Lijepo je vidjeti novi post - i zbog njega samoga, a i jer sam već mislio da si ostala bez lozinke kad su ti komentari neulogirani, pa mi drago biti demantiran u pomišljaju. Ček, osvrnut ću se i na priču...
27.12.2014. (17:04)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Prva asocijacija koja mi se javila bila je na ovaj dio priče: ''Moje je oko mračan skener: ono traži tu krivo naglašenu riječ koja prokazuje taštinu govornika. Uzalud u sebi nosiš tisuću svjetova, ti pjesnikinjo koja si uvrštena u američke antologije! Ja ću čuti tvoj trenutak taštine u običnoj anegdoti i zbog toga ću te prezreti.'' Na što mi se to asociralo? Imao sam jednom komentatoricu Traktorku, čiji je modus operandi bio po kratkom postupku preorati sve pred sobom (za demistificirati Krležu trebale su joj cigle dvije rečenice) - i upravo po tom ključu. Na nekom drugom blogu (tema je bio sv. Augustin), prije skoro 4 godine, ovako sam joj to prokomentirao: ''Upadljivo mi je (još od prvog komentara kojim si se kod mene oglasila) da se ne prestaješ vrtjeti oko grijeha narcisoidnosti. Samo mjeriš tko je i koliko narcisoidan. Pretjerala si s čitanjem Augustina, ili što? Osobno mi je to bezveze moralka, pošto je žlijezda narcisoidnosti otprilike tako univerzalan ljudski organ kao i slezena ili štitnjača. (...) Pa ti je i to prokazivanje nečije narcisoidnosti isto tako otkrivanje tople vode kao i da prokazuješ nečiju hipofizu. 'Eno ga, gle, onaj tamo ti je strašno narcisoidan' - uuu, grozno, prenerazio sam se. Moš mislit. Smatram da si loš ključ odabrala za karakterološke studije kojih si se prihvatila; preporučio bih radije neki drugi.'' Odnosno, još tada kod mene, prije i više nego 4 godine: ''Traktorkina strogost potječe otuda što određene etikete koje se mogu praktički bilo kome od nas naljepiti na leđa, a da uvijek u nekoj mjeri odgovaraju, koristi kao odmah konačne diskvalifikacije specifičnih osoba. Za kojeg god se, na primjer, živog čovjeka reklo da je tašt, neće se naći nijedan kod kojeg bi ta tvrdnja zazvučala kao potpuna i totalna neistina i besmislica. Ali onda će se reći - eno onog tamo, on je tašt, i kao da je to sad nešto. Svi živi masturbiraju, u doslovnom i prenesenom značenju, pa što bi onda trebalo značiti kada se nekoga želi prokazati ili diskvalificirati tvrdnjom da je masturbant koji masturbira? Itd.''
27.12.2014. (18:37)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ovu strogost u osudi praćenu popratnom ''uvjerenošću u vlastitu moralnu nedvojbenost'' vidim i kao osovinski motiv cijele priče. Ključna rečenica: ''Nije mogla govoriti o tuđim moralnim pokleknućima bez određenoga gađenja, a nije ni pokušavala razumjeti moralno suspektne postupke kao izraze ljudske prirode, o ne.'' Kao što je tata ''bio spreman bacati cigle'' (doduše, socijalno, ali svejedno). Retorička manira lupanja kritike koja podrazumijeva uzimanje vlastitosti za ''kristalnu kuglu bez ijedne mrljice'' - zato spokojni čak i u staklenoj kući, blaženo nesvjesni da bi bilo čega spornoga u njihovom vlastitom držanju. (Dobro opažanje afektiranosti/''preglumljenosti stvarnosti'' i transparentnosti kao dva lica iste stvari.) Kristina također nema odmak od vlastite osobe i držanja, ne pada joj na um pomisao da bi moglo biti čega spornoga na njoj. Sve ovo o njima saznajemo od - pripovjedačice. Koja prepoznaje to u njima, kroz dakle svjesnost o mehanizmu ''fenomena lažne stvarnosti''. Ona to na njima, osim toga, i osuđuje, prezire, kao pokazatelje malograđanske sitnoće duha. Obrat u čitanju priče nastupa kada shvaćamo da ne predstavlja tek kritiku tog fenomena već i, takoreći, kritiku kritike; kad povezujemo da i ona također vrši istu tu strogost u osudi koju (strogo) osuđuje. Da li i s ''uvjerenošću u vlastitu moralnu nedvojbenost''? Namjerno sam se malo gore izrazio: ''retorička manira lupanja kritike koja podrazumijeva uzimanje vlastitosti za 'kristalnu kuglu bez ijedne mrljice'''. Kako se može izraziti prezir, a da to ne pretpostavlja postavljanje sebe iznad? Sama činjenica izricanja ukazuje na to, tako to odmah zvuči - no, je li posrijedi tek retorička neminovnost ili je retorička neminovnost simptom stvarnog samopostavljanja u savršenost bez mrlje? Ali to što povezujemo mi, povezuje pripovjedačica i sama: u činjenici svoga preziranja svisoka njihovog preziranja svisoka prepoznaje isto to što prepoznaje u njihovom prvorednom preziranju svisoka = malograđansku sitnoću duha. Postoji ipak bitna razlika: mamina/tatina i Kristinina gesta prepoznata je kao to od strane nekoga izvana (nje), a njena iznutra, auto-evidentiranjem (također od strane nje), s obzirom na svjesnost o prirodi mehanizma; očitujući se kao ''prosvijećena kriva svijest'', meta-osuda vlastitih osuda, samoprezir. Ali tu je i ugrađeni paradoks: prezire se zbog retoričkog garda ''uvjerenosti u vlastitu moralnu nedvojbenosti'', premda sama ta činjenica samoprezira pokazuje da uopće nije uvjerena - te da se nema razloga prezirati, prema tome. No, kad se ne bi prezirala - onda bi imala razloga, što stvar zatvara u začarani krug. Izlaz je, naravno, u prihvaćanju mogućnosti samoosjećanja svisoka kao ne nužno prezira vrijednog; da je i ta konvencija nešto nametnuto, po sličnom principu kao osuda taštine kao takve. Priča složena, efektna u ovim obratima i latentnim smislovima. Osim toga, premrežena uzduž i poprijeko temama koje su također i moje, no predočenima na malom prostoru tim pregnantnim ''indirektnim'', pripovjedačkim jezikom - kako bih ja to mogao samo željeti da mogu. Odličan primjer onoga što rekoh kad smo zadnji puta pričali.
27.12.2014. (18:42)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Vratih se na tvoj prehodni ekvidistancni post da vidim što si ono rekao i vidjeh da ti nisam odgovorila (promaknulo mi, ne znam kako)! Dakle, sad ću odgovarati na dva fronta, na tvoj rođendanski post i na ovaj ovdje. Najprije, da, pravilno si uočio moju podvalu, uistinu sam starija od 26 godina (ne znatno, ali ipak dovoljno) i uistinu sam ti na uvijeni način rekla da moju teoriju o nasljeđivanju nećeš čuti nikada :) A točno je i to da se ne osjećam mladom poput Emme Watson, mada sam (potvrđujem) bliža njenoj negoli tvojoj dobi (a to bih sad opet mogla elaborirati do prekosutra, no vjerojatno bi se svelo na nekakav klišej o starenju duše i ujevićevsko dramatiziranje kojem, vjerovao ili ne, nisam sklona :)) Mislim da sam tvoj blog otkrila prije 6-7 godina? Ne znam, ali mislim da je činjenica da sam prelazak iz adolescencije u odraslu dob provela s tobom kumovala dojmu da si stariji, da si me zalijevao kao skrbnik. Kad ono, imam kolege i prijatelje tvoje dobi! Dakle, nije stvar tebe kao subjekta nego kao objekta u odnosu na koji mjerim svoje starenje :) (nisam to dobro objasnila, ali dopusti, želudac mi vari hranu)
Ili da bolje razjasnim anegdotom: moja je mama prosvjetarka kao i ja. Mnogo se selila, poput mene; zato sam bila u prilici raditi s ljudima koji su svojednobno bili i njeni kolege i prijatelji. Da ne ulazim sad u detalje: bilo mi je neobično postati kolegicom ljudima koji se sjećaju mene djevojčice. Njima nije bio problem prešaltati se jer su oni bili konstanta u toj priči, ali meni je. Kako se ponašati odraslo, pitala sam se iako sam živjela skroz samostalno i formalno nisam bila pačić? Dakle, ti moraš biti star, Pero, kako bi održao moju iluziju o protjecanju vremena :)
A sad što se tiče mog posta: pravilno si iščitao sve što sam htjela problematizirati (osim što si se zadržao na narcisoidnosti kao mani koja to nije, dok meni nije bio cilj uopće uperiti prstom u narcisoidnost, nego uperiti prstom u pretjeranu kritičnost subjektice. Tim više što sam baš dovršila zbirku eseja Rose Montero Luđakinja u nama u kojoj ona vrlo lijepo opisuje narcisoidnost pisca kao njegovu hamartiju, ali kao uistinu neizbježnu pojavu. Digresija: zanimljivo je kako Montero i Kundera prepričavaju istu priču (o Goetheovoj malograđanštini- da, opet to ), ali Kundera neutralno i distancirano, a Montero strastveno i obojeno vlastitim mišljenjem: "...postaješ svjestan da je Goethe, malograđanski sin umirovljenog pravnika, usto bio i popriličan snob, ono što bismo danas nazvali šminkerom, opsjednut vlastitom odjećom, izgledom, društvenim položajem i imenom". No, Montero spominje i Captoea: "Truman je previše žudio za uspjehom. Odmalena ga je izjedala želja da postane bogat i slavan. Bio je spreman prodati dušu kako bi to ostvario. I doista ju je prodao. ..Capote je tri godine istraživao slučaj, upoznao je ubojice koje su zatvorili i osudili na smrt i sprijateljio se s njima...žrtvovao je dva života barbarskom idolu vlastite slave, a to dušu ne može ostaviti netaknutom." To sam sad navela da pokažem njen vrlo subjektivan pristup, ali navodi ona primjere i Walsera, Melvillea, Tolstoja, Calvina i tko zna koga sve ne, koje je krasila sve odreda ista osobina: uvjerenje o vlastitoj vrijednosti. Ta naravno, pisanje gotovo uvijek uključuje publiku. Zato sam navela primjer pjesnikinje u čijem tonu junakinja osuđuje taštinu (kako bih naglasila da ona osuđuje sve; zato i primjer askeze i suknje, naime, nema žene koja više voli kupiti novu suknju od vaše Teosti).
