PITANJE .. . i 18. ZBIRKA POEZIJE JE ZAVRŠENAi
Završila sam pisanje moje 18. zbirke poezije ... počela sam je pisati 08.05.2020. i završila sam je danas, 31.10.2020.
Knjigu sam posvetila mojoj dragoj prijateljici koja me prati zadnjih 30 godina, ali intenzivno me prati zadnje 2 godine kad smo se jako zbližile i osjetila sam onaj jedan impuls duše kad sam spontano napisala, da je ova knjiga posvećena njoj.
Knjiga će biti izdana kao e-knjiga i bit će tiskana ...
Jedva čekam ...
a lov na vještice (mene) još uvijek traje... sve što je dobro od mene, prikazuju kao loše, mene kao osobu opisuju kao da me poznaju, a ne poznaju, već pišu o meni ružne laži drugima u e-mail porukama
pitam te osobe: pa do kada?
zar vam to stvarno nije već dosadilo? 
"U pogodnom trenutku često je veoma korisno praviti se ludim..."
slika: digital art
"-17 Esse loco wtultum est saepe utile multum
U pogodnom trenutku često je veoma korisno praviti se ludim"
"Čudno, mora da je popodne.
Vrelina je zgusnula zrak, bolje vidim.
Vidim ga.
Dobro sam.
Gledam divno čudo, danas kasni, ali tu je.
Važno je samo da je došao.
Bezvučno odgovora na hiljade nijemih mi pitanja.
Neću imati vremena, još malo se ovako prelama svjetlost i ne smjem zatvoriti oči.
Nestat će, ako zatvorim oči.
Peku me, sunce je nemilosrdno, ali ovaj put pobjedit ću. Neću trepnuti.
Plašim ga.
Dobro je.
Neće me zazvati još nekoliko minuta. Mogu ga gledati još malo.
Nemoj biti onaj ko si.
Čuješ li me?
Samo ovaj put nemoj, Lucije!
Budi Lucije.
Pomiluj me, Luce!
Biću zahvalna...
Hoću.
Otići ću odmah sa poljane, samo pomiluj me.
Pomiluj me, Luce!
Učini to za moje dobro, za tvoje dobro.
Učini me dobrom.
Neću više biti prazna, neću više čekati. Osim toga, koliko još da te čekam?
Pa ja te volim, znaš da te volim. Rekla sam ti to, nekoliko puta sam ti rekla.
Evo, baš ovdje,
ovdje ispod ovog rascvjetalog drveta.
Pogledaj koliko je drvo izraslo od dana kad sam te dotakla… i ti si doticao mene!
Govorim ti to svaki dan, progovori, nemamo mnogo vremena. Trepnut ću, plakat ću...
Voliš li me?
Sklapam oči.
Ne mogu više, previše me oči bole.
Biće drugih dana.
Biće sutra...
…i prekosutra..
Progovorila je prva.
Veliki Bog mi se naklonio.
Traljavo sam pripremljen, imam dušu punu riječi, jezik mi je suh.
Crna plima me grabi i odvući će me sa njene obale.
Brodolomnik.
Brodolomnik zna uroniti.
Brodolomnik zna za dno.
Brodolomnik zna kad ima trenutak još da naplavi obalu.
Hvatam taj trenutak.
Pomozi mi, Bože.
Oprosti mi.
Vještinom sabranosti odbacio sam svoje spolja daleko, izašao sam pred nju sav.
Okrznula je moja riječ kao slomljeno staklo.
Pozlilo joj je, presavila se, zakolutala očima i na usta joj izbi žuč.
Usta puna žuči i vriska.
Ušutkao sam je nadlanicom, brisao joj usta rukavom.
Graške znoja slijevale su joj se niz lice, nestajale duboko pod bradom.
Drhtala je i i bila vrela. Vrela kao sunce.
Žuto.
Ne znam koliko sam je stezao rukama. Iz dubine prsa čuo sam tih glas od kojeg se nebo naginjalo prema meni.
- Lucije.
- Došao sam.
- Lucije?
- Ja sam onaj ko sam.
- Stigao si.
Koliko vremena joj je trebalo, da otvori oči, milioniti djelić svijesti?
Glas, riječi, izgovorio ih je glasno.
Prije nikad nije govorio.
Viđala ga je.
O, da…svaku večer, ruka, osmijeh, uzdah, pokret.
Vidi ga u svemu.
Nikad glas, nikad nisi imao glas.
Napregla sam svaki mišić svog tijela, da ne uđem u mrak koji mi je zatvarao oči. Mrak koji zovu nesvjesticom, mrak koji me dosad uvijek spašavao.
