Da. Mislim, dakle, jesam. Mislim (npr. o Bogu) - dakle, je. S vremena na vrijeme, obavezno dne 25.10., kažem (u) sebi - a zapravo nekome drugom: mislim o tebi, dakle jesi.
''Bright eyes, how can you close and fail? How can the light that burned so brightly Suddenly burn so pale?''
Da ne završim na patetičnoj noti, pokazat ću za kraj prstom na mjesto na kojem si me baš nasmijala: ''tako dobro govori da su riječi njena kuja''. Riječi su nekad totalno tvoja kuja, T! :)
12.01.2015. (18:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Još mi je nešto došlo, ali morao bih te zagnjaviti filozofijom, o odnosu machovskog i logičkog pozitivizma, itd. Ma dobro, i nije samo što zagnjaviti, nego nije ni mjesto ovdje, jer nije ti post o tome - samo mi je nešto u njemu dalo pobudu. Napisat ću post.
12.01.2015. (18:10)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
I još mi je nešto došlo, kad već Kunderu spominješ.
U Knjizi smijeha i zaborava priča o tome kako se vozio taksijem, gdje mu taksist kaže kako se nakon teške bolesti uspio oporaviti, no da je izgubio san - uopće ne spava noću. Pa što radi s tom trećinom života viška? Kaže, piše. Piše o svom životu, herojskom mornaru čiji je brod potopljen, on tri dana plutao u moru, borio se sa smrću i izgubio san, ali ne i volju za životom. Pita ga Kundera jel' to za svoju djecu piše, kao obiteljsku kroniku? ''Gorko se nasmijao: - Moju djecu to ne bi zanimalo. Pišem to kao knjigu. Mislim da bi mogla pomoći drugima. Razgovor s taksistom odjednom mi je osvijetlio bit piščeva posla. Pišemo knjige, jer se naša djeca ne zanimaju za nas. Okrećemo se anonimnom svijetu, jer naša žena začepi uši kad joj govorimo.''
Kundera za to uvodi termin grafomanije: taksist je grafoman. Ali mu kriterij grafomanije nije količina teksta, nego kome se obraćamo - da li konkretnoj ili apstraktnoj instanci. I čak neovisno o kvaliteti, pa tako grafoman nije samo amater taksist, nego i on sam, ili i veliki meštar Goethe; uopće svatko tko piše za ljude koje ne poznaje osobno. (Mislim da je loše učinio što je upotrijebio termin koji nosi denotaciju sasvim drugog značenja, unoseći na prvi dojam zbrku. No, dobro, to je sad sporedno.) ''Žena koja piše ljubavniku po četiri pisma na dan nije grafomanka, nego zaljubljena žena. Ali moj prijatelj, koji pravi fotokopije svoje ljubavne korespondencije da bi je jednom tiskao, jest grafoman. Grafomanija nije čežnja za pisanjem dnevnika, pisama, obiteljskih kronika (znači za sebe ili za svoje bliske), nego za pisanjem knjiga (znači imati publiku sastavljenu od nepoznatih čitatelja). U tom je smislu strast taksista i Goethea identična. Goethea ne razlikuje od taksista drukčija strast, nego drukčiji rezultati te strasti.'' Kasnije mu u Besmrtnosti (1989., 10 godina nakon KSiZ) Goethe sreće Hemingwaya: ''Ta briga o vlastitoj slici, u tome je kobna nedozrelost čovjeka. Tako je teško biti ravnodušan prema vlastitoj slici. Takva ravnodušnost je iznad čovjekovih moći. Čovjek stigne do nje tek nakon smrti, čak ne odmah. Tek dugo nakon smrti. Vi do nje još niste stigli.'' Ernest je 1989. mrtav tek 27 godina, a Johan 157 pa ga ima čemu podučiti: ''Još nedugo prije smrti sam izjavio da u sebi osjećam takvu stvaralačku snagu da je nemoguće da nestane bez ostatka. I naravno, vjerovao sam da ću živjeti u slici koju ću iza sebe ostaviti. Da, bio sam kao vi. I nakon smrti mi je bilo teško pomiriti se s tim da me nema. Znate, to je strašno neobična stvar. Biti smrtan je najosnovnije ljudsko iskustvo, a pritom čovjek nikada nije bio sposoban prihvatiti to, shvatiti i ponašati se u skladu s tim. Čovjek ne zna biti smrtan.''