E sad, što se tiče mehanizma prezira: prstom si upro upravo u paradoks koji me muči. Junakinja bi mogla samu sebe abolirati za držanje svisoka jer je svjesna svog držanja svisoka, therefore nije uvjerena u opravdanost istoga, therefore se zapravo ne drži svisoka, therefore nema se razloga prezirati. No tu je zapravo nešto drugo u pitanju. Junakinja, prefekcionist kakav je, izgrađuje idealnu sliku sebe koju, jasno, ne može oslikati, a isto tako i idealnu sliku ostalih: ali recimo da to nije početna pozicija s koje promatramo slučaj. Budući da sebe prezire i kinji po defaultu (ne mogu joj narasti krila), tu priča može stati. Hoću reći, ako ne uzmemo kao početnu točku perfekcionizam, previsoka očekivanja i pretjerano primjećivanje tuđih i vlastitih mana, nego ako uzmemo kao početnu točku frojdovsku želju za smrću koja se, eto, sasvim slučajno manifestira kroz njen control frikizam, ne moramo uopće uočavati paradoks, nego ga samo možemo opisati kao relativno prirodnu psihozu, prisutnu kod svih.
Tako sam ja zamislila da se to čita, iako sam oduševljena tvojim čitanjem. Analitičaru jedan :)
27.12.2014. (20:46)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Čemu toliko gorčine? Čemu toliko kritičnosti ? Vjerujem da si mlada. Nekada davno, i ja sam vidjela ljude oko sebe tvojim očima. Negdje , nekada , ni sama ne znam kada, počela sam razmišljati o sebi. Zavukla sam se duboko u svoje biće i shvatila da kritiziram druge jer ne razumijem sebe. Počela sam samoanalizom .Sebe , svojih riječi i postupaka. Počela sam gledati reakcije ljudi koje sam analizirala i bez razmišljanja kritizirala. Odlučila sam čvrsto upoznati sebe, razumjeti i voljeti prvenstveno ono što jesam. Kada sam duhovno sazrela, spoznala sam da su svi ljudi , da svi imaju duše. Pomanjkanje duhovnoga i sigurnosti u sebe je slika koju si vidjela u svojim roditeljima. Mi nismo tu da osuđujemo. Mi smo tu da probamo razumjeti i nešto naučiti. Čitav život ponavljam i ponavljati ću citat koji govori više od milijun riječi. Bio i ostao mi je vodilja u razumijevanju "sitnih duša" citat ; "ČOVJEČE, PAZI DA NE IDEŠ MALEN ISPOD ZVIJEZDA"
27.12.2014. (20:49)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razmišljanja jedne žene, iako neću poreći da sam djelomično oslikala sebe u ovoj priči, daleko je to od stvarnih proporcija. Osobinu sam preuveličala baš zato što mogu, svjesna razorne moći melankoličnog karaktera (pritom mislim na sklonost melankolika "guljenju luka", tj. pretjeranom kritičkom zapažanju). A što se tiče samoanalize, ne vjerujem da je to pristup kojim naša junakinja treba početi rješavati svoje probleme. Ona je upravo zbog samoanalize podložna psihozi.
27.12.2014. (21:44)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Suknje, a i kape, jel tako - po mogućnosti žarkih boja? ;) Kupalište Teplice, znam scenu - preko Kundere. Tako mi je i ostala u sjećanju, kako ju je on tumačio, tj. uopće poričući da bi nešto govorila o Goetheovoj tobožnjoj malograđanštini. Lujo se odbio pokloniti carici i sviti jer je bio stava da gospodarenje duhom & umjetnošću nosi višu vrijednost od gospodarenja svijetom & narodom, te bi se ovi zapravo trebali njima pokloniti. Goethe je bio istog stava, samo se od Luje razlikovao po tome što nije mislio da to svita mora i znati. Ali nisam se ni ja na narcisoidnosti (kao mani koja to nije) zadržavao misleći da bi takav bio tvoj pogled, vaše Teosti osobno, uperiti strogo prstom u taštinu/narcisoidnost kao manu, nego baš pogled subjektice, junakinje priče, pretjerano kritične. Znam ja da T ne spadaš u tu priču. (Možda ne znam koliko ti je točno godina, možda nikada neću čuti tajnu tvog radikalnog stava prema nasljeđivanju :P - ali u ponečemu te već poznam.) Montero sam nisam čitao, ali čuo sam za nju i njenu knjigu, bila je emisija u listopadu, ne znam jesi gledala (priča i ovo o Capoteu). Gledao premda sam inače slab od TV-a, jer je taj što govori u slobodno vrijeme i u nevezanim vijestima moj no.1 frend - pa mi skrenuo pažnju nek mu popratim nastup. Ali to je podatak vezan uz ovu drugu temu: vi'š, recimo, kako mi je best drugar netko deceniju i pol stariji! Aha, šta ćeš sad! To se nesumnjivo tiče onoga što veliš kako se osjećaš manje mladom od svoje dobi + klišej o starenju duše i ujevićevsko dramatiziranje, itd. - hoću reći: o, znam što kažeš, znao bih i ja ponešto o toj senzaciji starmalosti. :) K'o što i tamo rekoh: ima ih koje ne možeš klasificirati u pripadajući sektor pijace, odmah su stari prdonje čim se rode, a potom nikad ne ostare. To se kaže i all-round igrač: fakt da sam mlad više nego što ti treba, ne sprečava me da budem odmah i star koliko je potrebno. :D Blog mi sigurno nisi otkrila prije 6-7 godina, pošto sam ga sam otkrio prije 5 i nešto malo. Ali družimo se najkasnije od ljeta '10 ti i ja, to je četiri i pol godine min., jasno da si prošla faze i rasla; i ja sam. Bilo je tu i faza u kojima si mi bila totalno ne okej... one, naime, kad ti nije bilo ni traga ni glasa! :) Ali šalu na stranu, istina je, nije samo dojam, da si mi u svim svojim izdanjima bila miljenica - i kao skroz mala i sad kao već malo veća (dobro, opet malo zezam :)) - no, istina je i da si od prvog trena nastupila pričom bitno starijom od svoje nježne dobi (mislim da je to bilo pod Alex i Danom, pa 'Spasio sam vatru', itd. - odmah si upala u oko opaskama vrlo lucidnima, koje dodaju neki kut, doprinose, i uvijek sve na mjestu, osim toga s osvježavajućim osobnim insightima, ali ne žutima nego tematskima - ma gušt za porazgovarati). Tako da ako sam naučio na tebe kao miljenicu, koju zalijevam skrbništvom, nije to bilo na način da bih te se danas sjećao kao nekadašnje (intelektualno) juniorke, adolescentice, šiparice neke koja je tek u međuvremenu dorasla do odraslosti, nego si mi odmah bila miljenica baš zato što si odmah stala ubacivati trice preko ruke, sasvim seniorski (još malo košarkaške terminologije). Ne bih ti htio sabotirati iluziju o protjecanju vremena: nema sumnje da je ova T u međuvremenu postala 4.5 godine starija od one T, sa svime što to nosi, samo što je početna točka takva da već ni onda nisi bila tako mlada kao što bi se mislilo iz tvoje godine rođenja. Pa onda mogu i ja - evo, pristajem, ako ti je tako draže - ne biti tako drsko ne-star kao što bi se mislilo po mom rodnom listu. :)
27.12.2014. (23:48)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Pero, zaboravih napomenuti još i: Pojam staklene kuće uzimam od tebe, iz posta "Živjeti s istinom". Zapravo, post je premrežen temama koje tebe bockaju jer su me (djelomično) bocnule kroz tvoj post. Što se suknji i kapa tiče, moram priznati da nadilazim sve čovjekopostavljene granice, posebno otkako sam počela kukičati. Kao i većinom, u pravu si, prvi tvoj post koji sam pročitala bio je "Not gonna be ignored" (21.7. 2010.) Što se pak emisije tiče, moram priznati da TV koristim isključivo za gledanje žnj filmova i američkih serija uvečer. U posljednjih godinu dana, jedini dašak kulture dotaknuo me nedavnom prilikom kada je Niccolo Ammaniti bio u nekoj haerteovoj emisiji, a i onda me kolegica s posla morala nazvati kako bi me o tome obavijestila. Emisija je bila razočaranje. TV je prilično nezahvalan medij za emisije o kulturi jer one nikada ne mogu postići tu razinu atraktivnosti koju zahtjevniji gledatelji očekuju: naposljetku, komentatori i gosti većinom se otežano izražavaju jer važu svaku svoju riječ kako bi ugodili "intelektualnoj" publici, a ako ne, onda zvuče kao da su u kafiću Kap veselja s frendovima (trude se biti previše pristupačni). Ako smijem komentirati bez da zvučim ulizivački, tvoj je no.1 prijatelj uspio naći prihvatljivu sredinu, iako mi takav format emisije nije spektakularan. U svakom slučaju, nešto me svrbi već godinama, ali nikako te ne uspijem pitati. Uvijek uzurpiram razgovor digresijama i pitanjima, osobnim iskustvima itd., ali uvijek mi u svijesti izranja pitanje: zašto blog? Očito, ja ne znam ništa o tvojoj pisanoj aktivnosti izvan bloga Pero u šaci, ali čini mi se da ti od bloga nemaš nikakve koristi, jer čak i oni koji te čitaju često krivo interpretiraju, napadački nastupaju, itd. What's in it for you?, da budem blatantna. Jasno mi je, nekoć je blog bio nešto sasvim drugo, ali zašto ostaješ? Zatim, zašto nigdje nema tvojih pudla koji lete na jug? Je li tvoja aktivnost toliko filantropski prosvjetiteljska da ti ništa drugo ne treba i uživaš napisati 10 stranica posta od kojih će svaki šesti čitatelj pročitati svaku riječ, a većina preletjeti ne bi li došla do nekog sukusa pa da mogu komentirati (zato vjerojatno često dolazi do krive interpretacije)?