Mrak obojen njegovim tijelom, mirisom.
Napregla sam svaki mišić. Osjetila sam prvo grč u stomaku, potmulo tutnjanje niz grlo.
Žuč. Usta su mi se punila žuči.
Bol mi je punila udarcima utrobu, stiskala glavu brzinom koja govori, da ovo povraćanje neće brzo stati.
Ugušit ću se.
Dugo već povraćam.
Uvijek imam druge izgovore.
Uvijek krijem pravi razlog.
Moje tijelo se predaje.
Noćima sam bliže da postanem utvara, samo kora tijela.
Za ovo nema anestezije.
Odumiruća duša je samo to.
Oružje protiv mene je u meni.
Ono uvjek je na gotovs!
Početkom povraćanja, doktor kojeg sam potražila, sumnjao je na trudnoću.
Puste želje nikad odnevljene.
Preporučivao sebe, da te prekinem voljeti.
Molio, da se brine o djetetu kad dođe.
Prolazili su mjeseci bez tebe.
Mirovala sam.
Mirila se.
Umirala.
Nisam imala zašto tražiti doktore. Laž se odbila o mene. Lažna briga.
Povraćala sam stalno.
Prije jela, poslije jela.
Povraćala sam da bih jela i jela sam da bih povraćala.
Nemir.
Povraćanje je ublažavalo nemir, smirivalo oluje.
Bježanja. Otrovnu misao da prekinem život. Svoj.
Nisam htjela otići prije, nego ga nađem. Ponovo vidim. Htio me povesti sa sobom.
Durila sam se onog dana, u meni su se trzali divlji konji.
Rekao je riječi.
Nisu bile odgovor.
Bila su vrata.
Nisam vidjela vrata.
Vidjela sam da je kroz njih izašao.
Kontrolu nad tijelom nemam, drhtim, znoji me i ledi misao.
Nemoj ići.
Povraćanje neće prestati, ugušit ću se.
Nije otišao.
Nije nestao...
Spustio se na travu do mene. Ušutkao me nadlanicom, bio je pametan. Uvijek pametan.
Niko ne smije znati da smo tu, naći nas zajedno.
Ubili bi njega, jer me nije ubio, ubili bi mene, jer me on nije ubio. Spalili bi mi onda kuću.
Gradski sudija mi je sagradio dom u ulici prema glavnom trgu.
Rekao je da sjedim na prozoru, da gledam kako ljudi dolaze i odlaze kako im drago.
Rekao je da sam taj lijepi trg ja
Trenutak koji se čuva u sjećanju uvijek, ali niko ne provodi život na glavnom trgu. Osim luda, uličnih pjevača, propovjednika, kurvi.
Ne moram biti ništa od toga, mogu biti sve. Moja kuća je na glavnom gradskom trgu.
Otjerala sam ga, promjenila brave na svim ulazima.
Noćima i danima vikao mi je pod prozorima, molio biranim riječima.
Na glavnom trgu postao je ulični pjevač, luda.
Vratio se kao kurva svojoj ženi.
Moja kapija je potom zauvijek zatvorena.
Sudija se pobrinuo, da niko ne dolazi.
Pobrinula sam se da tako i ostane.
Vrata su zatvorena.
Glasno se ne govori.
Niko ni o kome na glas.
Svi o meni, ja o nikome.
Sa strane, nekome izgledalo bi kao da je njihov susret njena ispovijed.
Onda bi ubili Lucija. Spalili njegovu kuću. Najveća nevolja od svih nevolja.
Ne želim da zna kako je gorijeti.
Vatra pakla je moja.
Naša ljubav nije nova, traje unedogled. Korijen je u prošlosti strašnoj.
Zar nije strašno što je to prošlost?
Zar nije prošlost korijen u kojem se svi spajamo?
Toliko ukorijenjen osjećaj nikad nije prošlost. Zove se po pravilu iskon.
Loša muzika i loši razlozi dobro zvuče u maršu na neprijatelja, rovove razdvajanja, rokove.
Čekanju je prošao rok. Prihvatljivo je najzad ispuniti svoje vrijeme.
Koliko vremena je trebalo, da otvorim oči-milioniti djelić svijesti, da uvidim da nije obmana.?
Vrijeme prestade da postoji. Vrijeme, bol, uspomene.
Ovo je bilo nastajanje svijeta.
Potopili su zemlju, prelili svoje vode. Spojivši dlanove počeli su knjigu svog Postanka.
Na zelenoj dvorani svijeta svaka prosta travka rađala je novu. Nosili su u sebi nebesa, ponore, suze i oganj. Pod njenim noktima zemlja, u njemu živo sjeme.
