Pregled posta

Revizionizam u medijima

Naše majke, naši očevi

Prošlo hrvatsko izdanje (broj 15) Le monde diplomatique tematizira revizionizam u kulturi kroz četiri članka: Njemačka obiteljska terapija Jensa Rennera, Ravna gora kao patriotska Arkadija Milovana Pissarija, Celebrity revizionizam Marija Kikaša i Sinergija komodifikacije i revizionizma Ivane Hanaček (iako se neću svima baviti).
Pa hajd'mo ispočetka. Revizionizam je ponovna interpretacija i procjena nekih uvriježenih istina, povijesnih, znanstvenih, vrijednosnih, kako god hoćete. To je prilično normalna stvar jer se u svjetlu novih spoznaja, rasta i razvoja ljudske vrste neprekidno odvija revizija dotadašnjih uvriježenih stavova i istina.
No, velika je razlika između revizionizma povijesti i revizije vlastita mišljenja o velikim torbama, što postaje jasno već u prvim redcima teksta Njemačka obiteljska terapija. Jens Renner analizira medijsku pozornost koju je izazvala njemačka serija (nedavno prikazivana i na HRT-u) Naše majke, naši očevi. Serija se bavi životima petoro prijatelja u Njemačkoj, godine 1941. Likovi: braća Wilhelm i Friedhelm (roditelji su očito baš htjeli da im se oba djeteta zovu na –helm), od kojih je jedan nježna dušica, a drugi hrabri ratnik; pjevačica i ljepotica Greta koja je u ljubavnoj vezi s Viktorom (Židovom, ali nema veze, jer on im je svima prijatelj) i Charlotte, koja je nekako najzaljubljenija u Reich. Troje od ovih petero odlazi u rat, Wilhelm i Friedhelm kao vojnici, a Charlotte kao medicinska sestra. Kad je pitaju što će biti poslije Reicha, Charlotte kaže „Ništa. Ne postoji ništa poslije Reicha. Reich je vječan.“



Očigledno se barem četvero ovih mladih simpatičnih ljudi potpuno izoliralo od vanjskog svijeta. Zar nisu ništa shvatili kad je počeo progon Židova, koji pogađa i njihova prijatelja Viktora i njegove roditelje? Zar ni rat koji je započeo 1. rujna 1939. nije imao nikakvih učinaka na njihove „snove o životu i njihovim obećanjima“? Očigledno nije. Da je čak četvero od ovih petero mladih ljudi sve samo ne karakteristično za generaciju rođenu oko 1920. ipak nije nikakva „greška“, već namjera: da ih je, kao i većinu te generacije, oblikovala nacionalsocijalistička država i njezina ideologija, većina gledatelja s njima se unaprijed ne bi mogla identificirati. Identifikacija je nužna kako bi Nijemci rođeni nakon njih shvatili sljedeće- „okolnosti“ čine normalne ljude zločincima: Wilhelm ustrijeli političkog komesara Crvene armije i naloži da se civili utjeraju u minsko polje, Friedhelm također ubija žene i djecu, Charlotte denuncira Židovku. Greta pristaje na seks s gestapovcem, najprije kako bi Viktoru pomogla da pobjegne u inozemstvo, a potom uglavnom da potpomogne svoju pjevačku karijeru. (Renner)

Tako Renner objašnjava postupke likova u seriji, koji s vremenom gube iluzije o Reichu i suočeni sa stvarnim životom i stanjem na bojišnici u velikoj mjeri napuštaju svoje dotadašnje stavove i usmjeravaju se na preživljavanje. Dodati treba možda i ovo: likovi prikazani u seriji vrlo su mladi- prije rata proživljavaju svoje prve ljubavi i vole plesati i zabavljati se. Oni su time podložniji ideološkoj manipulaciji, a da to ne djeluje neuvjerljivo (već zaista kao gledatelj pomisliš kako jadni oni, ne znaju što je rat, a u njega bačeni, nisu sposobni kritički misliti jer su odgojeni u određenom sustavu). U svakom slučaju, prikazani likovi zaista su uvjerljive žrtve jednog sustava i indoktrinacije.
Nacizam je užasno kompleksan pojam, koji ja kao laik ne mogu objasniti. Što bi to natjeralo ljudsku vrstu da toliko ogroman broj ljudi drži oči zatvorenima pred potpuno nepojmljivim ponašanjem kao što je tjeranje staraca da čiste ulice četkicama za zube? Objašnjenje zasigurno barem djelomično leži u odgoju tako da se ne preispituju aksiomi Reicha. Povjesničar Michael Burleigh u knjizi Treći Reich- Nova povijest kaže:

Ova knjiga govori o onome što se dogodilo kada su dijelovi njemačkih elita i masa običnih ljudi odlučili odustati od svojih vlastitih kritičkih sposobnosti i odabrati politiku utemeljenu na vjeri, nadi, mržnji i sentimentalnom kolektivnom vrednovanju svoje rase i nacije. To je tipična priča dvadesetog stoljeća.

