Ja vam imam problem s varanjem. Dugo sam poricala, ali evo, jutros sam se probudila i prigrlila to. Odmah sam na internetu potražila pomoć, kako prestati varati, ali sve je to beskorisno sranje. Uostalom, znam i sama što mi je. Pretpostavljam da je i kod mene to patološki, kao što kažu i na tim stranicama, ali ja makar znam zašto.
Naime, ja sam svog zaručnika upoznala kad sam imala 18 godina i bila sam stvarno jako glupa tada. Ni trunke samopoštovanja, gadim se sama sebi kad se sjetim. I tako sam se jako zaljubila u njega da me cijelo tijelo boljelo na prvom spoju. Noge su mi se kočile od uzbuđenja, utroba izvrtala, ma znate već. On me nije varao u početku nego tek malo kasnije. Nisam ga tada varala ni ništa, samo sam ga molila da prestane i tiho plakala. I prestao je nakon nekog vremena skroz i sad mu vjerujem. Mislim da nije stvar u tome da on mene ne bi više varao, bi on- ali mislim da zna da ga više ne volim toliko da bih mu oprostila. Uostalom, sad je star i oronuo i nitko ga više neće. Znate, on vam skoro i nema zube i smrdi.
Ali ne varam ja njega samo zato što je on mene varao. Nego, ja nikad nisam ni s kim spavala osim s njim (osim ako se pod to računa i diranje dolje, onda sam valjda spavala s još dvojicom). I to je jako dosadno. Znate, on i ja smo spavali prvi put zajedno nakon tri mjeseca veze i to zato što me on prisilio. Osjetila sam da će me ostaviti pa sam drž- nedaj pristala i tako. Nisam tad znala da se od toga krvari nekoliko dana pa sam se gadno iznenadila. Nije mi rana još zarasla, a već mi je rekao da me ne voli kao tu drugu i ja sam ostala sama i krvavih gaćica.
Nakon toga s krvavim gaćicama, ja sam spavala s njim zato da bi me volio sto puta. I bila sam jako tužna zbog toga, ali ispuštala sam uzdahe i mijenjala poze poslušno. I onda jedan dan počelo je plakanje. Svaki put kad bi on stavio taj svoj ogavni komad mesa u mene, bez imalo kontrole nad sobom, počela bih plakati. Nisam se mogla zaustaviti pa mu više nije bilo do seksa. Ali svejedno je ostao i tada sam znala da me voli. Izgleda da me negdje putem zavolio. Bio je bez obzira na to naporan s tim seksom, stalno pokušavao, ljutio se, ucjenjivao. Ja nisam nikad shvaćala u čemu je fora s tim seksom i najradije bih da ne postoji. Samo gubiš vrijeme na njega. Razvila sam doduše, s vremenom, jedan sistem gdje orgazam odglumim nakon 5 minuta pa onda on više ne osjeća pritisak izdržavati dulje, jer stvarno ne znam kako bih ja izdržala više od 10 minuta te mesine u sebi- dođe mi slabo od boli svaki put.
Možda nije problem u njemu. On se, jadan, stvarno jako trudi, ali meni se gade ti njegovi pokušaji još više. Možda sam ja lezbijka. Ionako uvijek gledam samo žensku pornografiju.
I tako, moram ga, razumijete, varati. Ne mogu zamisliti da čitav život moram odrađivati taj seks. Ovako, možda ipak naiđe taj neki zbog kojeg ću smoći snage otići. Neki koji će imati pun kurac para i biti turbo pametan elektrotehničar, ali neće mu biti ni u peti varati me. I imat će sve zube, biti pravi odrastao muškarac, a ne preveliki dječak. I neće imati preveliki penis pa se neću osjećati kao da sam na ražnju čitavo vrijeme, a držat će me kao kap vode na dlanu. I ne želim sada pretjerivati, ali možda, ako to neće biti previše, možda će imati bujnu smeđu kosu za koju nema apsolutno nikakvog rizika da ikad nestane s te glave.

pa ja sam smiješna.

Razlike između kasnovečernjih i dnevnih temperatura toliko su velike da je Obična Djevojka obukla rupičasti džemper da joj ne bude hladno na povratku kući, ali dok peti put briše znoj s bijelih dlačica iznad usne, otpuhuje razjarena svojom odlukom. Oduvijek se znoji više nego ostali i to je jedna od onih stvari na koje je čovjek primoran naviknuti se, unatoč svim reklamama za antiperspirante koje prikazuju neopterećene ljude koji dižu ruke u svim prilikama bez imalo srama. Najčešće oblači široke majice s puno slojeva i prirodnim materijalima ili jednostavno drži ruke priljubljene uz tijelo, no ovaj put ne mari jer ionako ne ide nigdje važno pa širi ruke da joj vjetar osuši majicu.
