginity
Won't go to bed 'til I'm legally wed
I can't; I'm Sandra Dee

Watch it! Hey I'm Doris Day
I was not brought up that way
Won't come across,
Even Rock Hudson lost
His heart to Doris Day

Tako je Betty Rizzo sprdala Sandru Dee u klasičnom tinejdžerskom mjuziklu Briljantin.

Betty je opaka cura koja pije, puši i lakog je morala. Sandy, glavna junakinja Briljantina, upravo je suprotno od toga. Ona je fina, ljupka i dobra djevojka koja se zakašlje od cigaretnog dima, a pozli joj kad joj cure probuše uši. Sandy je jadna, zato mora “preko veze” upasti u društvo (preko prijateljice Frenchie). Pink Ladies (ovako se ta živopisna skupina djevojaka nazvala) primaju Sandy u društvo preko volje, jer ona nije djevojka koja se zna zabavljati. Činjenica da se ne zna zabavljati Sandy stoji na putu i u ljubavi pa glavni junak i objekt ljubavi naše Sandy, Danny, pokušava s njom uploviti u vode karnalnih užitaka kad se nađu u kinu na otvorenom, ali Sandy se ne da jer joj to jednostavno nije u prirodi (namjerno govorim da joj nije u prirodi: njeno čistunstvo nije naučeno). Sluđen hormonima i njenom anđeoskom ljepotom, Danny biva grub prema njoj i ostavlja je. Na samom kraju filma, Sandy uviđa da je njena miss-goody-two-shoes priroda svima već ispila živce pa se oblači u sjajne pripijene tajice i majicu lađa izreza s pripadajućim natikačama, a na kosu stavlja trajnu. Etoga! Ispada da je biti bad girl puno lakše nego što smo mislili. U međuvremenu, Betty Rizzo plaši se da je ostala trudna (u posljednjih nekoliko minuta filma saznajemo da nije, ali svejedno se udaje) i pjeva o teškoj sudbini djevojaka koje su dobrohotne prema muškarcima kao ona. Dakle, jednako je teško biti i svetica i kurva u srednjoj?

Da bar. Teško je biti i svetica i kurva bilo kada.

Vanja živi za izlaske, ne može bez cuge i cigareta, vulgarno se izražava i prva stvar na ljestvici prioriteta joj je oralni seks.
Sjećam se jedne naslovnice u Jutarnjem listu na kojoj je bio prikazan niz hrvatskih mladih ateista iz javnog života. Nazvani su novom hrvatskom inteligencijom ili nešto takvo i jedna od odabranih bila je i Jelena Veljača. Jelena Veljača bila je tada kolumnistica Jutarnjeg, autorica jedne od hvaljenijih sapunica na HRT-u (uz koju je bio vezan i plagijatorski skandal) i sve u svemu relativno pametna ženska. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da je njena duša dosezala neslućene dubine, nego ovako: ako želiš da te javnost doživi kao nešto više od para plavih očiju i dugih nogu, napiši seriju, piši kolumnu i predstavi se ljudima kao nova hrvatska inteligencija. Čak i ako to nisi, dojmljivo je tvoje stremljenje tomu. Vjerovala sam da je sama pisala te kolumne, vjerovala sam da iskreno želi iskomunicirati svoje ideje. U tekst je bila utkana i slika koju je Jelena Veljača željela svijetu poslati o sebi: ja nisam samo lijepa, nego i pametna. Ja sam cinična zbog svoje melankolične prirode. Ja sam moćna kao gospa Galadriel.

Bajka je to, zamka u koju je pala i Vanja. Vanja najdulje ostaje vani, najviše pleše i najbolje se zabavlja, ali cilja na doktorat, mjesto na fakultetu i tapšanje po leđima akademskih krugova. U njenom stanu namjesto televizora tri diplome: prvostupnička, magisterij, cum laude. Vanja je kao Narcis koji se vidio u rijeci: sviđa joj se kako je urbana intelektualka. Dovodi frajere kući, ali molim te, nemoj ostati, kaže im. Daje im upute kako da je diraju. Ženska kamaraderija iznad svega, sve bih dala za svoje cure i tako dalje.

