21

četvrtak

siječanj

2010

Top uleti

U ova teška po živce i žep vremena pokušavam se sjetiti nekih lijepih stvari.

L. je bio najuporniji i najkreativniji lik kojeg sam poznavala.
Djevojku života je čitav mjesec dana svakodnevno sretao na autobusnoj stanici i obavezno bi je upitao:
-Mogu li ti pipnit sise?
Na šta mu je ona uvik odgovarala: NE!
Jednog dana joj je ubacio kamenčić u dekolte.
-A mogu li onda izvadit kamenčić?
Na kamenčić je pristala...

I ja sam imala ponekog kreativnog. Počet ću od najdražeg:

5. Na jednom tulumu u srednjoj mi je prišao lelujavi uskenuti hašoman sa pepeljarkama, duge crne kose, sa gitarom, kleknuo je ispred mene i izrecitirao:
Kad sam vidio kako si lijepa pao sam na pod i razbio cvike...
Onda je odsvirao solo pa opet recitacija:
I domaćica vridna, sinja san dok si frigala krumpire i paprike
solo
A onda sam dozna da imaš dioptriju, možda bi moga imat šanse
solo
Još me malo jebu moje kose masne al poklanjam usne slasne
solo
Onda je ustao na noge i rekao svečanim tonom: A sad me poljubi!
Da je bio bar mrvicu zgodniji, a dioptrija mi je bila samo +1,5.

4. Imala sam tada sedamnaest godina. Na vjenčanju moje rodice koja se udala za Hercegovca mi je prišao rođak od mladoženje i nasmijao se tako da sam ugledala njegov zlatni zub. U slijedećem trenutku je njegov otac sa mojim pregovarao o mirazu, ali nije bio zadovoljan iznosom tako da nije bilo ništa od slijedećeg koraka...

3. Kao majka doživila sam neki novi pristup. Pričljivi: O, pa ti imaš djecu, divno, divim se snažnim i brižnim ženama, kažem ja da žena koja nije u stanju bit dobra majka ta nije vrijedna truda, kad san ti reka maloprije da mi je Angelina Jolie naj glumica, e to je zato što je brižna majka, pomaže nezbrinutoj djeci a uopće mi nije bitno kod žene koliko je zgodna, života mi.

2. Na klupi u dječjem parku sjeda pokraj mene tip sa neodgojenim dječakom, zapuštenim vanjskim izgledom. Međutim priručnik ogromnog naslova "Otac i dijete nakon razvoda" govori da se ovdje ipak radi o profesionalcu.
On kao da će započet razgovor a ja stavljam mp3 u uši.
On se približava a ja ga igoriram.
On počinje drmat čitavu klupu, ja vadim mp3 iz ušiju i pogledam ga. On se smije od uha do uha:
"Trese li se, trese ova klupa, kao Banja Luka"

1. Ovaj ulet vjerovatno osim mene nitko nije doživio. Uleće mi tip tek malo pripit na rođendanu moje prijateljice i nakon uvodnog razgovora pita me gdje radim. Ja mu kažem, na šta će on: Znam tu firmu, znači radiš u firmi kod one cvikate?
Ja: DA!
-Pa kako ti tako divna i draga izdržiš kod one dosadne, smotane, naporne, zle, debele, ružne, mrovoljne... moja prijateljica ga udara učestalo nogama u potkoljenicu ali bez uspjeha.
Ja: Pa nekako se već triba zaradit za život..Znaš, ja ti zapravo sama radim u firmi!
Tajac.
-Uuuu, jesam se zajeboooo!



