Razlike između kasnovečernjih i dnevnih temperatura toliko su velike da je Obična Djevojka obukla rupičasti džemper da joj ne bude hladno na povratku kući, ali dok peti put briše znoj s bijelih dlačica iznad usne, otpuhuje razjarena svojom odlukom. Oduvijek se znoji više nego ostali i to je jedna od onih stvari na koje je čovjek primoran naviknuti se, unatoč svim reklamama za antiperspirante koje prikazuju neopterećene ljude koji dižu ruke u svim prilikama bez imalo srama. Najčešće oblači široke majice s puno slojeva i prirodnim materijalima ili jednostavno drži ruke priljubljene uz tijelo, no ovaj put ne mari jer ionako ne ide nigdje važno pa širi ruke da joj vjetar osuši majicu.
Već nekim automatizmom ulazi u Dvorište Zgrade koje je ovaj put neobično krcato autima (Valjda netko ima goste.) i žuri do samog kraja kroz uzak prolaz s jedne strane prekriven raslinjem. S druge su strane prolaza novi PVC prozori neke udruge koja je u prostoru bila kratkog vijeka, ali donijela je puno dobra izgledu prolaza. Sad se opet nakupilo smeće i šikara je posvuda, ali Obična se Djevojka po navici okreće prema prozorima i gleda u svoj oznojeni odraz. (Nije loše.)
Na kraju prolaza zeleno je pročelje kućice, naizgled zgodne kutijice s ogradom sa strane, a onkraj šikare bolnica za mentalno oboljele koje Djevojka uvijek čuje, ali nikad ne vidi. Čuje se žamor u njihovom dvorištu i čini se da kartaju pa djevojka nekoliko minuta stoji pred vratima kućice i sluša o čemu razgovaraju. (Možda ću i ja jednom biti s druge strane ograde.)
„...i vidio sam grudnjak i mislio sam, veće su mi šanse da je zbarim ak' ostanem dulje. Rastavio sam joj cijelu veš mašinu i izmislio još pet kvarova. Počeo sam u 7 i u 11 sam rekao da neću više stić' ništa danas. Kad sam se okrenuo, majkemi, evo majkemi, nije više imala grudnjak ispod majice. I rek'o sam si, sad il' nikad, i zgrabio sam joj sisu. Uf, koja sisa. Najbolje su te starije, kad im se objese izgledaju još veće...“ (Dosadno.)
Obična Djevojka zvoni na vrata i otvara joj muškarac svijetle kose i staračke kože u bosericama. (Bokserice s motivom praščića u odjeći. Mrzim odjevene životinje.) Lijevom rukom drži vrata, a desnom pod rukom crno- bijelog psa koji maše repom i laje od uzbuđenja. (Jednom ću te otrovati, majke mi, jednom hoću.) Muškarac joj se smješka.
„Hej zeko“, kaže pa se nagne i da joj brzinski poljubac dok ona ulazi u predvorje.
„Hej ljubavi“, odgovara Djevojka i smiješi mu se u zube. Muškarac zaključava vrata i pušta psa koji, još uvijek jednako uzbuđen, počinje skakati na Djevojku.
„Nemoj, molim te, to mi je novi džemper“, kaže Djevojka i uzmiče unatrag, ali pas ne razumije.
„NE!“, viče ona istodobno bježeći. „Mrzim te.“ Sad su već u dnevnoj sobi i sve izgleda kao neki bizaran plesni nastup psa i Djevojke, no ona je u plesu istrenirana strana koja nevoljko ali predvidivo radi upravo ono što pas od nje želi. Skače joj u lice i bešćutno kesi svoje kerberske zube. To stanje uzbuđenja psa ne traje dugo, no dovoljno da džemper zadobije svoje prve ozljede, nakon čega djevojka (Nisam trebala obući taj džemper, znala sam što će biti.) počinje kritički gledati okruženje u kojemu se nalazi.
U dnevnoj je krevet zatrpan dlakama i ustajalim prekrivačem s velikom rupom na sredini. Jedan dio prekrivača smeđiji je od ostatka, (Tamo je kuja ležala.) a jastuk iznad njega potpuno je žut. Police su prepune knjiga, starih igraćih konzola i igara, ali pogled više privlači prašnjavi piano, prazne boce piva, odbačene maramice i stol prepun figurica raznih fantastičnih likova, boja za te figurice i prazan tanjur prekriven nekim mesnim umakom. Jedan je dio doduše potpuno zaklonjen od pogleda, tamo je radni stol i kompjuter, tamo je možda čišće.
