Je li vam se ikada dogodilo da vam je na naočalama baš zapela neka mrlja koja vam je smetala, ili vam se neki komadić prašine zalijepio za trepavice? Osjećaj sličan tomu imam posljednjih nekoliko dana. Slučaj Boras ispunjava me potpunom zbunjenošću, a ne želi mi nestati iz vidokruga. Koje god glasilo da otvorim, taj nesretni Boras o kojem, iskreno, ne znam ništa, iskače sa svake stranice.
Sada ću zato pokušati složiti sve informacije kojima sam bombardirana i doći do nekog zaključka, da mogu napokon taj slučaj Boras pustiti na miru.
Dakle, 15. 4. na Indexu izlazi članak naslova Damir Boras novi je rektor Sveučilišta u Zagrebu: „Želim da Sveučilište postane mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti“, u kojem se izlažu prosječnom čitatelju dosadne stvari (s koliko je glasova Boras pobijedio, kako je on 83. po redu čelna osoba itd. itd.), a zatim se ubacuje njegova izjava koja će kasnije izazvati otvaranje grotla pakla:
Istaknuo je da će, sukladno tome (izjavi da bez svijesti o vlastitom identitetu i kulturi nema ni vrhunske znanosti, a bez vrhunske filozofije nema ni vrhunske fizike), kao rektor promicati one temeljne vrijednosti koje su potrebne da bi Hrvatska izašla iz krize. Objasnio je kako je riječ o "osnovnim biblijskim vrijednostima koje su nam svima zajedničke i koje stoje u temelju Europe, iako ne i u europskome Ustavu".
Te biblijske vrijednosti o kojima je Boras pričao izazvale su bezbroj priglupih novinskih članaka koji se osvrću na spomenutu rečenicu. Ono što me maksimalno naživciralo u priči bio je nedostatak ukusa kojim se čitavoj stvari pristupilo. Umjesto odgovora koji bi prikazao ateiste, agnostike i sve one koji su se našli na suprotnoj strani ove izjave kao inteligentne, tolerantne i iznad svega građane vrijedne poštovanja, JOŠ JEDNOM svjedočimo udarcima ispod pojasa temeljenim na ideološkim razlikama. Iskreno, odavna me prestala čuditi nerazumnost ljudi zadojenih bilo kojom ideologijom- zato me ne razočarava kada čujem da je neki svećenik rekao da silovana žena ne može ostati trudna. Naživciram se, da, ali ne iznenadim se. Znam da je svaki sustav temeljen na represiji osuđen na devijacije neviđenih razmjera. No, ono što se dogodilo baš me neugodno iznenadilo- duga je strana posegnula za navlaš istim diskursom.
I tako Boras zbog biblijskih vrijednosti završi u novinama, većinom popljuvan i ismijan. Index 17. 4. objavljuje pismo Pokreta za sekularnu Hrvatsku. pod naslovom Rektore Boras, pretpostavka da su ireligiozni ljudi u suštini amoralni duboko je uvredljiva, a dan ranije, 16. 4., na istom portalu objavljeno je i pismo Pavla Močilca upućeno Borasu pod naslovom Koje biblijske vrijednosti želite na sveučilištu? Genocid, kamenovanje, ropstvo?, pismo koje odiše cinizmom, mada odaje da je autor debelo istražio Bibliju, navodeći hrpetinu citata koje Bibliju prikazuju u užasnom svjetlu, u najmanju ruku kao priručnik za mučenje i fašizam. Zabavno štivo, ali svatko će se složiti, vrhunski bezobraznog tona.
Zatim u jučerašnjem Jutarnjem izlaze dva članka koja se osvrću na slučaj Boras. Prvi prenosi reakciju crkvenog celebritija don Damira Stojića, studentskog kapelana iz čijih je usta izašla gorespomenuta izjava o silovanim ženama. Mislim da je sada već sigurno reći da imamo novog Anđelka Kaćunka, koji privlači ljude svojim zdravoseljaškim diskursom i logikom, ali koji nepovratnu štetu izaziva fiksacijom na seks (čak u jednom trenu i izjavljuje kako je za njega seks najvažnije pitanje) i regrutiranjem studenata.
O njegovoj neinformiranosti dovoljno govori činjenica da je u svom pismu stao u Borasovu obranu, vjerojatno ne znajući da je ovaj (kako drugi članak u Jutarnjem prenosi) predsjednik Sinodalnog vijeća Starokatoličke crkve koja se uvelike razlikuje od Katoličke. Budući da ne znam ništa o Starokatoličkoj crkvi, prenosim neke razlike koje sam pročitala u Jutarnjem i nipošto ne tvrdim da sam te informacije provjerila. A razlike koje se navode su: starokatolici ne osuđuju nikoga pa ni homoseksualce, ne priznaju nepogrešivost pape, ne prakticiraju ekskomunikaciju jer ona nije u duhu Evanđelja, ne postoje hostije nego se stvarno jede kruh i pije vino, a mrtvi se kremiraju. Možda je članak malo tendenciozan s ovim navođenjem razlika, jer čini mi se da bih puno radije bila članom Starokatoličke nego Katoličke crkve. Sviđa mi se sva ta liberalnost i neosvetoljubivost. Treći članak nisam spomenula jer je ekipa Jutarnjeg, naravno, otišla u Borasov rodni kraj pogledati njegovu rodnu kuću i ispitati susjede o tome kakav je Boras bio kao dijete (klasika).
Dan ranije, dakle, opet 17. 4., Novi list objavljuje Borasovo pojašnjenje onoga što je mislio reći: To su opće vrijednosti morala, etike, izvrsnosti, rada, poštovanja drugoga i ljubavi prema bližnjem koja se jednako iskazuje i u građanskoj hrabrosti. To su vrijednosti koje ne dijelimo samo mi kršćani, katolici, nego i agnostici. To su kršćanske vrijednosti, no i općeljudske. Zato sam ih nazvao biblijskim, iako shvaćam da ima nekih koji to mogu filozofski dublje promišljati – objasnio je Boras. Manje je relevantna ta izjava od navoda u članku: Novi je rektor Zagrebačkog sveučilišta član Hrvatske starokatoličke crkve, odnosno Hrvatskog viteškog reda templara koji se zalaže „za istinsko zbližavanje svih kršćana i kršćanskih Crkava“. E, o templarima već nešto i znam i znam da je riječ o vrlo zastarjeloj tradiciji, da templari imaju svoje posjede diljem Hrvatske i da se nazivaju vitezovima. Pretpostavljam da njihovi rituali ne uključuju žrtvovanje djevica niti životinja, jer bi se o tome već nešto i znalo, tako da sve što o tome zasad mogu reći je da je riječ o nečem sličnom LARPanju, nečemu čime se osobno sporadično bavim već godinama.
LARP je Live Action Role Playing i u svom najčistijem obliku riječ je o hrpi ljudi uskaču u uloge različitih ljudi (najčešće iz fantasy settinga) i igraju se- vitezova i Okruglog stola, rata između dvaju engleskih država, Igre Prijestolja, čega god hoćete. Iako nisam nikad sudjelovala u čistom obliku LARP-a, nego se moje malo iskustvo većinom svodi na igru Dungeons and Dragons, ne mogu reći da mi je LARP stran i mrzak. LARP najčešće uključuje autentične kostime iz nekog razdoblja i potpuno prepuštanje ulozi u kojoj se osoba našla. No, u svakom trenutku jasno je da je riječ o igri. Boras, naravno, svoju ulogu shvaća puno ozbiljnije od toga, ona je za njega relikvija nekog doba i nekih njegovih životnih uvjerenja, očigledno. Sada se prirodno postavlja sljedeće pitanje: je li osoba koja je na tako visokoj poziciji kao što je to Boras kompromitirala sebe i svoju sposobnost obavljanja dužnosti time što sudjeluje u nečemu što se prosječnom promatraču čini blesavim, infantilnim, a možda čak i ludim?

