Osjećaji su činjenice
srijeda , 31.12.2014.Marijana mi je rekla kako je primjetila da joj gledam u izrast na kosi i pitala me vidi li se to jako. Ja sam bila toliko usredotočena na ono što je ona govorila, jer Marijana tako dobro govori da su riječi njena kuja, da nisam ni čula „izrast“, nego „izraz“. Marijana je provela veći dio našeg razgovora svjesna svojih pseudosijedih vlasi i svog „izrasta“. Ako tako dobro govori dok joj je um na dva kolosijeka, kakav bi tek učinak izazvala da je mislila samo o onome o čemu je govorila?
Bilo kako bilo, gledala sam joj u kosu jer je stalno rukama prolazila kroz nju i jer joj je kosa lijepa. Kad sam je uvjerila u sve najbolje o njenoj kosi, ispričala sam joj kako sam jednom prilikom rekla da je Augustin bio car i da je bio posljednji car, a po nekima i prvi (evo, i sad se sramim): sve to pred profesorom povijesti. Bilo mi je toliko neugodno da sam mu se morala naknadno ispričati za glupost koja se slijevala s mojih usana, ali on je bio toliko usredotočen na svoje probleme da nije ni čuo moju glupost. Još je i pohvalio moje znanje povijesti. Kažem Marijani kako nevjerojatno iskrivljujemo stvarnost, i mi i sugovornici jednako, i kako zato nikada ne možemo znati što je stvarnost zapravo.
„Osjećaji su činjenice“, kaže ona (to je prva zapravo rekla Yvonne Rainer).
„Osjećaji su činjenice i to je jedina stvarnost koju ćeš ikada znati.“
Phillip K. Dick: “Maybe each human being lives in a unique world, a private world different from those inhabited and experienced by all other humans. . . If reality differs from person to person, can we speak of reality singular, and shouldn't we really be talking about plural realities? And if there are plural realities, are some more true (more real) than others? What about the world of a schizophrenic? Maybe it's as real as our world. Maybe we cannot say that we are in touch with reality and he is not, but should instead say, His reality is so different from ours that he can't explain his to us, and we can't explain ours to him. The problem, then, is that if subjective worlds are experienced too differently, there occurs a breakdown in communication ... and there is the real illness.”
Pričam joj o svojoj prijateljici iz djetinjstva. Proglašena je djetetom- genijem. Već s petnaest godina napisala je knjigu, sa šesnaest napravila film, nije bilo natjecanja na kojem nije pobijedila i ta se stvarnost duboko urezala u njeno biće i učinila je nepobjedivom. Danas živi sasvim prosječan život, ali ni trunke poniznosti u njoj: „Upustila sam se u aferu. Divno je!“, „Zaista se moraš udebljati, koljeno ti izgleda kao vrh pribadače“, „Jesi li vidjela kako je konobar bezočno očijukao sa mnom?“
Marijana me pita bih li željela živjeti takvu stvarnost u kojoj sam samouvjereno sebeljubna. Kažem da bih, ako su osjećaji činjenice. No, nadodajem kako zapravo ne znam njene osjećaje. Upravo je to ljepota i grozota solipsizma. Ta upornost ljudskog duha da opstaje kao sasvim svoj, unatoč svim mogućim pritiscima izvana (kao što je to primjerice u 1984. ili Vrlom novom svijetu: zapravo, čak je i Bildungsroman fundamentalno okrenut sebi) učinit će čuda u represivnom okruženju (tako su u Fahrenheitu 451 knjige očuvane unatoč njihovoj sveopćoj čađavosti). No s druge strane, djevojka koja uzdiše u krevetu može susprezati suze, a da to nikad ne saznaš. Kada držiš nekoga za ruku i pogledaš ga u oči misleći da vidiš razumijevanje, možda samo vidiš samilost nekoga kome se tvoja ruka gadi.