20

srijeda

siječanj

2010

Obiteljsko okupljanje nedjeljom - feminizam

Čača je ležao sa ogromnim babarinon u zagrljaju sa tećon juve. Izgledao je ko da ima i krepatitis i svinjsku i teleću i kokošju ali usprkos tomu mu je mater tupila da se prestane folirat i upozoravala ga da nos useknjiva o rukav a ne o lancune. On se trudija iz petnih žila dobavit bokal sa vinom ali nije uspija jer ga je pritezalo nazad.
Prošaputao je: Najdraža, suzo oka moga, ispuni mi posljednju želju u ime ljubavi i svega lijepoga između nas... ne gledaj u betežnu ćer bogati nisan jedini ja za to kriv, gledaj u me... u ove moje iskrene oči... preklinjem te... još samo mi nalij ovu čašu, majlejdi žeđam milost vašu, oooj!
Mater mu je taman stala ulivat i rekla je naglas da čuju i susidi da i ona ima srce, ali se čača taman u zao tren spremija upet useknit nos što je navelo mater da vrisne i u panici stane potizat zastore na sigurno!
Čača se malo ka štica kad je ugleda onu pinku na dnu čaše i reka da neviruje da je toliko malo srca u onolikin prsima, na šta se mater debelo najidila jer je mislila da joj je prigovorija na liniju i tako, pa ga je preventivno ošinila po rebrima i potkoljenici sa žaraćem pešest puta.
Baba je veselo dodala: E, zete, zete! Dobija si grangrenu misto graševine! More li bit da još nisi naučija kako triba postupat sa mojin pupoljkon?!
Čača je svatija da mu nema spasa, ali junak se nikad ne predaje; to je čača pročita u Kome zvono zvoni.
Zvon-zvon!
Čača je nazva plavi telefon.
Dobar dan, gospodo, ja bi prijavija nasilje u obitelji...
Plavi mu je zavarija o smija: A vi ste šjor?
Ja san žrtva!!
A ko bi bija nasilnik?
Moja supruga, tuče me.
A vaša supruga je...
Moja supruga je komunistica!
Ma dajte šjor! Ni stare babe u Sinju se više ne boje komunista, ustaju na misi i suprostavljaju se popima. Strah od komunizma je prevaziđen čak i u dijaspori. Ne budite tolika primitiva!
Mislija san feministica! Moja supruga je FEMINISTICA!!!
Šjor, to je mnogo ozbiljan problem! Rado bih vam pomogao ali sam i sam kukavica. Zadnja me takva pritukla jer joj se muž kao tek u sigurnoj kući prokurva pa san ja bio kriv! Pa ti pomaži sirotu! Ali evo van broj od egzorcista, istjerao je mnoge komuniste...

A za one koje ni nako n ovoga nisu svatili kakva je to poštast- feminizam jedan moj stari o udruzi Feministice vade oči...

12

utorak

siječanj

2010

Priča o Vošcu, prelijepom vrhu u raljama korupcije!

Photobucket Ne dajmo da Vošac završi kao u scenariju ovog strip-amatera!

Planinari, alpinisti, slobodni penjači, speleolozi, svi se slažu jednom: Biokovo je kraljica dalmatinskih planina! A po mnogima je Vošac najljepši vrh Biokova.

Oni koji ne vole planinariti često na ove druge koji se umaraju dok idu uzbrdo gledaju kao na osobenjake. Ali i jednima i drugima bi trebala zajednička briga za našu zemlju, naša prirodna blaga koja u naslijeđe ostavljamo našoj djeci. A upravo sada se drsko prodaju sva naša prirodna dobra, plaže, šume pa čak i planinske ljepote u zaštićenim parkovima prirode. Boriti se da Marjan ne osvoji Kerumova Fani ili da na Biokovu ne niknu zgrade nije stvar pomaganja ljubiteljima prirode već ulaganje u našu budućnost. To bi trebalo biti jednako borbi za Varšavsku, borbi za naše ja!

Photobucket

Ispričat ću vam priču čiji je zasplet trenutno na vrhuncu, a svi mi možemo i trebali bi utjecati da kraj ne bude tragičan.

Objekt na Vošcu je godinama bio u derutnom stanju dok skupina entuzijasta iz speleološko-alpinističkog kluba Ekstrem prije deset godina nije to obnovila u ugodan planinarski dom. Uredili su staze do vrha a trude se da Vošac i čitavo Biokovo pokažu podjednako i izletnicima i vrhunskim alpnistima. Samo jedan primjer je Ekstremova zimska tura koja svake godine drugom rutom u srcu zime pruža vrhunski alpinistički događaj. Smještaj u apartmanima, hrana i sva ostala organizacija idu na teret članova planinarskog društva. Tako isključivo svojim sredstvima i marljivošću dovode na Bikovo planinare koji dolaze iz svih krajeva Hrvatske i susjednih država. Među vrhunskim planinarima ta je tura postala toliko popularna da broj zainteresiranih daleko nadmašuje broj mogućih sudionika. Također su brojna istaknuta speleološka istraživanja i radne akcije po Biokovu kao i alpinistički poduhvati diljem svijeta.