Groza i neprihvatljivost činjenice da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti; nostalgija unaprijed za samima sobom, dok smo još živi. Bright eyes, how can you close and fail? Tu bih se vratio i na tvoj spomen religije koncipirane tako da pothranjuje naš osjećaj posebnosti. Da, otuda pandemijsko vjerovanje u Višu Svrhu: to je nemogućnost mirenja s vlastitim nestankom zauvijek. Jednostavno je tako u cijeloj prirodi da je egzistencija tragična: mala glista danas gmiže, sutra je nestala zauvijek. Dečko kojeg sam znao iz škole: jedne sekunde živ, zdrav, mlad, 31 godinu, sljedeće sekunde srušio se i umro - finito, nema ga više, na vijeke vjekova. Još će neko vrijeme od njega ostati slika, uspomena, kratko ćemo ga pamtiti mi koji smo ga poznavali, malo duže, dok sami ne napuste ovaj svijet, još njegovi roditelji - i to je to, bit će na ovome upravo kao da on nikada nije živio, ni traga o njemu. Ali čovjek se među božjim stvorenjima ističe po tome što smatra da svemir s njime ne bi smio kao s glistom, on drži da je za njega potrebnu učiniti iznimku, učiniti natprirodnu, ''božansku'' intervenciju. Potrebno je pretpostaviti da mora biti nekakvog - nije jasno kakvog točno, ali je jasno da mora biti nekakvog – ''spasa duše''. Deus ex machina. Religijska nada u Onostranost kao u biti narcisoidno pridavanje samome sebi na značaju, na koji se nema pravo: '''Spas duše' - jasnije rečeno: 'svijet se vrti oko mene''', dijagnosticirao je Nietzsche.
12.01.2015. (18:47)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ali i još nešto, kad već Kunderu spominješ. ''Tako je duboko u njima ukorijenjen osjećaj da zaslužuju upravljati vlastitim životom.'' ''No što ta sebesvojnost znači kada živimo u ovolikom svijetu?'' To me asociralo na nešto o čemu je isto pisao, u Nepodnošljivoj lakoći. Sjećaš se razgovora pod tvojim postom od prije godine i pol? O nemanju kontrole nad svojim životom (uslijed predestiniranosti spolne ili neke druge). U sklopu toga sam, dakle, naveo kako Kundera imenuje novost koju u povijest književnosti unosi Kafka: ''On se ne pita koji to unutrašnji porivi određuju čovjekovo ponašanje. On postavlja bitno drukčije pitanje: kakve su još čovjekove mogućnosti u svijetu u kojemu vanjska određenost postaje toliko nadmoćna da unutrašnji razlozi više ništa ne vrijede?'' Za Kafku, roman više nije psihološki, nego je ''ispitivanje što je ljudski život u klopci u koju se pretvorio svijet''. (To mu je ta nepodnošljiva lakoća postojanja.) Misli se na tzv. ''sveto trojstvo'' modernog romana. Proust i Joyce su krajnji doseg spomenutog ''psihološkog romana'', koji je počeo s Emmom Bovary - koji daje ''beskraj duše'', unutrašnjost ljudske svijesti i stvarnosti koju percipira. Kod Kafkinih likova, unutrašnji život je blokiran, uslijed okolnosti koje ih salijeću - izvana. K. ne može uopće pristupiti svom pravom unutarnjem životu, jer uvijek neki izvanjski beskonačni labirint poput usisivača uvlači u sebe sve njegove mozgovne procese - jedino što još može je misliti na situaciju u kojoj se zatekao, na svoju optuženost, ili svoje mjesto zemljomjera (dospijevanje u zakon, dvorac). Svijet mu se suzio kao mišu iz basnice. Mala basna, sasvim mala Kafkica crtica: '''Ah', reče miš, 'svijet je svakim danom sve tješnji. Isprva je bio tako prostran da sam se bojao, samo sam trčao i bio sretan kada bih napokon izdaleka, zdesna i slijeva, vidio zidove, ali ti su dugi zidovi tako brzo promicali da sam se odjednom zatekao u posljednjoj sobi, a tamo u kutu stoji mišolovka u koju utrčavam.' 'Moraš samo promijeniti smjer trčanja', reče mačka i pojede ga.''' (Ma da, sve ovo smo već prokomentirali, to sve već i sama znaš. No, eto, kad sam pročitao tvoje rečenice, nisam odolio opet malo meditirati na temu. :))
12.01.2015. (19:20)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Da. Mislim, dakle, jesam.
