U novoj epizodi Djevojaka glavna junakinja raspravlja s prijateljem treba li odustati od pisanja:

You were a dancer and you gave it up. How did that feel?
Like the biggest relief of my life.

Imam poriv pisati. Kad sam bila djevojčica, pisanje je dolazilo u obliku naslagivanja baroknih končeta u sastavke o godišnjim dobima. Bilo mi je teško ići na literarnu skupinu jer ju nije vodio moj učitelj. Ipak, ubrzo sam shvatila da je pisati lako: samo im daj ono što žele, a učiteljice većinom žele originalne usporedbe i lijepe riječi koje ništa ne znače. Ja sam najbolji pisac na svijetu, iskreno sam mislila s deset godina. Osnovna škola bila je moje najplodnije razdoblje.
Čitavu srednju školu pisala sam samo u zadaćnicu. Lobotomizirani um seksualno ugrožene curice s predebelom guzom nije mogao raditi na sto kolosijeka pa sam najradije odabrala traženje dečka i rad na vlastitom izgledu (smanjenje guze). Dragi dnevniče, Josip i ja danas smo bili dežurni zajedno. On je donio enciklopediju pa mi je objašnjavao H- bombu i tko je Geronimo. Uzrujava me što je Josip puno pametniji od mene i što otvoreno pokazuje da to zna. Poslije je Josip naganjao Dunju po školi, ali njoj nije objašnjavao ništa, samo se smješkao i dobacivao joj neumjesne komentare. Pred kraj dana posvađali smo se. Za večeru sam pojela jabuku, nekoliko štapića i jogurt.

Na faksu sam JA ta koja je lijepa. I to ne prosječno, nego movie star lijepa. Trud mi se isplatio. Ponekad ustajem u 6 ujutro kako bih oprala kosu prije predavanja, ali izgledam tako da ljudi ne mogu prestati gledati u mene. Dečki sada više nisu problem, zgrćem ih lopatama na hrpe. Sve je to škart, ali godi mi. Navodim ih. Osjećam se krivom zbog toga, ali ha, mene Josip nije sažalijevao dok je salijetao sisatu Barbiku koja je nosila samo ružičastu boju (ozbiljno). Opet se smrtno zaljubljujem. Dragi dnevniče, ne mogu spavati. J. mi je danas rekao da imam prelijepa mala stopala. Nisam naivna, znam da ne mogu dobiti ono što želim.

Ipak, vrlo brzo dobivam ono što želim.

Pisanje mi je potpuno nevažno, osim na kolegiju koji od nas zahtijeva pisanje dnevnika na engleskom jeziku. Dear diary, today Chris Brown beat Rihanna up. I am afraid she might forgive him. After three years, I am all too familiar with the pain of separation. I kasnije: As expected, she forgave him. I am angry: if public pressure and immense damage to her career wasn't enough for her to leave him, how much will it take for me to leave somebody who isn't hitting me?

Nitko to nije čitao, ali ispunili smo formu. (O, formo!)

Pišem ja, pišem kao utrenirani majmun. Citat pa objašnjenje, MLA writing style. Style? Niz neelastičnih pravila oni su nazvali stilom? Nedajbože da napišem igdje u eseju „I think“, odmah križaju čitav rad. Pišem ja, pišem o fonetici i fonologiji i o kognitivnoj lingvistici i sva sam si hoch. Svi me hvale, tako treba, odlično! Dragi dnevniče, danas sam prijavila svoj diplomski rad. Smiješno je što ga mogu napisati zatvorenih očiju, a više ne znam pisati o bilo čemu relevatnom. Kundera bi savršeno opisao taj smijeh kojim moja sestra prikriva sramotu kad kaže nešto što se može protumačiti tašto. Znaš taj smijeh? Ono kad kažeš nešto čime sam sebe hvališ, ali dodaš neki autoironični smijeh, kao da nisi mislio ozbiljno. Živcira me to. Voljela bih da tog smijeha nema, da možemo iskreno razgovarati.
U međuvremenu moj otac objavljuje knjigu ratnih memoara. On je sad pisac i ide na gala večere i predstavlja svoju knjigu u galerijama i knjižarama. On ima prilike pročitati moj rad, ali ne sviđa mu se. Pišem filmske kritike, to mu je ok pa nastavljam s tim. Dragi dnevniče, faks je napokon gotov i ne moram više ni pogledati one mučne knjige o vještinama učenja jezika.