Nije čudno da je na takav prelijepi Vošac bacio oko neki nepoznati investitor. Uz pomoć vjerojatno korumpiranog gradskog poglavarstva Makarske želi kupiti vrh i na njemu izgraditi žičaru te okolo postaviti komplekse ugostiteljskih objekata pod parolom ulaganja u zimski turizam Makarske. Pošto je vrh površine 240 m2, a u medijskim propagandnim parolama je bilo oglašeno da je vrh površine 1500 m2 sve je upućivalo na to da će se vrh poravnavati. Osim toga, vrh Vošac je vrlo čudljiv, vjetrovit, gromovit i leden vrh pa izletnici većim dijelom godine ne bi mogli tuda šetati nakon što izađu iz žičare. Zapravo, ne bi mogli ni izaći iz žičare. Trebalo bi iz tih postaviti brojne vjetrobrane kako bi žičara uopće došla do vrha što bi totalno devastiralo planinu. Još brojni ekološki i meteorološki aduti govore u prilog kako bi Vošac trebalo očuvati. I neupućen čovjek to vidi a ne samo stručne službe.

Ministarstvo za zaštitu okoliša i prostornog uređenja je zato Vošac prije koji mjesec strogo odbilo kao lokaciju za izgradnju žičare. I to je trebao biti sretan kraj.
Ali nedavno je došao novi ministar. Makarski gradski moćnici odmah i sada promjenu ministra pokušavaju iskoristiti za promjenu odluke o Vošcu. Isteći će im mandat, imaju zainteresiranog investitora a kronično im nedostaje love jer im je vjerovatno budžet opustošen korupcijom. Primjerice grad je osnovao firmu Žičara d.o.o. čiji zaposlenici primaju plaću iako nemaju žičaru zbog koje bi zaslužili tu svoju plaću. Zato su preko svojih propagandista u novinama objavili laži da je administracija ministarstva spora i da je interesu javnosti da ministarstvo čak u roku od 15 dana donese odluka o prostornom planu. Nitko u novinama nije spomenuo da je prethodno ministarstvo donijelo odluku tj. ODBILO VOŠAC kao lokaciju za žičaru. Valjda je svima jasno zašto su gradski oci toliko uporni oko te lokacije. Ima li korupcija kakve veze s tim?


Nadam se da će novi ministar raditi svoj posao kao i njegov prethodnik. Želim živjeti u zemlji gdje pravda pobjeđuje i trudim se učiniti sve kako bih tu pravdu zaslužila, kao što bi se trebali svi mi trebali boriti za svoj ponos i svoju zemlju. Nadam se da hoćemo! Vošac je naš a ne njihov, a bahate gradske uprave su zaboravile da su one tu zbog nas a ne mi zbog njih.

Photobucket

Za one koji žele pročitati još o ovoj temi i o Biokovu te na dnu osvrt Predraga Lucića u Novom Listu:

Biokovski vrhovi su poznati po svojim prekrasnim pogledima. Biokovo je planina sa nogama u moru a glavom u gromovima i olujama. U jednom danu pri usponu od dna do vrha planine možete doživjeti sva četiri godišnja doba. U Makarskoj ujutro u kratkim rukavima možete popiti kavu na Rivi a popodne sse naći usred snježne mećave. Koliko god da to nudilo privlačnih ljepota, tolika je i široka lepeza opasnosti neupućenim namjernicima. Takav turizam zimi nipošto nije i ne bi smio biti namijenjen "običnim ljudima" već onima koji su obučeni za takve avanture ili odlaze gore pod stručnim vodstvom.

Pročitajte moj prethodni post o osvrtu na članak u Slobodnoj Dalmaciji

Zaljubljenika u planine ima raznih kalibara: od izletnika do vrhunskih alpinista, sakupljača gljiva, botaničara, prekaljenih hodača do akrobatskih penjača u stijeni, orintologa, povijesničara, speleologa. To su ljudi na kojima bi se trebao bilo kakvi planinski turizam zasnivati te bi trebalo nuditi sadržaje u skladu sa ekologijom. Sadržaji bi trebali biti maštoviti ali da ne narušavaju planinu, a za to se ipak treba potruditi.

