Moji čača i mater su poput mene isto bili na kul listi. Tata je osvojio drugo mjesto na nekom natječaju za književnost, ka. Uživija se totalno. Zajebavali smo ga masu. Onda je dobija na poklon printer i fotoaparat. Pa je mjesecima hodao po kući sa fotoaparatom i govorija: Evo filozofski neoboriv a materijalni dokaz da sam ja najveći umjetnik u obitelji.
Ja i mater smo ka nešto uvik slikale i crtale, pa smo bile masu uvriđene. Brat i sestra su nas sve zajebavali. Onda su čači počeli dolazit neki kolege blogeri u kuću. Otac ih je nazivao fanovima a mater fan-a-tik redikulima. Neki su uistinu i imali tikove. Kako su svi fanovi bili muškići, sestra je jednom upitala: A jeli čača, jeli to fan pristojnija rič za pedera da ne ispadne ono ka ksenofobija?
Braco je upitao: Jel fanatizam isto šta i ksenofobija? Jesu li ti fanovi možda Jehovini svjedoci?
Otac je samo govorija: Dođite fanovi meni i poklonite se.
No, ubrzo je printer riknija a neko mu je ka slučajno i razbija ekran na digitalnom fotoaparatu. Otac je zavapija: Ovo ste napravili namjerno samo da minorizirate moja književna dostignuća!
Mater ga je upitala: Jel mogu ove pizdarije, pardon književne nagrade napokon sve pobacat u škovace?
Jedan redoviti fan-klošar (kojega je sestra zvala enviromentalista-bloger) je nepogriješivim enviromentalističkim nagonom za preživljavanje brzo primjetio kako ga moja mater razgaljeno gleda sa velikon metlom i velikom škovacerom. Pretpostavio je da ga želi pomest i bacit u škovace. I tako je pobjegla posljednja ćaćina književna nagrada dok si reka blog, iako je bloger naizgled beskonačno plivao u porciji besplatna fažola.
Otac je tute svatija koliko je težak put mladog umjetnika, kako je umjetnost nježna i fragilna u ovom velikom svijetu. Prepao se da i njega ne pomete velika metla stvarnosti, momentalno se ostavija bloga. Međutim, nakon toga mi nije dozvolio da se s njim ili s materom igram na šah jer kao nisan na listi. Molila sam molećivim glasom. On bi pjevušeći kratko dodao:Prijavi se na listu.
Na koju listu?
Na kul listu!
I tako su oni pet godina igrali šah na miru. Kad su se ovi iz bologa.hr udostojili napokon stavit me na kul listu, mater i čača su prestali igrat šah.
Tako su se i moji blog potencijali ispuhali.
Također ovaj blog sam započela pisati na nagovor jedne osobe. Ta osoba je otišla iz mog života pa je red da ode i blog.
Kad je ta osoba otišla iz moga života upala sam u klimakterij. Tako sam trebala zabavit mozak da ne mislim da sam u klimakteriju. A nije mi se dalo prat ni peglat po kući. Nije mi se izlazilo vani jer sam se osjećala smrdljivo. Pa sam igrala soliter, šah, minesweaper, ušlagirala se na iskricu, došla sam čak dotle da pratim ZonuZ i Annabellu kako pišu pisma uredništvu (inače ih nikad ne čitam - babe mi). Od jada nisam znala šta bi sa sobom. No uskoro sam zamijenila ZonuZ i Annabellu za mozak ugodnijim duetom Beusa i Poklepovića na tv-u iako ih k nisam razumila o čemu pričaju, uostalom kao ni ove prije.
Mislim, ako naiđem na koju nepravdu koju triba ovde zalipit ili dobijen plaćenu reklamu u međuvremenu, naravno da ću to napravit.
A do tada stojte mi dobro, dragi blogeri, rekla bih i zdravo, ali zdravlje je širok pojam pa nećemo pretjerivat.
Post je objavljen 14.10.2010. u 08:53 sati.