Moji su roditelji živjeli u staklenoj kući. Dobro, ne doslovno. Jednostavno, nisu osjećali potrebu za zastorima, osim ako su ti zastori stajali kao dekoracija. Obuzimala bi me ljutnja kad god bih vidjela te beživotne komade tkanine sa svake strane prozora, kao u onim vražjim crtićima i slikovnicama gdje nitko nije ni razmišljao o privatnosti, a lisica je prijateljevala s mišem i ježom. Da, moji roditelji uistinu nisu osjećali potrebu biti sami sa sobom, nikada. Samo bi ponekad moj otac otišao s novinama u wc olakšati crijeva i tada je zahtijevao da mu nitko ne smeta. Moja je majka čak i tu dnevnu rutinu obavljala učinkovito i tiho pa se dok si rekao keks vraćala u dnevnu sobu sudjelovati u našim razgovorima (šalili smo se da u jednom pokretu skida i odijeva hlače, eto toliko je brza bila). Uvijek sam se pitala zašto oni ne osjećaju potrebu za samoćom, za tajnama, za svim onim što je meni bilo kao druga koža, onim što je bilo meni urođeno kao i njima ta prostodušna iskrenost. Kad kažem „prostodušna iskrenost“, to ne znači da je njima nedostajalo afektacije, ne. Oni su u društvu afektirali kao da sutra ne postoji!
Moj je otac pomodno naglašavao pojedine riječi nastoječi zvučati intelektualnije u društvu onih koji su tu intelektualnost razumjeli, a bio je svjetski čovjek koji se razumije u politiku, društvene odnose i filozofiju. S druge je pak strane rogoborio protiv „pedera“ i bio spreman bacati cigle na nacionalne manjine ako bi se našao u društvu zatucanih šovinista. Bio je sposoban zadobiti tuđi naglasak i manire u manje od pet dana! Ponekad smo ga gledali kako se rastače poput voska i oblikuje u nekog potpuno drugog, zbog čega sam se uvijek pitala kako moj otac zapravo izgleda i zvuči. I dan- danas ne znam ga opisati ljudima, uvijek koristim njegovu omiljenost u društvu i sklonost šalama kao oznake njegove osobnosti, no sve to mogu podvesti pod sklonost afektiranju: taj je čovjek uistinu živio za pljesak publike.
Kad je riječ o majci, teško mi je zadržati objektivnost jer sam veći dio djetinjstva i adolescencije provela vatreno ju mrzeći. Bila je ona za mene najgora majka na svijetu jer me zarobila u malograđanske okvire: izgledaj dobro, zvuči dostojanstveno, imaj stvari. Uza sve to, činilo mi se da se nadima od patosa kao dizano tijesto u pećnici. Ne, ona se prelijevala od patosa! Ponekad sam buljila u njenu vilicu s agresivnim nagonom da ju razbijem dok je izgovarala te svoje naučene formule pomoću kojih je analizirala književnost, život, ljudsku prirodu i arhetipske pojave. No, ono što je od svega bilo najgore bila je njena uvjerenost u vlastitu moralnu nedvojbenost! Nije mogla govoriti o tuđim moralnim pokleknućima bez određenoga gađenja, a nije ni pokušavala razumjeti moralno suspektne postupke kao izraze ljudske prirode, o ne. Sanja se opet udebljala i prilično zapustila, rekla bi mi. Prestala je mariti čak i za odjeću koju nosi na posao (da, za nju je fizičko zapuštanje bilo odraz zapuštena duha). Kad sam jednom prilikom izjavila da ne volim kazalište, najprije je ušutjela, a zatim briznula u plač.
Njen je život u vlastitim očima bio kristalna kugla bez ijedne mrljice, što joj je davalo nepodnošljivu auru nadmenosti u svakoj situaciji i učinilo je razborit i argumentiran razgovor s njom nemogućim, zbog čega sam prilično često (u duhu mladenačkog bunta) izgovarala za nju bogohulne stvari želeći ju povrijediti.
