25
ponedjeljak
listopad
2010
Individual Freedom
Svi smo mi u matrici.
Potrošeni su gotovi svi resursi da bi sami mogli nešto uzgajat ili ulovit u prirodi bez sistema, pa ste osuđeni na SISTEM. U SISTEMU vam davaju jest masovno uzgojenu hranu, piliće, kekse, voće, povrće i svakakvih čuda koja sami ne bi uzgojili. Davaju Vam otrovnu hranu koja vas drži uvijek polubolesnima. Tu su i doktori koji vas u sistemu liječe od bolesti koje vam donese taj SISTEM.
Uglavnom ste se rodili i odgojili nesposobni za život kakav bi trebao biti na ovoj planeti, život u skladu s prirodnim okolišem koji vas u stvarnosti okružuje. Ne posjedujete vještine koje vam u takvom okolišu doista trebaju. U SISTEMU ste u umjetnom okolišu stvorenom da u njemu radite i zabavljate se, ali u sistemu ne živite. Vještine koje savladavate su potrebne uglavnom za tuđu a ne vašu korist.
Ako imate djecu, ona idu u školu. Tu ih uče prvenstveno radnim navikama, kako bi oni sutra postali ispravan dio SISTEMA
Ako ste i hrabrija individua, zbog škole ne možete živjeti na selu, zato živite u gradu. Zbog školskih obaveza ne možete otići sa djecom niti par dana van SISTEMA.
Čekate da Vam djeca odrastu da možete otić na selo i tada ste već u penziji. Dakle, čekate penziju da bi izašli iz SISTEMA, ali tada više ionako ni ne koristite SISTEMU.
SISTEM vas ima, vas i vaše najmilije. Ali, promislite, što vam SISTEM uistinu nudi. I-pod, I-pad, TV, kemoterapije?
Ako napustim SISTEM, posao, grad, promet i odvedem djecu sa sobom u ŽIVOT, što će svi ovi zombiji iz SISTEMA napraviti tada?
Oh, yeah, they're gonna talk to you, and talk to you, and talk to you about individual freedom. But they see a free individual, it's gonna scare'em.
Izvadak iz filma: "Goli u Sedlu"
Da ne mislite kako se samo zajebavam, evo Vam i besplatna literatura na internetu, Walden od Thoreaua
http://www.elektronickeknjige.com/thoreau_henry_david/walden/index_page_000.htm
komentiraj (4) * ispiši * #
14
četvrtak
listopad
2010
The end
Moji čača i mater su poput mene isto bili na kul listi. Tata je osvojio drugo mjesto na nekom natječaju za književnost, ka. Uživija se totalno. Zajebavali smo ga masu. Onda je dobija na poklon printer i fotoaparat. Pa je mjesecima hodao po kući sa fotoaparatom i govorija: Evo filozofski neoboriv a materijalni dokaz da sam ja najveći umjetnik u obitelji.
Ja i mater smo ka nešto uvik slikale i crtale, pa smo bile masu uvriđene. Brat i sestra su nas sve zajebavali. Onda su čači počeli dolazit neki kolege blogeri u kuću. Otac ih je nazivao fanovima a mater fan-a-tik redikulima. Neki su uistinu i imali tikove. Kako su svi fanovi bili muškići, sestra je jednom upitala: A jeli čača, jeli to fan pristojnija rič za pedera da ne ispadne ono ka ksenofobija?
Braco je upitao: Jel fanatizam isto šta i ksenofobija? Jesu li ti fanovi možda Jehovini svjedoci?
Otac je samo govorija: Dođite fanovi meni i poklonite se.
No, ubrzo je printer riknija a neko mu je ka slučajno i razbija ekran na digitalnom fotoaparatu. Otac je zavapija: Ovo ste napravili namjerno samo da minorizirate moja književna dostignuća!
Mater ga je upitala: Jel mogu ove pizdarije, pardon književne nagrade napokon sve pobacat u škovace?
Jedan redoviti fan-klošar (kojega je sestra zvala enviromentalista-bloger) je nepogriješivim enviromentalističkim nagonom za preživljavanje brzo primjetio kako ga moja mater razgaljeno gleda sa velikon metlom i velikom škovacerom. Pretpostavio je da ga želi pomest i bacit u škovace. I tako je pobjegla posljednja ćaćina književna nagrada dok si reka blog, iako je bloger naizgled beskonačno plivao u porciji besplatna fažola.