28.12.2014. (10:34)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nisi prva koja me to pita. Hoću reći: dobro pitanje, logično. Da bi razumjela u čemu je stvar, morala bi barem u osnovnim crtama poznavati kontekst. Pisati sam počeo nešto malo na 3. godini faksa, onda još malo više na 4. itd. Nije mi sasvim loše išlo, a znao sam i ''frapirati'', pa sam po toj osnovi na zadnjoj godini završio na katedri za ''Teoriju arhitekture'' - koja je zapravo oblik kulturalne teorije širokog spektra: možeš se baviti praktički bilo čime, a da se o istom trošku baviš svojim akademskim poljem u najužem formalnom smislu. K tome sam imao i ovu oduševljenu podršku za svoju stilsku idiosinkraziju, malo pomaknutu (imao sam izuzetnu mentoricu). To me na neki način i blagoslovilo, ovjerilo u mome pisanju - dotad u biti ''ilegalnom'', činjenom na koljenu ispod klupe - pa onda i ohrabrilo. Prvu sezonu kada sam postao apsolvent proveo sam uopće se ne pojavljujući na faksu, umjesto toga samo studirajući. Kao Lenjin što kaže: reći ženi da si kod ljubavnice, a ljubavnici da si kod žene, pa raditi, raditi i samo raditi. Lijegao sam čitavu godinu u 10-11 ujutro, budio se popodne, pa do kraja dana ovo i ono, ali noći su bile rezervirane za neprekinuto čitanje i pisanje. Po diplomi nisam ostao na faksu, zbog restriktivne politike ministarstva - nije prošlo otvaranje radnog mjesta za mene (prethodno nije postojalo). Što je relevantno utoliko što mi je pisaniju vratilo u ''ilegalu'' - zaposlio sam se, po ZG, po ST, po OS, žrvanj svakodnevice i obaveza sasvim nevezane vrste je mljeo, a pisanje je bilo drugi element, za koji sam vrijeme morao otimati, u vječitoj latentnoj tenziji između noći i dana moga dvostrukog života (nije da te tenzije nema i danas, iako je nešto ublažena). Uglavnom, tijekom godina u kompjuteru mi se nakupila jedna gomila teksta... Ali to je amorfna masa, koja se prelijeva po fajlovima i folderima - i ništa, prelijeva se tako, ostajući tamo. Iskorak je bio kada sam otkrio da postoji takvo nešto kao blog. Malo sam spor i katkad anahron (eto ti staračke osobine!), bilo je to tek '08 (a meni već 30 - dakle, više nego tvoj sveukupni dosadašnji život proveo sam potpuno van ikakvog socijalnog korištenja weba; ni za fejs nisam znao; na forumu do dana današnjeg nisam slova napisao; ukratko, hermetički izoliran u svom lokalnom hardu). Neko vrijeme sam kontemplirao, premišljao se, čekao da uhvatim vremena (osim toga i preselio čitav život s kraja na kraj zemlje), pa se krajem 2009. u trenutku inspiracije i znatiželje konačno odlučio otvoriti to čudo zvano blog. Kao što se vidi iz petogodišnjeg staža - odlično mi je to došlo; odgovara mi to. Prvo zato što je na neki način ''arhiviralo'', ''fiksiralo'' dijelove onog kaosa u mom kompjuteru, stavljalo nešto od toga ad acta, kristaliziralo u formu (u vidu postova), definitivn(ij)u. I drugo: povratna informacija, koja mi je trebala nakon pustih godina karantene - ali ne samo da bih oprobao pred sudom ljudi moju gotovu pisaniju, nego sam ubrzo uvidio kako je interakcija odvodi u neslućenim smjerovima; mijenja to što ona uopće biva, otvara nova skretanja, daje perspektive. Jedna je stvar napisati stotine strana u razgovoru sa samim sobom, što sadrži neku smiješnost beskrajnog lamatanja u samozadanom okviru, a sasvim druga imati koordinate spram kojih se referiraš. Uz to što bivam prisiljen, uslijed te pritisnutosti drugima, povući se još dublje, još preciznije, artikuliranije, dotjerati se u izrazu i fiksiranju onoga što pokušavam reći.
