Odlično mjesto, još jedno od onih kad su riječi tvoja kuja: smijeh kojim moja sestra prikriva sramotu kad kaže nešto što se može protumačiti tašto. Ima još tih mjesta, ali ovo mi je posebno interesantno i zbog sljedećeg: ''Živcira me to. Voljela bih da tog smijeha nema, da možemo iskreno razgovarati.'' Pa i na licu mjesta se očituje: time povratno legitimiraš recimo ono malo iznad o ''movie star lijepa''. Podržavam takav program, to vjerojatno i znaš (isticao sam ovdje i ondje da se ne dam inhibirati obaveznim skromničkim tonom). Uostalom, i istina je (kad već možemo iskreno bez nepotrebne inhibiranosti); jednom si dok si bila Zvečka stavila fotku. Kako je već dugo otkako si makla taj blog, u međuvremenu mi je lik izblijedio dosta, ne mogu si ga više predočiti u konkretnosti, ali sjećam se da je na slici bila lijepa djevojka. I kad smo već kod iskrenosti - Chrisina knjiga je usmjerena ''na jednu osobu, što joj daje određenu slobodu iskrenosti'' (kontraslika ''grafomanije'' iz KSiZ, o kojoj smo nedavno). Paralela s Chris je ovaj tvoj (meta)zapis u kojem govoriš o njenoj knjizi, s obzirom da je sam dnevnički. Pod pretpostavkom da je ovo doista osobni dnevnik, tj. tvoja osobna povjeravanja, afikcijska (u svakom slučaju ima fakata iz RL, pa vjerojatno stvarno pišeš ovdje o RL sebi). S tim što se svejedno radi o ipak javnom objavljivanju, koje bi potencijalno mogao vidjeti bilo tko. Upadljivo je, međutim, da od tih potencijalnih svih, ogromna većina aktualizirane interakcije otpada na mene. To nije sasvim u redu, jer ti si senzacionalna, i bilo bi mi jedino logično da imaš ovdje navalu - čudim se ovoj našoj blogosferi da je nemaš, to hoću reći. Nije to, istinabog, nešto za puno razbijati glavu, dijelom zato što je poznato da je blogosfera ponosno nepismena i ne bi znala prepoznati senzacionalnost ni da je ubode u guzicu, a dijelom i s obzirom na to da se ionako trudiš još i namjerno zamesti trag, ne ostavljati svoj link okolo (ne pratim baš liste na naslovnici, pa možda griješim, ali po svoj prilici si uključila i opciju da se ne pojavljuješ na njima). Rezultat je da što dalje, sve izrazitije većina redovne, očekivane interakcije ovdje otpada na Tea-time sa mnom, i u zadnje vrijeme već praktički samo na naš tea-time. Što stvar u neku ruku čini komunikacijom u 4 oka (iako ona to de facto nije), po karakteru zapravo mail komunikacijom, samo lociranom na blogu, takvu u kojoj, ako ćeš mi dozvoliti dojam, vlada, slično kao kod Chris, usmjerenost na jednu osobu, jednog recipijenta. S posljedičnom većom slobodom iskrenosti? I da, dosta to poprima i sadržajno karakter mail komunikacije, tj. one koju treće osobe ne vide: govori se s dosta intimnih stvari, izloženosti, pa i prisnosti. Sa svoje strane svakako mogu reći: mnogo što od onoga što sam ti niže govorio, govorio sam kao da je u 4 oka, pod takvom pretpostavkom (premda znam da nije baš tako). Scenu iz studentske sobe nije čuo doslovno nitko prije tebe ovdje; vrijedi i za neobjavljenu erotsku priču. Tvoja su povjeravanja također naglašeno intimna. Kažeš, nije tajna da sam sucker za dirty talk, nije tajna da sam seksualno traumatizirana, itd. (Ili sad: nije tajna da sam bila zaljubljena u djevojku. Ne prestaješ darivati pikanterijama. :) Btw, taman sam ovih dana naletio na nešto o tome, pa me sjetilo tvoje rečenice.:))) Ta sloboda otvorenosti garnirana pseudo-mailovskim karakterom i feelingom da smo u 4 oka podšivena je ipak s nešto hoda po rubu u izloženosti - jer je naposljetku otključana svakome. Rekao sam tebi, ali rekao sam i svima onima koji eventualno lurkaju. Nego, kažeš, depresija 372. dan? Zbog ovoga bih volio čuti da ima i fikcijskih dijelova u ovom dnevničkom zapisu, da nije sasvim dnevnički autobiografski...
