Išla sam prema tramvajskoj stanici u podne i sunce je bilo užarena bijela kugla i lijepilo mi se za kožu. Jedna kap znoja klizila mi je preko nadlaktice. Miris spaljene gume penetrirao mi je u mozak kroz nosnice kao žaračem, karoserija automobila caklila se, a ja sam željela plakati i vratiti se kući. Nisam se vratila jer kod kuće me čekala mama, a mamu nisam mogla podnijeti jer sam mislila da je glupa. Glupa zbog toga što mora promijeniti boju zidova svakog ljeta i što se ne može smijati prostim vicevima, glupa što voli čitati klasike i što misli da je Amerika izvor svega zla, a „amerikanizirano“ izgovara s izrazom gađenja na licu.
Ne, ovo nije priča o mami.
U tramvaju je jedna misao bila sveprisutna i boljela me, ali bila je potpuno lišena dubine. To su bile moje noge. Moje su noge moja tragična krivnja. Nikad nisu bile posebno lijepe, gležnjevi su mi oduvijek široki, debele su, dlake su na njima nepodnošljive, kao crni rojevi tisuća pčela, dlake koje rastu u kožu i bole i peku i razdražuju, čak i ako si najstrpljivija. Da, razmišljala sam o svojim nogama, ali nisam sanjarila o nogama Heidi Klum. Samo sam očajavala zbog svojih. Na dijetama sam od dvanaeste godine, ali svaka tri dana slamam se i stavljam tartar umak na paštetu i majonezu i svečano odlučujem da ću od ponedjeljka strogo sama sa sobom.
Jedne sam večeri čula mamu kako se spušta niz stepenice dok sam uživala u ponoćnom zalogaju. U panici, bacila sam sendvič iza štednjaka i pravila se da sam sišla popiti tabletu za glavobolju. Sutradan sam jedva izvukla sendvič.
Ne, ovo nije priča ni o mami, ni o dijeti.
Ipak, mama je ta koja mi je rekla kako je kosa ukras žene. Kako je stil pola ljepote. Kako su torbice s kratkim ručkama namijenjene glupim ženama koje u njima nose pse. Htjela je da budem lijepa jer je znala kako je to važno. Ja sam to saznala tek kao maturantica, kad nam je u razred došla Maja koja je bila toliko lijepa da si jedva mogao gledati u nju. Maja je imala moć koja joj je dana rođenjem i nije morala zarađivati obožavanje. Ali, u isto vrijeme dok mi je govorila neka nosim visoke pete kako bih izdužila noge, mama mi je uvredljivo govorila da sam „ženskasta“, kao dečko koji previše mlatara rukama dok priča. Namjerno je rekla „ženskasta“, a ne ženstvena, jer znala je da „ženskasta“ znači histerična, priglupa, nesposobna, sponzoruša i ponajprije- obična. Jer obična je žena- ženskasta!
Ima tu još nešto.
Luka i Luka. Nisam nikad izlazila s Lukom. Nakon nekog vremena, Luka je postao epitom savršenog muškarca. Prvi je Luka bio neuroznanstvenik, napravio je nekakvu karijeru do dvadesete godine već, zatim nastavio u skroz drugom smjeru, sa svim ekstravagantnim putovanjima i koncertima o kakvima ja nisam mogla ni sanjati. Bio je neurotičan, ali briljantan. Doseg mog postojanja bio bi, naravno, osvojiti ga. Nije me fermao.
Drugi Luka bio je još izvrsniji primjerak lukosti. Suočena s njegovom lukošću, poželjela sam biti boljom. Luka je bio filmaš vegetarijanac. Osnivač vlastite filmske udruge, upisao je doktorat, putovao baš kao i prvi Luka, volontirao, čitao Kierkegaarda, pobogu, išao je čak i pomagati djeci u Africi! Uza sve to, svirao je i gitaru.
Željela sam, želim, biti on.
Nikad neću?