Ostavimo nakratko to pitanje neodgovorenim i vratimo se na Jutarnji list i nečin na koji je popratio Borasovu izjavu. Možda ste primijetili da često spominjem Ninu Raspudića- doduše, ni približno toliko često koliko mislim na njega. Nikad nisam bila ambivalentnija prema nekom čovjeku- on je lik koji me nekad toliko naživcira da mislim da ga više nikad neću čitati, a nekad si mislim, „Vidi ti maloga, bit će još nešto do njega do pedesete“. Naravno da je njegova kolumna, s naslovom Nečastivi u rektoratu ili strahote biblijskih vrijednosti, bila super tendenciozna obrana Borasa i katoličkog načina života. Čim sam vidjela naslov, prevrnula sam očima, ali i na perverzan način proždrla kolumnu- nekoliko puta. Spomenut ću ovdje radi ilustracije ovog mog prevrta očima kako je Raspudić, iako je oštro osudio govnarski napad na Tomića, ipak nekako zlurado pisao o tome i opisao Tomića ovako: žrtva istresanja kante, stravičnog zločina zbog kojeg je pokrenuta istraga i angažirane policijske snage razmjerne istrazi o ubojstvu Kennedyja. Isto tako, bilo mu je malo blesavo govoriti o tome kako treba Sveti Rok prozvati Sekularnim Rokom ili zagrebački kvart Svetice preimenovati u Sekularice, sve se sprdajući s tim kako svi prave dramu oko tog obruča koji je Crkva stisnula oko države.
Ne mogu, svejedno, reći da je bio totalno glup u toj svojoj analizi. Nešto je stvarno inteligentno primjetio: Iako se 93% stanovništva Hrvatske na zadnjem popisu izjasnilo vjernicima, i predsjednika i premijera Hrvati su izabrali iz redova preostalih. Toliko o isključivosti i netoleranciji onih koji drže do Knjige i njenih vrijednosti. Kako naivno, tako naivno, pjeva Andrea Šušnjara Šuškica, nova klonica u sastavu Magazin. Tako i Nino Raspudić ovdje ispada naivan kao novorođenče s tim svojim izjavama da su Hrvati 93% katolici. Naravno da nisu (da jesu, ne bi bili skloni glasati za nekoga s kim se ne mogu ideološki poistovijetiti, ali to je već izjava za puno dulje obrazlaganje...kasnije).
Nemam nikakvih dokaza za to niti raspolažem konkretnim statistikama, ali izjašnjavati se kao katolik jednostavno ide ruku pod ruku s desnim načinom razmišljanja, a Hrvati razmišljaju desno da ne mogu desnije (što ne znači da su stvarno katolici, što mi je Pero lijepo objasnio komentarom o ilijama čvorovićima dva posta ispod, ako se ikome bude čitalo). To se ogleda u običnim, svakodnevnim stvarima.

