Priča o Vošcu, prelijepom vrhu u raljama korupcije!

Ne dajmo da Vošac završi kao u scenariju ovog strip-amatera!

Planinari, alpinisti, slobodni penjači, speleolozi, svi se slažu jednom: Biokovo je kraljica dalmatinskih planina! A po mnogima je Vošac najljepši vrh Biokova.

Oni koji ne vole planinariti često na ove druge koji se umaraju dok idu uzbrdo gledaju kao na osobenjake. Ali i jednima i drugima bi trebala zajednička briga za našu zemlju, naša prirodna blaga koja u naslijeđe ostavljamo našoj djeci. A upravo sada se drsko prodaju sva naša prirodna dobra, plaže, šume pa čak i planinske ljepote u zaštićenim parkovima prirode. Boriti se da Marjan ne osvoji Kerumova Fani ili da na Biokovu ne niknu zgrade nije stvar pomaganja ljubiteljima prirode već ulaganje u našu budućnost. To bi trebalo biti jednako borbi za Varšavsku, borbi za naše ja!



Ispričat ću vam priču čiji je zasplet trenutno na vrhuncu, a svi mi možemo i trebali bi utjecati da kraj ne bude tragičan.

Objekt na Vošcu je godinama bio u derutnom stanju dok skupina entuzijasta iz speleološko-alpinističkog kluba Ekstrem prije deset godina nije to obnovila u ugodan planinarski dom. Uredili su staze do vrha a trude se da Vošac i čitavo Biokovo pokažu podjednako i izletnicima i vrhunskim alpnistima. Samo jedan primjer je Ekstremova zimska tura koja svake godine drugom rutom u srcu zime pruža vrhunski alpinistički događaj. Smještaj u apartmanima, hrana i sva ostala organizacija idu na teret članova planinarskog društva. Tako isključivo svojim sredstvima i marljivošću dovode na Bikovo planinare koji dolaze iz svih krajeva Hrvatske i susjednih država. Među vrhunskim planinarima ta je tura postala toliko popularna da broj zainteresiranih daleko nadmašuje broj mogućih sudionika. Također su brojna istaknuta speleološka istraživanja i radne akcije po Biokovu kao i alpinistički poduhvati diljem svijeta.

Nije čudno da je na takav prelijepi Vošac bacio oko neki nepoznati investitor. Uz pomoć vjerojatno korumpiranog gradskog poglavarstva Makarske želi kupiti vrh i na njemu izgraditi žičaru te okolo postaviti komplekse ugostiteljskih objekata pod parolom ulaganja u zimski turizam Makarske. Pošto je vrh površine 240 m2, a u medijskim propagandnim parolama je bilo oglašeno da je vrh površine 1500 m2 sve je upućivalo na to da će se vrh poravnavati. Osim toga, vrh Vošac je vrlo čudljiv, vjetrovit, gromovit i leden vrh pa izletnici većim dijelom godine ne bi mogli tuda šetati nakon što izađu iz žičare. Zapravo, ne bi mogli ni izaći iz žičare. Trebalo bi iz tih postaviti brojne vjetrobrane kako bi žičara uopće došla do vrha što bi totalno devastiralo planinu. Još brojni ekološki i meteorološki aduti govore u prilog kako bi Vošac trebalo očuvati. I neupućen čovjek to vidi a ne samo stručne službe.

Ministarstvo za zaštitu okoliša i prostornog uređenja je zato Vošac prije koji mjesec strogo odbilo kao lokaciju za izgradnju žičare. I to je trebao biti sretan kraj.
Ali nedavno je došao novi ministar. Makarski gradski moćnici odmah i sada promjenu ministra pokušavaju iskoristiti za promjenu odluke o Vošcu. Isteći će im mandat, imaju zainteresiranog investitora a kronično im nedostaje love jer im je vjerovatno budžet opustošen korupcijom. Primjerice grad je osnovao firmu Žičara d.o.o. čiji zaposlenici primaju plaću iako nemaju žičaru zbog koje bi zaslužili tu svoju plaću. Zato su preko svojih propagandista u novinama objavili laži da je administracija ministarstva spora i da je interesu javnosti da ministarstvo čak u roku od 15 dana donese odluka o prostornom planu. Nitko u novinama nije spomenuo da je prethodno ministarstvo donijelo odluku tj. ODBILO VOŠAC kao lokaciju za žičaru. Valjda je svima jasno zašto su gradski oci toliko uporni oko te lokacije. Ima li korupcija kakve veze s tim?

Nadam se da će novi ministar raditi svoj posao kao i njegov prethodnik. Želim živjeti u zemlji gdje pravda pobjeđuje i trudim se učiniti sve kako bih tu pravdu zaslužila, kao što bi se trebali svi mi trebali boriti za svoj ponos i svoju zemlju. Nadam se da hoćemo! Vošac je naš a ne njihov, a bahate gradske uprave su zaboravile da su one tu zbog nas a ne mi zbog njih.



Za one koji žele pročitati još o ovoj temi i o Biokovu te na dnu osvrt Predraga Lucića u Novom Listu:

Biokovski vrhovi su poznati po svojim prekrasnim pogledima. Biokovo je planina sa nogama u moru a glavom u gromovima i olujama. U jednom danu pri usponu od dna do vrha planine možete doživjeti sva četiri godišnja doba. U Makarskoj ujutro u kratkim rukavima možete popiti kavu na Rivi a popodne sse naći usred snježne mećave. Koliko god da to nudilo privlačnih ljepota, tolika je i široka lepeza opasnosti neupućenim namjernicima. Takav turizam zimi nipošto nije i ne bi smio biti namijenjen "običnim ljudima" već onima koji su obučeni za takve avanture ili odlaze gore pod stručnim vodstvom.