Otac je tute svatija koliko je težak put mladog umjetnika, kako je umjetnost nježna i fragilna u ovom velikom svijetu. Prepao se da i njega ne pomete velika metla stvarnosti, momentalno se ostavija bloga. Međutim, nakon toga mi nije dozvolio da se s njim ili s materom igram na šah jer kao nisan na listi. Molila sam molećivim glasom. On bi pjevušeći kratko dodao:Prijavi se na listu.
Na koju listu?
Na kul listu!
I tako su oni pet godina igrali šah na miru. Kad su se ovi iz bologa.hr udostojili napokon stavit me na kul listu, mater i čača su prestali igrat šah.
Tako su se i moji blog potencijali ispuhali.
Također ovaj blog sam započela pisati na nagovor jedne osobe. Ta osoba je otišla iz mog života pa je red da ode i blog.
Kad je ta osoba otišla iz moga života upala sam u klimakterij. Tako sam trebala zabavit mozak da ne mislim da sam u klimakteriju. A nije mi se dalo prat ni peglat po kući. Nije mi se izlazilo vani jer sam se osjećala smrdljivo. Pa sam igrala soliter, šah, minesweaper, ušlagirala se na iskricu, došla sam čak dotle da pratim ZonuZ i Annabellu kako pišu pisma uredništvu (inače ih nikad ne čitam - babe mi). Od jada nisam znala šta bi sa sobom. No uskoro sam zamijenila ZonuZ i Annabellu za mozak ugodnijim duetom Beusa i Poklepovića na tv-u iako ih k nisam razumila o čemu pričaju, uostalom kao ni ove prije.
Mislim, ako naiđem na koju nepravdu koju triba ovde zalipit ili dobijen plaćenu reklamu u međuvremenu, naravno da ću to napravit.
A do tada stojte mi dobro, dragi blogeri, rekla bih i zdravo, ali zdravlje je širok pojam pa nećemo pretjerivat.
komentiraj (10) * ispiši * #
13
srijeda
listopad
2010
Luzerice bijedna, šljakerice obična, truni u Kaštelima!
Taj je sms dobila moja mlađa sestra nakon šta je napucala premladog poduzetnika, sina tate hadezeovca iz gradskog poglavarstva u Zagrebu.
Da nisam postala književna posvuduša, ne bih se ni sjetila te rečenice. Kako postaneš književna posvuduša? Jednostavno, ako imaš automobil i nekoliko prijatelja književnika i wannabe književnika, koji nemaju auto, pa te zovu svaki put kad tribaju malo dalje zapet (naprimjer na kraj svijeta u Kaštel Lukšić).
Olja Savičević: Adio Kauboju!
Od svih žanrova najdraži su mi špageti vesterni.
Književne večeri vam se uglavnom svode na knjige, a manje na jist i pit. Kako je književnike trebalo vozit nazad, čekala sam ih na samoj književnoj večeri jer je vani padala kiša.
Na moju veliku sreću na platnu iza stola sa književnicima su se prikazivali isječci iz filmova Sergia Leonea. I tako sam usput slušala šta spisateljica priča. Priča je bila o Kaštelima today.
Prepoznala sam se u svoj kaštelanskoj tuzi i gnjileži njene proze. Ne znam koji mi je pa da kupim tu knjigu. I da je pročitam. Ona priča o mojoj sestri, o mojoj stvarnosti, o mojoj ekipi, o mom beznađu. To je vjerojatno dobra kulisa za prikazivanje poslijeratnog tranzicijskog jada, ali kad si ti taj jado iz Kaštela, onda ti kulisa nije dobra. Kaštela su zabit iz Bilo jednom na divljem zapadu, to je autorica jako dobro povezala i maestralno opisala.
Na 170 sam strani, knjiga ima oko 200 strana, a autorica me upozorila da knjiga nema sretan nego otvoren kraj.
Ja bi sretan kraj!
komentiraj (3) * ispiši * #
11
ponedjeljak
listopad
2010
Opasnosti u vezi 1.Sukrvica
Ako dozvolimo edipovcima da žive, da li trebamo isto postupiti i prema njihovim mamama?
Kratak test: Vidi li netko na ovim slikama svekrvu i ako ne zašto mislite da je tako?
Neke djevojke kažu da su njihove svekrve dobre i drage osobe i ja nemam razloga da im ne vjerujem. Praznovjerna kakava jesam ne bih se ni usudila reći išta protiv dotičnih. Sa strahopoštovanjem su o Sukrvici pričali još i stari Krečani kad su je spremili u jedan labirint iz kojeg se teško izlazilo.