Prepisujem i Mosorov komentar: Naši motivi su sebični - i radi se o očuvanju okruženja na koje smo navikli. S druge strane, u ovom slučaju radi se i o očuvanju nečeg posebnog: u Hrvatskoj više i nema puno mjesta s kojih se ne vidi ni jedna kuća, koja noću osvjetljavaju samo svjetla zvijezda, koja nisu ograđena betonom i gdje se ne čuje brujanje motora i muzika kafića. Prostori naše intime se sužavaju: ti ni unutar vlastitih zidova nisi zaštićen od agresije drugih, koji opsjedaju tvoja čula s banalnim povodima, da bi ti prodali svoj deterdžent, uloške ili ideologiju, recimo. Za mene je prizor čovjeka u hotelskoj sobi, kome kroz prozor dopiru svjetla neonskih reklama nešto neprirodno, slika konačne, očajne samoće iz koje nema bijega. Došao sam u stanje u kojem bih spaljivao one velike billboard reklame kraj ceste.

Evo i prepisan osvrt Predraga Lucića:

Petak, 17.09.2010.
Pošast širenja tupila na vrhu

Kad jutrom ugledaš trafiku, dođe ti da je zaobiđeš. Sva ta snuždena lica s naslovnica, svi ti Polančeci u kojima je sve do sada čučao biblijski Josip, sva ta njegova nevesela braća sa strogom sestrom na čelu i čitava ta koruptivno-incestuozna trakavica odgovaraju te od kupnje novina. Ali kad iz daljine uočiš naslovnu stranicu Makarske kronike s velikim naslovom »Ante Novak je redikul«, ipak odustaješ od bojkota. Kad priđeš trafici blizu, vidiš da taj veseli naslov ima i svoj dodatak, te da zapravo glasi »Ante Novak je redikul nije kazneno djelo«.

Nakon što pročitaš cover-story o oslobađajućoj presudi za nekadašnjeg urednika »Cenzure« Eugena Jakovčića kojega je makarski dogradonačelnik tužio za uvredu jer ga je ovaj nazvao redikulom, još uvijek ne stavljaš znak jednakosti između imena Ante Novaka i riječi redikul. I time iskazuješ svoje duboko poštovanje prema činjenici da je presuda nepravomoćna. A kad pročitaš i udarni tekst Makarske kronike o žičari koju su makarski moćnici odlučili sagraditi čak i pod cijenu ravnanja jednog biokovskog vrha, shvaćaš da je Ante Novak iznad svega jedan političko-poduzetnički duh i javno-privatno partnerstvo u jednoj osobi.

Makarski dogradonačelnik već dugo propovijeda da »jedino žičara i skijaški centar na Biokovu mogu spasiti Makarsku, Makarsko primorje, a i još puno šire« prostore, valjda sve na potezu od Otranta do Trsta. Nakon što je u Gradskom vijeću, zahvaljujući hadezeovsko-pravaškoj većini od jednog glasa, napokon uspio progurati ideju o osnivanju »Žičare Biokovo«, d.o.o., u prigodnom je intervjuu vijećnike SDP-a i HNS-a, koji su glasali protiv te odluke, proglasio pomračenim umovima što em mrze em još i ne vole svoj grad.

Razglašeno je i da austrijski investitori jedva čekaju da prospu novce po Biokovu, a onda se u Makarskoj kronici protiv te političke presude jednom od najljepših planinskih vrhova u Hrvatskoj pobunio predsjednik lokalnog speleološko-alpinističkog kluba Dragan Delić. Taj vrh na koji Novak kani nasaditi žičaru zove se Vošac. Da bi na njegov plato od svega 255 četvornih metara stala postrojenja i svi »potrebni sadržaji« za čiji je smještaj, prema Novakovim izračunima i vizijama, potrebno oko 1.500 kvadrata, nema druge do – poravnati vrh.

Bila bi to prostorna i ekološka devastacija, sve kad se Vošac i ne bi nalazio u Parku prirode Biokovo koji bi – makar se nikada ne našao nitko pametan da ga proglasi nacionalnim parkom – trebao biti pod posebnom zaštitom. Političko-investicijsko osvajanje hrvatskih planina očigledno postaje nova alpinistička disciplina. Nakon Srđa, na redu je Biokovo. Koji će planinski vrh nakon Vošca biti izabran da ga hrvatski politički vrhovi svedu na svoju mjeru? Kako se zove sljedeći tupi vrh?