Sve što Bog na početku izgovara po Bibliji može stati u tri riječi: “Pusti me sebi.”
Časna je ta misao oprana mukama dva života.
Koja su to sve mučenja bila!
Učenja.
Mučenja.
Predaje
Izdaje
Priznanja
Odlasci
Traganja
Ujedi
Žive rane.
Pokopi.
Tajne.
Mrak.
Svjetlo.
Svjetlo u mraku.
-LUCIJE-"
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"UMORNA, ALI NEZAŠTIĆENA..."
slika: digital art
"-31 Lassata necdum satiate
Umorna, ali nezaštićena"
"San kao mala smrt.
Osjećam da smo se desili prije stotine života.
Koliko nisam bio priseban?
Priteban.
Negdje oko rebara zveket je tvojih narukvica, a ne otvaraju mi se oči.
Miran, u pokušaju da te vajam u sebi.
Dopada mi se svo to bujanje života pod kožom.
Pod tvojom kosom.
Lagan povjetarac miriše sobu lipom.
Prozor je otvoren.
Zatvori ga najzad, molim te.
Udahnut ću sjetu.
Skliznut će nam sva ljubav sa jezika van.
Otet će nas svjetonazori, bezobzirni bezobrazni pozori. Dosta se ovdje tuđevalo.
Blago nama sa mnom noćas.
Polegle straže u pijane makove i buncaju.
Osvojen sam, poražen, nepoložen, najzad posložen.
Nepovjerljivo bih isprva, da se krećemo, iako oboje svjesno kročimo u ludost.
Ništa se poznato neće izroditi iz ovog.
Neisprobane pravce vajarstva ću pokušati noćas.
Komad tvog lica prokovan mojim očima.
Istegnut ću se u sve pravce, da ograničim nama prostor i punim ga.
Punim svim nasumičnim ljepotama.
Sve što načinimo, prozvat ćemo djecom i sva ludost će se pravdati ljubavlju, jer te volim…i djecu.
Opravdaj me ludilom.
Noć je za ludost.
Svjesni smo.
Kroči sa mnom noćas.
Postavi se svjetlu protiv .
Oboje se svjesno pravimo ludi.
Zar nije tako najbolje?
Pravimo se nama, svjesno, makar i ludim.
Skinula si mi košulju i osjetim te svagdje po tijelu i vjetar.
To me je probudilo.
Mažeš mi tijelo uljem, ostavlja trag topline za sobom.
Stotine života između naučila si biti travar, stotine smrti naučila si magiju života.
Volim te.
Svakim životom između svjetova.
Prinosiš mi usnama nešto ljepljivo.
Prst ti prolazi kroz školjku mojih zuba i pronalaziš mi jezik.
Slatko, tečno.
Usta mi se pune vodom, jezikom ti prelazim preko prsta. Onda najednom vatra.
Zakašljao sam se iz sve snage.
Med i đumbir.
Sa strane kreveta na ormarić si spustila čašu vode. Dograbio sam je u mahu, s obje ruke.
“Zaborav tako lako dođe kad vlada umom ugoda.”
Kap krvi kapnula je niz staklo.
Pio sam halapljivo, gledao kako klizi goredolje u ritmu mojih gutljaja.
Spustio sam čašu i pogledao fleku koja se širila platnom.
Uzela si mi ruku u krilo i razmotala zavoj.
Ušila si mi dlan duž linije koju zovu linea amoris.
Ušila si se najzad u mene.
Krv je prošla između dvije grbe mesa stisnutog silkom.
Ljubiš mi dlan, na usnama ti se zadržala kapljica.
Zatvorio sam oči, idem za njom, osjećam toplinu jezika i svaki okusni pupoljak, zatim spust.
Oštar ubod.
Prekinula me je reska bol, zaboravio sam na dlan. Sterilišeš mi ranu, ponovo motaš čistim zavojem.
Dodiruješ me,
hraniš,
miluješ,
vraćaš sebi
i jutro smo ispratili,
a ja ti još ne priđoh.
Nisam vidjela da si se osvijestio.
Osjetila sam promjenu u tvom tijelu.
Osjetila treptaj na dlanu, dok te hranim medom.
Kap po kap spuštam ti niz grlo med, za snagu.
Đumbir, za groznicu.
Nikakve tajne izvan nas, nesvjesno uzimanje i davanje. Svakim ispravljanjem i križanjem brišemo iza pokoljenja mjesta i pravimo za ova što će da se dese.
Jel’ da da hoće?
Sanjam tu djecu, stotine neopranih kupina pod bradom. Milioni koraka bosonogog trka do mojih koljena i uspavanke.
