Je li vam se ikada dogodilo da vam je na naočalama baš zapela neka mrlja koja vam je smetala, ili vam se neki komadić prašine zalijepio za trepavice? Osjećaj sličan tomu imam posljednjih nekoliko dana. Slučaj Boras ispunjava me potpunom zbunjenošću, a ne želi mi nestati iz vidokruga. Koje god glasilo da otvorim, taj nesretni Boras o kojem, iskreno, ne znam ništa, iskače sa svake stranice.
Sada ću zato pokušati složiti sve informacije kojima sam bombardirana i doći do nekog zaključka, da mogu napokon taj slučaj Boras pustiti na miru.
Dakle, 15. 4. na Indexu izlazi članak naslova Damir Boras novi je rektor Sveučilišta u Zagrebu: „Želim da Sveučilište postane mjesto temeljnih biblijskih vrijednosti“, u kojem se izlažu prosječnom čitatelju dosadne stvari (s koliko je glasova Boras pobijedio, kako je on 83. po redu čelna osoba itd. itd.), a zatim se ubacuje njegova izjava koja će kasnije izazvati otvaranje grotla pakla:
Istaknuo je da će, sukladno tome (izjavi da bez svijesti o vlastitom identitetu i kulturi nema ni vrhunske znanosti, a bez vrhunske filozofije nema ni vrhunske fizike), kao rektor promicati one temeljne vrijednosti koje su potrebne da bi Hrvatska izašla iz krize. Objasnio je kako je riječ o "osnovnim biblijskim vrijednostima koje su nam svima zajedničke i koje stoje u temelju Europe, iako ne i u europskome Ustavu".
Te biblijske vrijednosti o kojima je Boras pričao izazvale su bezbroj priglupih novinskih članaka koji se osvrću na spomenutu rečenicu. Ono što me maksimalno naživciralo u priči bio je nedostatak ukusa kojim se čitavoj stvari pristupilo. Umjesto odgovora koji bi prikazao ateiste, agnostike i sve one koji su se našli na suprotnoj strani ove izjave kao inteligentne, tolerantne i iznad svega građane vrijedne poštovanja, JOŠ JEDNOM svjedočimo udarcima ispod pojasa temeljenim na ideološkim razlikama. Iskreno, odavna me prestala čuditi nerazumnost ljudi zadojenih bilo kojom ideologijom- zato me ne razočarava kada čujem da je neki svećenik rekao da silovana žena ne može ostati trudna. Naživciram se, da, ali ne iznenadim se. Znam da je svaki sustav temeljen na represiji osuđen na devijacije neviđenih razmjera. No, ono što se dogodilo baš me neugodno iznenadilo- duga je strana posegnula za navlaš istim diskursom.
I tako Boras zbog biblijskih vrijednosti završi u novinama, većinom popljuvan i ismijan. Index 17. 4. objavljuje pismo Pokreta za sekularnu Hrvatsku. pod naslovom Rektore Boras, pretpostavka da su ireligiozni ljudi u suštini amoralni duboko je uvredljiva, a dan ranije, 16. 4., na istom portalu objavljeno je i pismo Pavla Močilca upućeno Borasu pod naslovom Koje biblijske vrijednosti želite na sveučilištu? Genocid, kamenovanje, ropstvo?, pismo koje odiše cinizmom, mada odaje da je autor debelo istražio Bibliju, navodeći hrpetinu citata koje Bibliju prikazuju u užasnom svjetlu, u najmanju ruku kao priručnik za mučenje i fašizam. Zabavno štivo, ali svatko će se složiti, vrhunski bezobraznog tona.
Zatim u jučerašnjem Jutarnjem izlaze dva članka koja se osvrću na slučaj Boras. Prvi prenosi reakciju crkvenog celebritija don Damira Stojića, studentskog kapelana iz čijih je usta izašla gorespomenuta izjava o silovanim ženama. Mislim da je sada već sigurno reći da imamo novog Anđelka Kaćunka, koji privlači ljude svojim zdravoseljaškim diskursom i logikom, ali koji nepovratnu štetu izaziva fiksacijom na seks (čak u jednom trenu i izjavljuje kako je za njega seks najvažnije pitanje) i regrutiranjem studenata.
O njegovoj neinformiranosti dovoljno govori činjenica da je u svom pismu stao u Borasovu obranu, vjerojatno ne znajući da je ovaj (kako drugi članak u Jutarnjem prenosi) predsjednik Sinodalnog vijeća Starokatoličke crkve koja se uvelike razlikuje od Katoličke. Budući da ne znam ništa o Starokatoličkoj crkvi, prenosim neke razlike koje sam pročitala u Jutarnjem i nipošto ne tvrdim da sam te informacije provjerila. A razlike koje se navode su: starokatolici ne osuđuju nikoga pa ni homoseksualce, ne priznaju nepogrešivost pape, ne prakticiraju ekskomunikaciju jer ona nije u duhu Evanđelja, ne postoje hostije nego se stvarno jede kruh i pije vino, a mrtvi se kremiraju. Možda je članak malo tendenciozan s ovim navođenjem razlika, jer čini mi se da bih puno radije bila članom Starokatoličke nego Katoličke crkve. Sviđa mi se sva ta liberalnost i neosvetoljubivost. Treći članak nisam spomenula jer je ekipa Jutarnjeg, naravno, otišla u Borasov rodni kraj pogledati njegovu rodnu kuću i ispitati susjede o tome kakav je Boras bio kao dijete (klasika).
Dan ranije, dakle, opet 17. 4., Novi list objavljuje Borasovo pojašnjenje onoga što je mislio reći: To su opće vrijednosti morala, etike, izvrsnosti, rada, poštovanja drugoga i ljubavi prema bližnjem koja se jednako iskazuje i u građanskoj hrabrosti. To su vrijednosti koje ne dijelimo samo mi kršćani, katolici, nego i agnostici. To su kršćanske vrijednosti, no i općeljudske. Zato sam ih nazvao biblijskim, iako shvaćam da ima nekih koji to mogu filozofski dublje promišljati – objasnio je Boras. Manje je relevantna ta izjava od navoda u članku: Novi je rektor Zagrebačkog sveučilišta član Hrvatske starokatoličke crkve, odnosno Hrvatskog viteškog reda templara koji se zalaže „za istinsko zbližavanje svih kršćana i kršćanskih Crkava“. E, o templarima već nešto i znam i znam da je riječ o vrlo zastarjeloj tradiciji, da templari imaju svoje posjede diljem Hrvatske i da se nazivaju vitezovima. Pretpostavljam da njihovi rituali ne uključuju žrtvovanje djevica niti životinja, jer bi se o tome već nešto i znalo, tako da sve što o tome zasad mogu reći je da je riječ o nečem sličnom LARPanju, nečemu čime se osobno sporadično bavim već godinama.
LARP je Live Action Role Playing i u svom najčistijem obliku riječ je o hrpi ljudi uskaču u uloge različitih ljudi (najčešće iz fantasy settinga) i igraju se- vitezova i Okruglog stola, rata između dvaju engleskih država, Igre Prijestolja, čega god hoćete. Iako nisam nikad sudjelovala u čistom obliku LARP-a, nego se moje malo iskustvo većinom svodi na igru Dungeons and Dragons, ne mogu reći da mi je LARP stran i mrzak. LARP najčešće uključuje autentične kostime iz nekog razdoblja i potpuno prepuštanje ulozi u kojoj se osoba našla. No, u svakom trenutku jasno je da je riječ o igri. Boras, naravno, svoju ulogu shvaća puno ozbiljnije od toga, ona je za njega relikvija nekog doba i nekih njegovih životnih uvjerenja, očigledno. Sada se prirodno postavlja sljedeće pitanje: je li osoba koja je na tako visokoj poziciji kao što je to Boras kompromitirala sebe i svoju sposobnost obavljanja dužnosti time što sudjeluje u nečemu što se prosječnom promatraču čini blesavim, infantilnim, a možda čak i ludim?