12.02.2015. (20:56)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dragi Pero, ne trudim se uistinu zamesti trag ovom blogu (pogrešna je tvoja pretpostavka da sam uključila opciju da se ne pojavljujem na listama naslovnice). Moj je blog ovdje za svakoga tko ga želi čitati. Istinabog, na tvom blogu ne ostavljam link i to zaista jest zato što nisam sklona recipročnosti bloškog iskustva: ta činjenica da je pristojno svakome odgovoriti i da bi valjalo kliknuti na njihov blog, komentirati njihove postove itd. Naravno da ja sve to ne moram, ali nekako osjećam dužnost kad već dobijem komentar. To me dovodi do još jednog razloga za neostavljanje komentara s linkom na tvom blogu: tebi se ne osjećam dužnom ostavljati komentar, činim to jer zaista uživam u tvojim postovima, jer volim kako razmišljaš, jer me mijenjaš i potičeš. Isto kao što tebi nisam dužna, nisi ni ti meni dužan komentirati pa ti to na neki način otežavam, onemogućujem, odrješujem te upravo neostavljanjem linka :) Vrlo si me lako mogao previdjeti, da nisi tako uviđavan i revan bloger...možda sam se tome pomalo i nadala nekad prije, da ćeš me previdjeti kao blogericu i doživljavati samo kao komentatoricu. To je upravo stoga što je teško biti beskompromisno iskren kad bilo tko čita, čak i netko koga nikad nisi upoznao. Ako želim ostati nepročitana i zanemarena, zašto onda ipak javno? Odgovor si pružio i sam: zato jer je uzbudljivo znati da netko možda može pročitati, a ja se ipak evo skidam gola. Istina je i što si rekao, ovaj blog zaista poprima mail formu, ali ne u postovima, čak ni sada, kad si postao moja jedina publika (i to već tako dugo da je ovo postao jedan dug razgovor u četiri oka). Nikad nemam tebe na umu kad pišem, nego neku općenitu publiku u kojoj ti možeš biti, ali i ne moraš. No, kad krenu komentari, to je skroz druga priča. Tada se osjećam kao da je i sam post bio mail tebi, neki upit upućen na tvoju adresu, a ne moje filozofiranje. Zato je Chris Kraus od mene inherentno drukčija: ona ne piše drugima, nego baš "tebi"(tj. Dicku). Cilj njenog pisanja nije pisanje, ono je prijedlog Dicku, samopromocija: pogledaj me, voli me, nađi se sa mnom! Kroz tu želju za ostvarenjem ljubavne veze, seksualne želje, intimnosti ili nečeg desetog (zapravo nikad do kraja ne uviđamo što ona točno želi jer je njen odnos s Dickom jednostran---da je on reagirao na njene navale, sve bi se vrlo brzo ispuhalo, postalo prozaično i vjerojatno ne bi rezultiralo samoaktualizacijom), Chris se ostvaruje. Ugrađuje mehanizme žudnje u svoje pisanje i time postaje pisac, a ne samo žuditeljica. Ja, s druge strane, pišem jako puno (spomenula sam u postu da pišem filmske recenzije i to je istina: osim toga, pišem još uvijek i suhoparne znanstvene radove), no s obrnutim redoslijedom. Meni je cilj samoaktualizacija koja mi stalno izmiče (vjerojatno zato što sam je krivo definirala, ali to je već druga priča), a rezultat koji je zanimljiva nuspojava je ova bliskost s tobom. Dakle, Christino je oruđe samoaktualizacije žudnja za intimnošću koju nikada ne ostvaruje, dok je moje oruđe intimnosti žudnja za samoaktualizacijom koju nikada ne ostvarujem.
(Sad imam dojam da sam se toliko zapetljala u diskursu da ćeš me uhvatiti u pet kontradikcija, prozvati me za njih, a ja ću u sljedećih 5 komentara objašnjavati kako nisam tako mislila, nego sam zapravo mislila ono drugo pa ću na kraju uspjeti ispetljati što točno stoji iza svega.)
13.02.2015. (14:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Da se osvrnem i na to koliko je to dnevnički zapis, a koliko nije. Budući da imam slobodu pisati skroz iskreno (zbog ove pseudo- anonimnosti bloga), a i u materijalnom sam svijetu prilično iskrena, pišem najčešće i u blogu istinu. Spominjala sam u jednom postu ranije za što meni točno služi laž: za one koji su mi toliko antipatični da im se prijetvornošću želim osvetiti, ili za one pred kojima osjećam strah i prirodnu želju da prikrijem neki dio sebe. Nositi sve svoje tajne na vrhu jezika za mene je bilo prilično oslobađajuće otkriće i trebalo mi je dugo da naučim kontrolirati pretjerane izljeve iskrenosti (pritom ne mislim na ono što ljudi često nazivaju iskrenošću, a zapravo je nedostatak takta, pretjerana kritičnost, a ponekad i bezobrazluk). Moje seksualne fetiše, strahove, tuge i traume smiju znati svi. Ono što ne bi smjeli znati, a nalazi se na ovom blogu, je kako kritički promatram njih. Ne bih željela da se itko preispituje zbog mog rengenskog oka (i u tome je čitava moć anonimnosti: moći pisati bez zadrške o drugima, a ne o sebi---sebe ionako nikad ne pokušavam držati u dostojanstvenoj poziciji, mada se to tu i tamo prirodno dogodi zbog moje inklinacije Sandri Dee).
No, ima tu i puno neistina u mojim pričama. Zašto, pobogu? Jer moram pretjerati svoj karakter da bih došla do poante. Ja, recimo, uopće nisam movie star lijepa. Nemoj me krivo shvatiti, ja sam čisto zgodna puca. No, morala sam se bahatiti svojim izgledom baš ZATO da dokažem da ne prikrivam svoju taštinu (kad već druge optužujem da oni to čine), što si ti i sam odmah primijetio. Isto tako, post o bad girl arsenalu uvelike je izmišljen, opet radi potreba jasnije istaknute poante, iako je problematika spot on. Napisala sam i post koji još nije objavljen, o tipu koji ide u teretanu i promatra djevojke na steperu. Taj post pak nema nikakve veze s istinom.
Lena Dunham radi sličnu stvar, zato sam ju spomenula u ovom postu. U seriji Girls ona glumi junakinju koju je iskrojila po sebi, ali učinila ju je nepodnošljivo egocentričnom, pretjeravši svoju postojeću manu do besvijesti. Iskoristiti neki dio svoje osobnosti za priču, to je jedini način kako ja znam pisati. Odmaknuti se od objektivnosti i sebe učiniti iracionalnom, to je jedini lik kojega ja znam napraviti :) Zašto bih, pobogu, u postu pomirljivo napisala da sam se naučila šminkati, počupala obrve, smanjila guzu i postala čisto zgodna puca, ali da sada znam da to ne igra ključnu ulogu u mom životu, kad mogu prkosno reći kako sam ja sad PRElijepa, jebite se muškarci koji me niste htjeli, sad ću ja vas skršiti, majku li vam vašu?