Volim taj koncept. Nekoć je to bila svježa posteljina, jeftina emisija, krumpiri prženi na sto načina s majonezom i nečiji krhki torzo s kralješcima koji me pozivaju da ih brojim. Sada su to mokra lica s razmazanim crnilom oko očiju, ruksaci u obliku medvjedića, plastične boce pune drnča i zagrljaji (njih tisuću tijekom jedne večeri). Volim ih. Raznježeno gledam njihove znojne šiške i ćutim njihov vrući votkasti dah na obrazu dok mi nešto pričaju. Nekome su one ružne u svojoj želji da se anuliraju, ali ja znam bolje. Ja ih znam vidjeti za deset godina i prije deset jednako.
Problem je u tome što sam ja Sandra Dee. Jedino što mogu je gledati izvana i biti dirnuta tom nenamjernom ljepotom, ali ne mogu popiti, pozvati nekoga u svoj stan, ne mogu biti dugo budna. S pravom me iza leđa zovu Mila Gera. Djevojke me nikad ne nazivaju radi čavrljanja. Ja ne mogu ponuditi svoje plućno krilo za neku od njih jer nikad nismo bile samo mi protiv svih. Nikad nisam bila potpuno lišena muške pozornosti pa je ta pozornost dijelila i rascjepljivala naše žensko zajedništvo.

Tako im želim pripadati, želim moći sve što one mogu. Gledam se u ogledalu javnog WC-a. Pored mene dvije grlice, slikaju se u ogledalu. Moje lice nije izobličeno. Ono priča priču o nekome tko se previše štitio i sada nije nitko, nitko.

U novoj epizodi Djevojaka glavna junakinja raspravlja s prijateljem treba li odustati od pisanja:

You were a dancer and you gave it up. How did that feel?
Like the biggest relief of my life.

Imam poriv pisati. Kad sam bila djevojčica, pisanje je dolazilo u obliku naslagivanja baroknih končeta u sastavke o godišnjim dobima. Bilo mi je teško ići na literarnu skupinu jer ju nije vodio moj učitelj. Ipak, ubrzo sam shvatila da je pisati lako: samo im daj ono što žele, a učiteljice većinom žele originalne usporedbe i lijepe riječi koje ništa ne znače. Ja sam najbolji pisac na svijetu, iskreno sam mislila s deset godina. Osnovna škola bila je moje najplodnije razdoblje.
Čitavu srednju školu pisala sam samo u zadaćnicu. Lobotomizirani um seksualno ugrožene curice s predebelom guzom nije mogao raditi na sto kolosijeka pa sam najradije odabrala traženje dečka i rad na vlastitom izgledu (smanjenje guze). Dragi dnevniče, Josip i ja danas smo bili dežurni zajedno. On je donio enciklopediju pa mi je objašnjavao H- bombu i tko je Geronimo. Uzrujava me što je Josip puno pametniji od mene i što otvoreno pokazuje da to zna. Poslije je Josip naganjao Dunju po školi, ali njoj nije objašnjavao ništa, samo se smješkao i dobacivao joj neumjesne komentare. Pred kraj dana posvađali smo se. Za večeru sam pojela jabuku, nekoliko štapića i jogurt.

Na faksu sam JA ta koja je lijepa. I to ne prosječno, nego movie star lijepa. Trud mi se isplatio. Ponekad ustajem u 6 ujutro kako bih oprala kosu prije predavanja, ali izgledam tako da ljudi ne mogu prestati gledati u mene. Dečki sada više nisu problem, zgrćem ih lopatama na hrpe. Sve je to škart, ali godi mi. Navodim ih. Osjećam se krivom zbog toga, ali ha, mene Josip nije sažalijevao dok je salijetao sisatu Barbiku koja je nosila samo ružičastu boju (ozbiljno). Opet se smrtno zaljubljujem. Dragi dnevniče, ne mogu spavati. J. mi je danas rekao da imam prelijepa mala stopala. Nisam naivna, znam da ne mogu dobiti ono što želim.

Ipak, vrlo brzo dobivam ono što želim.

Pisanje mi je potpuno nevažno, osim na kolegiju koji od nas zahtijeva pisanje dnevnika na engleskom jeziku. Dear diary, today Chris Brown beat Rihanna up. I am afraid she might forgive him. After three years, I am all too familiar with the pain of separation. I kasnije: As expected, she forgave him. I am angry: if public pressure and immense damage to her career wasn't enough for her to leave him, how much will it take for me to leave somebody who isn't hitting me?

Nitko to nije čitao, ali ispunili smo formu. (O, formo!)

