Za ovo si znala, vjerujem. A ima i ovo, s istog bloga. A na potonjem sam mjestu slučajno nešto i govorio baš na temu jedne male komedije nesporazume na liniji od kruga logičkih pozitivista (kojima je pripadao i Russella) do Wittgensteinovog 'Tractatusa' - kojeg su uzeli za magnum opus svoje ''škole'', dok on to međutim nije bio (samo oni to nisu kužili, uključujući Russella). (Wittgensteinovo nebivanje logičkim pozitivistom još se produbilo u kasnijem periodu, obilježenom 'Filozofskim istraživanjima'.) Interesantno je ovo, Wittgenstein je značajna točka (i) moje intelektualne povijesti. Pričao sam ti da sam se u teoriju upleo na faksu, radeći u kabinetu za Teoriju arhitekture, kod profesorice Karin. Postoje inače razni načini tumačenja arhitekture, od kojih recimo tzv. ''modernistički'' priznaje samo autonomne arhitektonske elemente, apstraktnog prostora i oblika, dok tzv. ''postmodernistički'' počinje (ima i ovdje post u kojem sam se doticao te antinomije) rekogniziranjem semiološkog elementa, k tome kao kapitalnog, komunikacijskog značenja, ikonografije, itd. Zagrebački fakultet izdanak je ''zagrebačke škole arhitekture'', koja je strogo modernistička. Karin je došla iz Amerike, s Harvarda, gdje je baštinila tradiciju ''kritičke arhitekture'' zasnovane na semiologiji (ponajprije teoriji Manfreda Tafurija) - zbog toga je imala i izvjesnih problema da ju stari prof. Magaš prizna i ovjeri za svoju nasljednicu na katedri. Ona i ja smo se prepoznali takoreći prvi pogled, od prvih mojih upadica i meditiranja na njenim predavanjima, onima rijetkima na kojima bih se pojavio. Zadala je pisanje eseja umjesto pismenog dijela ispita - ali kada sam donio svoj, rekla je da je u međuvremenu ostalo, da je to bilo jako loše, no neka predam, bit će u plus. Kada sam se pojavio na usmenom, vrisnula je da je frapirana onome što je pročitala, upisala mi istog trena 5 u index, a ''ispit'' se sastojao od toga da smo još malo proćaskali posve nevezano o gradivu (te me pitala bih li radio s njom). U svom sam eseju ničim izazvan, ništa ne sluteći, spominjao Krausa, Loosa, jer to naprosto jest moja lektira, tada mi je dala svoj doktorat s Harvarda, kojem je tema bila komparativna analiza srodnosti 4 vezana lika bečkog fin-de-sieclea: Krausa, Loosa, Wittgensteina i Schonberga (s pozadinskim razmatranjem prethodnostoljetne linije Kant-Schopenhauer-Kierkegaard-Tolstoj). Kao što možeš zamisliti, došao sam na svoje - to je bio točno moj element, odmah sam se raspisao i sam, i to se razvilo u nevjerojatno potentnu, plodonosnu interakciju, suradnju, intelektualno drugovanje, puno smo pisali, čitali se međusobno, učili se i bili jedno drugome prvi i glavni filtri te konfidenti. Davala mi je puno knjiga o Wittgensteinu, on joj je bio jedan od zaglavnih kamenova, ispunila je njime i svoja predavanja, i uglavnom, gurali smo ga na faksu nemilice.
10.03.2015. (00:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pričam ti to da bih ti plastično predočio koliko mi ovaj tvoj post rezonira i usjeca mi se (tj. i ovaj; navikla si me na to). Naravno, on nije o Wittgesteinu, nego samo preko Wittgensteina tematiziraš ''logiku ludila''. Očitavam dvije komponente tvoje zapitanosti. A) Umor, ali i strah od same logike (kao nečega što bi eventualno moglo tek i dovesti do ludila, odnosno aktualizirati nasljedno ušančenu potenciju za to?) - pa stoga potreba za breakom, odmorom, bijegom od vlastite glave. B) Nedoumica o moći logike/glave/logosa da neutralizira tu eventualno nasljedno ušančenu potenciju duševne bolesti. Teško pitanje, zbilja. Znam, zvučim kao Kolinda... U biti - ne, ne mislim da bi logos mogao neutralizirati bolest koja ima neki svoj fiziološki uzrok. S druge strane, očigledno je da sam sklon ''analizi'', ''kopanju'', što je neke znalo beskrajno iritirati, no sam nalazim u tome velik učinak razumijevanja, a razumijevanje u načinu na koji moj um funkcionira automatski biva terapija nad terapijama. Jesi li čitala knjižicu 'Wittgenstein i psihoanaliza' američkog psihoterapeuta Heatona (ima džepno izdanje Jesenski & Turk)? Metodika Freudove psihoanalize nije bitno različita od metode recimo fizičara ili biologa: hoće biti empirijska znanost, medicina na istoj ravni kao kliničke prakse liječenja tijela, takoreći, neurofiziološka grana. Wittgensteina takvo što, međutim, slabo zanima: kao terapiju nudi (posrijedi je faza FI, koje je pisao tijekom 20 godina) - filozofiju. A filozofija, to je kritika jezika, muha koja nalazi izlaz iz muholovke jezika, identificiranjem što je posrijedi. ''Filozofija je borba protiv začaranosti našeg razuma