13.02.2015. (14:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Iako moji postovi nisu uvijek sto posto istiniti, jer nisu upućeni tebi, moji su komentari zato sto posto istiniti baš zato što su upućeni tebi. Nema razlike, i postove i komentare neki lurker može pročitati kad bi god htio, ali pomak je u obraćanju, u tome da se zaista svakim komentarom osvrćem na ono što si ti rekao. Više ne biram ja temu. Ja mogu napisati post i naslov, ali on nas može odvesti u skroz drugom smjeru, prema skroz drugim životnim pitanjima i zato je imperativno da u komentarima budem potpuno ja, kako bi povratna informacija koju od tebe dobivam bila manje hipotetska, upućena nekoj teji, a više specifična, upućena Teji (a to uvijek i biva). No, moram reći da mi se čini da mi vodimo privatne razgovore u komentarima jednako i na tvom blogu, gdje su naši komentari potpuno javni. Nekoć mi se znalo dogoditi da se netko osvrne na moj komentar ispod tvog posta, nadoveže se, ne složi se, no u posljednje vrijeme svi su uključili ignore, svi s tobom raspravljaju jedan na jedan, čak ni ne priznajući postojanje onog drugog...mijenja li se to blogosfera ili sam to samo ja nešto umislila?
A sad, moja depresija, prilično nezanimljiva tema. Danas sam digla glavu s posla na dovoljno dugo da stignem pročitati tvoj aktualni post. Tamo sam ti u komentarima već napomenula da mi se post svidio, posebno jer objedinjuje više vrsta umjetničkih pogleda na istu stvar (nešto što meni često promakne, iako mi je sestra buduća slikarica, prijatelji slikari u usponu, a likovna umjetnost velik dio nastave hrvatskog jezika). Zašto mi se post toliko svidio? Osim što je, sada to već postaje otrcano govoriti, predvidio neki moj budući post i savršeno opisao moje psihofizičko stanje, uključuje i literaturu koju sam nedavno ponovno čitala, filmove koje sam nedavno gledala, glazbu koju sam nedavno slušala. Da ne znam bolje, mislila bih da si mi u laptop ugradio čip za praćenje sadržaja. Ovaj je tjedan umro jedan moj učenik zbog neliječene upale pluća (bio je kronično bolestan) pa je čak i tvoje (Fryevo) pitanje nepravde i nedostatka logike savršeno sjelo u sliku proteklih mjesec dana mogu života. Moja je depresija uzrokovana vlastitim nihilizmom i to je sve što se o tome može reći. Volim posao koji radim, ali u školi se osjećam kao časna sestra na misiji u Tanzaniji: nesebičnost mi ne stoji dobro. Mogao si i sam zaključiti da sam ja, iako opterećena bad girl kodeksom, the baddest of them all. Ja cvjetam u scenariju Paklenog šunda, a ne Moje pjesme, moji snovi.
13.02.2015. (15:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
You see, I want a lot. Perhaps I want everything the darkness that comes with every infinite fall and the shivering blaze of every step up. So many live on and want nothing And are raised to the rank of prince By the slippery ease of their light judgments But what you love to see are faces that do work and feel thirst. You love most of all those who need you as they need a crowbar or a hoe. You have not grown old, and it is not too late To dive into your increasing depths where life calmly gives out its own secret.
Rainer Maria Rilke
Inspiracija da živi.
13.02.2015. (17:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ma da, ovo sam nagađao za opciju nepojavljivanja na naslovnici, ostavivši mogućnost da griješim. Neću, neću, ni hvatati u kontradikcijama, nema se u čemu. Sve jasno: Christina piše jednoj osobi pa stiže do samoaktualizacije, ti pišeš radi samoaktualizacije pa stižeš do tea-timea s jednom osobom. ''Meni je cilj samoaktualizacija koja mi stalno izmiče (vjerojatno zato što sam je krivo definirala, ali to je već druga priča)'' Jednom bih volio čuti tu priču. To je već druga koju ću možda jednom čuti ili neću. :) (Nadam se da hoću jednom.)
Samo ću imati proglas: istina je da nisam dužan komentirati i nikada to kod tebe i ne činim jer bih bio dužan, nego jer vrijedi recipročno sve što si navela o uživanju i voljenju kako razmišljaŠ. Posjet tvojoj stranici mi je kao mala svečanost, udah svježeg zraka. I znaš vrlo dobro da ovo najiskrenije kažem. Nigdje ne bi pojam obaveznosti, dužnosti posjećivanja i komentiranja za mene bio deplasiraniji. S brzim linkom ili bez njega. (Pokušavam ovo reći sa što je moguće manje patosa u glasu, jer ne smjeram patosu, tek konstatirati stanje stvari. Naprosto je tako.)
Pri sugestiji da bi se radilo o usmjerenosti na jednu osobu sam svakako i ciljao na komentare ovdje, zato govorim o interakciji (ne postovima) - većina nje da otpada na naš tea-time. Da tu, u komentarima, dolazi do komunikacije u 4 oka, koja onda kao da rezultira posljedičnom većom povjerljivošću i prisnošću (navodim neke stvari koje sam sam govorio, te stvari o sebi koje si dijelila sa mnom kroz komentare - dakle, otvoreno afikcijski, istinom iz stvarnosti, bez neodređenosti o tome i literarizacijskih filtera koje podrazumijeva kontekst priče). Koncept imanja na umu općenite publike pri pisanju postova mi je jasan, jer i sam tako pišem svoje. Iznimku među postovima opazio sam u ovom dnevničkom zapisu - nisam, naravno, slučajno baš pod njime potakao pitanje - prispodobljujući mu paralelu s Chrisinim pisanjem. Ne samo zato što je imenovan i formaliziran kao dnevnički, i zbog nošenja tajni na vrhu jezika (među kojima jesam prepoznao neke autobiografske motive), nego i zbog njegovog ekspliciranja pseudo-epistolarne komunikacije koja se pritom u nekoj formi u isti čas događa u komentarima.