29.12.2014. (00:55)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ali pazi, zapravo ja i nisam bogznakakvih prosvjetiteljskih ambicija; dojam vara. U redu, draže mi je da pročita 200 ljudi nego 20, ali što to stvarno mijenja u ukupnoj slici prosvijetljenosti populacije? Nemam iluzija da bih bio neki bitan faktor na tom planu. To nije moj cilj, i to nije ono što je meni bitno. Ja ganjam svoje tekstove, vodim utrku s njima - i redovito je gubim, u smislu da naprosto ne stižem, fizički, raspisati, pohvatati se, uvijek je postova koje sam krenuo i trebali su biti još danas barem 20 paralelno, tako da jednostavno nije moguće - i ako se s nečime teško mirim i još uvijek nisam naučio kako, to je prihvatiti ovu činjenicu da ne stižem sve napisati, živim u stalnoj borbi protiv nje, pokušavanju. I sad, hoće li ti moji tekstovi polučiti manje ili više prosvjetljenja na blogu i šire, meni je, grubo da kažem, posve do mora; stalo mi je čisto do toga da budu napisani, kužiš? Da ih bude. Da ih imam crne na bijelom, i da idem onda dalje trčati za drugima s kojima sam trudan, koje sam htio dovršiti prvog dana kada sam ih začeo, ali nisam mogao zbog ostalih paralelnih fetusa koji su isto bili hitni. In that respect je i smislenost bivanja tu za mene - ravna konstanta. Bez obzira na okolinu, bez obzira na išta. Je, opazio sam i ja da se nešto sve više prorjeđuje udio suvislih i da je prije bilo bolje. Nije, međutim, primjenjivo ovo kako si postavila pitanje. (''Jasno mi je, nekoć je blog bio nešto sasvim drugo, ali zašto ostaješ?'') Pa ni prije ja nisam tu bio zato što je blog bio to nešto-sasvim-drugo, bolje. Opet kažem, može to možda i grubo zazvučati, no - i prije, kao i sada, bolila je mene briga za druge blogere. Ugodnije je porazgovarati ako ih ima više s kojima se to može, pa mi nije baš doslovno svejedno kakav je vodostaj, no jest mi svejedno u onome što mi je glavno ovdje, što mi je osnovna motivacija, zbog čega sam tu. Sigurno ne da bih se socijalizirao i jer bi mi bilo dosadno. Radim svoje i ne mara me puno što je oko mene. S druge strane istine da sam bolju artikulaciju postigao tek kroz referiranje i interakciju s drugima, stoji istina da je ta moja praksa ipak izrazito self-centered - interakcija mi je potrebna kao sredstvo pisanja, a ne obratno, nije mi cilj, ne pišem radi postizanja interakcije. Moj je motiv i moja potreba nepromijenjena, ista kao i kad sam prvi puta došao na blog: to je, dakle, ta moja auto-utrka, hvatam se za rep, da isporađam sve s čime sam zatrudnio. (Negativni efekt prorijeđenosti inteligencije po glavi blogera je svakako ovo što se moram baktati s iskrivljavanjima i napadanostima. Ne bih, doduše, ni hvatanja u koštac sve otpisao jednim potezom, jer i umjetnost polemike je dio svega toga, zašto ne. Puno sam naučio sigurno od A.B. Šimića u tom pogledu, ali to je bilo nesvjesno, kao usput, teoretski, dok sam se tek na blogu ispraksirao. Ali slažem se da ih ima i potpuno nepotrebnih, jalovih, iz kojih se malo što pametno da izvući - nisu me ni one toliko mučile same po sebi, jer čovjek i u tome naći način da se zabavi - nego čisto zbog gubitka vremena koje bih mogao pametnije utrošiti. Uviđam to i, jer nisam više tako mlad, postaje mi sve neophodnije birati bitke - ne bi se reklo, ali donekle to već i činim. :D)
29.12.2014. (01:07)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
A zašto se ne plasiram u neke možda druge medije? Pa dobro, kad bi znala moje građansko ime, mogla bi izguglati ponešto tekstova publiciranih po webu - većinom je to vezano uz arhitekturu i uz satiru. Ima i ponečega malo težega za izguglati. A zašto nema nigdje mojih pudla koji lete na jug? Tu prije svega treba na umu da su Perina K. i moja situacija bitno različite. Da se razumijemo, nisam nikakav asket koji bi iz principa odbijao biti ukoričen, kao, ono, iznad sam toga, i te underground fore. Ne, kao i svi, ne bih imao ništa posebno protiv ''slave'', protiv svoga imena iznad nekog bestseler naslova. :)))) Dolazilo je do mene već inicijativa od uredničke ekipe koja nalazi da ima materijala, da bih trebao nešto od toga svoga na blogu učiniti. No, svaki puta je to tražilo okretanje neba i zemlje. Vidljivo je odmah da mi je materijal dosta nezahvalan za takvo što, da ja ne pišem priče ili poeziju - ili u krajnjem slučaju i eseje - kakve bih mogao samo gotove proslijediti na uvrštavanje. Tražilo bi puno prerađivanja, prekrajanja, preraspoređivanja, praktički da iznova prenapišem većinu toga, a tu je i taj multimedijalni aspekt, zatim mnoge stvari koje bi prije puštanja među korice morale biti zaokružene u svojoj organskoj cjelini - još uvijek to nisu. Ne kažem, ja ću to valjda jednom sve i napraviti, nema načelnog otpora, ali još uvijek nisam stigao - objašnjenje ne treba tražiti dalje od tog prostog podatka. Nije mi bilo prioritet. Dala si usporedbu s Perinom knjigom, i to je dobra usporedba za prikazati: u odnosu na njega meni bi pripadao višak gnjavaže, a manjak mi je potrebe. Pero je profesionalni književnik i novinar; on od pisanja živi. Pero je i institucija u svom poslu; spada u rijetke koji od pisanja uopće i mogu u ovoj zemlji nešto uprihoditi. Njemu je i po profilu postova neizmjerno lakše prirediti to za u knjigu, te po statusu/prepoznatljivosti očekivati neku ozbiljniju prođu, dakle, po dvostrukoj osnovi ima to više smisla za njega nego za mene: manjim ulaganjem i većom koristi. Pitala si me: what's in it for me? Kontekstualno, i razmjerno potrebnom ulaganju, za mene baš u ovome ne bi bilo neke vajde. Bitna razlika moje situacije u odnosu na Perinu je što ja ne živim od pisanja, živim od nečega drugoga - što ima svojih prednosti i svojih mana, a i jedne i druge dovode do istoga. To mi, kao prvo, ostavlja luksuz materijalne neovisnosti, da ama baš ništa ne moram, nije mi žurba publicirati zato da bih ubrao koju kintu (čineći mi je, uostalom, neisplativom, jer rad mi je drugdje nesrazmjerno skuplji). To me, kao drugo, stavlja u onu tenziju, dvostruki život, isfragmentiranu svakodnevicu, pri čemu sam limitiran s vremenskim resursima za pisanje. Ali onda baš zato - plus zbog opisane naravi auto-utrke kakvom moje pisanje neprestano dalje i dalje biva, ne dopuštajući mi pauzu da udahnem zraka - nikada ne uspijevam ni uhvatiti vremena za pozabaviti se auto-uredničkim poslom. Jer meni je iz nekog razloga uvijek akutni niz simultanih trudnoća važniji, da mi ne pobjegnu u toj utrci, pa mi se stvar uvijek i ukazuje kao ili-ili, moram birati. I onda - stavi na vagu: kakve bih ja to koristi imao, kad se sve zbroji i oduzme, od uloženih napora za izlazak iz blog okvira, nasuprot ulaganja tih napora da iznesem akutne trudnoće? Financijska strana, nažalost, nije faktor, znači jedino korist neke male ''slave'', i to s debelim navodnicima; ugode egu protiv koje ne bih dizao bunu kad bi mi se stvorila tako da pucnem prstom, ali koja evo nijednom još dosad nije dostajala za pretegnuti intrinzične prioritete uvijek novog hvatanja vlastitog repa. (Plus još jedan razlog: nisam nešto specijalno konspirativan oko identiteta, ali nije mi ni sila da bude poznat na masovnijoj i otvorenoj bazi. Draže mi je zasad da ne.) Blog mi, pri tom velikom intrinzičnom presingu (a uz izostanak presinga za nečime drugim), pruža komociju i slobodu, da pišem onako kako meni odgovara, u vječitom: joj, samo da riješim te još neriješene teme - a kud onda i što s riješenostima mi je u drugom planu. Tko zna, možda jednog lijepog dana i roman još napišem, ako dođem kad u fazu u kojoj će mi biti ostavljena sloboda da toliko žuljam debelo meso. :) Ali daleko sam sada od te faze.
Vjerujem da sam objasnio to što se pitaš, pa makar i kroz ovakav trokrilni komentar - valjda nisam mogao s manjim utroškom prostora.
29.12.2014. (01:18)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Ovo je prvi put da sam se morala fizički suzdržavati da ne skrolam do kraja tvoja tri komentara- da vidim ovu zadnju rečenicu koja me zbog bjeline retka bola u oči. I srećom nisam, jer u očekivanju onoga što bi imalo biti poantom, razočarala bi me obična isprika zbog duljine odgovora :)
Super, sve mi je jasno. Spomenuo si kako imam navadu anonimno (tj. bez ulogiravanja, ali ne baš anonimno) pisati komentare na tvoje postove. I sam znaš da nikad ne komentiram tuđe blogove, iako sam neki put i pokušala. To je stoga bložna umreženost iziskuje određeni trud: čitanje, komentiranje, bivanje komentiranim, odgovaranje na komentare. I onda netko klikne na moje ime i krene me čitati i komentirati, a ja bih radije da ne. Zato shvaćam tvoju self- centeredness, tj. utrku sa samim sobom, iako moram priznati da baš zato što ovaj blog nije motiviran drugim ljudima ne postiže nikad bogznakakvu kvalitetu (jer ja znam što mi je u glavi pa si to ne moram pojašnjavati). Tvoj je blog ipak, zbog postojanja publike, uređen, smislen, dobro organiziran.
Da ne duljim sada, mislim da sam ti za ovaj đir oduzela dovoljno vremena, ja ću svakako kupiti tvoju knjigu, bila ona roman ili prilagođeni postovi ili nešto deseto.
29.12.2014. (14:05)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Dvije ispravke netočnog navoda! Prva: da '''ne postiže nikad bogznakakvu kvalitetu''. Jedino ako ćeš isturiti ovo pojašnjavanje natenane drugima, u nekom sasvim drugom stilu, kao isključivi uvjet kvalitete. Znamo oboje da tome nije tako. Druga: ''mislim da sam ti za ovaj đir oduzela dovoljno vremena''. Istina da sam se maločas uskukao oko vremena, ali - vjeruj mi na riječ - nije se još dogodilo da bi mi ti oduzela vrijeme. To je valjda teoretski nemoguće. Na tebe ga mogu potrošiti, ali to je nešto drugo. Vrijeme je oduzeto onda kada ga se moglo bolje utrošiti. Stoga mi često i biva oduzeto, jer, milibože, toliko je toga na što potrošimo sate, a što to ne opravda. Ali za vrijeme utrošeno ovdje sve bi mi vrijedilo prije nego to, i znaš, nemam baš lavinu stvari na koje bi mi ga bilo bolje i draže trošiti.