No bez obzira na njihovu očiglednu preglumljenost stvarnosti, oni su ipak živjeli u kući bez zavjesa i usuđujem se reći da bi jednako tako mogli živjeti i bez zidova (ukoliko bi tata ipak dobio svojih 10 minuta dnevno na wc-u). Bilo je to zato što su oboje živjeli fenomen lažne stvarnosti, potpuno nesvjesni vlastite nedosljednosti. Oni svoju masku zapravo nikad nisu skidali, s njom su išli spavati i budili se ujutro, a kad bi se povremeno uhvatili u vlastitim nelogičnostima, samo bi sebi pripisali kompleksnost karaktera kakva resi profinjenije primjerke ljudskog roda.
Malenkost duha koja je bila stalni suputnik mojih roditelja bila je istovjetna Kristininoj. Da smo se upoznale pod drugačijim okolnostima, vjerojatno bismo bile prijateljice, jer ona je upravo tip osobe koji bi meni želio biti prijatelj. Kristina je pisala blog s vrlo hermetičnom poezijom i bila je cinična. Motala je svoje cigarete i imala oštru crnu kosu, ponekad crvenu, ali uvijek subverzivnu. Upala je u istu onu zamku u kojoj su moji roditelji odavna bili: bila je uvjerena u vlastitu neponovljivost. Ta je osobina isijavala iz njenih profinjenih, aristokratskih nosnica (imala je prelijep nos) i svijetlila kroz njenu glatku i ujednačenu kožu. Da, bila je, na neki način, savršena. Prevarila se samo u jednom: dopustila je da ju osjećaj vlastite originalnosti preplavi poput droge. Nije se kritički odmicala od vlastitih riječi, kao slikar od djela kako bi vidio cjelinu, ona se u riječima kupala i čestitala si na sebi, tapšala se po ramenu od ponosa što je postala to što je. Čak su i njene nesigurnosti bile odraz osjećaja da zaslužuje nešto više od onoga što je dobila pa je plakala i plakala i plakala, znajući da ju iza ugla čeka veličina, sutra, prekosutra, za godinu dana, ali neizbježno.
Kad sam ju jedva poznavala, Kristina je bila sjajan primjerak zanimljive djevojke. Ja sam bila šutljiva djevojka i sklona povlađivanju. Dakle, bila sam savršen kandidat za buduću prijateljicu, iako je taj san uništen u plamenu nakon što sam ja postala druga žena i smrtni neprijatelj. Tim je čudniji moj takozvani trijumf, moje uopće bivanje drugom ženom: kako netko odabere mene naspram, to se naprosto mora nazvati pravim imenom, neusporedivo boljeg?
No, iako bih bila idealna prijateljica Kristini jer bih šutjela i kimala glavom, dodajući samo ono što bi joj imponiralo, ona meni nikada ne bi mogla biti prijateljicom. Ja još nikada nisam upoznala djevojku koju nisam osuđivala.
U tome se, dakle, ogleda moje malograđanstvo. Iz drugog je pokušaja završila fakultet, što sam ja, naravno, neodobravala. No, da nije to, bilo bi nešto drugo, jer ja sam snop predrasuda: predrasude su stup na kojem sam sazdala svoju osobnost. Moje je oko mračan skener: ono traži tu krivo naglašenu riječ koja prokazuje taštinu govornika. Uzalud u sebi nosiš tisuću svjetova, ti pjesnikinjo koja si uvrštena u američke antologije! Ja ću čuti tvoj trenutak taštine u običnoj anegdoti i zbog toga ću te prezreti. Uzalud znaš sve teške riječi, ti magna cum laude, jer ja ću naći onu koju ne znaš i prezret ću te. Uzalud ti askeza, draga moja, ja ću vidjeti taj trenutak kad ti oko zaiskri zbog nove suknje i prezret ću te. Ako si pak bolja od mene, ja ću te se kloniti jer znat ću da ti vidiš crva u meni. Da, ja sam malograđanka, ali nikada ne bih mogla živjeti u staklenoj kući.
Zašto? Jer moje je biće samoprijekor, ja sam flagelant bezbožnik. Moje je samokažnjavanje besmisleno, jer ne odgovaram tuđim zakonima. Pa ipak, sebe od svih držim najsitnijom: zato pišem. Neka iskrenost bude moje iskupljenje.