*digresija*

Razgovaraju muž i žena, oboje profesori hrvatskog jezika. Kaže žena mužu: „Marijin muž dva puta tjedno pravi ručak, zašto ne bi i ti danas kuhao?“
Muž odgovara: „Marijin muž je u mirovini. I ja ću kad odem u mirovinu.“
Žena će na to: „Dobro, i ja ću kad odem u mirovinu.“

*digresija 2*

Momak prilazi djevojci u kafiću i razvija se razgovor. U jednom trenutku kaže joj: „Vodim malonogometni klub s kumom. A ovaj sam zlatni lančić dobio za krizmu. Ne bih nikad mogao živjeti izvan Osijeka, tj. izvan Juga 2. Tu mi je ekipa, tu mi je sve. Ne mogu zamislit'.“ Potom momak pljune na pod kafića.

*digresija 3*

Moj djed otvoreno priznaje da naređuje baki za koga će glasati. Kada je kandidatkinja za predsjednicu bila Jadranka Kosor, nije se mogao natjerati da glasa za voljeni HDZ jer je ona žena.
Kada je pokrenuta inicijativa U ime heteroseksualnih obitelji, rekla sam djedu kako to nipošto nije volonterski rad, to skupljanje potpisa, da tu ima puno „otpisanih troškova“. On mi je na to odgovorio: „Ja bih njima PLATIO 100 kuna, Tea, samo da mogu potpisati tu peticiju.“

*kraj digresije*

Dakle, u državi koja razmišlja desno, pomalo je neobično kako je glasno Boras napadnut zbog svoje prilično desne izjave.
Prije nekoliko mjeseci, u jeku referenduma o obitelji, pisala sam o borbi dviju društvenih struja i rekla sam kako je referendum zapravo paravan za ideološko prepucavanje dvaju dijametralno suprotnih svjetonazora. No, ono što je dosad činilo onu osnovnu razliku između desnih i lijevih bilo je upravo ovo: koristili su se različitim vrstama oružja. Zato su lijevi uvijek bili malo tiši, nisu bili mainstream, nisu se neprestano provlačili kroz medije i usta, a desni su bili oni koju su nadglasavali, zaglušivali i time izazivali ponekad i kontraefekt od željenog. Sada mi se čini kako obje strane pribjegavaju istim vrstama oružja. Više ne postoji argumentirana rasprava lišena bijesa (koji nikad, ali nikad nije konstruktivan). Sada je preostao samo cinizam kojim smo okruženi: Mirela Holy i premijer, ministar Jovanović i Boras, premijer i svaka osoba u RH, Crkva, različite inicijative i interesi. Ne znam više gdje bih se svrstala.