Mislim (npr. o Bogu) - dakle, je.
S vremena na vrijeme, obavezno dne 25.10., kažem (u) sebi - a zapravo nekome drugom: mislim o tebi, dakle jesi.
''Bright eyes, how can you close and fail?
How can the light that burned so brightly
Suddenly burn so pale?''
Da ne završim na patetičnoj noti, pokazat ću za kraj prstom na mjesto na kojem si me baš nasmijala: ''tako dobro govori da su riječi njena kuja''. Riječi su nekad totalno tvoja kuja, T! :)
12.01.2015. (18:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Još mi je nešto došlo, ali morao bih te zagnjaviti filozofijom, o odnosu machovskog i logičkog pozitivizma, itd. Ma dobro, i nije samo što zagnjaviti, nego nije ni mjesto ovdje, jer nije ti post o tome - samo mi je nešto u njemu dalo pobudu.
Napisat ću post.
12.01.2015. (18:10) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
I još mi je nešto došlo, kad već Kunderu spominješ.
U Knjizi smijeha i zaborava priča o tome kako se vozio taksijem, gdje mu taksist kaže kako se nakon teške bolesti uspio oporaviti, no da je izgubio san - uopće ne spava noću. Pa što radi s tom trećinom života viška? Kaže, piše. Piše o svom životu, herojskom mornaru čiji je brod potopljen, on tri dana plutao u moru, borio se sa smrću i izgubio san, ali ne i volju za životom. Pita ga Kundera jel' to za svoju djecu piše, kao obiteljsku kroniku? ''Gorko se nasmijao:
- Moju djecu to ne bi zanimalo. Pišem to kao knjigu. Mislim da bi mogla pomoći drugima.
Razgovor s taksistom odjednom mi je osvijetlio bit piščeva posla. Pišemo knjige, jer se naša djeca ne zanimaju za nas. Okrećemo se anonimnom svijetu, jer naša žena začepi uši kad joj govorimo.''
Kundera za to uvodi termin grafomanije: taksist je grafoman. Ali mu kriterij grafomanije nije količina teksta, nego kome se obraćamo - da li konkretnoj ili apstraktnoj instanci. I čak neovisno o kvaliteti, pa tako grafoman nije samo amater taksist, nego i on sam, ili i veliki meštar Goethe; uopće svatko tko piše za ljude koje ne poznaje osobno. (Mislim da je loše učinio što je upotrijebio termin koji nosi denotaciju sasvim drugog značenja, unoseći na prvi dojam zbrku. No, dobro, to je sad sporedno.)
''Žena koja piše ljubavniku po četiri pisma na dan nije grafomanka, nego zaljubljena žena. Ali moj prijatelj, koji pravi fotokopije svoje ljubavne korespondencije da bi je jednom tiskao, jest grafoman. Grafomanija nije čežnja za pisanjem dnevnika, pisama, obiteljskih kronika (znači za sebe ili za svoje bliske), nego za pisanjem knjiga (znači imati publiku sastavljenu od nepoznatih čitatelja). U tom je smislu strast taksista i Goethea identična. Goethea ne razlikuje od taksista drukčija strast, nego drukčiji rezultati te strasti.''
Kasnije mu u Besmrtnosti (1989., 10 godina nakon KSiZ) Goethe sreće Hemingwaya: ''Ta briga o vlastitoj slici, u tome je kobna nedozrelost čovjeka. Tako je teško biti ravnodušan prema vlastitoj slici. Takva ravnodušnost je iznad čovjekovih moći. Čovjek stigne do nje tek nakon smrti, čak ne odmah. Tek dugo nakon smrti. Vi do nje još niste stigli.'' Ernest je 1989. mrtav tek 27 godina, a Johan 157 pa ga ima čemu podučiti: ''Još nedugo prije smrti sam izjavio da u sebi osjećam takvu stvaralačku snagu da je nemoguće da nestane bez ostatka. I naravno, vjerovao sam da ću živjeti u slici koju ću iza sebe ostaviti. Da, bio sam kao vi. I nakon smrti mi je bilo teško pomiriti se s tim da me nema. Znate, to je strašno neobična stvar. Biti smrtan je najosnovnije ljudsko iskustvo, a pritom čovjek nikada nije bio sposoban prihvatiti to, shvatiti i ponašati se u skladu s tim. Čovjek ne zna biti smrtan.''