Post je dnevnički, ali Hlapićke, što znači ne sasvim Tee ili te. Kao što sama ističeš, u postovima u repromaterijal iskustva i fragmenata vlastite osobnosti ubrizgavaš dozu literarizacije, i eidetske apstrahizacije. Hlapićka u svom dnevniku piše recimo o tati sada-piscu, u galerijama i knjižarama. Pogledao sam ti intervju s tatom - i skužio da je novinar koji ga radi dečko koga znam (ja kao I., ne ja kao pero). Ne znam točno zašto je to relevantno, no nedvojbeno je na liniji ove vibrantnosti od Hlapićke do Tee, na kojoj mojoj (perinoj) interaktivnosti s Hlapićkom - kao u posve paralelnoj i razdvojenoj virtualnoj dimenziji - predstavlja neku fascinaciju proboj simultanog prebivanja (kao I.) u istoj RL stvarnosti s Teom. Kada si mi pretprošle jeseni, pored jednog podatka kojeg sam znao otprije, odala još druga dva podatka o Tei, trebalo mi je nekoliko minuta guglanja da utvrdim Hlapićkin građanski identitet. Odmah sam ti prijavio da stižem na tea-time, teacherice, da mi je maksimalno drago; šifrirano na taj način jer nisam znao jesi li okej s time da ti odajem ime pred svima. Naročito tamo kod mene, gdje smo već posve javno i na izvolte. (Ovo što pitaš: ne znam je li se što u međuvremenu promijenilo u tom smislu... polemike i dalje buknu svako malo (jer očito inspiriran ljude na to: čim išta zinem eto reda onih koji bi imali što protestirati), no istina je, kao da je to sve više jedan na jedan, jedan po jedan, nije u zadnje vrijeme bilo neke grupne gužve.)
16.02.2015. (22:14)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Jedna od pobuda na pisanje 'Spektra sive' bili su i signali iz ovog posta. 1. ''You were a dancer and you gave it up. How did that feel? Like the biggest relief of my life.'' (Sugestija meditiranja o prestanku pisanja, i kao zapitanosti: ima li išta smisla? Uostalom, i mene si u zadnje vrijeme znala pitati za moj smisao.) 2. Prijava o 372. danu depresije. Strange little girl: ''iako opterećena bad girl kodeksom, the baddest of them all'': rekao bih da znam o čemu govoriš. Ni ja ne spadam u neke bad guy štemere i bećare, k tome ni u kostimirane sotoniste, pa ipak znam reći o sebi: ''crna kosa, crne oči, crna duša''. Pa onda to bude, kao, šalim se, tako ljudi shvate, da ne mislim zapravo za dušu, iako uopće nije sasvim šala. Kada se traži od mene da budem suviše konstruktivan i pozitivan, muči me to, i vjerojatno bih na tvom mjestu prolazio istu vrstu frustracijske obezvoljenosti. To mi se sve povezalo, zamiješalo - naravno, opet u svjesnosti da spekuliram - prostrujalo u glavi s Fryovim videom, koji je taman cirkulirao, te našim nekadašnjim razgovorom o Franklu. (E, da, sama si pridonijela, kumovala postu već i tim oslovljavanjem logoterapije prije dvije godine, to ti mora biti poznato.) Za literaturu, glazbu i filmove sadržane u postu nisam znao da baš nedavno i ti - ali to je ono: mogao sam znati globalno; ima neka tajna veza; ti i ja imamo zajedničko ishodište. Nisam također, pišući o smrti djece, znao za tvog preminulog učenika (grozno).
16.02.2015. (22:41)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vjerovao ili ne, iznenađena sam što ti je poznat moj građanski identitet...nisam ga se baš trudila skriti, to je istina (iako, s druge strane, zbog vlastite opsesije anonimnošću ne koristim facebook niti ikakvu drugu društvenu mrežu). Valjda zato što znam da štogod staviš na internet dovoljno inteligentnoj osobi mora s vremenom isplivati kao očito i lako pranalazivo. U svakom slučaju, sada definitivno ne mogu samo nestati kao onomad Zvečka jer će trag ostati- radim li još u Vukovaru, pitat ćeš se to ili nešto slično. Uostalom, nije mi niti u interesu nestati jer su mnogi moji tekstovi prožeti tvojim idejama, nečim što si mi iskristalizirao u komentarima ili svojim postovima. No, hvala na još jednom I.-timeu i na tom zrncu informacije. Sada će taj fonem/ grafem stajati umjesto onoga što inače stoji iza ideje o tebi: "pero".
17.02.2015. (07:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ja isto mislim da ne trebaš zbog mene nestajati. Ako nešto zbog mene, onda trebaš jedino baš suprotno - to znaš. Ha, čuj, znatiželja je moja vrlina i moje prokletstvo. :) Pomislio sam da je okej da znaš da znam, no nisam htio biti indiskretan - pa na kraju iz onoga čime sam ti pokušao dati do znanja (a da ne odam nikome drugom), nisi čak ni ti sama skužila da sam skužio, kamoli tko drugi. Tako da možeš biti mirna, čisto sumnjam da bi bedem tvoje anonimnosti bio od strane ikoga drugoga načet. A od mene više ne možeš nestati baš na način na koji je nekad Zvečka iščeznula bez traga - to si dobro uočila. Nisam zapravo o tome dosad razmišljao, no misao je točna... i sviđa mi se nekako.