Već nekim automatizmom ulazi u Dvorište Zgrade koje je ovaj put neobično krcato autima (Valjda netko ima goste.) i žuri do samog kraja kroz uzak prolaz s jedne strane prekriven raslinjem. S druge su strane prolaza novi PVC prozori neke udruge koja je u prostoru bila kratkog vijeka, ali donijela je puno dobra izgledu prolaza. Sad se opet nakupilo smeće i šikara je posvuda, ali Obična se Djevojka po navici okreće prema prozorima i gleda u svoj oznojeni odraz. (Nije loše.)
Na kraju prolaza zeleno je pročelje kućice, naizgled zgodne kutijice s ogradom sa strane, a onkraj šikare bolnica za mentalno oboljele koje Djevojka uvijek čuje, ali nikad ne vidi. Čuje se žamor u njihovom dvorištu i čini se da kartaju pa djevojka nekoliko minuta stoji pred vratima kućice i sluša o čemu razgovaraju. (Možda ću i ja jednom biti s druge strane ograde.)
„...i vidio sam grudnjak i mislio sam, veće su mi šanse da je zbarim ak' ostanem dulje. Rastavio sam joj cijelu veš mašinu i izmislio još pet kvarova. Počeo sam u 7 i u 11 sam rekao da neću više stić' ništa danas. Kad sam se okrenuo, majkemi, evo majkemi, nije više imala grudnjak ispod majice. I rek'o sam si, sad il' nikad, i zgrabio sam joj sisu. Uf, koja sisa. Najbolje su te starije, kad im se objese izgledaju još veće...“ (Dosadno.)
Obična Djevojka zvoni na vrata i otvara joj muškarac svijetle kose i staračke kože u bosericama. (Bokserice s motivom praščića u odjeći. Mrzim odjevene životinje.) Lijevom rukom drži vrata, a desnom pod rukom crno- bijelog psa koji maše repom i laje od uzbuđenja. (Jednom ću te otrovati, majke mi, jednom hoću.) Muškarac joj se smješka.
„Hej zeko“, kaže pa se nagne i da joj brzinski poljubac dok ona ulazi u predvorje.
„Hej ljubavi“, odgovara Djevojka i smiješi mu se u zube. Muškarac zaključava vrata i pušta psa koji, još uvijek jednako uzbuđen, počinje skakati na Djevojku.
„Nemoj, molim te, to mi je novi džemper“, kaže Djevojka i uzmiče unatrag, ali pas ne razumije.
„NE!“, viče ona istodobno bježeći. „Mrzim te.“ Sad su već u dnevnoj sobi i sve izgleda kao neki bizaran plesni nastup psa i Djevojke, no ona je u plesu istrenirana strana koja nevoljko ali predvidivo radi upravo ono što pas od nje želi. Skače joj u lice i bešćutno kesi svoje kerberske zube. To stanje uzbuđenja psa ne traje dugo, no dovoljno da džemper zadobije svoje prve ozljede, nakon čega djevojka (Nisam trebala obući taj džemper, znala sam što će biti.) počinje kritički gledati okruženje u kojemu se nalazi.
U dnevnoj je krevet zatrpan dlakama i ustajalim prekrivačem s velikom rupom na sredini. Jedan dio prekrivača smeđiji je od ostatka, (Tamo je kuja ležala.) a jastuk iznad njega potpuno je žut. Police su prepune knjiga, starih igraćih konzola i igara, ali pogled više privlači prašnjavi piano, prazne boce piva, odbačene maramice i stol prepun figurica raznih fantastičnih likova, boja za te figurice i prazan tanjur prekriven nekim mesnim umakom. Jedan je dio doduše potpuno zaklonjen od pogleda, tamo je radni stol i kompjuter, tamo je možda čišće.
I dok Muškarac razočarano gleda u Običnu, a Obična tetoši psa u znak isprike, (I dalje ću te jednog dana otrovati. Nemoj misliti da ne mogu.) zamjećuje odjednom Djevojka brzinu kojom je muškarac pošao prema zaklonjenom dijelu sobe (Kao da nešto skriva.) pa mu kaže: „Jesam li te uhvatila u nečem u čemu nisam trebala? Djeluješ rastreseno.“
Muškarac gleda u Djevojku i najprije ništa ne kaže pa ona požuri: „U redu je ako si masturbirao.“ i, smatrajući stvar riješenom, krene skidati džemper da ga ne zaprlja i tražiti čisto mjesto na koje ga može pustiti. Muškarac ne gleda više u nju nego nešto namješta za radnim stolom i procijedi si u bradu: „Tiskao sam šulj na guzici.“ Djevojka, sveudilj tražeći mjesto za svoj džemper, uzdahne i kaže:
„Moraš otići kod stručnjaka da ti to pregleda, ne smiješ više to raditi.“
„Sve je u redu, istinuo sam ga.“
„Daj da vidim.“
„Ne dam.“
„Zašto ne daš?“, uporna je Djevojka.