sredstvima našeg jezika.'' Shodno tome, nema ni institucionaliziranog objektivnog znanja, nego se svatko tek bori da otkrije svoj lijek, bez preskakanja stepenica razumijevanja (jer drugačije nije uopće moguće uistinu shvatiti što je to što je pred nama). ''Neki filozofski problem ima oblik: 'Ja se ne snalazim.''' Želim reći: vrlo je upitno koliko neko ''ludilo'' ima svoj uzrok u neurofiziološkom defektu - mnoge psihoze vuku porijeklo iz ''loše filozofije'', iz lošeg razumijevanja, zapletenosti muhe u jeziku. Sigurno da ima logosa koji tu tada može pozitivno, blagotvorno djelovati. Tako ja mislim. I ne samo ja. ''Filozof teži pronaći oslobađajuću riječ, to jest onu koja nam naposljetku dopušta zahvatiti ono što do tog trenutka neuhvatljivo pritišće našu svijest.'' (''Pisati ispravnim stilom znači precizno postavljati vagon na tračnice.'')
10.03.2015. (00:31)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Odnedavno mi je poznat blog, ali nisam još stigla pročitati ništa doli jednog posta. Super je što postoje prijevodi dijelova njegovog dnevnika na netu, za slučaj da mi bude za što trebalo. Savršeno si pročitao komponente moje zapitanosti. Russell je navodno jednom, nakon pogledanih Ibsenovih Sablasti shvatio: Svi živimo s mrtvim teretom na leđima. Nije govorio o odgoju, jer njegov odgoj bio je u potpunosti prepušten nekim drugim strujama; govorio je o naslijeđu. Analiza i kopanje definitivno su ključ razumijevanja problema, koje je nužno, ali u isto su vrijeme i frojdovska želja za smrću: konstantno kopanje po ranama, čak i uživanje u tome, nemogućnost da se učini drugačije. Sve je to put u zemlju puknutih sijalica.
10.03.2015. (16:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Za ovo si znala, vjerujem. A ima i ovo, s istog bloga.
A na potonjem sam mjestu slučajno nešto i govorio baš na temu jedne male komedije nesporazume na liniji od kruga logičkih pozitivista (kojima je pripadao i Russella) do Wittgensteinovog 'Tractatusa' - kojeg su uzeli za magnum opus svoje ''škole'', dok on to međutim nije bio (samo oni to nisu kužili, uključujući Russella). (Wittgensteinovo nebivanje logičkim pozitivistom još se produbilo u kasnijem periodu, obilježenom 'Filozofskim istraživanjima'.)
Interesantno je ovo, Wittgenstein je značajna točka (i) moje intelektualne povijesti. Pričao sam ti da sam se u teoriju upleo na faksu, radeći u kabinetu za Teoriju arhitekture, kod profesorice Karin. Postoje inače razni načini tumačenja arhitekture, od kojih recimo tzv. ''modernistički'' priznaje samo autonomne arhitektonske elemente, apstraktnog prostora i oblika, dok tzv. ''postmodernistički'' počinje (ima i ovdje post u kojem sam se doticao te antinomije) rekogniziranjem semiološkog elementa, k tome kao kapitalnog, komunikacijskog značenja, ikonografije, itd. Zagrebački fakultet izdanak je ''zagrebačke škole arhitekture'', koja je strogo modernistička. Karin je došla iz Amerike, s Harvarda, gdje je baštinila tradiciju ''kritičke arhitekture'' zasnovane na semiologiji (ponajprije teoriji Manfreda Tafurija) - zbog toga je imala i izvjesnih problema da ju stari prof. Magaš prizna i ovjeri za svoju nasljednicu na katedri. Ona i ja smo se prepoznali takoreći prvi pogled, od prvih mojih upadica i meditiranja na njenim predavanjima, onima rijetkima na kojima bih se pojavio. Zadala je pisanje eseja umjesto pismenog dijela ispita - ali kada sam donio svoj, rekla je da je u međuvremenu ostalo, da je to bilo jako loše, no neka predam, bit će u plus. Kada sam se pojavio na usmenom, vrisnula je da je frapirana onome što je pročitala, upisala mi istog trena 5 u index, a ''ispit'' se sastojao od toga da smo još malo proćaskali posve nevezano o gradivu (te me pitala bih li radio s njom). U svom sam eseju ničim izazvan, ništa ne sluteći, spominjao Krausa, Loosa, jer to naprosto jest moja lektira, tada mi je dala svoj doktorat s Harvarda, kojem je tema bila komparativna analiza srodnosti 4 vezana lika bečkog fin-de-sieclea: Krausa, Loosa, Wittgensteina i Schonberga (s pozadinskim razmatranjem prethodnostoljetne linije Kant-Schopenhauer-Kierkegaard-Tolstoj). Kao što možeš zamisliti, došao sam na svoje - to je bio točno moj element, odmah sam se raspisao i sam, i to se razvilo u nevjerojatno potentnu, plodonosnu interakciju, suradnju, intelektualno drugovanje, puno smo pisali, čitali se međusobno, učili se i bili jedno drugome prvi i glavni filtri te konfidenti. Davala mi je puno knjiga o Wittgensteinu, on joj je bio jedan od zaglavnih kamenova, ispunila je njime i svoja predavanja, i uglavnom, gurali smo ga na faksu nemilice.