Pročitajte moj prethodni post o osvrtu na članak u Slobodnoj Dalmaciji

Zaljubljenika u planine ima raznih kalibara: od izletnika do vrhunskih alpinista, sakupljača gljiva, botaničara, prekaljenih hodača do akrobatskih penjača u stijeni, orintologa, povijesničara, speleologa. To su ljudi na kojima bi se trebao bilo kakvi planinski turizam zasnivati te bi trebalo nuditi sadržaje u skladu sa ekologijom. Sadržaji bi trebali biti maštoviti ali da ne narušavaju planinu, a za to se ipak treba potruditi.

Prepisujem i Mosorov komentar: Naši motivi su sebični - i radi se o očuvanju okruženja na koje smo navikli. S druge strane, u ovom slučaju radi se i o očuvanju nečeg posebnog: u Hrvatskoj više i nema puno mjesta s kojih se ne vidi ni jedna kuća, koja noću osvjetljavaju samo svjetla zvijezda, koja nisu ograđena betonom i gdje se ne čuje brujanje motora i muzika kafića. Prostori naše intime se sužavaju: ti ni unutar vlastitih zidova nisi zaštićen od agresije drugih, koji opsjedaju tvoja čula s banalnim povodima, da bi ti prodali svoj deterdžent, uloške ili ideologiju, recimo. Za mene je prizor čovjeka u hotelskoj sobi, kome kroz prozor dopiru svjetla neonskih reklama nešto neprirodno, slika konačne, očajne samoće iz koje nema bijega. Došao sam u stanje u kojem bih spaljivao one velike billboard reklame kraj ceste.

Evo i prepisan osvrt Predraga Lucića:
Petak, 17.09.2010.
Pošast širenja tupila na vrhu

Kad jutrom ugledaš trafiku, dođe ti da je zaobiđeš. Sva ta snuždena lica s naslovnica, svi ti Polančeci u kojima je sve do sada čučao biblijski Josip, sva ta njegova nevesela braća sa strogom sestrom na čelu i čitava ta koruptivno-incestuozna trakavica odgovaraju te od kupnje novina. Ali kad iz daljine uočiš naslovnu stranicu Makarske kronike s velikim naslovom »Ante Novak je redikul«, ipak odustaješ od bojkota. Kad priđeš trafici blizu, vidiš da taj veseli naslov ima i svoj dodatak, te da zapravo glasi »Ante Novak je redikul nije kazneno djelo«.

Nakon što pročitaš cover-story o oslobađajućoj presudi za nekadašnjeg urednika »Cenzure« Eugena Jakovčića kojega je makarski dogradonačelnik tužio za uvredu jer ga je ovaj nazvao redikulom, još uvijek ne stavljaš znak jednakosti između imena Ante Novaka i riječi redikul. I time iskazuješ svoje duboko poštovanje prema činjenici da je presuda nepravomoćna. A kad pročitaš i udarni tekst Makarske kronike o žičari koju su makarski moćnici odlučili sagraditi čak i pod cijenu ravnanja jednog biokovskog vrha, shvaćaš da je Ante Novak iznad svega jedan političko-poduzetnički duh i javno-privatno partnerstvo u jednoj osobi.

Makarski dogradonačelnik već dugo propovijeda da »jedino žičara i skijaški centar na Biokovu mogu spasiti Makarsku, Makarsko primorje, a i još puno šire« prostore, valjda sve na potezu od Otranta do Trsta. Nakon što je u Gradskom vijeću, zahvaljujući hadezeovsko-pravaškoj većini od jednog glasa, napokon uspio progurati ideju o osnivanju »Žičare Biokovo«, d.o.o., u prigodnom je intervjuu vijećnike SDP-a i HNS-a, koji su glasali protiv te odluke, proglasio pomračenim umovima što em mrze em još i ne vole svoj grad.

Razglašeno je i da austrijski investitori jedva čekaju da prospu novce po Biokovu, a onda se u Makarskoj kronici protiv te političke presude jednom od najljepših planinskih vrhova u Hrvatskoj pobunio predsjednik lokalnog speleološko-alpinističkog kluba Dragan Delić. Taj vrh na koji Novak kani nasaditi žičaru zove se Vošac. Da bi na njegov plato od svega 255 četvornih metara stala postrojenja i svi »potrebni sadržaji« za čiji je smještaj, prema Novakovim izračunima i vizijama, potrebno oko 1.500 kvadrata, nema druge do – poravnati vrh.

Bila bi to prostorna i ekološka devastacija, sve kad se Vošac i ne bi nalazio u Parku prirode Biokovo koji bi – makar se nikada ne našao nitko pametan da ga proglasi nacionalnim parkom – trebao biti pod posebnom zaštitom. Političko-investicijsko osvajanje hrvatskih planina očigledno postaje nova alpinistička disciplina. Nakon Srđa, na redu je Biokovo. Koji će planinski vrh nakon Vošca biti izabran da ga hrvatski politički vrhovi svedu na svoju mjeru? Kako se zove sljedeći tupi vrh?