Vratimo se sad pitanju koje sam postavila tamo negdje na sredini teksta: je li se Boras kompromitirao kao rektor time što je templar?
Pitanje se može i drugačije postaviti. Jesam li se ja kompromitirala kao profesor jer uživam u LARPu? Odgovor je- ne, dok se ne dokaže suprotno. Jednako blesavo je pitati može li lezbijka biti ginekolog. Ja ne znam kakav je Boras rektor niti kakav mu je program, to mi je tek saznati.
Možemo se, naravno, priupitati je li se on VEĆ kompromitirao, u prvih 5 minuta vodstva- svojom glupom i nespretnom izjavom? Apsolutno. Jednako se tako kompromitirao i Mihael Peklar, kandidat ORAHa za europski parlament svojim napamet naučenim nastupom u trećem Dnevniku. No, mene to nije učvrstilo u ideji da je on nesposobno i neinteligentno stvorenje. Ponukalo me da ga držim na oku ubuduće.

Na kraju krajeva, malo tolerancije nije nikome škodilo.

Odlazite, vi koji očekujete vrijednost u sljedećim redcima. Napisala sam nešto, osvojila sam nagradu. A svejedno, najviše sreće nalazim u sadržaju ovog bloga- nepromišljenom, bez teme, bez zadrške. Dakle, odlazite, jer ovo nije promišljen post.

Muči me što ne mogu projicirati ono što mislim da jesam u svijet. Pola sebe ostavila sam iza, kao zvijezda repatica, ali svi mi još uvijek vide rep. Pokušavam se iskobeljati, ostaviti taj vražji veo za sobom, ali on me slijedi kamo god pođem, koga god upoznam- samo nije lijep kao veo, nego više kao wc papir koji mi se zalijepio za cipelu, a ja ga nezgrapnim pokretima otresam.
Zašto se ne možemo anulirati u tuđem sjećanju? Ah, da mi je biti bezbrižno anonimna, da mi je stvarati sebe iznova- potpuno suprotno onoj prije, onako kako to sada želim. Da mi je biti dijelom tebe, o veliki svijete, a ne samo mikronom na koji samu sebe svodim kako bih zadržala anonimnost.
A tako je lako misliti da znamo nešto o nekome! Tako je opet- teško- bojati se facebooka. Tako je teško bojati se da će netko utipkati tvoje ime u tražilicu i naći nešto baš o tebi! Teško je bojati se da će te se netko sjetiti, neke stare tebe koje se sramiš (iako se sramiš nekako i sadašnje sebe, a gajiš sumnju da ćeš se sramiti i buduće, jer sram je, ako išta, baš tebi prirođen). Teško je izaći u kino i sresti nekog znanca. Koliko smo samo ljudi pregazili kako bismo postali ovo.

Kad sam tek počela raditi, upoznala sam vjeroučitelja u toj svojoj prvoj školi i brzo sam ga prozvala Oksimoron. Iako je formalno zagovarao ono što je profesija od njega zahtijevala, u tome je bio nekako mekan, popustljiv, suočen s argumentima uvijek bi se slomio, uvijek priznao iznimku, uvijek bio...milosrdan.
Sjedimo mi tako u zbornici, vjeroučitelj i neki kolege i ja. Kolege me pitaju kao sam.
Odgovaram: "Grozno. Jeste li ikada ležali u krevetu otvorenih očiju i razmišljali o svim groznim stvarima koje ste ikada učinili?"
Tajac. No vjeroučitelj se nadovezuje: "Kad sam imao 6 godina, bio sam vani s nekim dečkima. Jedan od njih, jači, rekao je ovom drugom, slabijem: Klekni. Ljubi mi noge!. Mislio sam da se šali, ali inzistirao je sve dok slabiji nije stvarno kleknuo. Tada je naišao njegov tata pa je ta epizoda prekinuta. I sada često mislim na nju."

Ah divote, ona će saznati prošlost svih vjekova, sve, sve je to zabilježeno u svemiru, ništa nije izginulo; svjetloslika svakog trena bistvovanja otisnuta je u svemiru, kaže Janko Leskovar.
Ali, oh bože, bože, i taj dan je u svemiru, i s njime ću se gore sastati! Da, gledati u vječnosti! Grešnici, grešnici neće vidjeti ondje ništa, ništa; oni će gledati samo svoje bezdjelo, svoju žrtvu na sve vijeke vjekova...

Leskovar u tom svom djelcu možda malo i dosađuje sa sakralnim motivima. Te Đuro Martić svira orgulje u crkvi, te crkvena pjesma kao nagovještaj ludila, te grešnici u vječnosti.
Ali tako vjeroučitelj i ja shvatismo- nema gore kazne nego buljiti u svoja zlodjela ponovno i ponovno.

Nekoliko dana kasnije donio mi je Kierkegaardovu Bolest na smrt.

Pitam se hoću li ikada zaista izaći iz stana? Čini mi se kako mi godine samo čine zlo u tome, čine me još opreznijom, strašljivijom, osamljenijom.

