Marijana mi je rekla kako je primjetila da joj gledam u izrast na kosi i pitala me vidi li se to jako. Ja sam bila toliko usredotočena na ono što je ona govorila, jer Marijana tako dobro govori da su riječi njena kuja, da nisam ni čula „izrast“, nego „izraz“. Marijana je provela veći dio našeg razgovora svjesna svojih pseudosijedih vlasi i svog „izrasta“. Ako tako dobro govori dok joj je um na dva kolosijeka, kakav bi tek učinak izazvala da je mislila samo o onome o čemu je govorila?
Bilo kako bilo, gledala sam joj u kosu jer je stalno rukama prolazila kroz nju i jer joj je kosa lijepa. Kad sam je uvjerila u sve najbolje o njenoj kosi, ispričala sam joj kako sam jednom prilikom rekla da je Augustin bio car i da je bio posljednji car, a po nekima i prvi (evo, i sad se sramim): sve to pred profesorom povijesti. Bilo mi je toliko neugodno da sam mu se morala naknadno ispričati za glupost koja se slijevala s mojih usana, ali on je bio toliko usredotočen na svoje probleme da nije ni čuo moju glupost. Još je i pohvalio moje znanje povijesti. Kažem Marijani kako nevjerojatno iskrivljujemo stvarnost, i mi i sugovornici jednako, i kako zato nikada ne možemo znati što je stvarnost zapravo.
„Osjećaji su činjenice“, kaže ona (to je prva zapravo rekla Yvonne Rainer).
„Osjećaji su činjenice i to je jedina stvarnost koju ćeš ikada znati.“
Phillip K. Dick: “Maybe each human being lives in a unique world, a private world different from those inhabited and experienced by all other humans. . . If reality differs from person to person, can we speak of reality singular, and shouldn't we really be talking about plural realities? And if there are plural realities, are some more true (more real) than others? What about the world of a schizophrenic? Maybe it's as real as our world. Maybe we cannot say that we are in touch with reality and he is not, but should instead say, His reality is so different from ours that he can't explain his to us, and we can't explain ours to him. The problem, then, is that if subjective worlds are experienced too differently, there occurs a breakdown in communication ... and there is the real illness.”
Pričam joj o svojoj prijateljici iz djetinjstva. Proglašena je djetetom- genijem. Već s petnaest godina napisala je knjigu, sa šesnaest napravila film, nije bilo natjecanja na kojem nije pobijedila i ta se stvarnost duboko urezala u njeno biće i učinila je nepobjedivom. Danas živi sasvim prosječan život, ali ni trunke poniznosti u njoj: „Upustila sam se u aferu. Divno je!“, „Zaista se moraš udebljati, koljeno ti izgleda kao vrh pribadače“, „Jesi li vidjela kako je konobar bezočno očijukao sa mnom?“
Marijana me pita bih li željela živjeti takvu stvarnost u kojoj sam samouvjereno sebeljubna. Kažem da bih, ako su osjećaji činjenice. No, nadodajem kako zapravo ne znam njene osjećaje. Upravo je to ljepota i grozota solipsizma. Ta upornost ljudskog duha da opstaje kao sasvim svoj, unatoč svim mogućim pritiscima izvana (kao što je to primjerice u 1984. ili Vrlom novom svijetu: zapravo, čak je i Bildungsroman fundamentalno okrenut sebi) učinit će čuda u represivnom okruženju (tako su u Fahrenheitu 451 knjige očuvane unatoč njihovoj sveopćoj čađavosti). No s druge strane, djevojka koja uzdiše u krevetu može susprezati suze, a da to nikad ne saznaš. Kada držiš nekoga za ruku i pogledaš ga u oči misleći da vidiš razumijevanje, možda samo vidiš samilost nekoga kome se tvoja ruka gadi.
Moj je djed nedavno ostao bez žene. Posljednjih nekoliko tjedana bori se sa samoćom i istinski pati. No, kad ga posjećujem, može satima sjediti pored mene bez da prozbori ijednu riječ. Strah ga je, kaže, da ako nitko nije uz njega da mu potvrdi da postoji, onda ni ne postoji. Ili kako neki komičar kojeg stalno proguravaju na Comedy Centralu kaže „I'm worried about my grandma. If she falls while she's alone in the house, will she make a sound?“
Više od svega, unatoč našem priznavanju tuđih stvarnosti, ne možemo se otresti osjećaja da je naša ipak more true (more real) than others.
Marijana kaže da je i religija koncipirana tako da pothranjuje naš osjećaj posebnosti: da je netko stvorio svijet baš za nas i da netko brine za upravo našu sudbinu. Vraća se na „osjećaji su činjenice“. Shodno tome, Bog postoji. On je u ustima onih oko nas. On je činjenica koja nije dio moje stvarnosti, ali ne mogu poreći da on postoji, kaže.
U prošlotjednoj emisiji „Nedjeljom u 2“ gost je bio psihijatar Robert Torre, stručnjak koji tvrdi da je farmaceutska industrija izmislila niz psiholoških poremećaja kako bi progurala lijekove(on to okreće na finjaka, ali proziva ih nepotrebnima). Torre govori o različitim oblicima psihološke patnje i o patnji kao sastavnom dijelu života (smrt, gubitak i nezadovoljstvo) u opreci s diznijevskim poimanjem sreće koja nam se servira kroz pokretne slike. Zašto to spominjem? Pričam Marijani o njemu i kažem kako nam je zaista postalo normalno očekivati dobre stvari za sebe samim time što smo se rodili. Kažem kako moji djed i baka uopće nisu razmišljali o sreći, a kvaliteta života mjerila im se kroz stečenu kuću i obitelj. Marijana kaže kako su oni itekako imali očekivanja od života, ali bilo ih je lakše ispuniti jer su bili manje okrenuti sebi. Njihova su očekivanja bila mahom očekivanja njihovih roditelja i društva.
U filmu Društvo mrtvih pjesnika učenik Neil Perry počini samoubojstvo jer mu otac ne dopušta da se bavi glumom i upisuje ga na studij medicine. Ne mogu zamisliti svog djeda ili baku kako si dokidaju život samo zato što im je netko drugi odredio čime se moraju baviti. Moji učenici gledaju film i jedan od njih kaže „Ja ne bih ubio sebe, nego oca“. Tako je duboko u njima ukorijenjen osjećaj da zaslužuju upravljati vlastitim životom.
O sličnoj stvari govori i grafički roman Marjane Satrapi Persepolis. Autobiografski strip govori o djetinjstvu glavne junakinje u Iranu i kasnije, Francuskoj (politička je emigrantica). Marjane neprestance govori u sebesvojnosti kao o najvećem idealu (posebno u okolnostima u kojima se našla: u stranoj zemlji, baš kao i Kundera koji se u vrijeme prebjega izjašnjavao kao domoljub). No što ta sebesvojnost znači kada živimo u ovolikom svijetu?
"Was everyone else really as alive as she was?... If the answer was yes, then the world, the social world, was unbearably complicated, with two billion voices, and everyone's thoughts striving in equal importance and everyone's claim on life as intense, and everyone thinking they were unique, when no one was" (Okajanje, Ian McEwan)