Slavna Eubulidova izjava, "Dragi sugrađani, sad vam lažem", dovela je mnoge logičare do ruba živaca. Jer, ako laže, onda govori istinu, a ako govori istinu, onda laže.
Taj je paradoks Bertrandu Russellu poslužio kao dokaz da je jezik nesavršen, da je u jezik utkana nelogičnost, upravo kao što je u čovjeka utkan nedostatak razuma. Russellova vječna potraga za jednostavnijim, savršenim jezikom nikad nije urodila plodom i čovjek je umro na rubu ludila po kojemu je hodao čitav život. K tomu je još bio opterećen obiteljskim ludilom, za koje je vjerovao da je nasljedno.
No, Russell nije jedini ludi logičar. Ludwig Wittgenstein (Russellov učenik) čija teorija tipova danas služi kao jedan od temelja kognitivne lingvistike mnogo je zanimljiviji zbog svojih životnih izbora nego zbog svojih teorija. Došavši do zastoja u svom radu, Wittgenstein je odlučio da prije nego što postane logičar, "treba postati ljudsko biće" pa je tako ponesen Schoppenhauerovom teorijom otišao u rat, vjerujući da će suočen sa smrću napokon shvatiti život! Očekivano bi bilo da je mladi Ludwig zbog svog povlaštenog odrastanja postao suviše mekan i nije izdržao u ratu ni dva dana, ali dogodilo se upravo suprotno: postao je žilavi štakorčić kojemu niti jedna zadaća nije bila preteška, suviše je uživao u dronskom nerazmišljanju, u odmoru mozga od rada sto na sat. Konzekvencija čitavog tog iskustva bilo je svojevrsno koketiranje s religijom (postulat da se smisao svijeta ne može tražiti u samom svijetu), koje je naposljetku dovelo do individualizirane pobožnosti na tragu Kierkegaarda. U svom dnevniku piše:
“I can lie like that - or also like that - or best of all, by telling the truth quite sincerely. So I often say to myself.” Zabrinut da je "istina" za njega samo trenutak samoobmane, Wittgenstein sve dijelove svog dnevnika neprestance iznova evaluira, odbacuje pa ponovno prihvaća i tako unedogled. Ili do ludila.
Budući da mi je otac bivši vojnik, i predobro znam koje su zamke i opasnosti prepuštanja kultu autoriteta. Moj otac i danas glorificira vojnu hijerarhiju kao nešto poželjno i hvalevrijedno što mladima usađuje osjećaj korisnosti i pozitivne osobine. Ja relativiziram sve pa mi je zato vojska užasno mrska. Poput luđaka, volim psovati vojsci, toj kurvi, polučujno, u bradu. Kad vidim vojsku u negativnom kontekstu na vijestima, zovem oca da upali TV, šaljem mu mailove s opsežnim antivojnim tekstovima. No, ako ću biti skroz pravedna, mislim da mi je jasan Wittgenstein.
Oh, da mu je odmora, makar na trenutak, od te njegove glave:
‘I feel as if my intellect was in a very labile equilibrium: so as if a comparatively minor jolt could bring it to snap over. It is like when one sometimes feels close to crying, feels the approaching crying fit. One should then try to breath quite calmly, regularly, deeply until the fit dissipates.’
Postoji li zamka u korištenju logike za upravljanje emocijama? Donedavno nisam mislila tako. Koristila sam sve puteve: najprije sam pošla jednim putem, no nije me doveo na željeno mjesto. Potom sam reductio ad absurdum pošla drugim putem. Ni taj me nije doveo na željeno mjesto. Pedeset i šest puteva kasnije, pitam se ima li logika odgovor na moje osjećaje? Logika me izdala. Kako se Bertrand Russell osjećao kad je njegovu sinu dijagnosticirana šizofrenija? Kako se osjećao kad mu se unuka ubila?
Je li logika Russella očuvala od ludila? Je li uspio iznegirati nasljedne psihoze logikom, ili je njegovo odolijevanje bolesti samo slučajnost koja dokazuje da ništa nema smisla?

Look at me, I'm Sandra Dee
Lousy with virginity
Won't go to bed 'til I'm legally wed
I can't; I'm Sandra Dee

Watch it! Hey I'm Doris Day
I was not brought up that way
Won't come across,
Even Rock Hudson lost
His heart to Doris Day

Tako je Betty Rizzo sprdala Sandru Dee u klasičnom tinejdžerskom mjuziklu Briljantin.