30.12.2014. (02:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Lijepo je vidjeti novi post - i zbog njega samoga, a i jer sam već mislio da si ostala bez lozinke kad su ti komentari neulogirani, pa mi drago biti demantiran u pomišljaju. Ček, osvrnut ću se i na priču...
27.12.2014. (17:04) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Prva asocijacija koja mi se javila bila je na ovaj dio priče: ''Moje je oko mračan skener: ono traži tu krivo naglašenu riječ koja prokazuje taštinu govornika. Uzalud u sebi nosiš tisuću svjetova, ti pjesnikinjo koja si uvrštena u američke antologije! Ja ću čuti tvoj trenutak taštine u običnoj anegdoti i zbog toga ću te prezreti.''
Na što mi se to asociralo? Imao sam jednom komentatoricu Traktorku, čiji je modus operandi bio po kratkom postupku preorati sve pred sobom (za demistificirati Krležu trebale su joj cigle dvije rečenice) - i upravo po tom ključu.
Na nekom drugom blogu (tema je bio sv. Augustin), prije skoro 4 godine, ovako sam joj to prokomentirao: ''Upadljivo mi je (još od prvog komentara kojim si se kod mene oglasila) da se ne prestaješ vrtjeti oko grijeha narcisoidnosti. Samo mjeriš tko je i koliko narcisoidan. Pretjerala si s čitanjem Augustina, ili što? Osobno mi je to bezveze moralka, pošto je žlijezda narcisoidnosti otprilike tako univerzalan ljudski organ kao i slezena ili štitnjača. (...) Pa ti je i to prokazivanje nečije narcisoidnosti isto tako otkrivanje tople vode kao i da prokazuješ nečiju hipofizu. 'Eno ga, gle, onaj tamo ti je strašno narcisoidan' - uuu, grozno, prenerazio sam se. Moš mislit. Smatram da si loš ključ odabrala za karakterološke studije kojih si se prihvatila; preporučio bih radije neki drugi.''
Odnosno, još tada kod mene, prije i više nego 4 godine: ''Traktorkina strogost potječe otuda što određene etikete koje se mogu praktički bilo kome od nas naljepiti na leđa, a da uvijek u nekoj mjeri odgovaraju, koristi kao odmah konačne diskvalifikacije specifičnih osoba. Za kojeg god se, na primjer, živog čovjeka reklo da je tašt, neće se naći nijedan kod kojeg bi ta tvrdnja zazvučala kao potpuna i totalna neistina i besmislica. Ali onda će se reći - eno onog tamo, on je tašt, i kao da je to sad nešto. Svi živi masturbiraju, u doslovnom i prenesenom značenju, pa što bi onda trebalo značiti kada se nekoga želi prokazati ili diskvalificirati tvrdnjom da je masturbant koji masturbira? Itd.''
27.12.2014. (18:37) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ovu strogost u osudi praćenu popratnom ''uvjerenošću u vlastitu moralnu nedvojbenost'' vidim i kao osovinski motiv cijele priče. Ključna rečenica: ''Nije mogla govoriti o tuđim moralnim pokleknućima bez određenoga gađenja, a nije ni pokušavala razumjeti moralno suspektne postupke kao izraze ljudske prirode, o ne.'' Kao što je tata ''bio spreman bacati cigle'' (doduše, socijalno, ali svejedno). Retorička manira lupanja kritike koja podrazumijeva uzimanje vlastitosti za ''kristalnu kuglu bez ijedne mrljice'' - zato spokojni čak i u staklenoj kući, blaženo nesvjesni da bi bilo čega spornoga u njihovom vlastitom držanju. (Dobro opažanje afektiranosti/''preglumljenosti stvarnosti'' i transparentnosti kao dva lica iste stvari.)
Kristina također nema odmak od vlastite osobe i držanja, ne pada joj na um pomisao da bi moglo biti čega spornoga na njoj.
Sve ovo o njima saznajemo od - pripovjedačice. Koja prepoznaje to u njima, kroz dakle svjesnost o mehanizmu ''fenomena lažne stvarnosti''. Ona to na njima, osim toga, i osuđuje, prezire, kao pokazatelje malograđanske sitnoće duha. Obrat u čitanju priče nastupa kada shvaćamo da ne predstavlja tek kritiku tog fenomena već i, takoreći, kritiku kritike; kad povezujemo da i ona također vrši istu tu strogost u osudi koju (strogo) osuđuje. Da li i s ''uvjerenošću u vlastitu moralnu nedvojbenost''? Namjerno sam se malo gore izrazio: ''retorička manira lupanja kritike koja podrazumijeva uzimanje vlastitosti za 'kristalnu kuglu bez ijedne mrljice'''. Kako se može izraziti prezir, a da to ne pretpostavlja postavljanje sebe iznad? Sama činjenica izricanja ukazuje na to, tako to odmah zvuči - no, je li posrijedi tek retorička neminovnost ili je retorička neminovnost simptom stvarnog samopostavljanja u savršenost bez mrlje? Ali to što povezujemo mi, povezuje pripovjedačica i sama: u činjenici svoga preziranja svisoka njihovog preziranja svisoka prepoznaje isto to što prepoznaje u njihovom prvorednom preziranju svisoka = malograđansku sitnoću duha.
Postoji ipak bitna razlika: mamina/tatina i Kristinina gesta prepoznata je kao to od strane nekoga izvana (nje), a njena iznutra, auto-evidentiranjem (također od strane nje), s obzirom na svjesnost o prirodi mehanizma; očitujući se kao ''prosvijećena kriva svijest'', meta-osuda vlastitih osuda, samoprezir. Ali tu je i ugrađeni paradoks: prezire se zbog retoričkog garda ''uvjerenosti u vlastitu moralnu nedvojbenosti'', premda sama ta činjenica samoprezira pokazuje da uopće nije uvjerena - te da se nema razloga prezirati, prema tome. No, kad se ne bi prezirala - onda bi imala razloga, što stvar zatvara u začarani krug.
Izlaz je, naravno, u prihvaćanju mogućnosti samoosjećanja svisoka kao ne nužno prezira vrijednog; da je i ta konvencija nešto nametnuto, po sličnom principu kao osuda taštine kao takve.
Priča složena, efektna u ovim obratima i latentnim smislovima. Osim toga, premrežena uzduž i poprijeko temama koje su također i moje, no predočenima na malom prostoru tim pregnantnim ''indirektnim'', pripovjedačkim jezikom - kako bih ja to mogao samo željeti da mogu. Odličan primjer onoga što rekoh kad smo zadnji puta pričali.
27.12.2014. (18:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Vratih se na tvoj prehodni ekvidistancni post da vidim što si ono rekao i vidjeh da ti nisam odgovorila (promaknulo mi, ne znam kako)!
Dakle, sad ću odgovarati na dva fronta, na tvoj rođendanski post i na ovaj ovdje.
Najprije, da, pravilno si uočio moju podvalu, uistinu sam starija od 26 godina (ne znatno, ali ipak dovoljno) i uistinu sam ti na uvijeni način rekla da moju teoriju o nasljeđivanju nećeš čuti nikada :) A točno je i to da se ne osjećam mladom poput Emme Watson, mada sam (potvrđujem) bliža njenoj negoli tvojoj dobi (a to bih sad opet mogla elaborirati do prekosutra, no vjerojatno bi se svelo na nekakav klišej o starenju duše i ujevićevsko dramatiziranje kojem, vjerovao ili ne, nisam sklona :))
Mislim da sam tvoj blog otkrila prije 6-7 godina? Ne znam, ali mislim da je činjenica da sam prelazak iz adolescencije u odraslu dob provela s tobom kumovala dojmu da si stariji, da si me zalijevao kao skrbnik. Kad ono, imam kolege i prijatelje tvoje dobi! Dakle, nije stvar tebe kao subjekta nego kao objekta u odnosu na koji mjerim svoje starenje :) (nisam to dobro objasnila, ali dopusti, želudac mi vari hranu)
Ili da bolje razjasnim anegdotom: moja je mama prosvjetarka kao i ja. Mnogo se selila, poput mene; zato sam bila u prilici raditi s ljudima koji su svojednobno bili i njeni kolege i prijatelji. Da ne ulazim sad u detalje: bilo mi je neobično postati kolegicom ljudima koji se sjećaju mene djevojčice. Njima nije bio problem prešaltati se jer su oni bili konstanta u toj priči, ali meni je. Kako se ponašati odraslo, pitala sam se iako sam živjela skroz samostalno i formalno nisam bila pačić? Dakle, ti moraš biti star, Pero, kako bi održao moju iluziju o protjecanju vremena :)
A sad što se tiče mog posta: pravilno si iščitao sve što sam htjela problematizirati (osim što si se zadržao na narcisoidnosti kao mani koja to nije, dok meni nije bio cilj uopće uperiti prstom u narcisoidnost, nego uperiti prstom u pretjeranu kritičnost subjektice. Tim više što sam baš dovršila zbirku eseja Rose Montero Luđakinja u nama u kojoj ona vrlo lijepo opisuje narcisoidnost pisca kao njegovu hamartiju, ali kao uistinu neizbježnu pojavu.