Moj je djed nedavno ostao bez žene. Posljednjih nekoliko tjedana bori se sa samoćom i istinski pati. No, kad ga posjećujem, može satima sjediti pored mene bez da prozbori ijednu riječ. Strah ga je, kaže, da ako nitko nije uz njega da mu potvrdi da postoji, onda ni ne postoji. Ili kako neki komičar kojeg stalno proguravaju na Comedy Centralu kaže „I'm worried about my grandma. If she falls while she's alone in the house, will she make a sound?“
Više od svega, unatoč našem priznavanju tuđih stvarnosti, ne možemo se otresti osjećaja da je naša ipak more true (more real) than others.
Marijana kaže da je i religija koncipirana tako da pothranjuje naš osjećaj posebnosti: da je netko stvorio svijet baš za nas i da netko brine za upravo našu sudbinu. Vraća se na „osjećaji su činjenice“. Shodno tome, Bog postoji. On je u ustima onih oko nas. On je činjenica koja nije dio moje stvarnosti, ali ne mogu poreći da on postoji, kaže.
U prošlotjednoj emisiji „Nedjeljom u 2“ gost je bio psihijatar Robert Torre, stručnjak koji tvrdi da je farmaceutska industrija izmislila niz psiholoških poremećaja kako bi progurala lijekove(on to okreće na finjaka, ali proziva ih nepotrebnima). Torre govori o različitim oblicima psihološke patnje i o patnji kao sastavnom dijelu života (smrt, gubitak i nezadovoljstvo) u opreci s diznijevskim poimanjem sreće koja nam se servira kroz pokretne slike. Zašto to spominjem? Pričam Marijani o njemu i kažem kako nam je zaista postalo normalno očekivati dobre stvari za sebe samim time što smo se rodili. Kažem kako moji djed i baka uopće nisu razmišljali o sreći, a kvaliteta života mjerila im se kroz stečenu kuću i obitelj. Marijana kaže kako su oni itekako imali očekivanja od života, ali bilo ih je lakše ispuniti jer su bili manje okrenuti sebi. Njihova su očekivanja bila mahom očekivanja njihovih roditelja i društva.
U filmu Društvo mrtvih pjesnika učenik Neil Perry počini samoubojstvo jer mu otac ne dopušta da se bavi glumom i upisuje ga na studij medicine. Ne mogu zamisliti svog djeda ili baku kako si dokidaju život samo zato što im je netko drugi odredio čime se moraju baviti. Moji učenici gledaju film i jedan od njih kaže „Ja ne bih ubio sebe, nego oca“. Tako je duboko u njima ukorijenjen osjećaj da zaslužuju upravljati vlastitim životom.
O sličnoj stvari govori i grafički roman Marjane Satrapi Persepolis. Autobiografski strip govori o djetinjstvu glavne junakinje u Iranu i kasnije, Francuskoj (politička je emigrantica). Marjane neprestance govori u sebesvojnosti kao o najvećem idealu (posebno u okolnostima u kojima se našla: u stranoj zemlji, baš kao i Kundera koji se u vrijeme prebjega izjašnjavao kao domoljub). No što ta sebesvojnost znači kada živimo u ovolikom svijetu?