Izmišljene za svaku krmeljavu trepavicu.
Samo da iznesemo planove, da ostavimo tragove, najbolje kako umijemo, jer već odavno sve je tu u nama, ja sam ti, ti si meni.
A kako bi samo bila lijepa i pametna buduća nam djeca! Bez dara za zlo pa i bez doma, oluji bez jedra, grljeha i bez večere sa svojim velikim očima i nevinim riječima sad posve isumnjanim, sad uprljanim svjetskim čudima, u iščekivanju početka.
I srce se ne može smiriti znajući izdajstva koja oni nisu kadar pojmiti, a doći će.
Bar se toliko poznamo.
Sve ide ka tome.
Sve se privodi kraju.
Od početka.
Znam, da si svega svjestan po načinu na koji si se pomaknuo na leđa.
Gledaš me kroz zavjesu kose pale na gola prsa.
Izderala sam krvavu košulju, izvlačila komad po komad ispod tebe rasutog po krevetu.
Mažem te uljem da umine hladnoća kože.
Radost.
Nisi pomislio, da je ostalo mjesta za smijeh.
Iznenadila te vrelina đumbira.
Prasnula sam u smjeh.
Dobrodošao je nakon strepnje.
Opušteno te gledam.
Nije me više strah.
Opet ti je prokrvario dlan.
Ušila sam ga odmah, već treći put, evo… mjenjam ti zavoj.
Nije me strah.
Bićeš dobro.
Sjenke padaju na pod duž sobe.
Stopala svjetlosti sklanjaju se u kut sve više, sve dalje.
Ustaješ sam.
Pomjeram se za tobom, ti rukom odmahuješ.
Kad koračaš, lebdiš.
Žutilo svilenih zavjesa čini te obučenim u svjetlost.
Zatvaraš prozor.
Okrećeš mi se
Ne uzmičem pogledom.
Neću zatvoriti oči, ali na tren moram.
Smeta mi ljepota sobe.
Tjera mi suze na oči.
Hoću da se umijem.
Glavom mi prolaze sjećanja na krvavu krstionicu.
Ruka mi leti prema čelu, pomišljam, Bože, hvala ti!
Ne skidaš pogled sa mene.
Možda bi trebalo da ne drhtim.
Ne mogu.
Možda bi trebalo da ne spuštam glavu.
Ne mogu.
Ravnam košulju niz sebe, ustajem sa kreveta.
Iz ormara iznosim dugu košulju, zamahom je navlačim na svoje ruke i prebacujem preko tebe.
Niz kosu.
Niz prsa.
Preko stomaka.
Kleknem ti pred koljena, ispravim joj krajeve uvrnute pri dnu.
Izdaju me noge.
Sad kad je sve prošlo i sve će tek biti.
Dotakao si mi kosu, naslonio se bedrom na moj obraz.
Podigla sam dlan tvome.
Dotakli smo se dlanovima na svečanu zakletvu. Povukao si me gore licu.
Uspravila sam se zabijajući ti glavu pod bradu.
U razlomku koraka posrnuli smo u istom smjeru.
Krevet ti je dočekao tijelo.
Tijelo ti je povuklo moje.
Ruke su ti i prije drhtale, svejedno je sad.
Uronio si usne u moj vrat.
Pritisnuo si me na krevet sobom.
Ukotvljeni smo.
Haljine među tvojim i mojim rukama našle su se na pola puta.
Spustili smo se jedno drugom.
Podigli smo glave.
Iz sati i života između, mrmljanjem i umiranjem izmoljen je čitav svijet.
Jedno smo.
Isti smo.
Sišli smo na svoje dno.
Ljetno popodne buknulo je i zagasnulo ljubavlju.
Raspršili smo ptice djetinje ljubavi u krošnje posječenih platana prošlosti.
Česticima prsnuli novu vasionu.
Dorasli smo u jesen našeg života.
Skinuo sam čekanje sa tebe, razjeo niti vremena neprimjetno. Skriven.
Moljac u svili.
Polegli smo u žito.
Udahnuo sam to zrenje korijenom kičme, zaorala si noktima brazdu crvenice izvijajući leđa.
Ispusti jednu kap krvi.
Mak kad prođe, da nešto rđa u žitu.
