Draga moja I., često razmišljam o tebi. Eto, udaješ se. Eto se udaješ za osobu na koju si navikla. Često se sjetim naših druženja i mog šutljivog i pomirljivog stava prema svemu što si mi rekla. Pričala si mi te lude priče o krivotvorenim ginekološkim papirima, o loše ugrađenim silikonima u Bosni, o odlascima na ljetovanja u njegovu vikendicu, ali nisam nikada mislila da ćeš se na kraju udati za njega.
Želim ti da ne budeš sretna. Nemoj me krivo shvatiti, nimalo te ja ne osuđujem. Da mogu, i ja bih se udala za njega i uživala u putovanjima i njegovom prekrasnom stanu. Kažeš da si uzbuđena što započinješ novo razdoblje u životu i ja te već vidim s kuglicom u trbuhu, na trudničkom pilatesu, sretne fotografije gdje sjajiš zagrljena s mužem, smirena. No, ipak ti ne želim sreću. Ne bih mogla podnijeti da budeš sretna u svom novom životu, da se nikad ne osvrneš na što smo nekoć bile. Sjećam se tvog bojažljivog poziva na pivo poslije nekog ispita, kad smo se nas tri patnice skompale oko nesretne ljubavi. Moja je potrajala godinama, ti si se izvukla ranije. Onoj se trećoj ne sjećam više ni lica, ali tvog se lica sjećam.
Možda smo se skompale zbog sličnog senzibiliteta prema pivu: jedno je pijanstvo u stopu pratilo drugo, trebalo nam je navlas jednako da se raznježimo jedna nad drugom, počele bismo o dubokim životnim pitanjima u isto vrijeme, prepoznajući jedna u drugoj oluje i bure koje bi drugima bile smiješne. Koje drugima jesu bile smiješne. Ti si rekla da je gotovo s tvojom pameću, da si se s pameću oprostila. Odsad pa nadalje, bit ću glupača! Objavila si to kao jako važnu stvar, ali i dalje smo pričale o Vargasu Llosi i kako ti nedostaje pisanje poezije. S vremenom si prestala o tome pa je poeziju zamijenilo Zrće, cijena koktela ljeti, sadomazohistički set s povodcem koji ti je on kupio. Netko bi rekao da si plitka u svojoj gluposti, ali ja sam znala da si u njoj baš najdublja, da je ova oluja i bura najveća i da me opet pratiš: opet smo iste i ja opet čujem tvoj bojažljivi poziv da si šapćemo tugu. Nemoj biti sretna, razjebi sve to, nije još kasno.

Domagoj nije mogao vjerovati da se ti i ja družimo. „Niste mi sličnog senzibiliteta“, rekao je. U njegovoj dubini, plićak, a u tvom plićaku, dubina.

Kad smo sestra i ja bile male, mama se često ljutila na nas. Bila je stručnjakinja za gradaciju ljutnje, gdje bi ljutnja počela kao klasično zagrijavanje vode u loncu, a završila usranim štednjakom punim juhe od gljiva. Mogla je tako satima gradirati, vješto nabacujući dvosmislene komentare, ma samo hodajući po sobi nekim čudnim ritmom, čisteći sudoper, uopće dišući.
Ja sam uvijek željela prevenirati tu ljutnju (želja za osobnim savršenstvom prati me od djetinjstva, unatoč kojoj sam upravo prepuna nikotina i kafetina za glavobolju koju taj nikotin izaziva), no kasnije sam shvatila da to nije moguće. Pabirci njenih emocija pobacani su posvuda pomalo i nemaju prevelike veze s okolnostima u kojima se nalazi (s iznimkom jedne jedine okolnosti: nasljednosti ludila).
No, s godinama sam zamijetila neobičnu pojavu: ja sam mogla vidjeti točan trenutak kada bi se njeno raspoloženje promijenilo. Nije se nimalo drugačije ponašala, nije ničim odavala da slijedi oluja, ali ja sam ipak znala da dolazi i uvijek bih bila u pravu. Kad bih pitala sestru je li nešto zamijetila, ona bi negirala i odbacila moju ideju kao smiješnu...jedno vrijeme. Kasnije me prihvatila kao alfu i omegu čitanja njenih emocija. No, mučilo me i dalje što znam što slijedi, a svejedno moram istrpjeti kaznu. Grabila bih se usisivača u nadi da će je buka omesti, odlazila bih iz kuće u nadi da će sve biti gotovo do mog povratka, bezočno bih se ulizivala, pokušala bih čak ubrzati proces bezobraznim komentarima, ali ništa nije imalo željeni učinak: sve je bilo upravo onako kako je bilo i prošli put i put prije toga i put prije toga. Sviščev dan.
Ista se stvar događala i s Janošem: znala sam prije njega kada je nastupio taj trenutak gdje on počinje odlučivati otići (puno riječi), ali nisam mogla učiniti apsolutno ništa da te odlaske promijenim.
"Da te barem mogu zatvoriti", govorila sam mu, "Da si barem ti moje vlasništvo zarobljeno u staklenci kao kukac. Hranila bih te i puštala ti filmove i zabavljala te." On se smijao i pitao me bih li ga oralno zadovoljavala. "Bih", rekla sam jer je to želio čuti.
"Da te barem mogu otvoriti", rekla sam Domagoju jučer kad sam shvatila da mi nije ništa donio iz Pečuha. Dao mi je novčić iz svog novčanika, improvizirao je suvenir na licu mjesta. Nije to učinio baš uvjerljivo. Svima je drugima donio pivo.
A što onda? Što i da te otvorim? Što kada budem vidjela i najmanju promjenu na tebi, što kada sve bude prozirno? Znat ću što slijedi, a svejedno ću morati istrpjeti.