Moj dida je bija stari Splićanin.
Ali dok je bija mladi Splićanin nije se smija oženit dok ne bi posadija stablo na Marjanu. To pravilo je vridilo i za njegovoga didu i didu njegovoga dide.
Moj ujak (sin gori spomenutoga dide) je skoro najstariji maratonac u Splitu. Splićanin koji trči iz gušta (a to nije za balunon) je početkom 70ih godina bija opće prihvaćen kao redikul. Jedino se na sjevernoj strani Marjana među svim tim stablima (koje kao da su stari sadili za utočište potrebitima jer su znali da i najbolja loza jednom može skrenit), počeo osjećati zaštićen, miran, sretan... Tako je svakodnevno počeo odlaziti na Marjan a ubrzo mu se pridružilo još desetak neprihvaćenih. Broj onih šta trče iz gušta (a to nije za balunon) se do danas znatno povećao. Sukladno tome se i količina sportskih kritičara preselila sa zogova za balote na sjevernu stranu Marjana. Nije čuditi se da je Split (a to upravo Marjanu duguje) proglašen najsportskijm gradom na svijetu. Međutim, trčanje je postalo već toliko sveprisutno da mi barba kaže da ga u zadnjih 15 godina niko nije oslovija redikulom, osim onih baš stvarno starih Splićana koji ga se sićaju od nekad. Potrebni su bili jači poticaji, kako za sportaše tako i za prateću ekipu.
Da bi sportski komentator imao što komentirati potreban je sportaš. A da bi spliski zajebanti imali koga zajebavat potreban je redikul. U Splitu su se u to vrime svi na ovaj ili onaj način bavili sportom. Sportski pioniri, da ne kažem mazohisti redikuli, sa sjeverne se sele na južne padine Marjana. Sredinom 80ih se tako skupljaju pioniri slobodnog penjanja na Šantinim stinama. U cilju da održim obiteljsku tradiciju (o redikulima) ja sam se par puta okušala u sportskom penjanju.. Odmah mi je nekoliko penzionera počelo dobacivati sportske: Mala, mi ćemo te pridržat ako padneš! Evo, raširija san ruke... Uberi nan malo kadulje, dobra je za prostatu i slično..
Ali sad je već i to postalo ono šta se kaže svakodnevno. Na to penjalište dolaze sad penjači iz Francuske, Slovenije, Australije... I vrlo je teško našim zajebantima kvalitetno prcati u mozak ljude koji ne razumiju naš jezik i običaje... A na sjevernoj strani se natiskalo masu male i velike dice sa biciklama i rolama, a da prostite ima i pasa, matera sa kolicima, vreve, cike...
Enivej, nekako mi izgleda da je baviti se sportom na Marjanu ispalo iz đira. Odavno nema lokalnih redikula, zajebante niko ne uzima za ozbiljno, besposleno side na zidiću... Došlo je do velike krize sporta u gradu, pa čak i baluna.
Nema se druge nego ispočetka. A da bi se počelo uistinu ispočetka, triba prvo posić sva stabla na Marjanu.
Poruka za gradonačelnika:
On je izabran od građana ovoga grada da bi radio za te građane, dakle ako ti isti građani od njega traže nešto a on to ne želi napraviti pod parolom da mu se to kosi sa savješću (promijeniti GUP) onda treba odstupiti od svoga položaja.
Ovaj mi se članak na tu temu najviše dopao.
Osnovna fora je da se ne prepucavamo koji bi trebao bit idiot na čelu grada (upravo za ovoga idiota sam ja glasala ali iskreno mislim da bi i drugi ponuđeni radio isto) već da u velikom broju skupimo snagu da se borimo da taj lik sluša nas i da građani sudjeluju u promjenama. Da građani pokažu da ih ima dosta koji imaju hrabrosti da se izbore za sebe, da smijenjuju gradonačelnike koji im ne odgovaraju i da forsiraju pravedne zakone i pravilnike. Ako nećemo mi sami, neće nitko drugi!
Post je objavljen 05.01.2010. u 11:03 sati.