Naše majke, naši očevi

Prošlo hrvatsko izdanje (broj 15) Le monde diplomatique tematizira revizionizam u kulturi kroz četiri članka: Njemačka obiteljska terapija Jensa Rennera, Ravna gora kao patriotska Arkadija Milovana Pissarija, Celebrity revizionizam Marija Kikaša i Sinergija komodifikacije i revizionizma Ivane Hanaček (iako se neću svima baviti).
Pa hajd'mo ispočetka. Revizionizam je ponovna interpretacija i procjena nekih uvriježenih istina, povijesnih, znanstvenih, vrijednosnih, kako god hoćete. To je prilično normalna stvar jer se u svjetlu novih spoznaja, rasta i razvoja ljudske vrste neprekidno odvija revizija dotadašnjih uvriježenih stavova i istina.
No, velika je razlika između revizionizma povijesti i revizije vlastita mišljenja o velikim torbama, što postaje jasno već u prvim redcima teksta Njemačka obiteljska terapija. Jens Renner analizira medijsku pozornost koju je izazvala njemačka serija (nedavno prikazivana i na HRT-u) Naše majke, naši očevi. Serija se bavi životima petoro prijatelja u Njemačkoj, godine 1941. Likovi: braća Wilhelm i Friedhelm (roditelji su očito baš htjeli da im se oba djeteta zovu na –helm), od kojih je jedan nježna dušica, a drugi hrabri ratnik; pjevačica i ljepotica Greta koja je u ljubavnoj vezi s Viktorom (Židovom, ali nema veze, jer on im je svima prijatelj) i Charlotte, koja je nekako najzaljubljenija u Reich. Troje od ovih petero odlazi u rat, Wilhelm i Friedhelm kao vojnici, a Charlotte kao medicinska sestra. Kad je pitaju što će biti poslije Reicha, Charlotte kaže „Ništa. Ne postoji ništa poslije Reicha. Reich je vječan.“



Očigledno se barem četvero ovih mladih simpatičnih ljudi potpuno izoliralo od vanjskog svijeta. Zar nisu ništa shvatili kad je počeo progon Židova, koji pogađa i njihova prijatelja Viktora i njegove roditelje? Zar ni rat koji je započeo 1. rujna 1939. nije imao nikakvih učinaka na njihove „snove o životu i njihovim obećanjima“? Očigledno nije. Da je čak četvero od ovih petero mladih ljudi sve samo ne karakteristično za generaciju rođenu oko 1920. ipak nije nikakva „greška“, već namjera: da ih je, kao i većinu te generacije, oblikovala nacionalsocijalistička država i njezina ideologija, većina gledatelja s njima se unaprijed ne bi mogla identificirati. Identifikacija je nužna kako bi Nijemci rođeni nakon njih shvatili sljedeće- „okolnosti“ čine normalne ljude zločincima: Wilhelm ustrijeli političkog komesara Crvene armije i naloži da se civili utjeraju u minsko polje, Friedhelm također ubija žene i djecu, Charlotte denuncira Židovku. Greta pristaje na seks s gestapovcem, najprije kako bi Viktoru pomogla da pobjegne u inozemstvo, a potom uglavnom da potpomogne svoju pjevačku karijeru. (Renner)

Tako Renner objašnjava postupke likova u seriji, koji s vremenom gube iluzije o Reichu i suočeni sa stvarnim životom i stanjem na bojišnici u velikoj mjeri napuštaju svoje dotadašnje stavove i usmjeravaju se na preživljavanje. Dodati treba možda i ovo: likovi prikazani u seriji vrlo su mladi- prije rata proživljavaju svoje prve ljubavi i vole plesati i zabavljati se. Oni su time podložniji ideološkoj manipulaciji, a da to ne djeluje neuvjerljivo (već zaista kao gledatelj pomisliš kako jadni oni, ne znaju što je rat, a u njega bačeni, nisu sposobni kritički misliti jer su odgojeni u određenom sustavu). U svakom slučaju, prikazani likovi zaista su uvjerljive žrtve jednog sustava i indoktrinacije.
Nacizam je užasno kompleksan pojam, koji ja kao laik ne mogu objasniti. Što bi to natjeralo ljudsku vrstu da toliko ogroman broj ljudi drži oči zatvorenima pred potpuno nepojmljivim ponašanjem kao što je tjeranje staraca da čiste ulice četkicama za zube? Objašnjenje zasigurno barem djelomično leži u odgoju tako da se ne preispituju aksiomi Reicha. Povjesničar Michael Burleigh u knjizi Treći Reich- Nova povijest kaže:

Ova knjiga govori o onome što se dogodilo kada su dijelovi njemačkih elita i masa običnih ljudi odlučili odustati od svojih vlastitih kritičkih sposobnosti i odabrati politiku utemeljenu na vjeri, nadi, mržnji i sentimentalnom kolektivnom vrednovanju svoje rase i nacije. To je tipična priča dvadesetog stoljeća.