Prava sukrvica i poslije dva braka ostaje da živi sa svojim Najdražim (naravno da se tu radi o sinu). Stoji napeto iza kuhinjskog zida spremna da u svakom trenutku spasi sirotu djecu svoga Najdražega od njihove nekompetentne majke. Neumorno prevodi i prepravlja djeci sve neodgovarajuće naredbe, zaključke i pitanja.
Noću dežura u hodniku kraj spavaće sobe čak i kada Najdraži nije kod kuće, za svaki slučaj. Nemojte ni slučajno u grču nemoći iz zajebancije na vratima vaše bračne sobe oslikati grafit Sukrvica ante portas! jer će ona to shvatit kao poziv da tu još postavi i fotelju.
Sukrvica se uvijek iskaže kad vam je najpotrebnija, uglavnom u trudnoći.
Zvrzvr - zvoni telefon... Sukrvica: Ja san, dušo! Kako si, jel paziš da popiješ malo crnog vina, znaš da ćeš od toga dobit muško. Kažeš, žensko DITE! Ma može se to još prominit, samo ti malo popij. Kažeš, doktor ti je reka da imaš komplikacije, da ne smiš pit i da je stoposto žensko. Jeb.. Ne brini, još ćeš ti imat sina.. Nego, di mi je moj muškić, spas, sreća, nada, ufanje i ljubav moga života jednom rječju moj sin?
Ja: Eno ga peglalalala! Kako je vridan, jubav moja. Jao!
Trudila sam se onako srdačno naglasiti to Jao i početi monolog dostojan Zijaha Sokolovića, međutim Sukrvicu je već nakon prve rečenice strefilo i prekinula se veza. Moj tadašnji muž je sve čuo i odmah je stao nazivati mamu da što prije popravi štetu. (On uopće nije peglao, naravno.) Pošto se ona nije javljala na telefon, otrčao je do nje i odveo je u bolnicu. Nikad mi to nije oprostio. Tu se raspao naš brak. Ovo je istinita priča, a jedino je sa bivšom sukrvicom još uvijek sve u najboljem redu.
Uglavnom da se vratimo na kretsku priču koja je nakon brojnih žrtava dala i junaka. Dakle postoji nada. Nije sukrvica toliko opasna ako se nađe junak dovoljno pametan a hrabar (sa mudima što bi se reklo po domaći) da se sa njom sukobi.
Vojska mladih nada koja prati moj blog su mi se odmah nakon ove izjave javile na mail. Kažu da čekaju spremne ko napete puške ispred bračne lože naoružane sukrvica eliminatorom 2000 moje daljnje upute.
Ali avaj, u tome i jest najveća kvaka - u mitovima je zapisano:
Ako se želi neutralizirati sukrvicu i time stvoriti preduvjete za bračnu sreću, junak koji izlazi na megdan sa sukrvicom mora biti muškoga roda.
Evo malo o Edipu danas za one koji žele više naučiti o grčkoj mitologiji i opasnostima u vezi.
komentiraj (9) * ispiši * #
10
nedjelja
listopad
2010
Prodajem bubreg!
Svako tri mjeseca Ana Dragičević, (po mojoj skromnoj pretpostavci propagandna djelatnica gradonačelnika Makarske) zaposlena u Slobodnoj Dalmaciji oglašava prodaju Vošca - najljepšeg vrha Biokova.
Ja sam također u teškoj financijskoj situaciji jer imam nesreću da radim u svojoj firmi koju pogađa slom gospodarstva. Voljela bih na primjer biti zaposlena u nekoj gradskoj firmi tipa "Drp&Žičara" d.o.o. čiji djelatnici imaju preko 10000,00 Kn plaću a nemaju žičare pa sukladno tome nemaju ni stresa.
Ili bih barem radila kao propagandista u Slobodnoj Dalmaciji gdje bi mi se posao svodio da kopipejstam po narudžbi malo veće oglase. Ono: Prodajem otoke, more, planine i ostala prirodna dobra. Ali ništa od toga, nisam kvalificirana dovoljno da sebi vidim budućnost u takvim tvrtkama.
Zato molim Anu Dragičević da objavi oglas za moj bubreg. Znam da ima stranih investitora koji jedva čekaju prosut novce za takvu stvar, znam da sam i ja u bankrotu kao i ekipa u poglavarstvima gradova opustošenih kriminalom a znam da Ana objavljuje samo takve tj. kapitalnije oglase!