Pišem ja, pišem kao utrenirani majmun. Citat pa objašnjenje, MLA writing style. Style? Niz neelastičnih pravila oni su nazvali stilom? Nedajbože da napišem igdje u eseju „I think“, odmah križaju čitav rad. Pišem ja, pišem o fonetici i fonologiji i o kognitivnoj lingvistici i sva sam si hoch. Svi me hvale, tako treba, odlično! Dragi dnevniče, danas sam prijavila svoj diplomski rad. Smiješno je što ga mogu napisati zatvorenih očiju, a više ne znam pisati o bilo čemu relevatnom. Kundera bi savršeno opisao taj smijeh kojim moja sestra prikriva sramotu kad kaže nešto što se može protumačiti tašto. Znaš taj smijeh? Ono kad kažeš nešto čime sam sebe hvališ, ali dodaš neki autoironični smijeh, kao da nisi mislio ozbiljno. Živcira me to. Voljela bih da tog smijeha nema, da možemo iskreno razgovarati.
U međuvremenu moj otac objavljuje knjigu ratnih memoara. On je sad pisac i ide na gala večere i predstavlja svoju knjigu u galerijama i knjižarama. On ima prilike pročitati moj rad, ali ne sviđa mu se. Pišem filmske kritike, to mu je ok pa nastavljam s tim. Dragi dnevniče, faks je napokon gotov i ne moram više ni pogledati one mučne knjige o vještinama učenja jezika.

Sestra je stasala. Radi na sebi sto na sat, sustiže me u čitanju, ne mogu više s njom razgovarati. Osjećam se glupo. Ona me oduvijek poticala na pisanje, ali u zadnje vrijeme gotovo da se uopće ne slaže ni s čim što napišem. Ona zna sve odgovore na kvizovima, a ja slabo. Ona ima prirodno istančan ukus, a ja tonem u Ponos i predrasude i zombije. Smijeh koji prikriva taštinu i dalje je tamo. Upisala je likovnu akademiju, a ja jalno ustvrđujem kako smo svi mi akademici, a ne samo ona. Dragi dnevniče, danas sam tri sata tražila nove metode poučavanja na internetu i slagala popis antilektire za ovaj mjesec. Stavila sam im i filmove na posudbu. Nadam se da neće držati filmove dulje od jednog dana.
***
Dragi dnevniče, bojazan je bila nepotrebna. Nitko nije ni taknuo filmove.
***
Dragi dnevniče, osvojila je prvo mjesto na natječaju. Njena je priča pobijedila. Mislili su da je ona već gospođa, a ne djevojka od dvadeset godina. Svi se dive: pronicljivo je, ima filozofije, književne teorije, znanosti, kritike društva... Mislim da je slikarstvo odlučila ostaviti kao rezervu.
***
Dragi dnevniče, tata je danas dobio vrlo povoljne kritike na svoju novu zbirku priča. Znam da sam ja oduvijek govorila da pisanje ne smije biti zbog publike, ali počinjem se osjećati osamljeno. Kad me pitaju pišem li, pravim se da me to više ne zanima.

Čitam Lenu Dunham, autoricu serije s početka. Priča o uspomeni: kako je njena sestra nagurala kamenčiće u vaginu, kako je njen online dečko jednog dana umro, kako se udebljala 15 kg, kako je platonski dijelila krevet, kako se zaljubila u djevojku.
Odjednom, kroz ružičaste korice i infantilne ilustracije ovog wannabe chick lita uviđam da i ja pričam o uspomeni: kako sam sestru mitila da mi dopusti da joj pravim frizuru, kako mi je u 25. godini učenik rekao „mama“, kako sam čupala dlake oko bradavica, kako sam se zaljubila u djevojku.

U djelomično epistolarnom romanu Chris Kraus I Love Dick, Chris se jedne večeri zaljubljuje u prijatelja svog muža (Dicka), što rezultira nizom pisama, najprije upućenim njemu, ali kasnije sve više samo oblikom izražavanja:
It's weird, I never really wondered whether I'm your type (Cause in the past, Empirical Romance, since I'm not pretty or maternal, I never am the type for Cowboy Guys). But maybe action's all that really matters now. What people do together overshadows Who They Are. If I can't make you fall in live with me for who I am, maybe I can interest you with what I understand.
Prema vlastitom priznanju, Chris nije intelektualka i baš je zato čin pisanja potpuno prirodan. On nije usmjeren na publiku, nego na jednu osobu, što joj daje određenu slobodu iskrenosti.