Žito kad prođe, da u tebi klija."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
3. ZBIRKA POEZIJE JEDNOG AUTORA KOJU SAM PRIPREMILA ZA TISAK
3. zbirka poezije koju sam pripremila za tisak-štampanje:
"ŠILJINA PROŠLOST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST", a koju je napisao pjesnik https://www.facebook.com/miroslav.grabovac.142
je tiskana-štampana. Knjiga se predstavlja čitateljstvu i može se naručiti kod autora, https://www.facebook.com/miroslav.grabovac.142
OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „ŠILJINA PROŠLOST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST“ https://www.facebook.com/miroslav.grabovac.142
Čitajući 3. zbirku poezije “Šiljina prošlost, sadašnjost i budućnost”, koju je napisao pjesnik https://www.facebook.com/miroslav.grabovac.142, vratila sam se mislima na mladost, a njegovi stihovi su me vratili u ono vrijeme kad je sve bilo drugačije, nego danas.
Prošlost koju https://www.facebook.com/miroslav.grabovac.142 opisuje u svojoj 3. zbirci poezije, to je naša zajednička prošlost u kojoj smo živjeli, prošlost u kojoj nam je mladost bila pitoma, naivno-nevina i bezazlena, a ne ovako brutalna, surova, nemilosrdna i ovisna o vanjskim utjecajima kakva je mladost današnjih naraštaja.
Sjećam se, da sam se slobodno sam kasno kući vraćala sa plesa, glave u oblacima od nečijih lijepih očiju i ne misleći, da će me na ulicama mog grada nečija nepoznata ruka protresti ili me napasti. Ta prošlost je sad nešto daleko, poluzaboravljeno i mnogima nejasno, ali naša generacija jako dobro zna da, iako nismo imali ovo što imaju današnji mladi ljudi, imali smo jedni druge, međusobno smo se uvijek vraćali u ista društva, veselja su bila iskrena, plesalo se i pjevalo, izlazilo se predvečer, a kući se vraćalo oko pola noći. Danas je sve drugačije, danas se izlazi u pola noći, a vraća se ujutro, mnogi su pod utjecajem raznih opijata pa ni ne znaju idu li kući ili tek odlaze. Na žalost, ova mladost je surova, brutalna i kako sam ranije napisala, ovisna o vanjskim utjecajima.
Ne znam kakvu starost će imati sadašnji mladi ljudi, ali naše zrelo zlatno doba s osmijehom na licu sjeća se svoje mladosti, sjećamo se svojih radnih mjesta kad nije bilo važno je li široka ili uska cesta, išlo se sa radošću na posao, plaća je bila redovita i primjerena odrađenom poslu za kojeg smo bili plaćeni.
Jasno mi je zašto se kroz Šiljine stihove provlači ta jaka nostalgija za prošlim danima, a jasno mi je i zašto se osjeća latentni strah pred budućnošću za njegovu djecu, unuke i mnoge druge mlade ljude. Današnje doba nije pitomo i nevino, naprotiv, današnje doba je surovo, brutalno, oštro, nemilosrdno i samo uz Božju pomoć se može preživjeti, ali taj egzistencijalni strah je prisutan u svakom snu svake noći, jer se ljudi pitaju hoće li sutra ili sljedećih mjeseci biti isto ili će se dogoditi nešto strašno pa će ljudima biti i to oduzeto?
Ova zbirka poezije je jako znakovita za mnoge ljude i to ne samo za našu generaciju, već i za nove naraštaje koji su rođeni u ovom surovom vremenu i ova zbirka poezije postavlja mnoga pitanja na koja, na žalost, nemamo odgovora, jer ne znamo što nam budućnost nosi.
https://www.facebook.com/varga.jadranka, pjesnikinja, Zagreb, 11.10.2020.
"NA ZAPUŠTENIM NJIVAMA RASTE PAPRAT KOJU TREBA SPALITI..."
slika: digital art
"-16 Neglectis urenda filix innascitur agris
Na zapuštenim njivama raste paprat koju treba spaliti"
"Misli koje imam, pretočene u djela, možda bih promjenila sve.
Sve ništa. Plačem u sebi .
Tražio sam molitvama olakšanje.
Olakšanje da ne osjećam. Osjećao sam u sebi sve.
Čovjek ne oblikuje sudbinu, sudbina oblikuje čovjeka za sat vremena.
Hranim se noću sjećanjem na grijeh.
Danju plijevim.
Noću sijem.
Mrtvo sjeme.
Ustrajno.
Veliko sam sunce zbog povremenih uspjeha.
Spasim dijete od pobačaja.
Pružim nadu očajniku na ogradi rijeke.
Između toga jadno mi je svo vrijeme lišeno strasti.
Niko ne smije znati.
Ljudi kleče na mermernom podu crkve, pred njima najviše klečim ja.
Ponavljam isto.
Milosrđe.
Dajte, uzmite.
Molite.
Ne ubijte.
Ako ubijate, čineći to žalite.
Oplakujući.
Svaki grijeh je isti.