„Ružno je.“, uporan je i on.
(Jednog ću dana otići, stoko obična. Nemoj misliti da ne mogu. Neću potrošiti život na tebe.)
Nakon kraće rasprave, muškarčeve su bokserice na njegovim gležnjevima, a djevojka studiozno promatra ranu između njegovih guzova. (Sad ću stalno misliti na to tijekom seksa.) Rana izgleda živo, miče se kao da diše, no Obična je nema priliku pošteno pregledati jer pas također želi znati što se događa i počinje njuškati upaljeno područje. Odustajući, Djevojka odnosi tanjur sa stola u kuhinju i najprije ga stavlja u sudoper, no onda se sjeti da curi neka cijev i da moraju prati suđe u umivaoniku. Opere najprije svoje ruke (Ako dotaknem lice takvim rukama, možda me zarazi.), a zatim i tanjur i obrisanog ga spremi u ormarić.
Dobro, možda ne baš spremi, više ga nagura u gornji dio ormarića koji nije napunjen starim Pokemon kartama, društvenim igrama i drugima stvarima koje se mogu sakupljati.
„Imaš 30 godina, kuća ti izgleda kao cirkus i nimalo ne brineš o svom zdravlju.“, govori Djevojka vraćajući se iz kuhinje, s prizvukom mržnje u glasu, i to takve mržnje koja je vječno prisutna u njenim reskim jednosložnicama i prvim slogovima riječi. Muškarac je umoran i uzdiše. Ne zna što bi rekao pa se koprca onako bezveze kao kornjača koja je već satima okrenuta naopako i ne očekuje da će se vratiti u pravi položaj. Zna da će sve ostati isto i zaista mu se ne da raspravljati rasprave radi. Zna to i Djevojka. (Zar ne vidiš da te zato i mrzim toliko?)
Muškarac počne češkati Djevojku po leđima, a ona se namjesti kao mačka koja prede. (Ničiji mi dodir više nikad neće ovoliko goditi.)
„Jesi li gledao danas natječaje za posao?“, pita Obična.
„Nema ništa“, odgovara. „Nema puno natječaja za školu, ali ima nekih potraživanja za prevoditelje“, slaže se ona.
„To me ne zanima“, odgovara mladić.
„Ako nećeš raditi ono za što si se školovao, to ti jako smanjuje mogućnosti“, hvata se ona za zadnju slamku spasa.
„Pa nek'.“
(STOKOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO.)
„Moram ići“, odjednom će Obična Djevojka jedva dišući.
„Za-što?“, iznenađeno će muškarac, šireći oči i baš razdvajajući slogove. (Kakva si ti karikatura. Moram otići prije nego povratim.)
„Želim dovršiti neke poslove još večeras“, pokušava se opravdati Djevojka. (Koliko će mi još ove isprike pomagati?)
Prihvatio je. Nije baš sretan, čini se, ali previše je zauzet psećom rutinom skakanja i hvatanja i Djevojčinog oblačenja da bi se time bavio. Vjerojatno će pogledati neki film ili trošiti vrijeme na internetski labirint iz kojeg nikad ne možeš izaći jednom kada u njega uđeš.
Djevojka užurbano izlazi iz kutijice, a zatim i iz dvorišta i diše punim plućima. Oči joj se pomalo pune suzama, ali nije to ništa.

*Loading*, rekao je Brankov laptop. „Hvala lijepa, vrlo ste ljubazni“, rekao mu je Branko i nasmijao se sam sebi. Nasmijao se dok se osvrtao po praznoj sobi misleći kako zaista nije bilo potrebe izreći bilo što naglas kad je sam. Smijeh mu je zvučao kao staračka pušačka verzija smijeha, nekako kroz pluća, ali u zadnji se čas Branko predomislio i pretvorio ga u grleni „haha“. Kutijica od sobe u kojoj je bio odjeknula je neobično glasno i Branko se odjednom osjetio klaustrofobičnim. Pritisnuo je palac na desnu nosnicu i uvukao zrak kroz lijevu, zatim izdahnuo kroz usta. Potom je pritisnuo kažiprst na lijevu nosnicu i ponovio postupak. Ovratnik majice počeo mu se žestoko urezivati u vrat pa je skinuo gornji dio, no i dalje je osjećao kao da udiše blato, a ono mu je klizilo niz grlo i punilo mu želudac dok mu i hlače nisu postale previše tijesne. Poznavajući predobro osjećaj koji ga je zadesio, ustao je, prošao kroz kuhinju i hodnik i izašao na dvorište. Pogledao je u ulazna vrata kao pas spreman na borbu i pripremio se na udisaj u sekundi koja se drsko otegla.