17.02.2015. (23:35)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Odlično mjesto, još jedno od onih kad su riječi tvoja kuja: smijeh kojim moja sestra prikriva sramotu kad kaže nešto što se može protumačiti tašto. Ima još tih mjesta, ali ovo mi je posebno interesantno i zbog sljedećeg: ''Živcira me to. Voljela bih da tog smijeha nema, da možemo iskreno razgovarati.''
Pa i na licu mjesta se očituje: time povratno legitimiraš recimo ono malo iznad o ''movie star lijepa''. Podržavam takav program, to vjerojatno i znaš (isticao sam ovdje i ondje da se ne dam inhibirati obaveznim skromničkim tonom). Uostalom, i istina je (kad već možemo iskreno bez nepotrebne inhibiranosti); jednom si dok si bila Zvečka stavila fotku. Kako je već dugo otkako si makla taj blog, u međuvremenu mi je lik izblijedio dosta, ne mogu si ga više predočiti u konkretnosti, ali sjećam se da je na slici bila lijepa djevojka.
I kad smo već kod iskrenosti - Chrisina knjiga je usmjerena ''na jednu osobu, što joj daje određenu slobodu iskrenosti'' (kontraslika ''grafomanije'' iz KSiZ, o kojoj smo nedavno). Paralela s Chris je ovaj tvoj (meta)zapis u kojem govoriš o njenoj knjizi, s obzirom da je sam dnevnički. Pod pretpostavkom da je ovo doista osobni dnevnik, tj. tvoja osobna povjeravanja, afikcijska (u svakom slučaju ima fakata iz RL, pa vjerojatno stvarno pišeš ovdje o RL sebi). S tim što se svejedno radi o ipak javnom objavljivanju, koje bi potencijalno mogao vidjeti bilo tko.
Upadljivo je, međutim, da od tih potencijalnih svih, ogromna većina aktualizirane interakcije otpada na mene. To nije sasvim u redu, jer ti si senzacionalna, i bilo bi mi jedino logično da imaš ovdje navalu - čudim se ovoj našoj blogosferi da je nemaš, to hoću reći. Nije to, istinabog, nešto za puno razbijati glavu, dijelom zato što je poznato da je blogosfera ponosno nepismena i ne bi znala prepoznati senzacionalnost ni da je ubode u guzicu, a dijelom i s obzirom na to da se ionako trudiš još i namjerno zamesti trag, ne ostavljati svoj link okolo (ne pratim baš liste na naslovnici, pa možda griješim, ali po svoj prilici si uključila i opciju da se ne pojavljuješ na njima). Rezultat je da što dalje, sve izrazitije većina redovne, očekivane interakcije ovdje otpada na Tea-time sa mnom, i u zadnje vrijeme već praktički samo na naš tea-time. Što stvar u neku ruku čini komunikacijom u 4 oka (iako ona to de facto nije), po karakteru zapravo mail komunikacijom, samo lociranom na blogu, takvu u kojoj, ako ćeš mi dozvoliti dojam, vlada, slično kao kod Chris, usmjerenost na jednu osobu, jednog recipijenta. S posljedičnom većom slobodom iskrenosti? I da, dosta to poprima i sadržajno karakter mail komunikacije, tj. one koju treće osobe ne vide: govori se s dosta intimnih stvari, izloženosti, pa i prisnosti. Sa svoje strane svakako mogu reći: mnogo što od onoga što sam ti niže govorio, govorio sam kao da je u 4 oka, pod takvom pretpostavkom (premda znam da nije baš tako). Scenu iz studentske sobe nije čuo doslovno nitko prije tebe ovdje; vrijedi i za neobjavljenu erotsku priču. Tvoja su povjeravanja također naglašeno intimna. Kažeš, nije tajna da sam sucker za dirty talk, nije tajna da sam seksualno traumatizirana, itd. (Ili sad: nije tajna da sam bila zaljubljena u djevojku. Ne prestaješ darivati pikanterijama. :) Btw, taman sam ovih dana naletio na nešto o tome, pa me sjetilo tvoje rečenice.:))) Ta sloboda otvorenosti garnirana pseudo-mailovskim karakterom i feelingom da smo u 4 oka podšivena je ipak s nešto hoda po rubu u izloženosti - jer je naposljetku otključana svakome. Rekao sam tebi, ali rekao sam i svima onima koji eventualno lurkaju.
Nego, kažeš, depresija 372. dan? Zbog ovoga bih volio čuti da ima i fikcijskih dijelova u ovom dnevničkom zapisu, da nije sasvim dnevnički autobiografski...
12.02.2015. (20:56) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Dragi Pero,
ne trudim se uistinu zamesti trag ovom blogu (pogrešna je tvoja pretpostavka da sam uključila opciju da se ne pojavljujem na listama naslovnice). Moj je blog ovdje za svakoga tko ga želi čitati. Istinabog, na tvom blogu ne ostavljam link i to zaista jest zato što nisam sklona recipročnosti bloškog iskustva: ta činjenica da je pristojno svakome odgovoriti i da bi valjalo kliknuti na njihov blog, komentirati njihove postove itd.
Naravno da ja sve to ne moram, ali nekako osjećam dužnost kad već dobijem komentar. To me dovodi do još jednog razloga za neostavljanje komentara s linkom na tvom blogu: tebi se ne osjećam dužnom ostavljati komentar, činim to jer zaista uživam u tvojim postovima, jer volim kako razmišljaš, jer me mijenjaš i potičeš. Isto kao što tebi nisam dužna, nisi ni ti meni dužan komentirati pa ti to na neki način otežavam, onemogućujem, odrješujem te upravo neostavljanjem linka :) Vrlo si me lako mogao previdjeti, da nisi tako uviđavan i revan bloger...možda sam se tome pomalo i nadala nekad prije, da ćeš me previdjeti kao blogericu i doživljavati samo kao komentatoricu. To je upravo stoga što je teško biti beskompromisno iskren kad bilo tko čita, čak i netko koga nikad nisi upoznao. Ako želim ostati nepročitana i zanemarena, zašto onda ipak javno? Odgovor si pružio i sam: zato jer je uzbudljivo znati da netko možda može pročitati, a ja se ipak evo skidam gola.