10.03.2015. (00:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Pričam ti to da bih ti plastično predočio koliko mi ovaj tvoj post rezonira i usjeca mi se (tj. i ovaj; navikla si me na to).
Naravno, on nije o Wittgesteinu, nego samo preko Wittgensteina tematiziraš ''logiku ludila''.
Očitavam dvije komponente tvoje zapitanosti.
A) Umor, ali i strah od same logike (kao nečega što bi eventualno moglo tek i dovesti do ludila, odnosno aktualizirati nasljedno ušančenu potenciju za to?) - pa stoga potreba za breakom, odmorom, bijegom od vlastite glave.
B) Nedoumica o moći logike/glave/logosa da neutralizira tu eventualno nasljedno ušančenu potenciju duševne bolesti.
Teško pitanje, zbilja. Znam, zvučim kao Kolinda...
U biti - ne, ne mislim da bi logos mogao neutralizirati bolest koja ima neki svoj fiziološki uzrok.
S druge strane, očigledno je da sam sklon ''analizi'', ''kopanju'', što je neke znalo beskrajno iritirati, no sam nalazim u tome velik učinak razumijevanja, a razumijevanje u načinu na koji moj um funkcionira automatski biva terapija nad terapijama.
Jesi li čitala knjižicu 'Wittgenstein i psihoanaliza' američkog psihoterapeuta Heatona (ima džepno izdanje Jesenski & Turk)?
Metodika Freudove psihoanalize nije bitno različita od metode recimo fizičara ili biologa: hoće biti empirijska znanost, medicina na istoj ravni kao kliničke prakse liječenja tijela, takoreći, neurofiziološka grana. Wittgensteina takvo što, međutim, slabo zanima: kao terapiju nudi (posrijedi je faza FI, koje je pisao tijekom 20 godina) - filozofiju. A filozofija, to je kritika jezika, muha koja nalazi izlaz iz muholovke jezika, identificiranjem što je posrijedi. ''Filozofija je borba protiv začaranosti našeg razuma sredstvima našeg jezika.''
Shodno tome, nema ni institucionaliziranog objektivnog znanja, nego se svatko tek bori da otkrije svoj lijek, bez preskakanja stepenica razumijevanja (jer drugačije nije uopće moguće uistinu shvatiti što je to što je pred nama). ''Neki filozofski problem ima oblik: 'Ja se ne snalazim.'''
Želim reći: vrlo je upitno koliko neko ''ludilo'' ima svoj uzrok u neurofiziološkom defektu - mnoge psihoze vuku porijeklo iz ''loše filozofije'', iz lošeg razumijevanja, zapletenosti muhe u jeziku. Sigurno da ima logosa koji tu tada može pozitivno, blagotvorno djelovati. Tako ja mislim. I ne samo ja.
''Filozof teži pronaći oslobađajuću riječ, to jest onu koja nam naposljetku dopušta zahvatiti ono što do tog trenutka neuhvatljivo pritišće našu svijest.''
(''Pisati ispravnim stilom znači precizno postavljati vagon na tračnice.'')
10.03.2015. (00:31) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Odnedavno mi je poznat blog, ali nisam još stigla pročitati ništa doli jednog posta. Super je što postoje prijevodi dijelova njegovog dnevnika na netu, za slučaj da mi bude za što trebalo.
Savršeno si pročitao komponente moje zapitanosti. Russell je navodno jednom, nakon pogledanih Ibsenovih Sablasti shvatio: Svi živimo s mrtvim teretom na leđima. Nije govorio o odgoju, jer njegov odgoj bio je u potpunosti prepušten nekim drugim strujama; govorio je o naslijeđu. Analiza i kopanje definitivno su ključ razumijevanja problema, koje je nužno, ali u isto su vrijeme i frojdovska želja za smrću: konstantno kopanje po ranama, čak i uživanje u tome, nemogućnost da se učini drugačije. Sve je to put u zemlju puknutih sijalica.
10.03.2015. (16:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...