Obično će svaki učitelj povijesti djeci reći kako je nacizam u Njemačkoj uspio procvasti zbog njemačke vojne tradicije, njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu i svjetske krize. No, Burleigh napominje kako je nacizam izvršio napad najprije na Nijemce (dokinuvši im slobodno glasanje najprije tako što su imali većinom referendume, a zatim uvođenjem potpune diktature). Nijemci su prema Burleighu pokazivali itekakav otpor prema Hitlerovoj vladavini, no zbog nedostatka potpore nisu uspjeli napraviti nikakve značajnije promjene. U knjizi se tako spominje priča vikara Bonhoeffera i biskupa Bella iz Chichestera koji su engleskoj vladi poslali poruku kako su spremni na zavjeru protiv Hitlera- no Britanci su „ostali nespremni razlikovati Nijemce i naciste".
No, zašto se u seriji Naše majke, naši očevi ne prikazuju Nijemci koji su aktivno sudjelovali ili barem pokušali biti dijelom otpora Hitleru, nego baš oni koji su krenuli u rat zadojeni socijalnom patologijom koja je iznjedrila nevjerojatne zločine? Članak tvrdi: zato što je to sve dio procesa revizionizma njemačke kolektivne svijesti!
Poznato je da imamo tendenciju poistovjećivati se s likovima u serijama i filmovima, proživljavati njihove osjećaje i vrlo često uzimati njihove postupke zdravo za gotovo. I sama sam- posebno u djetinjstvu i adolescenciji- bila dijelom toga. A u ovoj seriji ima stvarno mnogo toga s čime se čovjek može poistovijetiti. Prvo, moram reći da sam seriju gledala u čudu jer su glumci nevjerojatno lijepi- gotovo pa sam podlegla halo efektu. Lijepi ljudi, pravi arijevski primjerci koji čine grozne, zvjerske stvari, ali u isto vrijeme zamaraju se moralnim implikacijama istih. Gledatelj ima dojam da su to normalni ljudi stavljeni pred zid i ne mogu učiniti ništa kako bi promijenili tijek povijesti. Hitler se zapravo vrlo malo spominje i nema onog obožavanja prema njemu koje očekujemo od ljudi koji su za njega otišli u rat. Ukratko, veći dio nemoralnih postupaka likova svaljen je uistinu na okolnosti ili je dio njihovog karaktera (kao što Gretini upitni postupci izviru iz činjenice da je užasno tašta i za sebe misli da je zvijezda). Nema tu sadističkog uživanja u nasilju (logično, jer bi onda gledatelj bio prisiljen svrstati se među ćudorednike koji približavaju obrve na takvo ponašanje), barem ne među glavnim likovima. Gestapovci su okrutni i čine nepojmljive stvari, ali oni nisu tipični Nijemci toga vremena nego su stavljeni na suprotnu stranu palete likova- oni su kolektivni zlostavljači, a tipični Nijemci jednako su žrtve rata kao i svi ostali.

Prvi korak- humanizacija zločinca
Pokušaj humanizacije nacionalsocijalističke generacije logičan je- Njemačka već godinama živi s kolektivnom krivnjom i povjesničari su zaista dokazali da je velik dio Nijemaca izvršavao naredbe u strahu od diktature. Budući da je čitava generacija okaljana Drugim svjetskim ratom, logično je da će mediji pokušati rektificirati eventualnu nepravdu i da se ne mogu dovijeka posipati pepelom. Zato i tendenciozan naziv serije- ako je riječ o našim majkama i očevima, onda nipošto ne mogu biti zločinci, nego ljudi koji su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme i za to nitko nije kriv osim nekih udaljenih i rijetkih zlikovaca.
Ali u pozadini svega, kaže Renner, stoji još nešto.

Drugi korak- veličanje patriotizma
Njemačke novine Der Spiegel koriste prikazivanje serije kako bi oblikovali javno mnijenje u zacrtanom smjeru- pa tako na tri stranice predstavljaju obitelj Fausten s ocem koji je ubijao sovjetske vojnike (prema Burleighu, nacisti nisu iskoristili sovjetsku mržnju prema vlastitom režimu u svoju korist jer bi se to kosilo s njihovom ideologijom pa su ih zato ubijali), koji je u članku prikazan kao heroj. Ponovno imamo „oca“, ratnog junaka koji nije imao veze s pozadinskom pričom nego je na prvoj crti bojišnice prolijevao krv za domovinu, a iz rata je izašao moralno netaknut.