Samo, moj je veći!
... i moje okajanje je žešće, znam to.
Možda se uistinu samo ja i kajem.
Osudite me, nije bitno, istorija će me osloboditi.
Noćas će anđeli otići na spavanje.
Bog će okrenuti glavu na drugu stranu.
Zoveš li me to ti? Ponovo.
Umoran sam. Oko mene se umor svija nalik rukama željnim ljubavi.
Da, ljubavi rekoh.
Rekoh: da ljubavi.
Nalazim je samu. Daleko je traže, pojma nemaju gdje je trava. Njena. Moja.
Ista, samo dvanaest godina poslije.
Pokušat ću živjeti.
Dvanaest godina poslije.
Možda ću zato morati umrijeti. Neka.
Znam, da je taj odgovor sasvim pravilan.
Vjerujem u Boga više, nego iko ikad, iako neću moći više nikad vjerovati. Bogu, sebi.
Četiri je popodne.
Udišem vrelinu.
Dolazim pred nju kao davljenik pred obalu. Oseka.
Možda za mene nije ostala nikakva nada.
Nada moja za nju.
Nada u nju.
Sad samo dolazim po odmor. Dosta mi je. Traženje je predugo moj život.
Život mi se samo prvih godina života činio nedokučiv.
Oči mi je od ružnoće krila majka.
Oči mi je stvarnošću punio otac.
Otišli su oboje.
Onda sam došao.
Ostavili su me slijepog, zagledanog u sunce.
Ja sam onaj ko sam.
Lucije.
Nosim svjetlo, plašim se mraka, mraka u meni.
Umoran sam... usamljen sam.
Umoran sam.
Samo noću.
Brzo će noć.
Četiri je popodne.
Udišem vrelinu.
Ja.
Košulja, duga, zaljepljena mi za tijelo.
Rastresam se prije, nego me vidi.
Kosa, zamršena, slijepljena od prašine,
duga dvanest godina čekanja, poblijedila od sunca.
Sklanjam rukom pramenove sa lica.
Spreman, da se prepoznamo.
Ona, ista.
Isto lijepa dvanaest godina poslije.
Sparno popodne na njoj izgledalo je beskrajno dugo.
Svjetlo joj je bojilo lice rumenim tačkicama tu i tamo.
Osjećam u srcu blagost.
Prisustvom svojim već mi napaja dušu svjetlom.
Suva je zemlja, svakim korakom podižem oblačić pržine na rijetku, nepovaljanu travu.
Svakim korakom crvenkasta prašina čini oblak bronze kroz koju je gledam.
„Zadrhtat ću, bez sumnje,
ako se ikad budemo sreli
u drugom životu,
u svjetlosti udaljenog svijeta
Zaustavljajući se
prepoznat ću tvoje oči,
tamne kao jutarnje zvijezde
i znaću da su pripadale
zaboravljenom sumraku
pređašnjih života.
Reći ću:
čar tvog lica
nije samo u njemu,
u nju se utkala
žarka svjetlost mog pogleda
pri susretu kakav se ne pamti.
I moja ljubav joj je
dala tajnu koja se izgubila."
R.Tagore
Osjetio sam šta znače riječi te Tagorine poeme.
Majka ih je iznova pisala ocu, šaptala tiho meni na grudima kao uspavanku.
U snovima sam najbolje pamtio.
Najbolje patio...
Oči me nisu smjele odmah izdati, gledao sam stope.
Tragovi mi se slažu sa njenim.
Srodstvo tabana ni u travi nije zaboravljeno.
Izdaleka ličimo sigurno na znance, iznutra svjetovima udaljeni.
Znat ću sve sada.
Žene dolaze tu da napune svoje sanduke blagom, vade iz nepresušnog rudnika. Ona dolazi tu da dijeli.
Moram znati cjenu.
Moram znati koliko je dala.
Koliko još ima?
Za moju pustinju njena kap je more.
Kap ako je...
Spremila je ležaj od cvijeća, smeđom haljinom ga je lomila.
Podigla je pogled na mene, otklonila zavjesu suosjećanja.
Nije imala drugog izlaza.
Nije imala drugog.
Ni izlaza."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"USLOV BEZ KOJEG SE NE MOŽE..."
slika: digital art
"-26 Conditio sine qua non
Uslov bez kojeg se ne može"
"Iz provalije svoje niskosti i kukavičluka zvao je Boga, jer on će umrijeti.
Znao je to.
Srce otrovano sumnjom.
Ta sumnja se i ranije javljala, uvijek je dolazila snažnija, obimnija. U sve.