Dragi dnevniče, danas je 372. dan moje depresije. Petak je. Što sam postigla? Rekla sam učenicima neka idu u muzej večeras, dala sam im vježbe za natjecanje, doklatarila sam se kući i otad sam u pidžami. Nisam se zdravo hranila. Kako se osjećam? Nervozno. Kosa mi je suviše crvena, a B. još uvijek nije odustao od svojih romantičnih težnji.
Sestra je sanjala da sam trudna. Nasmijala sam se i rekla da ne razmišljam o djeci. Onda sam otišla i razmišljala o djeci, kao i svaki dan.

Trećerazredni božićni film na HRT2. Nešto s kapricioznim bogatašem koji još nije upoznao smisao Božića dok se igrom slučaja ne zbliži sa samohranom majkom koja radi u njegovoj tvrtki.
Prva scena: dugačak stol, s jedne strane zgodni tamnokosi mukarac, s druge dekoltirana plavuša s C košaricom i tanašnim strukom, crveno nalakirani nokti, cucla maslinu iz martinija. Plavuša pokušava biti seksi, ja to uviđam, ali...u sceni nema seksipila ni od korova.
Srećko Horvat tvrdi da je ljubav niz znakova: od prvog pogleda do zajedničkih skuhanih obroka, možemo voljeti samo u znakovima i svaki je postupak znak ljubavnog diskursa (Barthes). No, nije li seks najsloženiji sustav znakova unutar tog ljubavnog diskursa? Ni Barthes ni Horvat ga se ne dotiču. Nisu li crveno nalakirani nokti, negližei i određeni pokreti svi u službi sporazumijevanja: Da, ja sam tu i spremna sam na seks? Za razliku od muškog seksipila, ženski je seksipil često arbitraran sustav znakova. Tako će muški seks- simbol biti Liam Hemsworth sa svojih sedam slojeva mišića ili George Clooney s muževnim glasom, ali svi znamo da je primarna funkcija mišića obrana od neprijatelja i priskrbljivanje hrane, a nizak i dubok glas samo je još jedan znak fizičke snage...eh.
Dakle, funkcionalni seksipil nasuprot nefunkcionalnom seksipilu. Namjerno ovdje ne spominjem seksipil širokih bokova i velikih grudi jer su također funkcionalni simboli. No, čemu ovaj drugi dio (mačkasta šminka, mazan glas, tange, crvena manikura, kitten blowout, mrdanje stražnjicom a la anaconda...)?
Zato bismo mogli razlikovati spavaonički i reklamni seksipil. Spavaonički bi seksipil uključivao stvarnu golotinju, stvari koje su seksi unutar četiri zida, a one mogu uključivati različite poze i oblike, odnose se na specifične erogene zone partnera, na osobne fetiše i fizionomiju tijela. S druge strane, reklamni seksipil ne smije pokazivati sve pa se koristi nefunkcionalnom simbolikom. Ispred škole u kojoj sam prije radila bio je ogroman plakat koji je reklamirao neku marku auta (oprostite, ali ne znam koju), a na slici djevojka u ružičastom čipkastom donjem rublju na haubi auta, mazi tu haubu kao da joj je čedo. Djevojka ne smije biti potpuno naga pa se pribjegava seksualnom diskursu: više uopće nije bitno što je ispod donjeg rublja, koliko je važna činjenica da to donje rublje obećava seksipil kao neki apstraktni pojam...dobru zabavu u krevetu.
Pornografija je hibridni tip intimnosti: u njoj se izmjenjuju spavaonički i reklamni seksipil. S jedne strane imamo golotinju koja se događa (najčešće, valjda) između četiri zida. Zašto je pornografija onda ipak nefunkcionalna? Zato što u njoj dominiraju paperjaste ružičaste lisičine, kostimi medicinskih sestara i policajki, različita pomagala i nadasve: zato što oni koji se seksaju znaju da ih netko gleda, što automatski poništava spavaonički aspekt čitave stvari. No, u isto vrijeme, čin samozadovoljavanja (što je, pretpostavljam, najčešći razlog da netko potraži pornografski film) isključivo je funkcionalan i također se odvija između četiri zida, što ga čini spavaoničkim. Također, izbor pornografskog sadržaja privatan je pa opet govorimo o osobnim fetišima i preferencijama.
Što se događa kada želimo začiniti svoj seksualni život? Pribjegavamo ružičastim lisičinama, visokim petama, bičevima i sličnim stvarima kako bismo doživjeli uzbuđenje objedinjujući simbole seksa i sam čin. Najčešće to rezultira tužnom spoznajom da drugo pakovanje ipak sadrži isto sranje, a to je penis u vagini, ustima ili anusu.
U filmu Men, Women and Children Jason Reitman prikazuje odnos vrlo mladog momka i pornografije koji naposljetku vodi u impotenciju u stvarnom životu (u isto vrijeme, tematizira dječju pornografiju, bračnu nevjeru uz pomoć internetskog servisa, prostituciju i sl.)