Digresija: zanimljivo je kako Montero i Kundera prepričavaju istu priču (o Goetheovoj malograđanštini- da, opet to ), ali Kundera neutralno i distancirano, a Montero strastveno i obojeno vlastitim mišljenjem: "...postaješ svjestan da je Goethe, malograđanski sin umirovljenog pravnika, usto bio i popriličan snob, ono što bismo danas nazvali šminkerom, opsjednut vlastitom odjećom, izgledom, društvenim položajem i imenom".
No, Montero spominje i Captoea: "Truman je previše žudio za uspjehom. Odmalena ga je izjedala želja da postane bogat i slavan. Bio je spreman prodati dušu kako bi to ostvario. I doista ju je prodao. ..Capote je tri godine istraživao slučaj, upoznao je ubojice koje su zatvorili i osudili na smrt i sprijateljio se s njima...žrtvovao je dva života barbarskom idolu vlastite slave, a to dušu ne može ostaviti netaknutom."
To sam sad navela da pokažem njen vrlo subjektivan pristup, ali navodi ona primjere i Walsera, Melvillea, Tolstoja, Calvina i tko zna koga sve ne, koje je krasila sve odreda ista osobina: uvjerenje o vlastitoj vrijednosti. Ta naravno, pisanje gotovo uvijek uključuje publiku. Zato sam navela primjer pjesnikinje u čijem tonu junakinja osuđuje taštinu (kako bih naglasila da ona osuđuje sve; zato i primjer askeze i suknje, naime, nema žene koja više voli kupiti novu suknju od vaše Teosti).
E sad, što se tiče mehanizma prezira: prstom si upro upravo u paradoks koji me muči. Junakinja bi mogla samu sebe abolirati za držanje svisoka jer je svjesna svog držanja svisoka, therefore nije uvjerena u opravdanost istoga, therefore se zapravo ne drži svisoka, therefore nema se razloga prezirati. No tu je zapravo nešto drugo u pitanju. Junakinja, prefekcionist kakav je, izgrađuje idealnu sliku sebe koju, jasno, ne može oslikati, a isto tako i idealnu sliku ostalih: ali recimo da to nije početna pozicija s koje promatramo slučaj. Budući da sebe prezire i kinji po defaultu (ne mogu joj narasti krila), tu priča može stati. Hoću reći, ako ne uzmemo kao početnu točku perfekcionizam, previsoka očekivanja i pretjerano primjećivanje tuđih i vlastitih mana, nego ako uzmemo kao početnu točku frojdovsku želju za smrću koja se, eto, sasvim slučajno manifestira kroz njen control frikizam, ne moramo uopće uočavati paradoks, nego ga samo možemo opisati kao relativno prirodnu psihozu, prisutnu kod svih.
Tako sam ja zamislila da se to čita, iako sam oduševljena tvojim čitanjem. Analitičaru jedan :)
27.12.2014. (20:46) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Razmišljanja jedne žene
Čemu toliko gorčine? Čemu toliko kritičnosti ? Vjerujem da si mlada. Nekada davno, i ja sam vidjela ljude oko sebe tvojim očima.
Negdje , nekada , ni sama ne znam kada, počela sam razmišljati o sebi.
Zavukla sam se duboko u svoje biće i shvatila da kritiziram druge jer ne razumijem sebe.
Počela sam samoanalizom .Sebe , svojih riječi i postupaka. Počela sam gledati reakcije ljudi koje sam analizirala i bez razmišljanja kritizirala.
Odlučila sam čvrsto upoznati sebe, razumjeti i voljeti prvenstveno ono što jesam.
Kada sam duhovno sazrela, spoznala sam da su svi ljudi , da svi imaju duše. Pomanjkanje duhovnoga i sigurnosti u sebe je slika koju si vidjela u svojim roditeljima.
Mi nismo tu da osuđujemo. Mi smo tu da probamo razumjeti i nešto naučiti.
Čitav život ponavljam i ponavljati ću citat koji govori više od milijun riječi.
Bio i ostao mi je vodilja u razumijevanju "sitnih duša"
citat ;
"ČOVJEČE, PAZI DA NE IDEŠ MALEN ISPOD ZVIJEZDA"
27.12.2014. (20:49) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Razmišljanja jedne žene, iako neću poreći da sam djelomično oslikala sebe u ovoj priči, daleko je to od stvarnih proporcija. Osobinu sam preuveličala baš zato što mogu, svjesna razorne moći melankoličnog karaktera (pritom mislim na sklonost melankolika "guljenju luka", tj. pretjeranom kritičkom zapažanju).
A što se tiče samoanalize, ne vjerujem da je to pristup kojim naša junakinja treba početi rješavati svoje probleme. Ona je upravo zbog samoanalize podložna psihozi.
27.12.2014. (21:44) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Suknje, a i kape, jel tako - po mogućnosti žarkih boja? ;)
Kupalište Teplice, znam scenu - preko Kundere. Tako mi je i ostala u sjećanju, kako ju je on tumačio, tj. uopće poričući da bi nešto govorila o Goetheovoj tobožnjoj malograđanštini. Lujo se odbio pokloniti carici i sviti jer je bio stava da gospodarenje duhom & umjetnošću nosi višu vrijednost od gospodarenja svijetom & narodom, te bi se ovi zapravo trebali njima pokloniti. Goethe je bio istog stava, samo se od Luje razlikovao po tome što nije mislio da to svita mora i znati.
Ali nisam se ni ja na narcisoidnosti (kao mani koja to nije) zadržavao misleći da bi takav bio tvoj pogled, vaše Teosti osobno, uperiti strogo prstom u taštinu/narcisoidnost kao manu, nego baš pogled subjektice, junakinje priče, pretjerano kritične. Znam ja da T ne spadaš u tu priču. (Možda ne znam koliko ti je točno godina, možda nikada neću čuti tajnu tvog radikalnog stava prema nasljeđivanju :P - ali u ponečemu te već poznam.)
Montero sam nisam čitao, ali čuo sam za nju i njenu knjigu, bila je emisija u listopadu, ne znam jesi gledala (priča i ovo o Capoteu). Gledao premda sam inače slab od TV-a, jer je taj što govori u slobodno vrijeme i u nevezanim vijestima moj no.1 frend - pa mi skrenuo pažnju nek mu popratim nastup. Ali to je podatak vezan uz ovu drugu temu: vi'š, recimo, kako mi je best drugar netko deceniju i pol stariji! Aha, šta ćeš sad! To se nesumnjivo tiče onoga što veliš kako se osjećaš manje mladom od svoje dobi + klišej o starenju duše i ujevićevsko dramatiziranje, itd. - hoću reći: o, znam što kažeš, znao bih i ja ponešto o toj senzaciji starmalosti. :) K'o što i tamo rekoh: ima ih koje ne možeš klasificirati u pripadajući sektor pijace, odmah su stari prdonje čim se rode, a potom nikad ne ostare.
To se kaže i all-round igrač: fakt da sam mlad više nego što ti treba, ne sprečava me da budem odmah i star koliko je potrebno. :D
Blog mi sigurno nisi otkrila prije 6-7 godina, pošto sam ga sam otkrio prije 5 i nešto malo. Ali družimo se najkasnije od ljeta '10 ti i ja, to je četiri i pol godine min., jasno da si prošla faze i rasla; i ja sam. Bilo je tu i faza u kojima si mi bila totalno ne okej... one, naime, kad ti nije bilo ni traga ni glasa! :) Ali šalu na stranu, istina je, nije samo dojam, da si mi u svim svojim izdanjima bila miljenica - i kao skroz mala i sad kao već malo veća (dobro, opet malo zezam :)) - no, istina je i da si od prvog trena nastupila pričom bitno starijom od svoje nježne dobi (mislim da je to bilo pod Alex i Danom, pa 'Spasio sam vatru', itd. - odmah si upala u oko opaskama vrlo lucidnima, koje dodaju neki kut, doprinose, i uvijek sve na mjestu, osim toga s osvježavajućim osobnim insightima, ali ne žutima nego tematskima - ma gušt za porazgovarati). Tako da ako sam naučio na tebe kao miljenicu, koju zalijevam skrbništvom, nije to bilo na način da bih te se danas sjećao kao nekadašnje (intelektualno) juniorke, adolescentice, šiparice neke koja je tek u međuvremenu dorasla do odraslosti, nego si mi odmah bila miljenica baš zato što si odmah stala ubacivati trice preko ruke, sasvim seniorski (još malo košarkaške terminologije).
Ne bih ti htio sabotirati iluziju o protjecanju vremena: nema sumnje da je ova T u međuvremenu postala 4.5 godine starija od one T, sa svime što to nosi, samo što je početna točka takva da već ni onda nisi bila tako mlada kao što bi se mislilo iz tvoje godine rođenja. Pa onda mogu i ja - evo, pristajem, ako ti je tako draže - ne biti tako drsko ne-star kao što bi se mislilo po mom rodnom listu. :)
27.12.2014. (23:48) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Pero, zaboravih napomenuti još i:
Pojam staklene kuće uzimam od tebe, iz posta "Živjeti s istinom". Zapravo, post je premrežen temama koje tebe bockaju jer su me (djelomično) bocnule kroz tvoj post.