Istina je i što si rekao, ovaj blog zaista poprima mail formu, ali ne u postovima, čak ni sada, kad si postao moja jedina publika (i to već tako dugo da je ovo postao jedan dug razgovor u četiri oka). Nikad nemam tebe na umu kad pišem, nego neku općenitu publiku u kojoj ti možeš biti, ali i ne moraš. No, kad krenu komentari, to je skroz druga priča. Tada se osjećam kao da je i sam post bio mail tebi, neki upit upućen na tvoju adresu, a ne moje filozofiranje.
Zato je Chris Kraus od mene inherentno drukčija: ona ne piše drugima, nego baš "tebi"(tj. Dicku). Cilj njenog pisanja nije pisanje, ono je prijedlog Dicku, samopromocija: pogledaj me, voli me, nađi se sa mnom! Kroz tu želju za ostvarenjem ljubavne veze, seksualne želje, intimnosti ili nečeg desetog (zapravo nikad do kraja ne uviđamo što ona točno želi jer je njen odnos s Dickom jednostran---da je on reagirao na njene navale, sve bi se vrlo brzo ispuhalo, postalo prozaično i vjerojatno ne bi rezultiralo samoaktualizacijom), Chris se ostvaruje. Ugrađuje mehanizme žudnje u svoje pisanje i time postaje pisac, a ne samo žuditeljica. Ja, s druge strane, pišem jako puno (spomenula sam u postu da pišem filmske recenzije i to je istina: osim toga, pišem još uvijek i suhoparne znanstvene radove), no s obrnutim redoslijedom. Meni je cilj samoaktualizacija koja mi stalno izmiče (vjerojatno zato što sam je krivo definirala, ali to je već druga priča), a rezultat koji je zanimljiva nuspojava je ova bliskost s tobom. Dakle, Christino je oruđe samoaktualizacije žudnja za intimnošću koju nikada ne ostvaruje, dok je moje oruđe intimnosti žudnja za samoaktualizacijom koju nikada ne ostvarujem.
(Sad imam dojam da sam se toliko zapetljala u diskursu da ćeš me uhvatiti u pet kontradikcija, prozvati me za njih, a ja ću u sljedećih 5 komentara objašnjavati kako nisam tako mislila, nego sam zapravo mislila ono drugo pa ću na kraju uspjeti ispetljati što točno stoji iza svega.)
13.02.2015. (14:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Da se osvrnem i na to koliko je to dnevnički zapis, a koliko nije.
Budući da imam slobodu pisati skroz iskreno (zbog ove pseudo- anonimnosti bloga), a i u materijalnom sam svijetu prilično iskrena, pišem najčešće i u blogu istinu.
Spominjala sam u jednom postu ranije za što meni točno služi laž: za one koji su mi toliko antipatični da im se prijetvornošću želim osvetiti, ili za one pred kojima osjećam strah i prirodnu želju da prikrijem neki dio sebe.
Nositi sve svoje tajne na vrhu jezika za mene je bilo prilično oslobađajuće otkriće i trebalo mi je dugo da naučim kontrolirati pretjerane izljeve iskrenosti (pritom ne mislim na ono što ljudi često nazivaju iskrenošću, a zapravo je nedostatak takta, pretjerana kritičnost, a ponekad i bezobrazluk). Moje seksualne fetiše, strahove, tuge i traume smiju znati svi. Ono što ne bi smjeli znati, a nalazi se na ovom blogu, je kako kritički promatram njih. Ne bih željela da se itko preispituje zbog mog rengenskog oka (i u tome je čitava moć anonimnosti: moći pisati bez zadrške o drugima, a ne o sebi---sebe ionako nikad ne pokušavam držati u dostojanstvenoj poziciji, mada se to tu i tamo prirodno dogodi zbog moje inklinacije Sandri Dee).
No, ima tu i puno neistina u mojim pričama. Zašto, pobogu? Jer moram pretjerati svoj karakter da bih došla do poante. Ja, recimo, uopće nisam movie star lijepa. Nemoj me krivo shvatiti, ja sam čisto zgodna puca. No, morala sam se bahatiti svojim izgledom baš ZATO da dokažem da ne prikrivam svoju taštinu (kad već druge optužujem da oni to čine), što si ti i sam odmah primijetio.
Isto tako, post o bad girl arsenalu uvelike je izmišljen, opet radi potreba jasnije istaknute poante, iako je problematika spot on.
Napisala sam i post koji još nije objavljen, o tipu koji ide u teretanu i promatra djevojke na steperu. Taj post pak nema nikakve veze s istinom.
Lena Dunham radi sličnu stvar, zato sam ju spomenula u ovom postu. U seriji Girls ona glumi junakinju koju je iskrojila po sebi, ali učinila ju je nepodnošljivo egocentričnom, pretjeravši svoju postojeću manu do besvijesti. Iskoristiti neki dio svoje osobnosti za priču, to je jedini način kako ja znam pisati. Odmaknuti se od objektivnosti i sebe učiniti iracionalnom, to je jedini lik kojega ja znam napraviti :)
Zašto bih, pobogu, u postu pomirljivo napisala da sam se naučila šminkati, počupala obrve, smanjila guzu i postala čisto zgodna puca, ali da sada znam da to ne igra ključnu ulogu u mom životu, kad mogu prkosno reći kako sam ja sad PRElijepa, jebite se muškarci koji me niste htjeli, sad ću ja vas skršiti, majku li vam vašu?
