***
Bio je to užasan dan od samog početka.
„Grozan dan“, govorili su moji roditelji gledajući kroz prozor na prilaz kući, a ta se fraza ispreplitala s njihovim mrkim pogledima, odmahivanjima glavom i glasnim otpuhivanjima zraka. Grozan je bio dan jer je padala kiša. Oni su bili ogorčeni na vrijeme, jer kako kiša može padati kada mama mora ići u trgovinu, a tata mora u ribolov?
U vrijeme o kojem pričam, ja sam također svakodnevno radila jedno te isto. Ustajanje, oglasi za posao, ručak. Poslije toga prva tableta protiv glavobolje. Do navečer bi ih se nakupilo pet. Sjedile su mi u želucu, u tom mulju, i iritirale.
***
Bio je to užasan dan.
Obožavali su slušati radio, a radio je šuštao zbog vremenskih smetnji. No, bili su uporni, nisu ga htjeli gasiti. Sestra je radila autoportrete za vježbu, a ja sam bila na svojoj drugoj tableti (dobro je, još tri) i bila sam ljuta zbog papirologije koja me čeka ako želim ostvariti naknadu za nezaposlene. U dvorište nam je često dolazila vrana. Pila je vode iz posude našeg psa. Pas gleda vranu, vrana vreba posudu. Nekad mu se nije dalo ustati: a i tko bi ga krivio. Tada je već imao 10 godina i mučio ga je išijas.
***
Ma je, baš užasan.
Na vrata nam je zakucao iskonovac, nudio TV i internet pakete. Moji su već dugo razmišljali o promjeni operatera, a i, ruku na srce, bilo im je dosadno. Pustili su ga da uđe. Bio je zgodan. Mene je boljela glava i imala sam masnu kosu pa sam se povukla gore. Zadržao se dugo, ali isplatilo mu se. Prešli su kod njega, što će se pokazati pogreškom negdje u budućnosti. Ali zalijećem se. To je priča za neki drugi dan.
***
Skrivala sam taj štapić kao zmija noge. Nije mi bio stran, ali prije sam ga kupovala u ljekarni. Ovaj sam ga put kupila u deemu. Prokrijumčarila sam ga do WC-a ispod majice, prošla pored sestre, čak malo i čavrljala s njom o njenim potezima kistom. Nije mi se žurilo, ishod ionako ne mogu promijeniti. Otvaranje je proteklo u najboljem redu: rutinski, kao kad se otvara četkica za zube. A onda standardna procedura: popiškiš se na njega i čekaš.
***
Negativan. Olakšanje. Hvala nebesima, neću nikad više, yada yada yada. Ali taj put i nešto drugo: žalac tuge. Uvlači se neprimjetno. Već sam danima autoironično pričala s trbuhom koji ne postoji. Kakvo bi bilo? Bi li patilo do nesanice kao i ja? Bi li imalo uvijek znojna stopala? Bi li govorilo „grozan dan“?
***
Iskonovac odlazi, čuje se njegov glas u hodniku. Pažljivo zamatam štapić u aluminijsku foliju, a onda u vrećicu, a onda ga naguravam u kutiju od paste za zube. Tek ga onda bacam u smeće, i to tako da ga prekrijem korom banane i još nekim biološkim otpadom. Srećom, u to vrijeme mama još nije počela odvajati papir, inače bi sigurno ljuto iskopala kartonsku kutiju.

U to vrijeme još ni ne znam za buduće zavrzlame s plastikom i papirom.