Što se suknji i kapa tiče, moram priznati da nadilazim sve čovjekopostavljene granice, posebno otkako sam počela kukičati.
Kao i većinom, u pravu si, prvi tvoj post koji sam pročitala bio je "Not gonna be ignored" (21.7. 2010.)
Što se pak emisije tiče, moram priznati da TV koristim isključivo za gledanje žnj filmova i američkih serija uvečer. U posljednjih godinu dana, jedini dašak kulture dotaknuo me nedavnom prilikom kada je Niccolo Ammaniti bio u nekoj haerteovoj emisiji, a i onda me kolegica s posla morala nazvati kako bi me o tome obavijestila. Emisija je bila razočaranje. TV je prilično nezahvalan medij za emisije o kulturi jer one nikada ne mogu postići tu razinu atraktivnosti koju zahtjevniji gledatelji očekuju: naposljetku, komentatori i gosti većinom se otežano izražavaju jer važu svaku svoju riječ kako bi ugodili "intelektualnoj" publici, a ako ne, onda zvuče kao da su u kafiću Kap veselja s frendovima (trude se biti previše pristupačni).
Ako smijem komentirati bez da zvučim ulizivački, tvoj je no.1 prijatelj uspio naći prihvatljivu sredinu, iako mi takav format emisije nije spektakularan.
U svakom slučaju, nešto me svrbi već godinama, ali nikako te ne uspijem pitati. Uvijek uzurpiram razgovor digresijama i pitanjima, osobnim iskustvima itd., ali uvijek mi u svijesti izranja pitanje: zašto blog? Očito, ja ne znam ništa o tvojoj pisanoj aktivnosti izvan bloga Pero u šaci, ali čini mi se da ti od bloga nemaš nikakve koristi, jer čak i oni koji te čitaju često krivo interpretiraju, napadački nastupaju, itd.
What's in it for you?, da budem blatantna. Jasno mi je, nekoć je blog bio nešto sasvim drugo, ali zašto ostaješ? Zatim, zašto nigdje nema tvojih pudla koji lete na jug?
Je li tvoja aktivnost toliko filantropski prosvjetiteljska da ti ništa drugo ne treba i uživaš napisati 10 stranica posta od kojih će svaki šesti čitatelj pročitati svaku riječ, a većina preletjeti ne bi li došla do nekog sukusa pa da mogu komentirati (zato vjerojatno često dolazi do krive interpretacije)?
28.12.2014. (10:34) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Nisi prva koja me to pita. Hoću reći: dobro pitanje, logično.
Da bi razumjela u čemu je stvar, morala bi barem u osnovnim crtama poznavati kontekst.
Pisati sam počeo nešto malo na 3. godini faksa, onda još malo više na 4. itd. Nije mi sasvim loše išlo, a znao sam i ''frapirati'', pa sam po toj osnovi na zadnjoj godini završio na katedri za ''Teoriju arhitekture'' - koja je zapravo oblik kulturalne teorije širokog spektra: možeš se baviti praktički bilo čime, a da se o istom trošku baviš svojim akademskim poljem u najužem formalnom smislu. K tome sam imao i ovu oduševljenu podršku za svoju stilsku idiosinkraziju, malo pomaknutu (imao sam izuzetnu mentoricu). To me na neki način i blagoslovilo, ovjerilo u mome pisanju - dotad u biti ''ilegalnom'', činjenom na koljenu ispod klupe - pa onda i ohrabrilo.
Prvu sezonu kada sam postao apsolvent proveo sam uopće se ne pojavljujući na faksu, umjesto toga samo studirajući. Kao Lenjin što kaže: reći ženi da si kod ljubavnice, a ljubavnici da si kod žene, pa raditi, raditi i samo raditi. Lijegao sam čitavu godinu u 10-11 ujutro, budio se popodne, pa do kraja dana ovo i ono, ali noći su bile rezervirane za neprekinuto čitanje i pisanje.
Po diplomi nisam ostao na faksu, zbog restriktivne politike ministarstva - nije prošlo otvaranje radnog mjesta za mene (prethodno nije postojalo). Što je relevantno utoliko što mi je pisaniju vratilo u ''ilegalu'' - zaposlio sam se, po ZG, po ST, po OS, žrvanj svakodnevice i obaveza sasvim nevezane vrste je mljeo, a pisanje je bilo drugi element, za koji sam vrijeme morao otimati, u vječitoj latentnoj tenziji između noći i dana moga dvostrukog života (nije da te tenzije nema i danas, iako je nešto ublažena).
Uglavnom, tijekom godina u kompjuteru mi se nakupila jedna gomila teksta... Ali to je amorfna masa, koja se prelijeva po fajlovima i folderima - i ništa, prelijeva se tako, ostajući tamo. Iskorak je bio kada sam otkrio da postoji takvo nešto kao blog. Malo sam spor i katkad anahron (eto ti staračke osobine!), bilo je to tek '08 (a meni već 30 - dakle, više nego tvoj sveukupni dosadašnji život proveo sam potpuno van ikakvog socijalnog korištenja weba; ni za fejs nisam znao; na forumu do dana današnjeg nisam slova napisao; ukratko, hermetički izoliran u svom lokalnom hardu). Neko vrijeme sam kontemplirao, premišljao se, čekao da uhvatim vremena (osim toga i preselio čitav život s kraja na kraj zemlje), pa se krajem 2009. u trenutku inspiracije i znatiželje konačno odlučio otvoriti to čudo zvano blog. Kao što se vidi iz petogodišnjeg staža - odlično mi je to došlo; odgovara mi to. Prvo zato što je na neki način ''arhiviralo'', ''fiksiralo'' dijelove onog kaosa u mom kompjuteru, stavljalo nešto od toga ad acta, kristaliziralo u formu (u vidu postova), definitivn(ij)u. I drugo: povratna informacija, koja mi je trebala nakon pustih godina karantene - ali ne samo da bih oprobao pred sudom ljudi moju gotovu pisaniju, nego sam ubrzo uvidio kako je interakcija odvodi u neslućenim smjerovima; mijenja to što ona uopće biva, otvara nova skretanja, daje perspektive. Jedna je stvar napisati stotine strana u razgovoru sa samim sobom, što sadrži neku smiješnost beskrajnog lamatanja u samozadanom okviru, a sasvim druga imati koordinate spram kojih se referiraš. Uz to što bivam prisiljen, uslijed te pritisnutosti drugima, povući se još dublje, još preciznije, artikuliranije, dotjerati se u izrazu i fiksiranju onoga što pokušavam reći.
29.12.2014. (00:55) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ali pazi, zapravo ja i nisam bogznakakvih prosvjetiteljskih ambicija; dojam vara. U redu, draže mi je da pročita 200 ljudi nego 20, ali što to stvarno mijenja u ukupnoj slici prosvijetljenosti populacije? Nemam iluzija da bih bio neki bitan faktor na tom planu. To nije moj cilj, i to nije ono što je meni bitno. Ja ganjam svoje tekstove, vodim utrku s njima - i redovito je gubim, u smislu da naprosto ne stižem, fizički, raspisati, pohvatati se, uvijek je postova koje sam krenuo i trebali su biti još danas barem 20 paralelno, tako da jednostavno nije moguće - i ako se s nečime teško mirim i još uvijek nisam naučio kako, to je prihvatiti ovu činjenicu da ne stižem sve napisati, živim u stalnoj borbi protiv nje, pokušavanju. I sad, hoće li ti moji tekstovi polučiti manje ili više prosvjetljenja na blogu i šire, meni je, grubo da kažem, posve do mora; stalo mi je čisto do toga da budu napisani, kužiš? Da ih bude. Da ih imam crne na bijelom, i da idem onda dalje trčati za drugima s kojima sam trudan, koje sam htio dovršiti prvog dana kada sam ih začeo, ali nisam mogao zbog ostalih paralelnih fetusa koji su isto bili hitni.
In that respect je i smislenost bivanja tu za mene - ravna konstanta. Bez obzira na okolinu, bez obzira na išta. Je, opazio sam i ja da se nešto sve više prorjeđuje udio suvislih i da je prije bilo bolje. Nije, međutim, primjenjivo ovo kako si postavila pitanje. (''Jasno mi je, nekoć je blog bio nešto sasvim drugo, ali zašto ostaješ?'') Pa ni prije ja nisam tu bio zato što je blog bio to nešto-sasvim-drugo, bolje. Opet kažem, može to možda i grubo zazvučati, no - i prije, kao i sada, bolila je mene briga za druge blogere. Ugodnije je porazgovarati ako ih ima više s kojima se to može, pa mi nije baš doslovno svejedno kakav je vodostaj, no jest mi svejedno u onome što mi je glavno ovdje, što mi je osnovna motivacija, zbog čega sam tu. Sigurno ne da bih se socijalizirao i jer bi mi bilo dosadno. Radim svoje i ne mara me puno što je oko mene.
