*Loading*, rekao je Brankov laptop. „Hvala lijepa, vrlo ste ljubazni“, rekao mu je Branko i nasmijao se sam sebi. Nasmijao se dok se osvrtao po praznoj sobi misleći kako zaista nije bilo potrebe izreći bilo što naglas kad je sam. Smijeh mu je zvučao kao staračka pušačka verzija smijeha, nekako kroz pluća, ali u zadnji se čas Branko predomislio i pretvorio ga u grleni „haha“. Kutijica od sobe u kojoj je bio odjeknula je neobično glasno i Branko se odjednom osjetio klaustrofobičnim. Pritisnuo je palac na desnu nosnicu i uvukao zrak kroz lijevu, zatim izdahnuo kroz usta. Potom je pritisnuo kažiprst na lijevu nosnicu i ponovio postupak. Ovratnik majice počeo mu se žestoko urezivati u vrat pa je skinuo gornji dio, no i dalje je osjećao kao da udiše blato, a ono mu je klizilo niz grlo i punilo mu želudac dok mu i hlače nisu postale previše tijesne. Poznavajući predobro osjećaj koji ga je zadesio, ustao je, prošao kroz kuhinju i hodnik i izašao na dvorište. Pogledao je u ulazna vrata kao pas spreman na borbu i pripremio se na udisaj u sekundi koja se drsko otegla.
U isto vrijeme, Petar je našao put iz mamine maternice. Petar još dugo neće znati da ima dijelove tijela, a kada to bude i znao njegovo će iskustvo rađanja biti daleko ispod slojeva svijesti. No kada bi beba Petar mogla opisati što je osjećala tijekom rađanja, pričala bi neutješno o osjećaju odvajanja, o raskoljenosti onoga što je nekoć bilo Jedno, mama i on, on i mama. Kada bi opisivao ono što je osjećao u trenutku prelaska iz jedne atmosfere u drugu, Petar bi rekao da mu je netko preko pluća stavio svilenkastu opnu, a pluća su se u njoj trzala i molila za život. Poput debele žene koja nosi broj premalenu haljinu, Petrova su pluća bila zgnječena, a alveole su se bunile i ludovale u njegovu malenu tijelu. Petar će cijeloga života patiti od paničnog straha da će ga jednoga dana zakopati živog i da će njegova pluća polagano ostajati bez zraka, a on će i dalje udisati bez olakšanja, sve dok ne izgubi svijest. Iako je njegov strah začet upravo u trenu kada je izašao iz maternice i borio se za svoj prvi dah, u budućnosti Petar će spiskati enormne količine novca na liječenje tog straha. Nakon 7 sati tiskanja i naprezanja koje je bilo jednoko naporno i Petru i njegovoj mami, liječnik je malo tijelo podigao i hladnokrvno ga pljesnuo po sluzavoj guzi.
U starom Rimu, gotovo dvije tisuće godina prije Branka i Petra, Quintus Sulpicius Maximus pogledom je tražio svog oca na Forumu. Više nije ni znao kako ga je uspio izgubiti, no kada se okrenuo, oca odjednom nije bilo. Razlog zašto su uopće zajedno pošli do Foruma ležao je u očevoj pretjeranoj ambiciji- prijavio ga je na natjecanje u poeziji koje će se održati pored zgrade Senata. Bio je najmlađi natjecatelj sa samo 11 godina (ostali su pjesnici bili odrasli i baratali su grčkim mnogo bolje od njega), a pjesma koju je pripremio bila je duga i puna klišeja, no svejedno zadivljujuća za nekoga njegove dobi. Iako će za nekoliko mjeseci Sulpicius umrijeti od prevelikog naprezanja, u trenutku natjecanja zdravlje mu je bilo tek blago načeto, a jedino što je ukazivalo na pogoršanje zdravstvenog stanja bile su zlokobne žute mrlje na njegovim šarenicama. Sulpiciusove bi sposobnosti blagoglagoljenja bile korisne kada bi opisivao što je osjećao shvativši da ne može pogledom naći oca- rekao bi, u mnogo klišeja, da je njegovo srce preskočilo nekoliko otkucaja, da se osjećao samim u monumentalnosti događaja pred kojim se nalazio, ali ponajviše, da mu je dah postao toliko kratak da mu se zavrtjelo u glavi. Srećom, otac ga je ubrzo našao i mali se pjesnik nije onesvijestio. Nesrećom, natjecanje koje je trebalo uslijediti za nekoliko minuta podsjetit će ga na taj osjećaj. Dok je drhtavim glasom recitirao svoju pjesmu i ružno i pomodno naglašavao neke grčke riječi, shvatio je da mu se ozareno očevo lice muti pred očima i da su mu ruke natekle kao da je prešao iz vrlo hladne prostorije u vrlo toplu. Pjesma se otegla više nego ikad dosad, a svijest mu je odlepršala u analiziranje vlastitog fizičkog stanja i uočavanja na sebi bezbrojnih anomalija. Samo recitiranje držao je na automatskom upravljanju, budući da je pjesmu ponovio bezbroj puta u posljednjih nekoliko mjeseci i nije morao puno razmišljati o tome što čini. No eto, pjesma se ipak približavala kraju i Sulpicius je zadnji dio ubrzao, moleći se da ne padne u nesvijest.
Negdje u kozmičkoj svevremenskosti Branko, Petar i Sulpicius udahnuli su punim plućima. „Živjeti, živjeti, živjeti!“, pomislili su.
Post je objavljen 07.10.2012. u 15:57 sati.