"Was everyone else really as alive as she was?... If the answer was yes, then the world, the social world, was unbearably complicated, with two billion voices, and everyone's thoughts striving in equal importance and everyone's claim on life as intense, and everyone thinking they were unique, when no one was" (Okajanje, Ian McEwan)
komentiraj (4) * ispiši * #
O staklenim kućama
petak , 26.12.2014.Moji su roditelji živjeli u staklenoj kući. Dobro, ne doslovno. Jednostavno, nisu osjećali potrebu za zastorima, osim ako su ti zastori stajali kao dekoracija. Obuzimala bi me ljutnja kad god bih vidjela te beživotne komade tkanine sa svake strane prozora, kao u onim vražjim crtićima i slikovnicama gdje nitko nije ni razmišljao o privatnosti, a lisica je prijateljevala s mišem i ježom. Da, moji roditelji uistinu nisu osjećali potrebu biti sami sa sobom, nikada. Samo bi ponekad moj otac otišao s novinama u wc olakšati crijeva i tada je zahtijevao da mu nitko ne smeta. Moja je majka čak i tu dnevnu rutinu obavljala učinkovito i tiho pa se dok si rekao keks vraćala u dnevnu sobu sudjelovati u našim razgovorima (šalili smo se da u jednom pokretu skida i odijeva hlače, eto toliko je brza bila). Uvijek sam se pitala zašto oni ne osjećaju potrebu za samoćom, za tajnama, za svim onim što je meni bilo kao druga koža, onim što je bilo meni urođeno kao i njima ta prostodušna iskrenost. Kad kažem „prostodušna iskrenost“, to ne znači da je njima nedostajalo afektacije, ne. Oni su u društvu afektirali kao da sutra ne postoji!
Moj je otac pomodno naglašavao pojedine riječi nastoječi zvučati intelektualnije u društvu onih koji su tu intelektualnost razumjeli, a bio je svjetski čovjek koji se razumije u politiku, društvene odnose i filozofiju. S druge je pak strane rogoborio protiv „pedera“ i bio spreman bacati cigle na nacionalne manjine ako bi se našao u društvu zatucanih šovinista. Bio je sposoban zadobiti tuđi naglasak i manire u manje od pet dana! Ponekad smo ga gledali kako se rastače poput voska i oblikuje u nekog potpuno drugog, zbog čega sam se uvijek pitala kako moj otac zapravo izgleda i zvuči. I dan- danas ne znam ga opisati ljudima, uvijek koristim njegovu omiljenost u društvu i sklonost šalama kao oznake njegove osobnosti, no sve to mogu podvesti pod sklonost afektiranju: taj je čovjek uistinu živio za pljesak publike.
Kad je riječ o majci, teško mi je zadržati objektivnost jer sam veći dio djetinjstva i adolescencije provela vatreno ju mrzeći. Bila je ona za mene najgora majka na svijetu jer me zarobila u malograđanske okvire: izgledaj dobro, zvuči dostojanstveno, imaj stvari. Uza sve to, činilo mi se da se nadima od patosa kao dizano tijesto u pećnici. Ne, ona se prelijevala od patosa! Ponekad sam buljila u njenu vilicu s agresivnim nagonom da ju razbijem dok je izgovarala te svoje naučene formule pomoću kojih je analizirala književnost, život, ljudsku prirodu i arhetipske pojave. No, ono što je od svega bilo najgore bila je njena uvjerenost u vlastitu moralnu nedvojbenost! Nije mogla govoriti o tuđim moralnim pokleknućima bez određenoga gađenja, a nije ni pokušavala razumjeti moralno suspektne postupke kao izraze ljudske prirode, o ne. Sanja se opet udebljala i prilično zapustila, rekla bi mi. Prestala je mariti čak i za odjeću koju nosi na posao (da, za nju je fizičko zapuštanje bilo odraz zapuštena duha). Kad sam jednom prilikom izjavila da ne volim kazalište, najprije je ušutjela, a zatim briznula u plač.
Njen je život u vlastitim očima bio kristalna kugla bez ijedne mrljice, što joj je davalo nepodnošljivu auru nadmenosti u svakoj situaciji i učinilo je razborit i argumentiran razgovor s njom nemogućim, zbog čega sam prilično često (u duhu mladenačkog bunta) izgovarala za nju bogohulne stvari želeći ju povrijediti.
No bez obzira na njihovu očiglednu preglumljenost stvarnosti, oni su ipak živjeli u kući bez zavjesa i usuđujem se reći da bi jednako tako mogli živjeti i bez zidova (ukoliko bi tata ipak dobio svojih 10 minuta dnevno na wc-u). Bilo je to zato što su oboje živjeli fenomen lažne stvarnosti, potpuno nesvjesni vlastite nedosljednosti. Oni svoju masku zapravo nikad nisu skidali, s njom su išli spavati i budili se ujutro, a kad bi se povremeno uhvatili u vlastitim nelogičnostima, samo bi sebi pripisali kompleksnost karaktera kakva resi profinjenije primjerke ljudskog roda.