Ostavimo nakratko to pitanje neodgovorenim i vratimo se na Jutarnji list i nečin na koji je popratio Borasovu izjavu. Možda ste primijetili da često spominjem Ninu Raspudića- doduše, ni približno toliko često koliko mislim na njega. Nikad nisam bila ambivalentnija prema nekom čovjeku- on je lik koji me nekad toliko naživcira da mislim da ga više nikad neću čitati, a nekad si mislim, „Vidi ti maloga, bit će još nešto do njega do pedesete“. Naravno da je njegova kolumna, s naslovom Nečastivi u rektoratu ili strahote biblijskih vrijednosti, bila super tendenciozna obrana Borasa i katoličkog načina života. Čim sam vidjela naslov, prevrnula sam očima, ali i na perverzan način proždrla kolumnu- nekoliko puta. Spomenut ću ovdje radi ilustracije ovog mog prevrta očima kako je Raspudić, iako je oštro osudio govnarski napad na Tomića, ipak nekako zlurado pisao o tome i opisao Tomića ovako: žrtva istresanja kante, stravičnog zločina zbog kojeg je pokrenuta istraga i angažirane policijske snage razmjerne istrazi o ubojstvu Kennedyja. Isto tako, bilo mu je malo blesavo govoriti o tome kako treba Sveti Rok prozvati Sekularnim Rokom ili zagrebački kvart Svetice preimenovati u Sekularice, sve se sprdajući s tim kako svi prave dramu oko tog obruča koji je Crkva stisnula oko države.
Ne mogu, svejedno, reći da je bio totalno glup u toj svojoj analizi. Nešto je stvarno inteligentno primjetio: Iako se 93% stanovništva Hrvatske na zadnjem popisu izjasnilo vjernicima, i predsjednika i premijera Hrvati su izabrali iz redova preostalih. Toliko o isključivosti i netoleranciji onih koji drže do Knjige i njenih vrijednosti. Kako naivno, tako naivno, pjeva Andrea Šušnjara Šuškica, nova klonica u sastavu Magazin. Tako i Nino Raspudić ovdje ispada naivan kao novorođenče s tim svojim izjavama da su Hrvati 93% katolici. Naravno da nisu (da jesu, ne bi bili skloni glasati za nekoga s kim se ne mogu ideološki poistovijetiti, ali to je već izjava za puno dulje obrazlaganje...kasnije).
Nemam nikakvih dokaza za to niti raspolažem konkretnim statistikama, ali izjašnjavati se kao katolik jednostavno ide ruku pod ruku s desnim načinom razmišljanja, a Hrvati razmišljaju desno da ne mogu desnije (što ne znači da su stvarno katolici, što mi je Pero lijepo objasnio komentarom o ilijama čvorovićima dva posta ispod, ako se ikome bude čitalo). To se ogleda u običnim, svakodnevnim stvarima.