S druge strane istine da sam bolju artikulaciju postigao tek kroz referiranje i interakciju s drugima, stoji istina da je ta moja praksa ipak izrazito self-centered - interakcija mi je potrebna kao sredstvo pisanja, a ne obratno, nije mi cilj, ne pišem radi postizanja interakcije. Moj je motiv i moja potreba nepromijenjena, ista kao i kad sam prvi puta došao na blog: to je, dakle, ta moja auto-utrka, hvatam se za rep, da isporađam sve s čime sam zatrudnio. (Negativni efekt prorijeđenosti inteligencije po glavi blogera je svakako ovo što se moram baktati s iskrivljavanjima i napadanostima. Ne bih, doduše, ni hvatanja u koštac sve otpisao jednim potezom, jer i umjetnost polemike je dio svega toga, zašto ne. Puno sam naučio sigurno od A.B. Šimića u tom pogledu, ali to je bilo nesvjesno, kao usput, teoretski, dok sam se tek na blogu ispraksirao. Ali slažem se da ih ima i potpuno nepotrebnih, jalovih, iz kojih se malo što pametno da izvući - nisu me ni one toliko mučile same po sebi, jer čovjek i u tome naći način da se zabavi - nego čisto zbog gubitka vremena koje bih mogao pametnije utrošiti. Uviđam to i, jer nisam više tako mlad, postaje mi sve neophodnije birati bitke - ne bi se reklo, ali donekle to već i činim. :D)
29.12.2014. (01:07) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
A zašto se ne plasiram u neke možda druge medije?
Pa dobro, kad bi znala moje građansko ime, mogla bi izguglati ponešto tekstova publiciranih po webu - većinom je to vezano uz arhitekturu i uz satiru. Ima i ponečega malo težega za izguglati.
A zašto nema nigdje mojih pudla koji lete na jug? Tu prije svega treba na umu da su Perina K. i moja situacija bitno različite.
Da se razumijemo, nisam nikakav asket koji bi iz principa odbijao biti ukoričen, kao, ono, iznad sam toga, i te underground fore. Ne, kao i svi, ne bih imao ništa posebno protiv ''slave'', protiv svoga imena iznad nekog bestseler naslova. :)))) Dolazilo je do mene već inicijativa od uredničke ekipe koja nalazi da ima materijala, da bih trebao nešto od toga svoga na blogu učiniti. No, svaki puta je to tražilo okretanje neba i zemlje. Vidljivo je odmah da mi je materijal dosta nezahvalan za takvo što, da ja ne pišem priče ili poeziju - ili u krajnjem slučaju i eseje - kakve bih mogao samo gotove proslijediti na uvrštavanje. Tražilo bi puno prerađivanja, prekrajanja, preraspoređivanja, praktički da iznova prenapišem većinu toga, a tu je i taj multimedijalni aspekt, zatim mnoge stvari koje bi prije puštanja među korice morale biti zaokružene u svojoj organskoj cjelini - još uvijek to nisu. Ne kažem, ja ću to valjda jednom sve i napraviti, nema načelnog otpora, ali još uvijek nisam stigao - objašnjenje ne treba tražiti dalje od tog prostog podatka. Nije mi bilo prioritet.
Dala si usporedbu s Perinom knjigom, i to je dobra usporedba za prikazati: u odnosu na njega meni bi pripadao višak gnjavaže, a manjak mi je potrebe. Pero je profesionalni književnik i novinar; on od pisanja živi. Pero je i institucija u svom poslu; spada u rijetke koji od pisanja uopće i mogu u ovoj zemlji nešto uprihoditi. Njemu je i po profilu postova neizmjerno lakše prirediti to za u knjigu, te po statusu/prepoznatljivosti očekivati neku ozbiljniju prođu, dakle, po dvostrukoj osnovi ima to više smisla za njega nego za mene: manjim ulaganjem i većom koristi.
Pitala si me: what's in it for me? Kontekstualno, i razmjerno potrebnom ulaganju, za mene baš u ovome ne bi bilo neke vajde. Bitna razlika moje situacije u odnosu na Perinu je što ja ne živim od pisanja, živim od nečega drugoga - što ima svojih prednosti i svojih mana, a i jedne i druge dovode do istoga. To mi, kao prvo, ostavlja luksuz materijalne neovisnosti, da ama baš ništa ne moram, nije mi žurba publicirati zato da bih ubrao koju kintu (čineći mi je, uostalom, neisplativom, jer rad mi je drugdje nesrazmjerno skuplji). To me, kao drugo, stavlja u onu tenziju, dvostruki život, isfragmentiranu svakodnevicu, pri čemu sam limitiran s vremenskim resursima za pisanje. Ali onda baš zato - plus zbog opisane naravi auto-utrke kakvom moje pisanje neprestano dalje i dalje biva, ne dopuštajući mi pauzu da udahnem zraka - nikada ne uspijevam ni uhvatiti vremena za pozabaviti se auto-uredničkim poslom. Jer meni je iz nekog razloga uvijek akutni niz simultanih trudnoća važniji, da mi ne pobjegnu u toj utrci, pa mi se stvar uvijek i ukazuje kao ili-ili, moram birati. I onda - stavi na vagu: kakve bih ja to koristi imao, kad se sve zbroji i oduzme, od uloženih napora za izlazak iz blog okvira, nasuprot ulaganja tih napora da iznesem akutne trudnoće? Financijska strana, nažalost, nije faktor, znači jedino korist neke male ''slave'', i to s debelim navodnicima; ugode egu protiv koje ne bih dizao bunu kad bi mi se stvorila tako da pucnem prstom, ali koja evo nijednom još dosad nije dostajala za pretegnuti intrinzične prioritete uvijek novog hvatanja vlastitog repa. (Plus još jedan razlog: nisam nešto specijalno konspirativan oko identiteta, ali nije mi ni sila da bude poznat na masovnijoj i otvorenoj bazi. Draže mi je zasad da ne.)
Blog mi, pri tom velikom intrinzičnom presingu (a uz izostanak presinga za nečime drugim), pruža komociju i slobodu, da pišem onako kako meni odgovara, u vječitom: joj, samo da riješim te još neriješene teme - a kud onda i što s riješenostima mi je u drugom planu.
Tko zna, možda jednog lijepog dana i roman još napišem, ako dođem kad u fazu u kojoj će mi biti ostavljena sloboda da toliko žuljam debelo meso. :) Ali daleko sam sada od te faze.
Vjerujem da sam objasnio to što se pitaš, pa makar i kroz ovakav trokrilni komentar - valjda nisam mogao s manjim utroškom prostora.
29.12.2014. (01:18) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Hlapićka
Ovo je prvi put da sam se morala fizički suzdržavati da ne skrolam do kraja tvoja tri komentara- da vidim ovu zadnju rečenicu koja me zbog bjeline retka bola u oči. I srećom nisam, jer u očekivanju onoga što bi imalo biti poantom, razočarala bi me obična isprika zbog duljine odgovora :)
Super, sve mi je jasno. Spomenuo si kako imam navadu anonimno (tj. bez ulogiravanja, ali ne baš anonimno) pisati komentare na tvoje postove. I sam znaš da nikad ne komentiram tuđe blogove, iako sam neki put i pokušala. To je stoga bložna umreženost iziskuje određeni trud: čitanje, komentiranje, bivanje komentiranim, odgovaranje na komentare. I onda netko klikne na moje ime i krene me čitati i komentirati, a ja bih radije da ne. Zato shvaćam tvoju self- centeredness, tj. utrku sa samim sobom, iako moram priznati da baš zato što ovaj blog nije motiviran drugim ljudima ne postiže nikad bogznakakvu kvalitetu (jer ja znam što mi je u glavi pa si to ne moram pojašnjavati). Tvoj je blog ipak, zbog postojanja publike, uređen, smislen, dobro organiziran.
Da ne duljim sada, mislim da sam ti za ovaj đir oduzela dovoljno vremena, ja ću svakako kupiti tvoju knjigu, bila ona roman ili prilagođeni postovi ili nešto deseto.
29.12.2014. (14:05) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Dvije ispravke netočnog navoda!
Prva: da '''ne postiže nikad bogznakakvu kvalitetu''. Jedino ako ćeš isturiti ovo pojašnjavanje natenane drugima, u nekom sasvim drugom stilu, kao isključivi uvjet kvalitete. Znamo oboje da tome nije tako.
Druga: ''mislim da sam ti za ovaj đir oduzela dovoljno vremena''. Istina da sam se maločas uskukao oko vremena, ali - vjeruj mi na riječ - nije se još dogodilo da bi mi ti oduzela vrijeme. To je valjda teoretski nemoguće. Na tebe ga mogu potrošiti, ali to je nešto drugo. Vrijeme je oduzeto onda kada ga se moglo bolje utrošiti. Stoga mi često i biva oduzeto, jer, milibože, toliko je toga na što potrošimo sate, a što to ne opravda. Ali za vrijeme utrošeno ovdje sve bi mi vrijedilo prije nego to, i znaš, nemam baš lavinu stvari na koje bi mi ga bilo bolje i draže trošiti.
30.12.2014. (02:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...