13.02.2015. (14:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Iako moji postovi nisu uvijek sto posto istiniti, jer nisu upućeni tebi, moji su komentari zato sto posto istiniti baš zato što su upućeni tebi.
Nema razlike, i postove i komentare neki lurker može pročitati kad bi god htio, ali pomak je u obraćanju, u tome da se zaista svakim komentarom osvrćem na ono što si ti rekao. Više ne biram ja temu. Ja mogu napisati post i naslov, ali on nas može odvesti u skroz drugom smjeru, prema skroz drugim životnim pitanjima i zato je imperativno da u komentarima budem potpuno ja, kako bi povratna informacija koju od tebe dobivam bila manje hipotetska, upućena nekoj teji, a više specifična, upućena Teji (a to uvijek i biva).
No, moram reći da mi se čini da mi vodimo privatne razgovore u komentarima jednako i na tvom blogu, gdje su naši komentari potpuno javni. Nekoć mi se znalo dogoditi da se netko osvrne na moj komentar ispod tvog posta, nadoveže se, ne složi se, no u posljednje vrijeme svi su uključili ignore, svi s tobom raspravljaju jedan na jedan, čak ni ne priznajući postojanje onog drugog...mijenja li se to blogosfera ili sam to samo ja nešto umislila?
A sad, moja depresija, prilično nezanimljiva tema. Danas sam digla glavu s posla na dovoljno dugo da stignem pročitati tvoj aktualni post.
Tamo sam ti u komentarima već napomenula da mi se post svidio, posebno jer objedinjuje više vrsta umjetničkih pogleda na istu stvar (nešto što meni često promakne, iako mi je sestra buduća slikarica, prijatelji slikari u usponu, a likovna umjetnost velik dio nastave hrvatskog jezika). Zašto mi se post toliko svidio? Osim što je, sada to već postaje otrcano govoriti, predvidio neki moj budući post i savršeno opisao moje psihofizičko stanje, uključuje i literaturu koju sam nedavno ponovno čitala, filmove koje sam nedavno gledala, glazbu koju sam nedavno slušala. Da ne znam bolje, mislila bih da si mi u laptop ugradio čip za praćenje sadržaja. Ovaj je tjedan umro jedan moj učenik zbog neliječene upale pluća (bio je kronično bolestan) pa je čak i tvoje (Fryevo) pitanje nepravde i nedostatka logike savršeno sjelo u sliku proteklih mjesec dana mogu života.
Moja je depresija uzrokovana vlastitim nihilizmom i to je sve što se o tome može reći. Volim posao koji radim, ali u školi se osjećam kao časna sestra na misiji u Tanzaniji: nesebičnost mi ne stoji dobro. Mogao si i sam zaključiti da sam ja, iako opterećena bad girl kodeksom, the baddest of them all. Ja cvjetam u scenariju Paklenog šunda, a ne Moje pjesme, moji snovi.
13.02.2015. (15:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Zapravo, znaš što čovjeka dotuče na kraju?
You see, I want a lot.
Perhaps I want everything
the darkness that comes with every infinite fall
and the shivering blaze of every step up.
So many live on and want nothing
And are raised to the rank of prince
By the slippery ease of their light judgments
But what you love to see are faces
that do work and feel thirst.
You love most of all those who need you
as they need a crowbar or a hoe.
You have not grown old, and it is not too late
To dive into your increasing depths
where life calmly gives out its own secret.
Rainer Maria Rilke
Inspiracija da živi.
13.02.2015. (17:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ma da, ovo sam nagađao za opciju nepojavljivanja na naslovnici, ostavivši mogućnost da griješim.
Neću, neću, ni hvatati u kontradikcijama, nema se u čemu. Sve jasno: Christina piše jednoj osobi pa stiže do samoaktualizacije, ti pišeš radi samoaktualizacije pa stižeš do tea-timea s jednom osobom.
''Meni je cilj samoaktualizacija koja mi stalno izmiče (vjerojatno zato što sam je krivo definirala, ali to je već druga priča)''
Jednom bih volio čuti tu priču. To je već druga koju ću možda jednom čuti ili neću. :) (Nadam se da hoću jednom.)
Samo ću imati proglas: istina je da nisam dužan komentirati i nikada to kod tebe i ne činim jer bih bio dužan, nego jer vrijedi recipročno sve što si navela o uživanju i voljenju kako razmišljaŠ. Posjet tvojoj stranici mi je kao mala svečanost, udah svježeg zraka. I znaš vrlo dobro da ovo najiskrenije kažem. Nigdje ne bi pojam obaveznosti, dužnosti posjećivanja i komentiranja za mene bio deplasiraniji. S brzim linkom ili bez njega. (Pokušavam ovo reći sa što je moguće manje patosa u glasu, jer ne smjeram patosu, tek konstatirati stanje stvari. Naprosto je tako.)
Pri sugestiji da bi se radilo o usmjerenosti na jednu osobu sam svakako i ciljao na komentare ovdje, zato govorim o interakciji (ne postovima) - većina nje da otpada na naš tea-time. Da tu, u komentarima, dolazi do komunikacije u 4 oka, koja onda kao da rezultira posljedičnom većom povjerljivošću i prisnošću (navodim neke stvari koje sam sam govorio, te stvari o sebi koje si dijelila sa mnom kroz komentare - dakle, otvoreno afikcijski, istinom iz stvarnosti, bez neodređenosti o tome i literarizacijskih filtera koje podrazumijeva kontekst priče). Koncept imanja na umu općenite publike pri pisanju postova mi je jasan, jer i sam tako pišem svoje. Iznimku među postovima opazio sam u ovom dnevničkom zapisu - nisam, naravno, slučajno baš pod njime potakao pitanje - prispodobljujući mu paralelu s Chrisinim pisanjem. Ne samo zato što je imenovan i formaliziran kao dnevnički, i zbog nošenja tajni na vrhu jezika (među kojima jesam prepoznao neke autobiografske motive), nego i zbog njegovog ekspliciranja pseudo-epistolarne komunikacije koja se pritom u nekoj formi u isti čas događa u komentarima.