Tijelo mu se raspadalo, jer je zloupotrijebio dušu. Čudna je to stvar - saznanje da ćeš umrijeti i sad kao da je već napustio sebe, gleda sve drugim očima.
Otvorio je oči, mozak, samozvanog uljeza sebe, huškao ga na sebe.
Neometan razumom nije se branio.
Podlegao je sebi.
Bez objašnjenja i oslonaca.
Zapamtio se dobro.
Dvije kristalno jasne stvari.
Prva.
Ne smije stati prije zadnje glave Otkrovenja.
Druga.
Reći joj ‘volim te’.
Tako ću se iskupiti.
Za sve. Za greške.
Ne prema životu. Život nije pružio utočište, nego prema onima koji su ga voljeli.
Molit ću za oprost za neprilike koje stvorih, zahvalit ću za ono što su za mene činili.
Biće ono što jeste.
Imat će sebe.
Nije nešto, ali dat će sebe najskromnije i najviše što može.
Nije on Bog. Nije mu nimalo blizak.
On je jedno od čuda njegovih.
Možda najčudnije.
Možda čudovišno, ali podjednako čudo."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
PROMOCIJA KNJIGE "ZOVE MENE MOJE SELO" - ŽELJKA JOTANOVIĆ
još jedna autorica je dobila svoju 2. zbirku poezije koju sam joj pripremila za tisak-štampanje:
mlada pjesnikinja iz Slovenije Željka Jotanović napisala je svoju 2. zbirku poezije "ZOVE MENE MOJE SELO", a Anđa Jotanović, blogerica Angelija - Anđa Jotanović je napisala osvrt za ovu lijepu zbirku:
"OSVRT NA ZBIRKU POEZIJE „ZOVE MENE MOJE SELO“ Željka Jotanović
napisala Anđa Jotanović
Toliko čežnje za svojim rodnim selom, (Čečavom), još nigdje nisam čula, vidjela i pročitala. Ta čežnja za zavičajem izvire iz same duše naše pjesnikinje Željke Jotanović kojoj je ovo druga knjiga pjesama.
Upoznata sam sa čarima seoskog života, jer sam i sama odrasla u sličnim okolnostima. Zato me još više fasciniraju ovi nadahnuti stihovi. Oni glatko teku iz sjećanja na iskustva odrastanja u idili seoskog života gdje je svaki događaj zabilježen u radosnom srcu.
Odrastanje i probijanje kroz život brzo nam oduzmu radost i slobodu kretanja, ali nam uvijek ostane sloboda izražavanja kroz sjećanje proživljenih trenutaka koji su nas trajno obilježili kao ljudsko biće. U toj ljudskosti sve su vrijednosti naših predaka i njihovog učenja o životu i opstanku. Kad se otisnemo na put preseljenja iz rodnog kraja, ostaje nam prilagođavanje nepoznatim ljudima i novim životnim okolnostima.
Život nas ponekad ne pripremi dovoljno snažno na izazove koji stoje pred oduzimanjem naše slobode mišljenja, govora i ponašanja. Prilagođavanje je ponekad vrlo bolno i teško bez ramena na koje bismo se mogli sigurno osloniti. To rame naša Željka Jotanović je imala i izgubila. U njoj su ostala sjećanja na proživljene ljubavi i čarolije odnosa zaljubljenih bića koji kroz pjesme pričaju svoju priču.
Ova knjiga „Zove mene moje selo“ puna je stihova o kojoj sanja ljudska duša protkana raznim emotivnim iskustvima srca. Nostalgija za proživljenom srećom i osujećenom ljubavi izvire iz svakog stiha.
Bilo mi je zadovoljstvo čitati ovu životnu priču, iako mi je ponekad i tuga zaiskrila u zjenicama oka. Sjećanje na sretno djetinjstvo naše pjesnikinje ostavlja svoj pečat zadovoljstva življenjem u nekom ljepšem vremenu gdje se o slobodi nije razmišljalo. Ona je bila sastavni dio života. Podređenost društvenoj i obiteljskoj zajednici može biti teško iskustvo duši koja odraste u slobodnom kretanju, zdravom disanju i mudrom mišljenju. Preuzimanje odgovornosti za sebe je i odrastanje, a izlazak iz iluzije da će se netko drugi pobrinuti za naše potrebe daje nam mogućnost, da se susretnemo s onim dijelom sebe gdje su pohranjene najljepše, ali i najtužnije uspomene. Sve je to naša pjesnikinja proživjela i smjelo svoj život usmjerava pjevajući o njemu, iako su i suze njegov sastavni dio.