Don Jon Josepha Gordona Levitta govori o ovisnosti o pornografiji i razlici između spavaoničkog i reklamnog seksa s, na svu sreću, sretnim završetkom za protagonista. Ipak, nije li invazija reklamnog seksa na privatnu sferu dovela do sintetizacije samog čina?

Zašto se danas više napaljujemo na simbole seksipila nego na seks sam?
Kad bi jedna osoba utjelovila našu viziju seksipila prije petnaest godina, to bi bila Marilyn Monroe. Ona je svoj seksipil otkrila kad je obukla vestu od kašmira na golo tijelo i zamijetila da svi mužjaci u školi bulje u nju, uključujući profesore (barem tako kaže njena biografija). Kad bismo tražili današnji pandan Marilyn Monroe, ne bismo ga našli. Svaka čast Daryl Hannah, Megan Fox, Charlize Theron ili Scarlett Johannson, ali njihovo biće nije toliko nevjerojatno arhetipski plošno koliko je to bilo Marylinino u očima javnosti (one to, uostalom, ne bi ni mogle postići jer razvoj interneta doprinosi tome da fanovi znaju o zvijezdama jako puno pa ih automatski ne mogu promatrati kao samo jednu dimenziju).
Marilyn je spojila riječi seks i simbol i tako stvorila trend. No, što se događa kad tamo neke lijeve mice i starlete žele postati seks simbolima (jer im je to garancija da će se o njima govoriti, budući da se o seksu više govori, nego što ga se prakticira)? Razgolite guzu, zavodljivo njišu tu guzu u ritmu, ukratko, yawn, ništa novo.
Kad je seks simbolizam prestao biti trendom, a postao klišej?