Treći korak- promjena smjera
U istom izdanju Del Spiegel objavljuje još jednu temu „Vječna trauma. Rat i Nijemci“, kojim otvoreno izlaze s nekom vrstom kampanje- u kojoj se preispituje vojni angažman Njemačke u svijetu:

Njemačka doživljava „pad u pacifizam“, morala bi konačno prebroditi svoj „neodlučan stav“ (kao u slučaju Libije i Malija), svoju „vojničku sumnju u sebe samu“ itd... Stavljeni u ovakav kontekst, Naše majke, naši očevi i popratna medijska kampanja- izgledaju kao važan prilog njemačkoj vojnoj politici: pomirit ćemo se s nacističkim zločincima, ostaviti (pretjerane) skrupule postrani i tako svladati „vječnu traumu“ koja nas priječi u vođenju ratova. Naše majke, naši očevi pokazuju, i tu je Frank Schirrmacher posve u pravu, „što javna televizija može“- kada se njemački „oblikovatelji javnog mnijenja“ udruže i svoje vodeće medije upregnu u službu zajedničke nacionalne stvari.

Povijest je sama po sebi nepouzdana. Povijest pišu pobjednici. Ovisi o izvorima, a izvori nestaju. Pa ako je povijest nepouzdana, koliko pouzdana onda može biti jedna serija? Iako se od serije ne traži nužno povijesna preciznost, ona doista jako utječe na oblikovanje javnog mnijenja. Samim time, ovdje je opet iz aviona vidljivo da je riječ o propagandi, o pokušaju prevladavanja traume, da, ali i o promjeni smjera njemačke vojne politike. Ovo je tek početak procesa. Bit će zanimljivo vidjeti što će biti dalje.

Ravna gora

U članku Ravna gora kao patriotska Arkadija riječ je o sličnom medijskom postupku: serija Ravna gora redatelja Radoša Bajića iskaz je revizionizma povijesti u srbijanskim medijima. Milovan Pisarri tvrdi kako je revizionizam samo pokušaj političke afirmacije poželjnih stavova, pokušaj rehabilitacije narodnog kolektivnog pamćenja i „ideološko i patološko uništavanje onoga protiv čega se sam revizionizam bori“. Sve je počelo, kaže Pisarri, nakon pada Miloševića i ubojstva Zorana Đinđića. Najprije je donesen zakon o izjednačavanju prava četnika i partizana, zatim je država organizirala proslavu na Ravnoj gori, a zatim je formirana državna komisija za utvrđivanje okolnosti pogubljenja Draže Mihailovića. Nakon toga došlo je do rehabilitacije Draže Mihailovića u udžbenicima za osnovnu i srednju školu i na koncu, masovne izgradnje spomenika Draži Mihailoviću i četničkim vojvodama. Serija Ravna gora samo je dodatni korak u „edukaciji gledalaca, onih koji se ne edukuju u školama, gde su udžbenici puni istih poruka i nisu dostupni političkoj klasi odnosno zakonodavnom sistemu, koji je četništvo pretvorio od kolaboracionizma u antifašizam“. Cilj RTS-a pri snimanju ove serije bio je, prema njima, ispravljanje nepravde načinjene patriotskim dijelovima naroda koji su desetljećima bili negativno ideološki označeni. Pozadinski cilj bio je, naravno, promoviranje pravih srbijanskih vrijednosti i veličanje srpstva:

Međutim, ne treba da promoviše četnike, jer su oni već odavno prošli čistilište političkog delovanja, ili da nauči narod o tome ko su četnici, jer se već dosta godina samo o njima govori, nego da potvrdi pravednost izbora svih onih koji su se nekad zalagali i koji se danas zalažu za čisto nacionalno opredeljenje i za moralnu dužnost da u duhu tradicije, vere, patrijarhata, militarizma, rasizma, homofobije, žive svoju svakodnevicu.

