Moja fascinacija kutijama počinje još u ranom djetinjstvu. U mnogobrojnim selidbama sve stvari pakiramo u kutije i onda ih vadimo, ciklički. Tim ritualom označavamo krajeve i početke. Božićne ukrase vadimo iz posebnih, ukrasnih kutija. U trgovinama ponekad dobivamo razmetljive omote koji su zanimljiviji od sadržaja.
U odrasloj dobi uviđam da postoje trgovine koje su specijalizirane za pohranjivanje stvari i te trgovine prodaju kutije. Kutije s mašnicama, crno- bijele kutije koje idu s takvim namještajem, pretince za ladice kako ne bismo pomiješali čarape i gaće s potkošuljama i kravatama. Namijenjene su organizaciji vremena, olakšavanju života i životnog prostora, ili se barem tako reklamiraju. Za mene je svaka kutija mala smrt, podsjetnik na vlastitu nedostatnost na tom području. Čak sam i u bojankama bila nesposobna držati se granica koje su odvajale jednu boju od druge. Previše sam stiskala bojicu i išla u svim smjerovima pa je crtež na kraju izgledao kao neuredna muljaža.
U poslu koji radim organizacija je sve. Mora se voditi minuciozan dnevnik pravdanja sati, držati se rokova, testovi moraju biti uredno ispravljeni i pohranjeni u ormare. U dnevniku se na pet mjesta mora prepisivati jedna te ista stvar, a obrasci koje se mora ispuniti trebaju biti umnoženi u barem tri primjerka. Ne smije se nipošto zaboraviti kada se piše koji test, a postoji godišnji i mjesečni plan i program koji se mora ažurirati ukoliko dođe do promjena. U dnevnike se mora pisati točno ono što u tom programu piše, a za učenike s posebnim potrebama mora se pisati personalizirani plan i program.
Ja sam bezvrijedan profesor. Moji strastveni sati bačeni su u vjetar zbog nedostatka organizacije. Ne vodim dnevnik minusa za one koji nisu ponijeli udžbenik. To si govorim svakoga dana dok gledam kolegicu koja u zbornici sjedi nasuprot meni i upisuje si podsjetnik u rokovnik koji je sama ukrasila tehnikom decoupage. Njene su olovke poslagane po bojama, a kao ukusan i zdrav obrok svakodnevno nosi bananu i orašaste plodove u plastičnoj kutijici.
Moja dugogodišnja prijateljica voli obaviti neku brzu kupnju kad god se nađemo na cugi pa tako često ode u onu trgovinu gdje žene mogu kupiti donje rublje, torbe i naušnice. Tamo si kupi gaćice s apliciranim sovama u plavo-ljubičastim tonovima, a s gaćica visi minijaturan privjesak sove. Ona je jako pametna žena, ali priča mi o brazilskoj depilaciji s neviđenim udivljenjem. Ja se sjetim da nosim gaćice s izvučenim koncima i pokidanom elastikom. Popravit ću se, obećajem si.
Posramljenost postaje moj stalni suputnik. Posramljena sam jer trošim čitave noći čitajući Vertigo stripove umjesto Northonovu antologiju engleske književnosti, jer mi je, ruku na srce, David Nicholls puno draži od Kundere, jer dva dana u tjednu idem na posao kamuflirano masne kose i jer mi je baš odlična pjesma One Directiona, I Would. A onda naravno, sramim se i toga što imam posao i dobru plaću pred prijateljicama koje su studirale predmete s kojima nikako ne mogu naći posao i što u ormaru imam dvije potpuno neukusne haljine koje izgledaju kao grčka i austrijska narodna nošnja.
Ići ću do beskraja i natrag kako bih izbjegla slobodu. Lagat ću svaki dan, mnogo, kako bih sakrila pravu sebe. Još ću gori licemjer biti kad se budem iščuđavala onim neodgovornim luđacima koji ne izriču pedagoške mjere dovoljno redovito. Neću otvarati novčanik ni pred kim da mi ne vide staru člansku iskaznicu za knjižnicu koja ne vrijedi već 10 godina, ili kartu do Virovitice od siječnja prošle godine. Pravit ću se da i ja imam prelijepe gaćice i glatku vaginu. Nosit ću prazan rokovnik. Smijat ću se ukočene čeljusti dok dečki koji mi se gade šire svoje bernardinske oči i sanjat ću o slobodi koja me sustiže unatoč mom bježanju.