Marijana mi je rekla kako je primjetila da joj gledam u izrast na kosi i pitala me vidi li se to jako. Ja sam bila toliko usredotočena na ono što je ona govorila, jer Marijana tako dobro govori da su riječi njena kuja, da nisam ni čula „izrast“, nego „izraz“. Marijana je provela veći dio našeg razgovora svjesna svojih pseudosijedih vlasi i svog „izrasta“. Ako tako dobro govori dok joj je um na dva kolosijeka, kakav bi tek učinak izazvala da je mislila samo o onome o čemu je govorila?
Bilo kako bilo, gledala sam joj u kosu jer je stalno rukama prolazila kroz nju i jer joj je kosa lijepa. Kad sam je uvjerila u sve najbolje o njenoj kosi, ispričala sam joj kako sam jednom prilikom rekla da je Augustin bio car i da je bio posljednji car, a po nekima i prvi (evo, i sad se sramim): sve to pred profesorom povijesti. Bilo mi je toliko neugodno da sam mu se morala naknadno ispričati za glupost koja se slijevala s mojih usana, ali on je bio toliko usredotočen na svoje probleme da nije ni čuo moju glupost. Još je i pohvalio moje znanje povijesti. Kažem Marijani kako nevjerojatno iskrivljujemo stvarnost, i mi i sugovornici jednako, i kako zato nikada ne možemo znati što je stvarnost zapravo.
„Osjećaji su činjenice“, kaže ona (to je prva zapravo rekla Yvonne Rainer).
„Osjećaji su činjenice i to je jedina stvarnost koju ćeš ikada znati.“
Phillip K. Dick: “Maybe each human being lives in a unique world, a private world different from those inhabited and experienced by all other humans. . . If reality differs from person to person, can we speak of reality singular, and shouldn't we really be talking about plural realities? And if there are plural realities, are some more true (more real) than others? What about the world of a schizophrenic? Maybe it's as real as our world. Maybe we cannot say that we are in touch with reality and he is not, but should instead say, His reality is so different from ours that he can't explain his to us, and we can't explain ours to him. The problem, then, is that if subjective worlds are experienced too differently, there occurs a breakdown in communication ... and there is the real illness.”
Pričam joj o svojoj prijateljici iz djetinjstva. Proglašena je djetetom- genijem. Već s petnaest godina napisala je knjigu, sa šesnaest napravila film, nije bilo natjecanja na kojem nije pobijedila i ta se stvarnost duboko urezala u njeno biće i učinila je nepobjedivom. Danas živi sasvim prosječan život, ali ni trunke poniznosti u njoj: „Upustila sam se u aferu. Divno je!“, „Zaista se moraš udebljati, koljeno ti izgleda kao vrh pribadače“, „Jesi li vidjela kako je konobar bezočno očijukao sa mnom?“
Marijana me pita bih li željela živjeti takvu stvarnost u kojoj sam samouvjereno sebeljubna. Kažem da bih, ako su osjećaji činjenice. No, nadodajem kako zapravo ne znam njene osjećaje. Upravo je to ljepota i grozota solipsizma. Ta upornost ljudskog duha da opstaje kao sasvim svoj, unatoč svim mogućim pritiscima izvana (kao što je to primjerice u 1984. ili Vrlom novom svijetu: zapravo, čak je i Bildungsroman fundamentalno okrenut sebi) učinit će čuda u represivnom okruženju (tako su u Fahrenheitu 451 knjige očuvane unatoč njihovoj sveopćoj čađavosti). No s druge strane, djevojka koja uzdiše u krevetu može susprezati suze, a da to nikad ne saznaš. Kada držiš nekoga za ruku i pogledaš ga u oči misleći da vidiš razumijevanje, možda samo vidiš samilost nekoga kome se tvoja ruka gadi.
Moj je djed nedavno ostao bez žene. Posljednjih nekoliko tjedana bori se sa samoćom i istinski pati. No, kad ga posjećujem, može satima sjediti pored mene bez da prozbori ijednu riječ. Strah ga je, kaže, da ako nitko nije uz njega da mu potvrdi da postoji, onda ni ne postoji. Ili kako neki komičar kojeg stalno proguravaju na Comedy Centralu kaže „I'm worried about my grandma. If she falls while she's alone in the house, will she make a sound?“
Više od svega, unatoč našem priznavanju tuđih stvarnosti, ne možemo se otresti osjećaja da je naša ipak more true (more real) than others.
Marijana kaže da je i religija koncipirana tako da pothranjuje naš osjećaj posebnosti: da je netko stvorio svijet baš za nas i da netko brine za upravo našu sudbinu. Vraća se na „osjećaji su činjenice“. Shodno tome, Bog postoji. On je u ustima onih oko nas. On je činjenica koja nije dio moje stvarnosti, ali ne mogu poreći da on postoji, kaže.
U prošlotjednoj emisiji „Nedjeljom u 2“ gost je bio psihijatar Robert Torre, stručnjak koji tvrdi da je farmaceutska industrija izmislila niz psiholoških poremećaja kako bi progurala lijekove(on to okreće na finjaka, ali proziva ih nepotrebnima). Torre govori o različitim oblicima psihološke patnje i o patnji kao sastavnom dijelu života (smrt, gubitak i nezadovoljstvo) u opreci s diznijevskim poimanjem sreće koja nam se servira kroz pokretne slike. Zašto to spominjem? Pričam Marijani o njemu i kažem kako nam je zaista postalo normalno očekivati dobre stvari za sebe samim time što smo se rodili. Kažem kako moji djed i baka uopće nisu razmišljali o sreći, a kvaliteta života mjerila im se kroz stečenu kuću i obitelj. Marijana kaže kako su oni itekako imali očekivanja od života, ali bilo ih je lakše ispuniti jer su bili manje okrenuti sebi. Njihova su očekivanja bila mahom očekivanja njihovih roditelja i društva.
U filmu Društvo mrtvih pjesnika učenik Neil Perry počini samoubojstvo jer mu otac ne dopušta da se bavi glumom i upisuje ga na studij medicine. Ne mogu zamisliti svog djeda ili baku kako si dokidaju život samo zato što im je netko drugi odredio čime se moraju baviti. Moji učenici gledaju film i jedan od njih kaže „Ja ne bih ubio sebe, nego oca“. Tako je duboko u njima ukorijenjen osjećaj da zaslužuju upravljati vlastitim životom.
O sličnoj stvari govori i grafički roman Marjane Satrapi Persepolis. Autobiografski strip govori o djetinjstvu glavne junakinje u Iranu i kasnije, Francuskoj (politička je emigrantica). Marjane neprestance govori u sebesvojnosti kao o najvećem idealu (posebno u okolnostima u kojima se našla: u stranoj zemlji, baš kao i Kundera koji se u vrijeme prebjega izjašnjavao kao domoljub). No što ta sebesvojnost znači kada živimo u ovolikom svijetu?
"Was everyone else really as alive as she was?... If the answer was yes, then the world, the social world, was unbearably complicated, with two billion voices, and everyone's thoughts striving in equal importance and everyone's claim on life as intense, and everyone thinking they were unique, when no one was" (Okajanje, Ian McEwan)