U čemu je stvar? Revizionizam ovdje postiže potvrđivanje srbijanskog nacionalnog identiteta za kojim ona traga još od raspada Jugoslavije- riječ je o želji za širenjem patriotizma u novom kapitalističkom društvu: Kao što smo već navikli da čujemo u celom regionu, većinsko stanovništvo ima nepisano pravo da manjine smatra stranim telom, a njihove pripadnike stanovnicima druge ili treće kategorije, u nekim slučajevima stvorenjima na rubu pripadnosti ljudskoj rasi. Pitanje nacionalnog jedinstva, odnosno nacionalnog konsenzusa je, nažalost, prizma kroz koju se tumači prošlost i sadašnjost.
Zvuči poznato? Iako je situacija bitno drukčija jer kod nas ljevica koja je na vlasti nije aktivna u promoviranju takvih ideja, i dalje se može povući paralela između srbijanske težnje za homogenizacijom stanovništva i hrvatskom ksenofobijom. Slučaj ćirilice, navodnih plaćenih pola milijuna kuna Marku Perkoviću kako ne bi pjevao u predizbornoj kampanji, Šimunić, karijera Miroslava Škore i peticije protiv homoseksualnih prava također su težnja da se u duhu tradicije, patrijarhata, rasizma i homofobije živi hrvatska svakodnevica. No, vratimo se mi zasad na Srbiju.
U seriji Ravna gora Draža Mahailović prikazan je kao drag čovjek koji ima svojih nesigurnost, velik domoljub i častan vojnik. Pored njega nijednom muslimanu ne bi dlaka s glave falila, nikad ne bi dozvolio da živ padne Nemcima u ruke, nikad ne bi odustao od ideje da organizuje borbu protiv okupatora. Ovakva mitizacija povijesnih osoba kroz medije tematizirana je i u trećem članku, Celebrity revizionizam. Tu se spominje mitizacija Tita kroz različite teorije zavjere, TV produkcijske simplifikacije i kioskizacije koja je svoj put našla i u škole.
No, koji je smisao mitizacije? Dubravka Ugrešić u svojoj zloglasnoj knjizi eseja Kultura laži govori o teroru memorije: Teror sjećanja popraćen je paralelnim procesom: terorom zaborava (...). Teror sjećanja je strategija uspostave kontinuiteta nacionalnog identiteta, dok je teror zaborava strategija koja zatire „jugoslavenski“ identitet i mogućnost njegove obnove (...). Teror sjećanja, kao metoda sjećanja nacionalnog identiteta, ne bježi od nacionalne megalomanije, pripisivanja herojskih značajki, mitizacije, apsurda i samim time laži (...). Teror sjećanja je također, naravno, ratna strategija koja pomaže postaviti granice i ustvrditi razlike (…)
Jasno je vidljivo- mitizacija ovdje izvorište ima u pokušaju uspostavljanja nacionalnog identiteta. Budući da države bivše Jugoslavije više ne mogu svoj identitet tražiti u bivšoj državi, one moraju ići korak dalje u prošlost kako bi ga našle. Zato se u Srbiji glorificira Draža Mihailović, u Hrvatskoj se održavaju gotovo ritualni koncerti Marka Perkovića na kojima se izvlače mačevi i brazdi se u fantastiku, a pjesmom Kletva kralja Dmitra Zvonimira to se sve lijepo povezuje u cjelinu- zato se Hrvatska fiksira na davnu povijest (jer joj je novija u magli). Igor Gajin u svom članku The Ir(rational) in the Locomotion of Filmography, Theatre, Music Scene and Pop Culture as the Creation of the “New Croatian Cultural Memory” spominje dizajniranje hrvatskog grba, kompiliranje povijesnih simbola kako bi se nabrzinu napravio novi koji će biti urezan u hrvatsku kulturnu memoriju kao povijesni hrvatski grb (dok je zapravo rezultat dizajna Miroslava Šuteja)- postupak kojim se savršeno ocrtava zbunjenost i pokušaj instant stvaranja hrvatske kulturne memorije. Takav je postupak također revizionizam u vidu prodavanja muda pod bubrege- kompilacija i dizajn prodaju se pod autentični povijesni grb baš kao što bend One Direction dobiva ime glasanjem na web stranici Američkog Idola.



Pred koji tjedan sjetila sam se one eksperimentalne neuroze u pasa. Pavlov je u svojim eksperimentima sa psima učinio sljedeće: dao bi psu da nauči razliku između elipse i kruga. Kad bi se pred psom pojavio krug, dobio bi hranu, a kada bi se pred njim pojavila elipsa, tada ne bi dobio hranu. Svakodnevno je Pavlov smanjivao razliku između elipse i kruga i činio da izgledaju što sličnije. Kada je došlo do toga da pas vidi ne može vidjeti razliku između kruga i elipse, prestao je jesti i počeo lajati i urinirati bez prestanka.
Čini mi se kako istu stvar izaziva i ovako medijski popraćena revizija povijesti. Cilj joj je „resetiranje“ memorije jednog naroda, kako bi taj narod promijenio uvjerenja, vrijednosti i postupke u skladu s ciljevima revizionista. No ono što se zapravo postiže eksperimentalna je neuroza.


Post je objavljen 06.04.2014. u 19:47 sati.