11

ponedjeljak

siječanj

2010

a kad smo se vratili sa izbora više nije bilo ništa za jest...



-Ver d fak iz pečenica?
Mater je zaurlala tako moćno da je kuća od tri susjeda praščića odletjela u zrak.
Baba je logički zaključila: Brijem da ju je čača spremija na sigurno!
-Djecoooooooo, umrijeeeeet ćemoo!!!
Dijete 2: Od čega mama?
Ja: Od gladi dušo!!!
Dijete 1: Ali mama, prošle smo zime umirali od gladi, ove godine smo trebali od svinjske gripe!
Mater se nešto dosjetila pa upitala: A imaju li naši susidi gripu i jesu li bili glasat?

...malo kasnije u podrumu...

Prvi praščić je mojoj materi objašnjavao bi to bila živa šteta sad jerbo su on i braća čak preživili i domovinski rat! Nadodao je i da su upravo glasali za poštenoga i zamolio moju majku da ga poštedi u ime susjedske ljubavi!!!
Mater je zaključila: Dobro da ste bili glasat al sad van je svejedno!

Za večeru smo imali pršut i čitanje poučno-nostalgične priče o zeki i bolesnom partizanu!

10

nedjelja

siječanj

2010

Obiteljsko okupljanje nedjeljom

Kao što već znate, često odem do mojih na nedjeljnji ručak. U zadnje vrijeme nastojim redovito jer je i mene i dicu opalija nedostatak ugljikohidrata, bjelančevina te masti i šećera kao i vitamina i minerala.

Danas sam kod svojih došla prije marende. Imala san čvrstu vjeru u srcu da ću naletit na kolače i pečenicu jer čača priko babine polusestre ima rođake srbe (a to nikako nije moja familija zlu ne tribalo) pa mojima redovito uvale šta in ostane od krivoga Božića.

Čim me je ugleda, čača je sakrija pečenicu a mater se punin ustima zaderala: Dušo, oli nisi išla glasat?
Ja san rekla da nisan jer da san gladna i da ne mogu ić glasat na prazni želudac.
Mater mi je rekla da ne mogu kod nje ni ručat a kamoli marendat ako ne oden objavit svoju svetu dužnost za domovinu.
Čača je reka materi: Biće da ona oće glasat za lupeža, možda je bolje da ne glasuje!
Mater mu je rekla da da ne brine jer iako san malo tulava ali san poštena i da će mi ona pomoć zaokružit.
Ja san rekla da ako mi ne daju jist da neću ić glasat za sotonu.
Čača joj je reka da mi se to pomutija mozak otkad san u vezi sa don Jurom.
Ja san rekla da nisan u vezi sa don Juron jer da nikad ne bi hodala sa momkon od svoje najbolje prijateljice pa makar nisu više zajedno još od njene osnovne! I bez obzira šta je don Jure bogat i perspektivan i šta ima sad ima i svoju firmu na dječjem igralištu.
Mater je rekla da ništa ona ne zna i da neka se don Jure pazi, da će ona ovi put prikršit principe i otić mu u njegovu firmu razbit noge!

Ja san odlučila ić glasat da ih skinen s dnevnog reda iako neman ništa sa don Jurom časti mi! Prikrižila san pečenicu i odlučila da ni ja više ni ne iden u firmu kod don Jure pa makar davali dici kinder jaja, kad nailazin na ovakve prepreke u duhovnoj obnovi.

Baba je stavila dentijeru sa zvizdon petokrakon za posebne prilike, čača se opra ispod pazuha, zapalija dlake na nogama dok je minja bičve i zaključija da je depilacija i više nego dovoljna za bit metroseksualac, a mater je ispleskala brata da se probudi i odmah joj je zasjalo u očima. Ja san čista estetika otkad san na dijeti.

Unda smo taman čekali red za sist u merđu kad mi je zazviždila poruka na mobitel.
Baba (inforbiro u penziji) naglas je informirala: Od don Jure je!
Mater je rekla: Iden ga razbit iz ovih stopa neće on moje dite od tristidvi godine pipat stari jarac pedofil.
Čača je nije pokušava zaustavit i sam je otiša ljubovat sa pečenicom.
Uzalud sam ja majci pokušala objasnit da je na poruci samo pisalo: Glasajte za Milana Bandića!