I dok Muškarac razočarano gleda u Običnu, a Obična tetoši psa u znak isprike, (I dalje ću te jednog dana otrovati. Nemoj misliti da ne mogu.) zamjećuje odjednom Djevojka brzinu kojom je muškarac pošao prema zaklonjenom dijelu sobe (Kao da nešto skriva.) pa mu kaže: „Jesam li te uhvatila u nečem u čemu nisam trebala? Djeluješ rastreseno.“
Muškarac gleda u Djevojku i najprije ništa ne kaže pa ona požuri: „U redu je ako si masturbirao.“ i, smatrajući stvar riješenom, krene skidati džemper da ga ne zaprlja i tražiti čisto mjesto na koje ga može pustiti. Muškarac ne gleda više u nju nego nešto namješta za radnim stolom i procijedi si u bradu: „Tiskao sam šulj na guzici.“ Djevojka, sveudilj tražeći mjesto za svoj džemper, uzdahne i kaže:
„Moraš otići kod stručnjaka da ti to pregleda, ne smiješ više to raditi.“
„Sve je u redu, istinuo sam ga.“
„Daj da vidim.“
„Ne dam.“
„Zašto ne daš?“, uporna je Djevojka.
„Ružno je.“, uporan je i on.
(Jednog ću dana otići, stoko obična. Nemoj misliti da ne mogu. Neću potrošiti život na tebe.)
Nakon kraće rasprave, muškarčeve su bokserice na njegovim gležnjevima, a djevojka studiozno promatra ranu između njegovih guzova. (Sad ću stalno misliti na to tijekom seksa.) Rana izgleda živo, miče se kao da diše, no Obična je nema priliku pošteno pregledati jer pas također želi znati što se događa i počinje njuškati upaljeno područje. Odustajući, Djevojka odnosi tanjur sa stola u kuhinju i najprije ga stavlja u sudoper, no onda se sjeti da curi neka cijev i da moraju prati suđe u umivaoniku. Opere najprije svoje ruke (Ako dotaknem lice takvim rukama, možda me zarazi.), a zatim i tanjur i obrisanog ga spremi u ormarić.
Dobro, možda ne baš spremi, više ga nagura u gornji dio ormarića koji nije napunjen starim Pokemon kartama, društvenim igrama i drugima stvarima koje se mogu sakupljati.
„Imaš 30 godina, kuća ti izgleda kao cirkus i nimalo ne brineš o svom zdravlju.“, govori Djevojka vraćajući se iz kuhinje, s prizvukom mržnje u glasu, i to takve mržnje koja je vječno prisutna u njenim reskim jednosložnicama i prvim slogovima riječi. Muškarac je umoran i uzdiše. Ne zna što bi rekao pa se koprca onako bezveze kao kornjača koja je već satima okrenuta naopako i ne očekuje da će se vratiti u pravi položaj. Zna da će sve ostati isto i zaista mu se ne da raspravljati rasprave radi. Zna to i Djevojka. (Zar ne vidiš da te zato i mrzim toliko?)
Muškarac počne češkati Djevojku po leđima, a ona se namjesti kao mačka koja prede. (Ničiji mi dodir više nikad neće ovoliko goditi.)
„Jesi li gledao danas natječaje za posao?“, pita Obična.
„Nema ništa“, odgovara. „Nema puno natječaja za školu, ali ima nekih potraživanja za prevoditelje“, slaže se ona.
„To me ne zanima“, odgovara mladić.
„Ako nećeš raditi ono za što si se školovao, to ti jako smanjuje mogućnosti“, hvata se ona za zadnju slamku spasa.
„Pa nek'.“
(STOKOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO.)
„Moram ići“, odjednom će Obična Djevojka jedva dišući.
„Za-što?“, iznenađeno će muškarac, šireći oči i baš razdvajajući slogove. (Kakva si ti karikatura. Moram otići prije nego povratim.)
„Želim dovršiti neke poslove još večeras“, pokušava se opravdati Djevojka. (Koliko će mi još ove isprike pomagati?)
Prihvatio je. Nije baš sretan, čini se, ali previše je zauzet psećom rutinom skakanja i hvatanja i Djevojčinog oblačenja da bi se time bavio. Vjerojatno će pogledati neki film ili trošiti vrijeme na internetski labirint iz kojeg nikad ne možeš izaći jednom kada u njega uđeš.
Djevojka užurbano izlazi iz kutijice, a zatim i iz dvorišta i diše punim plućima. Oči joj se pomalo pune suzama, ali nije to ništa.
Post je objavljen 15.10.2012. u 15:50 sati.