Slavna Eubulidova izjava, "Dragi sugrađani, sad vam lažem", dovela je mnoge logičare do ruba živaca. Jer, ako laže, onda govori istinu, a ako govori istinu, onda laže.
Taj je paradoks Bertrandu Russellu poslužio kao dokaz da je jezik nesavršen, da je u jezik utkana nelogičnost, upravo kao što je u čovjeka utkan nedostatak razuma. Russellova vječna potraga za jednostavnijim, savršenim jezikom nikad nije urodila plodom i čovjek je umro na rubu ludila po kojemu je hodao čitav život. K tomu je još bio opterećen obiteljskim ludilom, za koje je vjerovao da je nasljedno.
No, Russell nije jedini ludi logičar. Ludwig Wittgenstein (Russellov učenik) čija teorija tipova danas služi kao jedan od temelja kognitivne lingvistike mnogo je zanimljiviji zbog svojih životnih izbora nego zbog svojih teorija. Došavši do zastoja u svom radu, Wittgenstein je odlučio da prije nego što postane logičar, "treba postati ljudsko biće" pa je tako ponesen Schoppenhauerovom teorijom otišao u rat, vjerujući da će suočen sa smrću napokon shvatiti život! Očekivano bi bilo da je mladi Ludwig zbog svog povlaštenog odrastanja postao suviše mekan i nije izdržao u ratu ni dva dana, ali dogodilo se upravo suprotno: postao je žilavi štakorčić kojemu niti jedna zadaća nije bila preteška, suviše je uživao u dronskom nerazmišljanju, u odmoru mozga od rada sto na sat. Konzekvencija čitavog tog iskustva bilo je svojevrsno koketiranje s religijom (postulat da se smisao svijeta ne može tražiti u samom svijetu), koje je naposljetku dovelo do individualizirane pobožnosti na tragu Kierkegaarda. U svom dnevniku piše:
“I can lie like that - or also like that - or best of all, by telling the truth quite sincerely. So I often say to myself.” Zabrinut da je "istina" za njega samo trenutak samoobmane, Wittgenstein sve dijelove svog dnevnika neprestance iznova evaluira, odbacuje pa ponovno prihvaća i tako unedogled. Ili do ludila.
Budući da mi je otac bivši vojnik, i predobro znam koje su zamke i opasnosti prepuštanja kultu autoriteta. Moj otac i danas glorificira vojnu hijerarhiju kao nešto poželjno i hvalevrijedno što mladima usađuje osjećaj korisnosti i pozitivne osobine. Ja relativiziram sve pa mi je zato vojska užasno mrska. Poput luđaka, volim psovati vojsci, toj kurvi, polučujno, u bradu. Kad vidim vojsku u negativnom kontekstu na vijestima, zovem oca da upali TV, šaljem mu mailove s opsežnim antivojnim tekstovima. No, ako ću biti skroz pravedna, mislim da mi je jasan Wittgenstein.
Oh, da mu je odmora, makar na trenutak, od te njegove glave:
‘I feel as if my intellect was in a very labile equilibrium: so as if a comparatively minor jolt could bring it to snap over. It is like when one sometimes feels close to crying, feels the approaching crying fit. One should then try to breath quite calmly, regularly, deeply until the fit dissipates.’
Postoji li zamka u korištenju logike za upravljanje emocijama? Donedavno nisam mislila tako. Koristila sam sve puteve: najprije sam pošla jednim putem, no nije me doveo na željeno mjesto. Potom sam reductio ad absurdum pošla drugim putem. Ni taj me nije doveo na željeno mjesto. Pedeset i šest puteva kasnije, pitam se ima li logika odgovor na moje osjećaje? Logika me izdala. Kako se Bertrand Russell osjećao kad je njegovu sinu dijagnosticirana šizofrenija? Kako se osjećao kad mu se unuka ubila?
Je li logika Russella očuvala od ludila? Je li uspio iznegirati nasljedne psihoze logikom, ili je njegovo odolijevanje bolesti samo slučajnost koja dokazuje da ništa nema smisla?