Betty je opaka cura koja pije, puši i lakog je morala. Sandy, glavna junakinja Briljantina, upravo je suprotno od toga. Ona je fina, ljupka i dobra djevojka koja se zakašlje od cigaretnog dima, a pozli joj kad joj cure probuše uši. Sandy je jadna, zato mora “preko veze” upasti u društvo (preko prijateljice Frenchie). Pink Ladies (ovako se ta živopisna skupina djevojaka nazvala) primaju Sandy u društvo preko volje, jer ona nije djevojka koja se zna zabavljati. Činjenica da se ne zna zabavljati Sandy stoji na putu i u ljubavi pa glavni junak i objekt ljubavi naše Sandy, Danny, pokušava s njom uploviti u vode karnalnih užitaka kad se nađu u kinu na otvorenom, ali Sandy se ne da jer joj to jednostavno nije u prirodi (namjerno govorim da joj nije u prirodi: njeno čistunstvo nije naučeno). Sluđen hormonima i njenom anđeoskom ljepotom, Danny biva grub prema njoj i ostavlja je. Na samom kraju filma, Sandy uviđa da je njena miss-goody-two-shoes priroda svima već ispila živce pa se oblači u sjajne pripijene tajice i majicu lađa izreza s pripadajućim natikačama, a na kosu stavlja trajnu. Etoga! Ispada da je biti bad girl puno lakše nego što smo mislili. U međuvremenu, Betty Rizzo plaši se da je ostala trudna (u posljednjih nekoliko minuta filma saznajemo da nije, ali svejedno se udaje) i pjeva o teškoj sudbini djevojaka koje su dobrohotne prema muškarcima kao ona. Dakle, jednako je teško biti i svetica i kurva u srednjoj?

Da bar. Teško je biti i svetica i kurva bilo kada.

Vanja živi za izlaske, ne može bez cuge i cigareta, vulgarno se izražava i prva stvar na ljestvici prioriteta joj je oralni seks.
Sjećam se jedne naslovnice u Jutarnjem listu na kojoj je bio prikazan niz hrvatskih mladih ateista iz javnog života. Nazvani su novom hrvatskom inteligencijom ili nešto takvo i jedna od odabranih bila je i Jelena Veljača. Jelena Veljača bila je tada kolumnistica Jutarnjeg, autorica jedne od hvaljenijih sapunica na HRT-u (uz koju je bio vezan i plagijatorski skandal) i sve u svemu relativno pametna ženska. Nemojte me krivo shvatiti, ne mislim da je njena duša dosezala neslućene dubine, nego ovako: ako želiš da te javnost doživi kao nešto više od para plavih očiju i dugih nogu, napiši seriju, piši kolumnu i predstavi se ljudima kao nova hrvatska inteligencija. Čak i ako to nisi, dojmljivo je tvoje stremljenje tomu. Vjerovala sam da je sama pisala te kolumne, vjerovala sam da iskreno želi iskomunicirati svoje ideje. U tekst je bila utkana i slika koju je Jelena Veljača željela svijetu poslati o sebi: ja nisam samo lijepa, nego i pametna. Ja sam cinična zbog svoje melankolične prirode. Ja sam moćna kao gospa Galadriel.

Bajka je to, zamka u koju je pala i Vanja. Vanja najdulje ostaje vani, najviše pleše i najbolje se zabavlja, ali cilja na doktorat, mjesto na fakultetu i tapšanje po leđima akademskih krugova. U njenom stanu namjesto televizora tri diplome: prvostupnička, magisterij, cum laude. Vanja je kao Narcis koji se vidio u rijeci: sviđa joj se kako je urbana intelektualka. Dovodi frajere kući, ali molim te, nemoj ostati, kaže im. Daje im upute kako da je diraju. Ženska kamaraderija iznad svega, sve bih dala za svoje cure i tako dalje.

Volim taj koncept. Nekoć je to bila svježa posteljina, jeftina emisija, krumpiri prženi na sto načina s majonezom i nečiji krhki torzo s kralješcima koji me pozivaju da ih brojim. Sada su to mokra lica s razmazanim crnilom oko očiju, ruksaci u obliku medvjedića, plastične boce pune drnča i zagrljaji (njih tisuću tijekom jedne večeri). Volim ih. Raznježeno gledam njihove znojne šiške i ćutim njihov vrući votkasti dah na obrazu dok mi nešto pričaju. Nekome su one ružne u svojoj želji da se anuliraju, ali ja znam bolje. Ja ih znam vidjeti za deset godina i prije deset jednako.
Problem je u tome što sam ja Sandra Dee. Jedino što mogu je gledati izvana i biti dirnuta tom nenamjernom ljepotom, ali ne mogu popiti, pozvati nekoga u svoj stan, ne mogu biti dugo budna. S pravom me iza leđa zovu Mila Gera. Djevojke me nikad ne nazivaju radi čavrljanja. Ja ne mogu ponuditi svoje plućno krilo za neku od njih jer nikad nismo bile samo mi protiv svih. Nikad nisam bila potpuno lišena muške pozornosti pa je ta pozornost dijelila i rascjepljivala naše žensko zajedništvo.

Tako im želim pripadati, želim moći sve što one mogu. Gledam se u ogledalu javnog WC-a. Pored mene dvije grlice, slikaju se u ogledalu. Moje lice nije izobličeno. Ono priča priču o nekome tko se previše štitio i sada nije nitko, nitko.