Post je dnevnički, ali Hlapićke, što znači ne sasvim Tee ili te. Kao što sama ističeš, u postovima u repromaterijal iskustva i fragmenata vlastite osobnosti ubrizgavaš dozu literarizacije, i eidetske apstrahizacije.
Hlapićka u svom dnevniku piše recimo o tati sada-piscu, u galerijama i knjižarama. Pogledao sam ti intervju s tatom - i skužio da je novinar koji ga radi dečko koga znam (ja kao I., ne ja kao pero). Ne znam točno zašto je to relevantno, no nedvojbeno je na liniji ove vibrantnosti od Hlapićke do Tee, na kojoj mojoj (perinoj) interaktivnosti s Hlapićkom - kao u posve paralelnoj i razdvojenoj virtualnoj dimenziji - predstavlja neku fascinaciju proboj simultanog prebivanja (kao I.) u istoj RL stvarnosti s Teom.
Kada si mi pretprošle jeseni, pored jednog podatka kojeg sam znao otprije, odala još druga dva podatka o Tei, trebalo mi je nekoliko minuta guglanja da utvrdim Hlapićkin građanski identitet. Odmah sam ti prijavio da stižem na tea-time, teacherice, da mi je maksimalno drago; šifrirano na taj način jer nisam znao jesi li okej s time da ti odajem ime pred svima. Naročito tamo kod mene, gdje smo već posve javno i na izvolte. (Ovo što pitaš: ne znam je li se što u međuvremenu promijenilo u tom smislu... polemike i dalje buknu svako malo (jer očito inspiriran ljude na to: čim išta zinem eto reda onih koji bi imali što protestirati), no istina je, kao da je to sve više jedan na jedan, jedan po jedan, nije u zadnje vrijeme bilo neke grupne gužve.)
16.02.2015. (22:14) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Jedna od pobuda na pisanje 'Spektra sive' bili su i signali iz ovog posta.
1. ''You were a dancer and you gave it up. How did that feel? Like the biggest relief of my life.''
(Sugestija meditiranja o prestanku pisanja, i kao zapitanosti: ima li išta smisla? Uostalom, i mene si u zadnje vrijeme znala pitati za moj smisao.)
2. Prijava o 372. danu depresije.
Strange little girl: ''iako opterećena bad girl kodeksom, the baddest of them all'': rekao bih da znam o čemu govoriš. Ni ja ne spadam u neke bad guy štemere i bećare, k tome ni u kostimirane sotoniste, pa ipak znam reći o sebi: ''crna kosa, crne oči, crna duša''. Pa onda to bude, kao, šalim se, tako ljudi shvate, da ne mislim zapravo za dušu, iako uopće nije sasvim šala. Kada se traži od mene da budem suviše konstruktivan i pozitivan, muči me to, i vjerojatno bih na tvom mjestu prolazio istu vrstu frustracijske obezvoljenosti.
To mi se sve povezalo, zamiješalo - naravno, opet u svjesnosti da spekuliram - prostrujalo u glavi s Fryovim videom, koji je taman cirkulirao, te našim nekadašnjim razgovorom o Franklu. (E, da, sama si pridonijela, kumovala postu već i tim oslovljavanjem logoterapije prije dvije godine, to ti mora biti poznato.)
Za literaturu, glazbu i filmove sadržane u postu nisam znao da baš nedavno i ti - ali to je ono: mogao sam znati globalno; ima neka tajna veza; ti i ja imamo zajedničko ishodište.
Nisam također, pišući o smrti djece, znao za tvog preminulog učenika (grozno).
16.02.2015. (22:41) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Vjerovao ili ne, iznenađena sam što ti je poznat moj građanski identitet...nisam ga se baš trudila skriti, to je istina (iako, s druge strane, zbog vlastite opsesije anonimnošću ne koristim facebook niti ikakvu drugu društvenu mrežu). Valjda zato što znam da štogod staviš na internet dovoljno inteligentnoj osobi mora s vremenom isplivati kao očito i lako pranalazivo.
U svakom slučaju, sada definitivno ne mogu samo nestati kao onomad Zvečka jer će trag ostati- radim li još u Vukovaru, pitat ćeš se to ili nešto slično.
Uostalom, nije mi niti u interesu nestati jer su mnogi moji tekstovi prožeti tvojim idejama, nečim što si mi iskristalizirao u komentarima ili svojim postovima. No, hvala na još jednom I.-timeu i na tom zrncu informacije. Sada će taj fonem/ grafem stajati umjesto onoga što inače stoji iza ideje o tebi: "pero".
17.02.2015. (07:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ja isto mislim da ne trebaš zbog mene nestajati. Ako nešto zbog mene, onda trebaš jedino baš suprotno - to znaš.
Ha, čuj, znatiželja je moja vrlina i moje prokletstvo. :) Pomislio sam da je okej da znaš da znam, no nisam htio biti indiskretan - pa na kraju iz onoga čime sam ti pokušao dati do znanja (a da ne odam nikome drugom), nisi čak ni ti sama skužila da sam skužio, kamoli tko drugi. Tako da možeš biti mirna, čisto sumnjam da bi bedem tvoje anonimnosti bio od strane ikoga drugoga načet.
A od mene više ne možeš nestati baš na način na koji je nekad Zvečka iščeznula bez traga - to si dobro uočila. Nisam zapravo o tome dosad razmišljao, no misao je točna... i sviđa mi se nekako.
17.02.2015. (23:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...