U isto vrijeme, Petar je našao put iz mamine maternice. Petar još dugo neće znati da ima dijelove tijela, a kada to bude i znao njegovo će iskustvo rađanja biti daleko ispod slojeva svijesti. No kada bi beba Petar mogla opisati što je osjećala tijekom rađanja, pričala bi neutješno o osjećaju odvajanja, o raskoljenosti onoga što je nekoć bilo Jedno, mama i on, on i mama. Kada bi opisivao ono što je osjećao u trenutku prelaska iz jedne atmosfere u drugu, Petar bi rekao da mu je netko preko pluća stavio svilenkastu opnu, a pluća su se u njoj trzala i molila za život. Poput debele žene koja nosi broj premalenu haljinu, Petrova su pluća bila zgnječena, a alveole su se bunile i ludovale u njegovu malenu tijelu. Petar će cijeloga života patiti od paničnog straha da će ga jednoga dana zakopati živog i da će njegova pluća polagano ostajati bez zraka, a on će i dalje udisati bez olakšanja, sve dok ne izgubi svijest. Iako je njegov strah začet upravo u trenu kada je izašao iz maternice i borio se za svoj prvi dah, u budućnosti Petar će spiskati enormne količine novca na liječenje tog straha. Nakon 7 sati tiskanja i naprezanja koje je bilo jednoko naporno i Petru i njegovoj mami, liječnik je malo tijelo podigao i hladnokrvno ga pljesnuo po sluzavoj guzi.
U starom Rimu, gotovo dvije tisuće godina prije Branka i Petra, Quintus Sulpicius Maximus pogledom je tražio svog oca na Forumu. Više nije ni znao kako ga je uspio izgubiti, no kada se okrenuo, oca odjednom nije bilo. Razlog zašto su uopće zajedno pošli do Foruma ležao je u očevoj pretjeranoj ambiciji- prijavio ga je na natjecanje u poeziji koje će se održati pored zgrade Senata. Bio je najmlađi natjecatelj sa samo 11 godina (ostali su pjesnici bili odrasli i baratali su grčkim mnogo bolje od njega), a pjesma koju je pripremio bila je duga i puna klišeja, no svejedno zadivljujuća za nekoga njegove dobi. Iako će za nekoliko mjeseci Sulpicius umrijeti od prevelikog naprezanja, u trenutku natjecanja zdravlje mu je bilo tek blago načeto, a jedino što je ukazivalo na pogoršanje zdravstvenog stanja bile su zlokobne žute mrlje na njegovim šarenicama. Sulpiciusove bi sposobnosti blagoglagoljenja bile korisne kada bi opisivao što je osjećao shvativši da ne može pogledom naći oca- rekao bi, u mnogo klišeja, da je njegovo srce preskočilo nekoliko otkucaja, da se osjećao samim u monumentalnosti događaja pred kojim se nalazio, ali ponajviše, da mu je dah postao toliko kratak da mu se zavrtjelo u glavi. Srećom, otac ga je ubrzo našao i mali se pjesnik nije onesvijestio. Nesrećom, natjecanje koje je trebalo uslijediti za nekoliko minuta podsjetit će ga na taj osjećaj. Dok je drhtavim glasom recitirao svoju pjesmu i ružno i pomodno naglašavao neke grčke riječi, shvatio je da mu se ozareno očevo lice muti pred očima i da su mu ruke natekle kao da je prešao iz vrlo hladne prostorije u vrlo toplu. Pjesma se otegla više nego ikad dosad, a svijest mu je odlepršala u analiziranje vlastitog fizičkog stanja i uočavanja na sebi bezbrojnih anomalija. Samo recitiranje držao je na automatskom upravljanju, budući da je pjesmu ponovio bezbroj puta u posljednjih nekoliko mjeseci i nije morao puno razmišljati o tome što čini. No eto, pjesma se ipak približavala kraju i Sulpicius je zadnji dio ubrzao, moleći se da ne padne u nesvijest.
Negdje u kozmičkoj svevremenskosti Branko, Petar i Sulpicius udahnuli su punim plućima. „Živjeti, živjeti, živjeti!“, pomislili su.