Moji su roditelji živjeli u staklenoj kući. Dobro, ne doslovno. Jednostavno, nisu osjećali potrebu za zastorima, osim ako su ti zastori stajali kao dekoracija. Obuzimala bi me ljutnja kad god bih vidjela te beživotne komade tkanine sa svake strane prozora, kao u onim vražjim crtićima i slikovnicama gdje nitko nije ni razmišljao o privatnosti, a lisica je prijateljevala s mišem i ježom. Da, moji roditelji uistinu nisu osjećali potrebu biti sami sa sobom, nikada. Samo bi ponekad moj otac otišao s novinama u wc olakšati crijeva i tada je zahtijevao da mu nitko ne smeta. Moja je majka čak i tu dnevnu rutinu obavljala učinkovito i tiho pa se dok si rekao keks vraćala u dnevnu sobu sudjelovati u našim razgovorima (šalili smo se da u jednom pokretu skida i odijeva hlače, eto toliko je brza bila). Uvijek sam se pitala zašto oni ne osjećaju potrebu za samoćom, za tajnama, za svim onim što je meni bilo kao druga koža, onim što je bilo meni urođeno kao i njima ta prostodušna iskrenost. Kad kažem „prostodušna iskrenost“, to ne znači da je njima nedostajalo afektacije, ne. Oni su u društvu afektirali kao da sutra ne postoji!
Moj je otac pomodno naglašavao pojedine riječi nastoječi zvučati intelektualnije u društvu onih koji su tu intelektualnost razumjeli, a bio je svjetski čovjek koji se razumije u politiku, društvene odnose i filozofiju. S druge je pak strane rogoborio protiv „pedera“ i bio spreman bacati cigle na nacionalne manjine ako bi se našao u društvu zatucanih šovinista. Bio je sposoban zadobiti tuđi naglasak i manire u manje od pet dana! Ponekad smo ga gledali kako se rastače poput voska i oblikuje u nekog potpuno drugog, zbog čega sam se uvijek pitala kako moj otac zapravo izgleda i zvuči. I dan- danas ne znam ga opisati ljudima, uvijek koristim njegovu omiljenost u društvu i sklonost šalama kao oznake njegove osobnosti, no sve to mogu podvesti pod sklonost afektiranju: taj je čovjek uistinu živio za pljesak publike.
Kad je riječ o majci, teško mi je zadržati objektivnost jer sam veći dio djetinjstva i adolescencije provela vatreno ju mrzeći. Bila je ona za mene najgora majka na svijetu jer me zarobila u malograđanske okvire: izgledaj dobro, zvuči dostojanstveno, imaj stvari. Uza sve to, činilo mi se da se nadima od patosa kao dizano tijesto u pećnici. Ne, ona se prelijevala od patosa! Ponekad sam buljila u njenu vilicu s agresivnim nagonom da ju razbijem dok je izgovarala te svoje naučene formule pomoću kojih je analizirala književnost, život, ljudsku prirodu i arhetipske pojave. No, ono što je od svega bilo najgore bila je njena uvjerenost u vlastitu moralnu nedvojbenost! Nije mogla govoriti o tuđim moralnim pokleknućima bez određenoga gađenja, a nije ni pokušavala razumjeti moralno suspektne postupke kao izraze ljudske prirode, o ne. Sanja se opet udebljala i prilično zapustila, rekla bi mi. Prestala je mariti čak i za odjeću koju nosi na posao (da, za nju je fizičko zapuštanje bilo odraz zapuštena duha). Kad sam jednom prilikom izjavila da ne volim kazalište, najprije je ušutjela, a zatim briznula u plač.
Njen je život u vlastitim očima bio kristalna kugla bez ijedne mrljice, što joj je davalo nepodnošljivu auru nadmenosti u svakoj situaciji i učinilo je razborit i argumentiran razgovor s njom nemogućim, zbog čega sam prilično često (u duhu mladenačkog bunta) izgovarala za nju bogohulne stvari želeći ju povrijediti.