Obično će svaki učitelj povijesti djeci reći kako je nacizam u Njemačkoj uspio procvasti zbog njemačke vojne tradicije, njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu i svjetske krize. No, Burleigh napominje kako je nacizam izvršio napad najprije na Nijemce (dokinuvši im slobodno glasanje najprije tako što su imali većinom referendume, a zatim uvođenjem potpune diktature). Nijemci su prema Burleighu pokazivali itekakav otpor prema Hitlerovoj vladavini, no zbog nedostatka potpore nisu uspjeli napraviti nikakve značajnije promjene. U knjizi se tako spominje priča vikara Bonhoeffera i biskupa Bella iz Chichestera koji su engleskoj vladi poslali poruku kako su spremni na zavjeru protiv Hitlera- no Britanci su „ostali nespremni razlikovati Nijemce i naciste".
No, zašto se u seriji Naše majke, naši očevi ne prikazuju Nijemci koji su aktivno sudjelovali ili barem pokušali biti dijelom otpora Hitleru, nego baš oni koji su krenuli u rat zadojeni socijalnom patologijom koja je iznjedrila nevjerojatne zločine? Članak tvrdi: zato što je to sve dio procesa revizionizma njemačke kolektivne svijesti!
Poznato je da imamo tendenciju poistovjećivati se s likovima u serijama i filmovima, proživljavati njihove osjećaje i vrlo često uzimati njihove postupke zdravo za gotovo. I sama sam- posebno u djetinjstvu i adolescenciji- bila dijelom toga. A u ovoj seriji ima stvarno mnogo toga s čime se čovjek može poistovijetiti. Prvo, moram reći da sam seriju gledala u čudu jer su glumci nevjerojatno lijepi- gotovo pa sam podlegla halo efektu. Lijepi ljudi, pravi arijevski primjerci koji čine grozne, zvjerske stvari, ali u isto vrijeme zamaraju se moralnim implikacijama istih. Gledatelj ima dojam da su to normalni ljudi stavljeni pred zid i ne mogu učiniti ništa kako bi promijenili tijek povijesti. Hitler se zapravo vrlo malo spominje i nema onog obožavanja prema njemu koje očekujemo od ljudi koji su za njega otišli u rat. Ukratko, veći dio nemoralnih postupaka likova svaljen je uistinu na okolnosti ili je dio njihovog karaktera (kao što Gretini upitni postupci izviru iz činjenice da je užasno tašta i za sebe misli da je zvijezda). Nema tu sadističkog uživanja u nasilju (logično, jer bi onda gledatelj bio prisiljen svrstati se među ćudorednike koji približavaju obrve na takvo ponašanje), barem ne među glavnim likovima. Gestapovci su okrutni i čine nepojmljive stvari, ali oni nisu tipični Nijemci toga vremena nego su stavljeni na suprotnu stranu palete likova- oni su kolektivni zlostavljači, a tipični Nijemci jednako su žrtve rata kao i svi ostali.

Prvi korak- humanizacija zločinca
Pokušaj humanizacije nacionalsocijalističke generacije logičan je- Njemačka već godinama živi s kolektivnom krivnjom i povjesničari su zaista dokazali da je velik dio Nijemaca izvršavao naredbe u strahu od diktature. Budući da je čitava generacija okaljana Drugim svjetskim ratom, logično je da će mediji pokušati rektificirati eventualnu nepravdu i da se ne mogu dovijeka posipati pepelom. Zato i tendenciozan naziv serije- ako je riječ o našim majkama i očevima, onda nipošto ne mogu biti zločinci, nego ljudi koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme i za to nitko nije kriv osim nekih udaljenih i rijetkih zlikovaca.
Ali u pozadini svega, kaže Renner, stoji još nešto.

Drugi korak- veličanje patriotizma
Njemačke novine Der Spiegel koriste prikazivanje serije kako bi oblikovali javno mnijenje u zacrtanom smjeru- pa tako na tri stranice predstavljaju obitelj Fausten s ocem koji je ubijao sovjetske vojnike (prema Burleighu, nacisti nisu iskoristili sovjetsku mržnju prema vlastitom režimu u svoju korist jer bi se to kosilo s njihovom ideologijom pa su ih zato ubijali), koji je u članku prikazan kao heroj. Ponovno imamo „oca“, ratnog junaka koji nije imao veze s pozadinskom pričom nego je na prvoj crti bojišnice prolijevao krv za domovinu, a iz rata je izašao moralno netaknut.