Moj post na temu prodaje Vošca sa osvrtom Predraga Lucića, Stipe Božića i ostalih planinara. Također, čitam i da i splitski Marjan ima istu sudbinu.
Nemam konkretne dokaze da se spomenuta novinarka bavi propagandnim poslom već sam te zaključke izvukla iz njenih članaka. Simptomatično je da ona objavljuje članke o Vošcu u zadnjih godinu dana a da nije provjerila podatke koji su smiješno netočni, što s pravom navodi na pomisao da ih je netko drugi tako iz sasvim određene namjere napisao. U njenom članku iz 28.08.2010. je tako Vošac imao 1500 m2 a u jučerašnjem članku navodi da je za izgradadnju žičare dovoljan i postojeći plato (nakon pritiska javnosti na gradsko poglavarstvo jer se radi o 240 m2).
Nadalje, nisam se nikad upustila u učenje novinarskog zanata, ali u jednoj knjizi o novinarstvu za početnike je pisalo velikim slovima na prvoj stranici: Navedite iskaze suprostavljenih strana! Ne znam da li novinarka uopće zna da postoje suprostavljene strane. Makarska kronika je u tome bila mnogo dosljednija.
U ovom članku piše valjda svoje zaključke ili istraživanja?! (nije navela da nekog citira): Premda već dvije godine makarska vlast govori da za ulaganje u “žicu” od Makarske do vrha Vošac na Biokovu postoje zainteresirani stranci, osnovni dokument Ministarstvo zaštite okoliša i graditeljstva, koje koordinira izradom planske dokumentacije, ne uspijeva privesti kraju.
Glavno je pitanje dakle zašto je Ministarstvo okoliša stopiralo izradu planske dokumentacije ili je i iz kojeg odbilo Vošac kao lokaciju. Ja bih se kao novinar zapitala te stvari i odmah potom nazvala ministarstvo. Možda je mistarstvo stopiralu izgradnju žičare u srcu parka prirode Biokovo zato jer bi to bila ekološka šaka u oko čitavoj domovini. Možda bi to bilo protiv svih zakona o očuvanju prirode. Itd... Imam u njenom tekstu još dosta takvih zamjerki ali zadržavam se na samom početku teksta.
Ono što je mene osobno u ovom tekstu navelo na pitanje je zašto za provedbu nekog zakona išta treba značiti promjena ministra. Hoćemo li drhtati pred svakom smjenom vlasti ili bi trebali imati čvrste zakone i pravilnike o svemu pa tako i očuvanju prirode?
p.s. Još nisam skupila potrebnu kondiciju i snagu volje a ni kupila zimske gojzerice i dereze pa da mogu prtiti snijeg do pasa ili hodati zaleđenom strminom više od sat vremena (koliko je potrebno da se u ljutoj zimi prijeđe mala uzbrdica Štrbina-Vošac) dok ti bura od 200 na sat ledi kosti. Pozivam zato Anu Dragičević i njene dopisnike da zajedničkim snagama uronimo u taj zimski turizam koji bi trebao biti prilagođen običnom turistu. Ako budete išli gore za vrijeme mećave, idem i ja sa vama.
komentiraj (7) * ispiši * #
05
utorak
listopad
2010
Hipohondar blues
Moj čača je jedan veseli bloger sa kul liste ali u zadnje vrijeme je odlučio družiti se sa pravim pacijentima. Najdraže mu je obavljat pretrage.
Ujutro svečano ispred čitave obitelji izjavi: Imam slipu pneu. Od toga se lako umire, jednostavno zaboraviš disat u snu.
Mater se prikrsti: Ajde bar nešto, fala ti Gospe! Koliko ima da si za to doznao?
Čača ponosno: Čak četiri doktora mi nisu znali postavit dijagnozu, a ja sam sam tek jutros doznao za tu bolest na internetu, iako već dugo vučem simptome.
I onda se svi snuždimo.
Sutradan dođe i kaže: Stoposto imam zloćudnu bolest lijevog testisa, a nikoga nije briga!
I onda ja i sestra danima tučemo satnicu po proktolozima, internistima, gastroskopijama, magnetskoj reznonanci raznoseći uputnice...
Nakon par tjedana i svih obavljenih pretraga seka upita staroga:I tatice, jesu li ti šta našli na tom testisu?
Čača se snuždi i tužno uzdahu: Kćeri najdraža, ono najgore!
Sestra zavapi: ŠTA JE??
Čača će užasnut: Nisu mi ništa otkrili!
komentiraj (5) * ispiši * #