*digresija*

Razgovaraju muž i žena, oboje profesori hrvatskog jezika. Kaže žena mužu: „Marijin muž dva puta tjedno pravi ručak, zašto ne bi i ti danas kuhao?“
Muž odgovara: „Marijin muž je u mirovini. I ja ću kad odem u mirovinu.“
Žena će na to: „Dobro, i ja ću kad odem u mirovinu.“

*digresija 2*

Momak prilazi djevojci u kafiću i razvija se razgovor. U jednom trenutku kaže joj: „Vodim malonogometni klub s kumom. A ovaj sam zlatni lančić dobio za krizmu. Ne bih nikad mogao živjeti izvan Osijeka, tj. izvan Juga 2. Tu mi je ekipa, tu mi je sve. Ne mogu zamislit'.“ Potom momak pljune na pod kafića.

*digresija 3*

Moj djed otvoreno priznaje da naređuje baki za koga će glasati. Kada je kandidatkinja za predsjednicu bila Jadranka Kosor, nije se mogao natjerati da glasa za voljeni HDZ jer je ona žena.
Kada je pokrenuta inicijativa U ime heteroseksualnih obitelji, rekla sam djedu kako to nipošto nije volonterski rad, to skupljanje potpisa, da tu ima puno „otpisanih troškova“. On mi je na to odgovorio: „Ja bih njima PLATIO 100 kuna, Tea, samo da mogu potpisati tu peticiju.“

*kraj digresije*

Dakle, u državi koja razmišlja desno, pomalo je neobično kako je glasno Boras napadnut zbog svoje prilično desne izjave.
Prije nekoliko mjeseci, u jeku referenduma o obitelji, pisala sam o borbi dviju društvenih struja i rekla sam kako je referendum zapravo paravan za ideološko prepucavanje dvaju dijametralno suprotnih svjetonazora. No, ono što je dosad činilo onu osnovnu razliku između desnih i lijevih bilo je upravo ovo: koristili su se različitim vrstama oružja. Zato su lijevi uvijek bili malo tiši, nisu bili mainstream, nisu se neprestano provlačili kroz medije i usta, a desni su bili oni koju su nadglasavali, zaglušivali i time izazivali ponekad i kontraefekt od željenog. Sada mi se čini kako obje strane pribjegavaju istim vrstama oružja. Više ne postoji argumentirana rasprava lišena bijesa (koji nikad, ali nikad nije konstruktivan). Sada je preostao samo cinizam kojim smo okruženi: Mirela Holy i premijer, ministar Jovanović i Boras, premijer i svaka osoba u RH, Crkva, različite inicijative i interesi. Ne znam više gdje bih se svrstala.

Vratimo se sad pitanju koje sam postavila tamo negdje na sredini teksta: je li se Boras kompromitirao kao rektor time što je templar?
Pitanje se može i drugačije postaviti. Jesam li se ja kompromitirala kao profesor jer uživam u LARPu? Odgovor je- ne, dok se ne dokaže suprotno. Jednako blesavo je pitati može li lezbijka biti ginekolog. Ja ne znam kakav je Boras rektor niti kakav mu je program, to mi je tek saznati.
Možemo se, naravno, priupitati je li se on VEĆ kompromitirao, u prvih 5 minuta vodstva- svojom glupom i nespretnom izjavom? Apsolutno. Jednako se tako kompromitirao i Mihael Peklar, kandidat ORAHa za europski parlament svojim napamet naučenim nastupom u trećem Dnevniku. No, mene to nije učvrstilo u ideji da je on nesposobno i neinteligentno stvorenje. Ponukalo me da ga držim na oku ubuduće.

Na kraju krajeva, malo tolerancije nije nikome škodilo.