Treći korak- promjena smjera
U istom izdanju Del Spiegel objavljuje još jednu temu „Vječna trauma. Rat i Nijemci“, kojim otvoreno izlaze s nekom vrstom kampanje- u kojoj se preispituje vojni angažman Njemačke u svijetu:

Njemačka doživljava „pad u pacifizam“, morala bi konačno prebroditi svoj „neodlučan stav“ (kao u slučaju Libije i Malija), svoju „vojničku sumnju u sebe samu“ itd... Stavljeni u ovakav kontekst, Naše majke, naši očevi i popratna medijska kampanja- izgledaju kao važan prilog njemačkoj vojnoj politici: pomirit ćemo se s nacističkim zločincima, ostaviti (pretjerane) skrupule postrani i tako svladati „vječnu traumu“ koja nas priječi u vođenju ratova. Naše majke, naši očevi pokazuju, i tu je Frank Schirrmacher posve u pravu, „što javna televizija može“- kada se njemački „oblikovatelji javnog mnijenja“ udruže i svoje vodeće medije upregnu u službu zajedničke nacionalne stvari.

Povijest je sama po sebi nepouzdana. Povijest pišu pobjednici. Ovisi o izvorima, a izvori nestaju. Pa ako je povijest nepouzdana, koliko pouzdana onda može biti jedna serija? Iako se od serije ne traži nužno povijesna preciznost, ona doista jako utječe na oblikovanje javnog mnijenja. Samim time, ovdje je opet iz aviona vidljivo da je riječ o propagandi, o pokušaju prevladavanja traume, da, ali i o promjeni smjera njemačke vojne politike. Ovo je tek početak procesa. Bit će zanimljivo vidjeti što će biti dalje.

Ravna gora

U članku Ravna gora kao patriotska Arkadija riječ je o sličnom medijskom postupku: serija Ravna gora redatelja Radoša Bajića iskaz je revizionizma povijesti u srbijanskim medijima. Milovan Pisarri tvrdi kako je revizionizam samo pokušaj političke afirmacije poželjnih stavova, pokušaj rehabilitacije narodnog kolektivnog pamćenja i „ideološko i patološko uništavanje onoga protiv čega se sam revizionizam bori“. Sve je počelo, kaže Pisarri, nakon pada Miloševića i ubojstva Zorana Đinđića. Najprije je donesen zakon o izjednačavanju prava četnika i partizana, zatim je država organizirala proslavu na Ravnoj gori, a zatim je formirana državna komisija za utvrđivanje okolnosti pogubljenja Draže Mihailovića. Nakon toga došlo je do rehabilitacije Draže Mihailovića u udžbenicima za osnovnu i srednju školu i na koncu, masovne izgradnje spomenika Draži Mihailoviću i četničkim vojvodama. Serija Ravna gora samo je dodatni korak u „edukaciji gledalaca, onih koji se ne edukuju u školama, gde su udžbenici puni istih poruka i nisu dostupni političkoj klasi odnosno zakonodavnom sistemu, koji je četništvo pretvorio od kolaboracionizma u antifašizam“. Cilj RTS-a pri snimanju ove serije bio je, prema njima, ispravljanje nepravde načinjene patriotskim dijelovima naroda koji su desetljećima bili negativno ideološki označeni. Pozadinski cilj bio je, naravno, promoviranje pravih srbijanskih vrijednosti i veličanje srpstva:

Međutim, ne treba da promoviše četnike, jer su oni već odavno prošli čistilište političkog delovanja, ili da nauči narod o tome ko su četnici, jer se već dosta godina samo o njima govori, nego da potvrdi pravednost izbora svih onih koji su se nekad zalagali i koji se danas zalažu za čisto nacionalno opredeljenje i za moralnu dužnost da u duhu tradicije, vere, patrijarhata, militarizma, rasizma, homofobije, žive svoju svakodnevicu.