Malenkost duha koja je bila stalni suputnik mojih roditelja bila je istovjetna Kristininoj. Da smo se upoznale pod drugačijim okolnostima, vjerojatno bismo bile prijateljice, jer ona je upravo tip osobe koji bi meni želio biti prijatelj. Kristina je pisala blog s vrlo hermetičnom poezijom i bila je cinična. Motala je svoje cigarete i imala oštru crnu kosu, ponekad crvenu, ali uvijek subverzivnu. Upala je u istu onu zamku u kojoj su moji roditelji odavna bili: bila je uvjerena u vlastitu neponovljivost. Ta je osobina isijavala iz njenih profinjenih, aristokratskih nosnica (imala je prelijep nos) i svijetlila kroz njenu glatku i ujednačenu kožu. Da, bila je, na neki način, savršena. Prevarila se samo u jednom: dopustila je da ju osjećaj vlastite originalnosti preplavi poput droge. Nije se kritički odmicala od vlastitih riječi, kao slikar od djela kako bi vidio cjelinu, ona se u riječima kupala i čestitala si na sebi, tapšala se po ramenu od ponosa što je postala to što je. Čak su i njene nesigurnosti bile odraz osjećaja da zaslužuje nešto više od onoga što je dobila pa je plakala i plakala i plakala, znajući da ju iza ugla čeka veličina, sutra, prekosutra, za godinu dana, ali neizbježno.
Kad sam ju jedva poznavala, Kristina je bila sjajan primjerak zanimljive djevojke. Ja sam bila šutljiva djevojka i sklona povlađivanju. Dakle, bila sam savršen kandidat za buduću prijateljicu, iako je taj san uništen u plamenu nakon što sam ja postala druga žena i smrtni neprijatelj. Tim je čudniji moj takozvani trijumf, moje uopće bivanje drugom ženom: kako netko odabere mene naspram, to se naprosto mora nazvati pravim imenom, neusporedivo boljeg?
No, iako bih bila idealna prijateljica Kristini jer bih šutjela i kimala glavom, dodajući samo ono što bi joj imponiralo, ona meni nikada ne bi mogla biti prijateljicom. Ja još nikada nisam upoznala djevojku koju nisam osuđivala.
U tome se, dakle, ogleda moje malograđanstvo. Iz drugog je pokušaja završila fakultet, što sam ja, naravno, neodobravala. No, da nije to, bilo bi nešto drugo, jer ja sam snop predrasuda: predrasude su stup na kojem sam sazdala svoju osobnost. Moje je oko mračan skener: ono traži tu krivo naglašenu riječ koja prokazuje taštinu govornika. Uzalud u sebi nosiš tisuću svjetova, ti pjesnikinjo koja si uvrštena u američke antologije! Ja ću čuti tvoj trenutak taštine u običnoj anegdoti i zbog toga ću te prezreti. Uzalud znaš sve teške riječi, ti magna cum laude, jer ja ću naći onu koju ne znaš i prezret ću te. Uzalud ti askeza, draga moja, ja ću vidjeti taj trenutak kad ti oko zaiskri zbog nove suknje i prezret ću te. Ako si pak bolja od mene, ja ću te se kloniti jer znat ću da ti vidiš crva u meni. Da, ja sam malograđanka, ali nikada ne bih mogla živjeti u staklenoj kući.
Zašto? Jer moje je biće samoprijekor, ja sam flagelant bezbožnik. Moje je samokažnjavanje besmisleno, jer ne odgovaram tuđim zakonima. Pa ipak, sebe od svih držim najsitnijom: zato pišem. Neka iskrenost bude moje iskupljenje.
komentiraj (13) * ispiši * #