05

utorak

siječanj

2010

Povijest sporta na Marjanu

Moj dida je bija stari Splićanin.
Ali dok je bija mladi Splićanin nije se smija oženit dok ne bi posadija stablo na Marjanu. To pravilo je vridilo i za njegovoga didu i didu njegovoga dide.

Moj ujak (sin gori spomenutoga dide) je skoro najstariji maratonac u Splitu. Splićanin koji trči iz gušta (a to nije za balunon) je početkom 70ih godina bija opće prihvaćen kao redikul. Jedino se na sjevernoj strani Marjana među svim tim stablima (koje kao da su stari sadili za utočište potrebitima jer su znali da i najbolja loza jednom može skrenit), počeo osjećati zaštićen, miran, sretan... Tako je svakodnevno počeo odlaziti na Marjan a ubrzo mu se pridružilo još desetak neprihvaćenih. Broj onih šta trče iz gušta (a to nije za balunon) se do danas znatno povećao. Sukladno tome se i količina sportskih kritičara preselila sa zogova za balote na sjevernu stranu Marjana. Nije čuditi se da je Split (a to upravo Marjanu duguje) proglašen najsportskijm gradom na svijetu. Međutim, trčanje je postalo već toliko sveprisutno da mi barba kaže da ga u zadnjih 15 godina niko nije oslovija redikulom, osim onih baš stvarno starih Splićana koji ga se sićaju od nekad. Potrebni su bili jači poticaji, kako za sportaše tako i za prateću ekipu.

Da bi sportski komentator imao što komentirati potreban je sportaš. A da bi spliski zajebanti imali koga zajebavat potreban je redikul. U Splitu su se u to vrime svi na ovaj ili onaj način bavili sportom. Sportski pioniri, da ne kažem mazohisti redikuli, sa sjeverne se sele na južne padine Marjana. Sredinom 80ih se tako skupljaju pioniri slobodnog penjanja na Šantinim stinama. U cilju da održim obiteljsku tradiciju (o redikulima) ja sam se par puta okušala u sportskom penjanju.. Odmah mi je nekoliko penzionera počelo dobacivati sportske: Mala, mi ćemo te pridržat ako padneš! Evo, raširija san ruke... Uberi nan malo kadulje, dobra je za prostatu i slično..

Ali sad je već i to postalo ono šta se kaže svakodnevno. Na to penjalište dolaze sad penjači iz Francuske, Slovenije, Australije... I vrlo je teško našim zajebantima kvalitetno prcati u mozak ljude koji ne razumiju naš jezik i običaje... A na sjevernoj strani se natiskalo masu male i velike dice sa biciklama i rolama, a da prostite ima i pasa, matera sa kolicima, vreve, cike...

Enivej, nekako mi izgleda da je baviti se sportom na Marjanu ispalo iz đira. Odavno nema lokalnih redikula, zajebante niko ne uzima za ozbiljno, besposleno side na zidiću... Došlo je do velike krize sporta u gradu, pa čak i baluna.

Nema se druge nego ispočetka. A da bi se počelo uistinu ispočetka, triba prvo posić sva stabla na Marjanu.

Poruka za gradonačelnika:
On je izabran od građana ovoga grada da bi radio za te građane, dakle ako ti isti građani od njega traže nešto a on to ne želi napraviti pod parolom da mu se to kosi sa savješću (promijeniti GUP) onda treba odstupiti od svoga položaja.
Ovaj mi se članak na tu temu najviše dopao.

Osnovna fora je da se ne prepucavamo koji bi trebao bit idiot na čelu grada (upravo za ovoga idiota sam ja glasala ali iskreno mislim da bi i drugi ponuđeni radio isto) već da u velikom broju skupimo snagu da se borimo da taj lik sluša nas i da građani sudjeluju u promjenama. Da građani pokažu da ih ima dosta koji imaju hrabrosti da se izbore za sebe, da smijenjuju gradonačelnike koji im ne odgovaraju i da forsiraju pravedne zakone i pravilnike. Ako nećemo mi sami, neće nitko drugi!

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>