U čemu je stvar? Revizionizam ovdje postiže potvrđivanje srbijanskog nacionalnog identiteta za kojim ona traga još od raspada Jugoslavije- riječ je o želji za širenjem patriotizma u novom kapitalističkom društvu: Kao što smo već navikli da čujemo u celom regionu, većinsko stanovništvo ima nepisano pravo da manjine smatra stranim telom, a njihove pripadnike stanovnicima druge ili treće kategorije, u nekim slučajevima stvorenjima na rubu pripadnosti ljudskoj rasi. Pitanje nacionalnog jedinstva, odnosno nacionalnog konsenzusa je, nažalost, prizma kroz koju se tumači prošlost i sadašnjost.
Zvuči poznato? Iako je situacija bitno drukčija jer kod nas ljevica koja je na vlasti nije aktivna u promoviranju takvih ideja, i dalje se može povući paralela između srbijanske težnje za homogenizacijom stanovništva i hrvatskom ksenofobijom. Slučaj ćirilice, navodnih plaćenih pola milijuna kuna Marku Perkoviću kako ne bi pjevao u predizbornoj kampanji, Šimunić, karijera Miroslava Škore i peticije protiv homoseksualnih prava također su težnja da se u duhu tradicije, patrijarhata, rasizma i homofobije živi hrvatska svakodnevica. No, vratimo se mi zasad na Srbiju.
U seriji Ravna gora Draža Mahailović prikazan je kao drag čovjek koji ima svojih nesigurnost, velik domoljub i častan vojnik. Pored njega nijednom muslimanu ne bi dlaka s glave falila, nikad ne bi dozvolio da živ padne Nemcima u ruke, nikad ne bi odustao od ideje da organizuje borbu protiv okupatora. Ovakva mitizacija povijesnih osoba kroz medije tematizirana je i u trećem članku, Celebrity revizionizam. Tu se spominje mitizacija Tita kroz različite teorije zavjere, TV produkcijske simplifikacije i kioskizacije koja je svoj put našla i u škole.
No, koji je smisao mitizacije? Dubravka Ugrešić u svojoj zloglasnoj knjizi eseja Kultura laži govori o teroru memorije: Teror sjećanja popraćen je paralelnim procesom: terorom zaborava (...). Teror sjećanja je strategija uspostave kontinuiteta nacionalnog identiteta, dok je teror zaborava strategija koja zatire „jugoslavenski“ identitet i mogućnost njegove obnove (...). Teror sjećanja, kao metoda sjećanja nacionalnog identiteta, ne bježi od nacionalne megalomanije, pripisivanja herojskih značajki, mitizacije, apsurda i samim time laži (...). Teror sjećanja je također, naravno, ratna strategija koja pomaže postaviti granice i ustvrditi razlike (…)
Jasno je vidljivo- mitizacija ovdje izvorište ima u pokušaju uspostavljanja nacionalnog identiteta. Budući da države bivše Jugoslavije više ne mogu svoj identitet tražiti u bivšoj državi, one moraju ići korak dalje u prošlost kako bi ga našle. Zato se u Srbiji glorificira Draža Mihailović, u Hrvatskoj se održavaju gotovo ritualni koncerti Marka Perkovića na kojima se izvlače mačevi i brazdi se u fantastiku, a pjesmom Kletva kralja Dmitra Zvonimira to se sve lijepo povezuje u cjelinu- zato se Hrvatska fiksira na davnu povijest (jer joj je novija u magli). Igor Gajin u svom članku The Ir(rational) in the Locomotion of Filmography, Theatre, Music Scene and Pop Culture as the Creation of the “New Croatian Cultural Memory” spominje dizajniranje hrvatskog grba, kompiliranje povijesnih simbola kako bi se nabrzinu napravio novi koji će biti urezan u hrvatsku kulturnu memoriju kao povijesni hrvatski grb (dok je zapravo rezultat dizajna Miroslava Šuteja)- postupak kojim se savršeno ocrtava zbunjenost i pokušaj instant stvaranja hrvatske kulturne memorije. Takav je postupak također revizionizam u vidu prodavanja muda pod bubrege- kompilacija i dizajn prodaju se pod autentični povijesni grb baš kao što bend One Direction dobiva ime glasanjem na web stranici Američkog Idola.



Pred koji tjedan sjetila sam se one eksperimentalne neuroze u pasa. Pavlov je u svojim eksperimentima sa psima učinio sljedeće: dao bi psu da nauči razliku između elipse i kruga. Kad bi se pred psom pojavio krug, dobio bi hranu, a kada bi se pred njim pojavila elipsa, tada ne bi dobio hranu. Svakodnevno je Pavlov smanjivao razliku između elipse i kruga i činio da izgledaju što sličnije. Kada je došlo do toga da pas vidi ne može vidjeti razliku između kruga i elipse, prestao je jesti i počeo lajati i urinirati bez prestanka.
Čini mi se kako istu stvar izaziva i ovako medijski popraćena revizija povijesti. Cilj joj je „resetiranje“ memorije jednog naroda, kako bi taj narod promijenio uvjerenja, vrijednosti i postupke u skladu s ciljevima revizionista. No ono što se zapravo postiže eksperimentalna je neuroza.