Taj je sms dobila moja mlađa sestra nakon šta je napucala premladog poduzetnika, sina tate hadezeovca iz gradskog poglavarstva u Zagrebu.
Da nisam postala književna posvuduša, ne bih se ni sjetila te rečenice. Kako postaneš književna posvuduša? Jednostavno, ako imaš automobil i nekoliko prijatelja književnika i wannabe književnika, koji nemaju auto, pa te zovu svaki put kad tribaju malo dalje zapet (naprimjer na kraj svijeta u Kaštel Lukšić).
Olja Savičević: Adio Kauboju!
Od svih žanrova najdraži su mi špageti vesterni.
Književne večeri vam se uglavnom svode na knjige, a manje na jist i pit. Kako je književnike trebalo vozit nazad, čekala sam ih na samoj književnoj večeri jer je vani padala kiša.
Na moju veliku sreću na platnu iza stola sa književnicima su se prikazivali isječci iz filmova Sergia Leonea. I tako sam usput slušala šta spisateljica priča. Priča je bila o Kaštelima today.
Prepoznala sam se u svoj kaštelanskoj tuzi i gnjileži njene proze. Ne znam koji mi je pa da kupim tu knjigu. I da je pročitam. Ona priča o mojoj sestri, o mojoj stvarnosti, o mojoj ekipi, o mom beznađu. To je vjerojatno dobra kulisa za prikazivanje poslijeratnog tranzicijskog jada, ali kad si ti taj jado iz Kaštela, onda ti kulisa nije dobra. Kaštela su zabit iz Bilo jednom na divljem zapadu, to je autorica jako dobro povezala i maestralno opisala.
Na 170 sam strani, knjiga ima oko 200 strana, a autorica me upozorila da knjiga nema sretan nego otvoren kraj.
Ja bi sretan kraj!
Post je objavljen 13.10.2010. u 09:33 sati.