Kad smo sestra i ja bile male, mama se često ljutila na nas. Bila je stručnjakinja za gradaciju ljutnje, gdje bi ljutnja počela kao klasično zagrijavanje vode u loncu, a završila usranim štednjakom punim juhe od gljiva. Mogla je tako satima gradirati, vješto nabacujući dvosmislene komentare, ma samo hodajući po sobi nekim čudnim ritmom, čisteći sudoper, uopće dišući.
Ja sam uvijek željela prevenirati tu ljutnju (želja za osobnim savršenstvom prati me od djetinjstva, unatoč kojoj sam upravo prepuna nikotina i kafetina za glavobolju koju taj nikotin izaziva), no kasnije sam shvatila da to nije moguće. Pabirci njenih emocija pobacani su posvuda pomalo i nemaju prevelike veze s okolnostima u kojima se nalazi (s iznimkom jedne jedine okolnosti: nasljednosti ludila).
No, s godinama sam zamijetila neobičnu pojavu: ja sam mogla vidjeti točan trenutak kada bi se njeno raspoloženje promijenilo. Nije se nimalo drugačije ponašala, nije ničim odavala da slijedi oluja, ali ja sam ipak znala da dolazi i uvijek bih bila u pravu. Kad bih pitala sestru je li nešto zamijetila, ona bi negirala i odbacila moju ideju kao smiješnu...jedno vrijeme. Kasnije me prihvatila kao alfu i omegu čitanja njenih emocija. No, mučilo me i dalje što znam što slijedi, a svejedno moram istrpjeti kaznu. Grabila bih se usisivača u nadi da će je buka omesti, odlazila bih iz kuće u nadi da će sve biti gotovo do mog povratka, bezočno bih se ulizivala, pokušala bih čak ubrzati proces bezobraznim komentarima, ali ništa nije imalo željeni učinak: sve je bilo upravo onako kako je bilo i prošli put i put prije toga i put prije toga. Sviščev dan.
Ista se stvar događala i s Janošem: znala sam prije njega kada je nastupio taj trenutak gdje on počinje odlučivati otići (puno riječi), ali nisam mogla učiniti apsolutno ništa da te odlaske promijenim.
"Da te barem mogu zatvoriti", govorila sam mu, "Da si barem ti moje vlasništvo zarobljeno u staklenci kao kukac. Hranila bih te i puštala ti filmove i zabavljala te." On se smijao i pitao me bih li ga oralno zadovoljavala. "Bih", rekla sam jer je to želio čuti.
"Da te barem mogu otvoriti", rekla sam Domagoju jučer kad sam shvatila da mi nije ništa donio iz Pečuha. Dao mi je novčić iz svog novčanika, improvizirao je suvenir na licu mjesta. Nije to učinio baš uvjerljivo. Svima je drugima donio pivo.
A što onda? Što i da te otvorim? Što kada budem vidjela i najmanju promjenu na tebi, što kada sve bude prozirno? Znat ću što slijedi, a svejedno ću morati istrpjeti.