Groza i neprihvatljivost činjenice da smo prah i da ćemo se u prah pretvoriti; nostalgija unaprijed za samima sobom, dok smo još živi. Bright eyes, how can you close and fail?
Tu bih se vratio i na tvoj spomen religije koncipirane tako da pothranjuje naš osjećaj posebnosti. Da, otuda pandemijsko vjerovanje u Višu Svrhu: to je nemogućnost mirenja s vlastitim nestankom zauvijek. Jednostavno je tako u cijeloj prirodi da je egzistencija tragična: mala glista danas gmiže, sutra je nestala zauvijek. Dečko kojeg sam znao iz škole: jedne sekunde živ, zdrav, mlad, 31 godinu, sljedeće sekunde srušio se i umro - finito, nema ga više, na vijeke vjekova. Još će neko vrijeme od njega ostati slika, uspomena, kratko ćemo ga pamtiti mi koji smo ga poznavali, malo duže, dok sami ne napuste ovaj svijet, još njegovi roditelji - i to je to, bit će na ovome upravo kao da on nikada nije živio, ni traga o njemu. Ali čovjek se među božjim stvorenjima ističe po tome što smatra da svemir s njime ne bi smio kao s glistom, on drži da je za njega potrebnu učiniti iznimku, učiniti natprirodnu, ''božansku'' intervenciju. Potrebno je pretpostaviti da mora biti nekakvog - nije jasno kakvog točno, ali je jasno da mora biti nekakvog – ''spasa duše''. Deus ex machina. Religijska nada u Onostranost kao u biti narcisoidno pridavanje samome sebi na značaju, na koji se nema pravo: '''Spas duše' - jasnije rečeno: 'svijet se vrti oko mene''', dijagnosticirao je Nietzsche.
12.01.2015. (18:47) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
pero u šaci
Ali i još nešto, kad već Kunderu spominješ.
''Tako je duboko u njima ukorijenjen osjećaj da zaslužuju upravljati vlastitim životom.''
''No što ta sebesvojnost znači kada živimo u ovolikom svijetu?''
To me asociralo na nešto o čemu je isto pisao, u Nepodnošljivoj lakoći.
Sjećaš se razgovora pod tvojim postom od prije godine i pol? O nemanju kontrole nad svojim životom (uslijed predestiniranosti spolne ili neke druge). U sklopu toga sam, dakle, naveo kako Kundera imenuje novost koju u povijest književnosti unosi Kafka: ''On se ne pita koji to unutrašnji porivi određuju čovjekovo ponašanje. On postavlja bitno drukčije pitanje: kakve su još čovjekove mogućnosti u svijetu u kojemu vanjska određenost postaje toliko nadmoćna da unutrašnji razlozi više ništa ne vrijede?'' Za Kafku, roman više nije psihološki, nego je ''ispitivanje što je ljudski život u klopci u koju se pretvorio svijet''. (To mu je ta nepodnošljiva lakoća postojanja.)
Misli se na tzv. ''sveto trojstvo'' modernog romana. Proust i Joyce su krajnji doseg spomenutog ''psihološkog romana'', koji je počeo s Emmom Bovary - koji daje ''beskraj duše'', unutrašnjost ljudske svijesti i stvarnosti koju percipira. Kod Kafkinih likova, unutrašnji život je blokiran, uslijed okolnosti koje ih salijeću - izvana. K. ne može uopće pristupiti svom pravom unutarnjem životu, jer uvijek neki izvanjski beskonačni labirint poput usisivača uvlači u sebe sve njegove mozgovne procese - jedino što još može je misliti na situaciju u kojoj se zatekao, na svoju optuženost, ili svoje mjesto zemljomjera (dospijevanje u zakon, dvorac).
Svijet mu se suzio kao mišu iz basnice. Mala basna, sasvim mala Kafkica crtica: '''Ah', reče miš, 'svijet je svakim danom sve tješnji. Isprva je bio tako prostran da sam se bojao, samo sam trčao i bio sretan kada bih napokon izdaleka, zdesna i slijeva, vidio zidove, ali ti su dugi zidovi tako brzo promicali da sam se odjednom zatekao u posljednjoj sobi, a tamo u kutu stoji mišolovka u koju utrčavam.' 'Moraš samo promijeniti smjer trčanja', reče mačka i pojede ga.'''
(Ma da, sve ovo smo već prokomentirali, to sve već i sama znaš. No, eto, kad sam pročitao tvoje rečenice, nisam odolio opet malo meditirati na temu. :))
12.01.2015. (19:20) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...