No bez obzira na njihovu očiglednu preglumljenost stvarnosti, oni su ipak živjeli u kući bez zavjesa i usuđujem se reći da bi jednako tako mogli živjeti i bez zidova (ukoliko bi tata ipak dobio svojih 10 minuta dnevno na wc-u). Bilo je to zato što su oboje živjeli fenomen lažne stvarnosti, potpuno nesvjesni vlastite nedosljednosti. Oni svoju masku zapravo nikad nisu skidali, s njom su išli spavati i budili se ujutro, a kad bi se povremeno uhvatili u vlastitim nelogičnostima, samo bi sebi pripisali kompleksnost karaktera kakva resi profinjenije primjerke ljudskog roda.
Malenkost duha koja je bila stalni suputnik mojih roditelja bila je istovjetna Kristininoj. Da smo se upoznale pod drugačijim okolnostima, vjerojatno bismo bile prijateljice, jer ona je upravo tip osobe koji bi meni želio biti prijatelj. Kristina je pisala blog s vrlo hermetičnom poezijom i bila je cinična. Motala je svoje cigarete i imala oštru crnu kosu, ponekad crvenu, ali uvijek subverzivnu. Upala je u istu onu zamku u kojoj su moji roditelji odavna bili: bila je uvjerena u vlastitu neponovljivost. Ta je osobina isijavala iz njenih profinjenih, aristokratskih nosnica (imala je prelijep nos) i svijetlila kroz njenu glatku i ujednačenu kožu. Da, bila je, na neki način, savršena. Prevarila se samo u jednom: dopustila je da ju osjećaj vlastite originalnosti preplavi poput droge. Nije se kritički odmicala od vlastitih riječi, kao slikar od djela kako bi vidio cjelinu, ona se u riječima kupala i čestitala si na sebi, tapšala se po ramenu od ponosa što je postala to što je. Čak su i njene nesigurnosti bile odraz osjećaja da zaslužuje nešto više od onoga što je dobila pa je plakala i plakala i plakala, znajući da ju iza ugla čeka veličina, sutra, prekosutra, za godinu dana, ali neizbježno.
Kad sam ju jedva poznavala, Kristina je bila sjajan primjerak zanimljive djevojke. Ja sam bila šutljiva djevojka i sklona povlađivanju. Dakle, bila sam savršen kandidat za buduću prijateljicu, iako je taj san uništen u plamenu nakon što sam ja postala druga žena i smrtni neprijatelj. Tim je čudniji moj takozvani trijumf, moje uopće bivanje drugom ženom: kako netko odabere mene naspram, to se naprosto mora nazvati pravim imenom, neusporedivo boljeg?
No, iako bih bila idealna prijateljica Kristini jer bih šutjela i kimala glavom, dodajući samo ono što bi joj imponiralo, ona meni nikada ne bi mogla biti prijateljicom. Ja još nikada nisam upoznala djevojku koju nisam osuđivala.
U tome se, dakle, ogleda moje malograđanstvo. Iz drugog je pokušaja završila fakultet, što sam ja, naravno, neodobravala. No, da nije to, bilo bi nešto drugo, jer ja sam snop predrasuda: predrasude su stup na kojem sam sazdala svoju osobnost. Moje je oko mračan skener: ono traži tu krivo naglašenu riječ koja prokazuje taštinu govornika. Uzalud u sebi nosiš tisuću svjetova, ti pjesnikinjo koja si uvrštena u američke antologije! Ja ću čuti tvoj trenutak taštine u običnoj anegdoti i zbog toga ću te prezreti. Uzalud znaš sve teške riječi, ti magna cum laude, jer ja ću naći onu koju ne znaš i prezret ću te. Uzalud ti askeza, draga moja, ja ću vidjeti taj trenutak kad ti oko zaiskri zbog nove suknje i prezret ću te. Ako si pak bolja od mene, ja ću te se kloniti jer znat ću da ti vidiš crva u meni. Da, ja sam malograđanka, ali nikada ne bih mogla živjeti u staklenoj kući.
Zašto? Jer moje je biće samoprijekor, ja sam flagelant bezbožnik. Moje je samokažnjavanje besmisleno, jer ne odgovaram tuđim zakonima. Pa ipak, sebe od svih držim najsitnijom: zato pišem. Neka iskrenost bude moje iskupljenje.