Ništa što učinim ili kažem neće mnogo utjecati na to kako me svijet vidi. Po čitave dane gledam bombastične naslove „Našminkaj se kao Jessica Simpson“ i „50 ljetnih frizura za poludugu kosu“...i isprobavam ih. Stavljam puder na svoje nesretne noge i oblačim minice i visoke pete i beskrajno uporno lakiram nokte. Na modnim portalima čitam inspirativne citate slavnih osoba poput onog Elsie de Wolfe: "Možda nikada neću predstavljati nešto zbog čega muškarci gube razum, ali nikada više ne moram biti ružna. Ako ste zdravi i u dobroj formi te lijepo odjeveni, možete biti privlačni!"
Drugi me poštuju kad sam lijepa. Nemam predanost ni ambiciju potrebnu za doktorat, loše sviram gitaru (a i onda panično razmišljam o tome kako izgledam dok sviram), imam loš smisao za humor i čitam samo suvremene pisce i ljubiće. Ali lijepa mogu biti uz savjete. Svatko može, kažu.
Nikad?
Pratim feminističke blogove. Sve ih je više, feministica. Riječ više nema negativnu konotaciju kao prije. Ne toliko. Mnogo ih je ljutih: sposobnih programerki, snažnih političarki, spisateljica, ilustratorica. Ljute su zbog seksualizacije. Ljute su zbog industrije šminke. Ljute su zbog dvostrukog standarda. One se šminkaju zbog sebe.
Prije sam religiozno gledala sve Disneyeve crtiće pa sam odrasla na pasiviziranom ženskom liku. Zato sam dopustila dečku da baci lončić za cvijeće u mom smjeru, odvede svoju bivšu djevojku na putovanje, spava sa mnom kada to ne želim.
“Princeza i žabac“ prikazuje skroz drugu priču: sada je odjednom radišna djevojka ta koja uzima život u svoje ruke i spašava princa učeći ga o moralu i radnoj etici. Pitam se kakve će to posljedice imati na ove nove, sve glasnije generacije? Nije li feminizam i onaj obrazac ponašanja jedne barunice Castelli koja, doduše, ne moralno, uzima svoj život u svoje ruke?
Vratila sam se mami nakon bolnog izlaska iz kuće, da. Ona je bila u kupnji. Kupila je stolnjak od indijskog pamuka i mirisne vrećice za ormare. Nije prestajala pričati o njima, o tome kako dizajn nije baš nešto, ali zato kvaliteta, kvaliteta za tako malu cijenu! Nije ona prodala dušu konzumerizmu, o ne. Nevino je uživala u stolnjaku. Nije čak ni glupa, ništa više od mene. Zbunjena sam. Ne želim pisati chick lit, ne želim se baviti frivolnim temama. Želim biti moćna i želim da moj život bude bitan, ali u isto vrijeme, ne želim se pretenciozno postavljati u pozicije s kojih ću ja, urednica časopisa, književna kritičarka, glumica, docentica, pametna žena, gledati na puk.
Ne, lažem. Ja želim to obožavanje, nisam li baš zato toliko uložila u izgled?

U metodici postoje dvije vrste motivacije za učenjem. Jedna je želja za uspjehom, a druga strah od neuspjeha. Učenici koji uče iz ambicije u pravilu postižu bolje rezultate od onih koji se boje neuspjeha. Rekla bih da sam ja osoba koja se šminka iz straha od neuspjeha. Ne, ne želim ja obožavanje. Ja želim moći reći da nisam podbacila kao žena.
Kvragu, ne želim biti taj monstrum- žena, ta tvorevina koja se prikazuje idealnom, koja zna zamijesiti kruh, govori sto jezika, spremna se večeras spakirati i otići živjeti u Švedsku, ali odana je prijateljica i dobra majka, prekrasna je, prati nogomet, voli sve i sve zna! Kvragu, ne želim se praviti da nisam puna želje za ljubavlju u stilu Bridget Jones, ne želim se praviti da nisam čitala i uživala u Bridget Jones! Ne želim biti robom svojih nogu.
Ovo je priča o tome kako sam, mjesec dana kasnije, dobila priliku pokloniti znatnu količinu novca ljudima koji su taj novac trebali. Ovo je priča kako sam umjesto toga otišla na lasersku depilaciju nogu.