Sestra je stasala. Radi na sebi sto na sat, sustiže me u čitanju, ne mogu više s njom razgovarati. Osjećam se glupo. Ona me oduvijek poticala na pisanje, ali u zadnje vrijeme gotovo da se uopće ne slaže ni s čim što napišem. Ona zna sve odgovore na kvizovima, a ja slabo. Ona ima prirodno istančan ukus, a ja tonem u Ponos i predrasude i zombije. Smijeh koji prikriva taštinu i dalje je tamo. Upisala je likovnu akademiju, a ja jalno ustvrđujem kako smo svi mi akademici, a ne samo ona. Dragi dnevniče, danas sam tri sata tražila nove metode poučavanja na internetu i slagala popis antilektire za ovaj mjesec. Stavila sam im i filmove na posudbu. Nadam se da neće držati filmove dulje od jednog dana.
***
Dragi dnevniče, bojazan je bila nepotrebna. Nitko nije ni taknuo filmove.
***
Dragi dnevniče, osvojila je prvo mjesto na natječaju. Njena je priča pobijedila. Mislili su da je ona već gospođa, a ne djevojka od dvadeset godina. Svi se dive: pronicljivo je, ima filozofije, književne teorije, znanosti, kritike društva... Mislim da je slikarstvo odlučila ostaviti kao rezervu.
***
Dragi dnevniče, tata je danas dobio vrlo povoljne kritike na svoju novu zbirku priča. Znam da sam ja oduvijek govorila da pisanje ne smije biti zbog publike, ali počinjem se osjećati osamljeno. Kad me pitaju pišem li, pravim se da me to više ne zanima.

Čitam Lenu Dunham, autoricu serije s početka. Priča o uspomeni: kako je njena sestra nagurala kamenčiće u vaginu, kako je njen online dečko jednog dana umro, kako se udebljala 15 kg, kako je platonski dijelila krevet, kako se zaljubila u djevojku.
Odjednom, kroz ružičaste korice i infantilne ilustracije ovog wannabe chick lita uviđam da i ja pričam o uspomeni: kako sam sestru mitila da mi dopusti da joj pravim frizuru, kako mi je u 25. godini učenik rekao „mama“, kako sam čupala dlake oko bradavica, kako sam se zaljubila u djevojku.

U djelomično epistolarnom romanu Chris Kraus I Love Dick, Chris se jedne večeri zaljubljuje u prijatelja svog muža (Dicka), što rezultira nizom pisama, najprije upućenim njemu, ali kasnije sve više samo oblikom izražavanja:
It's weird, I never really wondered whether I'm your type (Cause in the past, Empirical Romance, since I'm not pretty or maternal, I never am the type for Cowboy Guys). But maybe action's all that really matters now. What people do together overshadows Who They Are. If I can't make you fall in live with me for who I am, maybe I can interest you with what I understand.
Prema vlastitom priznanju, Chris nije intelektualka i baš je zato čin pisanja potpuno prirodan. On nije usmjeren na publiku, nego na jednu osobu, što joj daje određenu slobodu iskrenosti.

Dragi dnevniče, danas je 372. dan moje depresije. Petak je. Što sam postigla? Rekla sam učenicima neka idu u muzej večeras, dala sam im vježbe za natjecanje, doklatarila sam se kući i otad sam u pidžami. Nisam se zdravo hranila. Kako se osjećam? Nervozno. Kosa mi je suviše crvena, a B. još uvijek nije odustao od svojih romantičnih težnji.
Sestra je sanjala da sam trudna. Nasmijala sam se i rekla da ne razmišljam o djeci. Onda sam otišla i razmišljala o djeci, kao i svaki dan.