Trećerazredni božićni film na HRT2. Nešto s kapricioznim bogatašem koji još nije upoznao smisao Božića dok se igrom slučaja ne zbliži sa samohranom majkom koja radi u njegovoj tvrtki.
Prva scena: dugačak stol, s jedne strane zgodni tamnokosi mukarac, s druge dekoltirana plavuša s C košaricom i tanašnim strukom, crveno nalakirani nokti, cucla maslinu iz martinija. Plavuša pokušava biti seksi, ja to uviđam, ali...u sceni nema seksipila ni od korova.
Srećko Horvat tvrdi da je ljubav niz znakova: od prvog pogleda do zajedničkih skuhanih obroka, možemo voljeti samo u znakovima i svaki je postupak znak ljubavnog diskursa (Barthes). No, nije li seks najsloženiji sustav znakova unutar tog ljubavnog diskursa? Ni Barthes ni Horvat ga se ne dotiču. Nisu li crveno nalakirani nokti, negližei i određeni pokreti svi u službi sporazumijevanja: Da, ja sam tu i spremna sam na seks? Za razliku od muškog seksipila, ženski je seksipil često arbitraran sustav znakova. Tako će muški seks- simbol biti Liam Hemsworth sa svojih sedam slojeva mišića ili George Clooney s muževnim glasom, ali svi znamo da je primarna funkcija mišića obrana od neprijatelja i priskrbljivanje hrane, a nizak i dubok glas samo je još jedan znak fizičke snage...eh.
Dakle, funkcionalni seksipil nasuprot nefunkcionalnom seksipilu. Namjerno ovdje ne spominjem seksipil širokih bokova i velikih grudi jer su također funkcionalni simboli. No, čemu ovaj drugi dio (mačkasta šminka, mazan glas, tange, crvena manikura, kitten blowout, mrdanje stražnjicom a la anaconda...)?
Zato bismo mogli razlikovati spavaonički i reklamni seksipil. Spavaonički bi seksipil uključivao stvarnu golotinju, stvari koje su seksi unutar četiri zida, a one mogu uključivati različite poze i oblike, odnose se na specifične erogene zone partnera, na osobne fetiše i fizionomiju tijela. S druge strane, reklamni seksipil ne smije pokazivati sve pa se koristi nefunkcionalnom simbolikom. Ispred škole u kojoj sam prije radila bio je ogroman plakat koji je reklamirao neku marku auta (oprostite, ali ne znam koju), a na slici djevojka u ružičastom čipkastom donjem rublju na haubi auta, mazi tu haubu kao da joj je čedo. Djevojka ne smije biti potpuno naga pa se pribjegava seksualnom diskursu: više uopće nije bitno što je ispod donjeg rublja, koliko je važna činjenica da to donje rublje obećava seksipil kao neki apstraktni pojam...dobru zabavu u krevetu.
Pornografija je hibridni tip intimnosti: u njoj se izmjenjuju spavaonički i reklamni seksipil. S jedne strane imamo golotinju koja se događa (najčešće, valjda) između četiri zida. Zašto je pornografija onda ipak nefunkcionalna? Zato što u njoj dominiraju paperjaste ružičaste lisičine, kostimi medicinskih sestara i policajki, različita pomagala i nadasve: zato što oni koji se seksaju znaju da ih netko gleda, što automatski poništava spavaonički aspekt čitave stvari. No, u isto vrijeme, čin samozadovoljavanja (što je, pretpostavljam, najčešći razlog da netko potraži pornografski film) isključivo je funkcionalan i također se odvija između četiri zida, što ga čini spavaoničkim. Također, izbor pornografskog sadržaja privatan je pa opet govorimo o osobnim fetišima i preferencijama.
Što se događa kada želimo začiniti svoj seksualni život? Pribjegavamo ružičastim lisičinama, visokim petama, bičevima i sličnim stvarima kako bismo doživjeli uzbuđenje objedinjujući simbole seksa i sam čin. Najčešće to rezultira tužnom spoznajom da drugo pakovanje ipak sadrži isto sranje, a to je penis u vagini, ustima ili anusu.
U filmu Men, Women and Children Jason Reitman prikazuje odnos vrlo mladog momka i pornografije koji naposljetku vodi u impotenciju u stvarnom životu (u isto vrijeme, tematizira dječju pornografiju, bračnu nevjeru uz pomoć internetskog servisa, prostituciju i sl.)

Don Jon Josepha Gordona Levitta govori o ovisnosti o pornografiji i razlici između spavaoničkog i reklamnog seksa s, na svu sreću, sretnim završetkom za protagonista. Ipak, nije li invazija reklamnog seksa na privatnu sferu dovela do sintetizacije samog čina?

Zašto se danas više napaljujemo na simbole seksipila nego na seks sam?
Kad bi jedna osoba utjelovila našu viziju seksipila prije petnaest godina, to bi bila Marilyn Monroe. Ona je svoj seksipil otkrila kad je obukla vestu od kašmira na golo tijelo i zamijetila da svi mužjaci u školi bulje u nju, uključujući profesore (barem tako kaže njena biografija). Kad bismo tražili današnji pandan Marilyn Monroe, ne bismo ga našli. Svaka čast Daryl Hannah, Megan Fox, Charlize Theron ili Scarlett Johannson, ali njihovo biće nije toliko nevjerojatno arhetipski plošno koliko je to bilo Marylinino u očima javnosti (one to, uostalom, ne bi ni mogle postići jer razvoj interneta doprinosi tome da fanovi znaju o zvijezdama jako puno pa ih automatski ne mogu promatrati kao samo jednu dimenziju).
Marilyn je spojila riječi seks i simbol i tako stvorila trend. No, što se događa kad tamo neke lijeve mice i starlete žele postati seks simbolima (jer im je to garancija da će se o njima govoriti, budući da se o seksu više govori, nego što ga se prakticira)? Razgolite guzu, zavodljivo njišu tu guzu u ritmu, ukratko, yawn, ništa novo.
Kad je seks simbolizam prestao biti trendom, a postao klišej?