Knjiga je nadasve interesantna za ljude koji su se otisnuli iz svog zavičaja i krenuli putom nekog boljeg, smislenijeg života gdje je življenje lakše, a opstanak ipak ubire svoj danak u čežnji duše za mladošću i nekim sretnijim obiteljskim životom koji je protkan vjerom u Boga, svece i poštenog čovjeka. Vjera u sebe vraća čovjeku snagu koja utire put za snalaženje ljudske duše u svim životnim izazovima.
Čitajući ove stihove promišljala sam o tomu hoću li biti dovoljno kompetentna, da napišem osvrt na njihov sadržaj. Duboko me dirnula iskrenost pjesnikinje i njen otvoren pristup životnim iskustvima takvima kakva jesu, a ona su i vesela i tužna, iz njih izvire ljubav, vjera, nada, ali i odlučnost da se korača ispravnim putom u ispravnom smjeru, onako kako je pjesnikinja naučila u najranijem razdoblju svog života živeći uz mudrost djeda i bake.
Od srca preporučujem ovu knjigu pjesama i vjerujem, da će kod čitatelja pobuditi sjećanje na svoje proživljene trenutke odrastanja, prve ljubavi i nostalgiju za jednim vremenom koje nam se sada čini tako dalekim, a opet vrlo bliskim."
Anđa Jotanović, književnica,
Rijeka, 02.09.2020.
"PJESNIČKA SLOBODA..."
slika: digital art
"-15. Licentia poetica
Pjesnička sloboda
"Okupiran sam tom mišlju.
Ne da mi leći ni one sate kad bih i ja to morao. Bezbožne ideje sebi ne tajim.
Ja sam onaj ko sam.
Pred sobom sam gol i nov, poput Mesije.
Kupaonicom hodam gol do spavaonice, pred ogledalom posmatram tijelo. Lijepo tijelo.
Sposobno za užitak.
Svoj.
Tuđi.
Mislim na tijela. Ponekad ponavljam u sebi slike djevojaka koje sam pratio po poljani, oštrih lica, mekanih dlanova.
Ponekad samo pratim trag.
Jedan.
Dovoljan.
Repetiram posrtaj.
Jedan.
Dovoljan.
Ležim na poljani okružen oštrom travom otkosa. Djevojka je do mene, puni zrak tišinom. Nepokretno sjedi raširenih tabana i skupljenom žutom haljinom između nogu. Kineski žutom.
Mirna.
Nepomična.
Posmatra me.
Spuštam njene naramenice. Svlačim joj košulju na polovinu grudi. Gledam usjek dvije bijele kugle. Rušim se. Odvajam dušu od sebe.
Želim je.
Mrzim je.
Drhtim, duboko dišem. Mogu pobjeći od svega, ali od sebe ne mogu.
Odjeća je Božja. Odjeća me čini sigurnim. Ispod odjeće sam ja. Tu ništa nije sigurno.
„Nemoj se pomjerati, molim te, ne dodiruj me, ja hoću da osjetim.“
Nije me strah, da ću je povrijediti. Neće joj se desiti ništa novo. Pustit ću ovaj put.
Nju.
Oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.
Skinula mi je odjeću. Trpio sam ubode trave duž leđa.
Marila nije ni za sobom ni za mnom.
Nisam rekao ništa. Osjećao sam radost.
Neću potpuno biti dobro. Bolom mogu otkupiti užitak.
Prešla je preko mene. Svom težinom, naglo.
Oštra bol preko kukova.
Zar nije stalno govorila o svili?
Tkanina trlja moja bedra i nije to svila. Nije ništa posebno, sasvim obično platno.
Obukla je svoju sasvim nevažnu stvar.
Obukla se za mene.
Osjetio sam ruke, sklanjala je žuti prevjes preko njenog tijela preko. Moga tijela preko.
Glavama smo ostali zarobljeni u oblaku žute haljine.
Ništa za mene.
Njoj sve.
Shvatam značenje - hoće ona osjetiti-uzeti mene.
Njoj sve.
Pripadanje.
Neko ko će pripasti njoj. Bar jednom.
Nisam vidio ništa, osim lica.
Žuto lice, koža, kosa.
Žute oči.
Nisam se doticao njenog tijela, otišao sam dalje.
Okov kože i kosti je razlomljen.
Znao sam da me je pustila sasvim sebi.
Prvi put.
Posljednji?
Da li želim biti posljednji?
Da li ona?
Zatvorio sam oči. Iznutra ponovo žuto. Uzela mi je sve.
Ovako se osjeća sunce.
Žuto.
Vrelo.
Rušili smo tišinu.
Glodali golotinjom glad.
Glad svog tijela sam osjećao, gutao, stiskao zubima, iznova.
Prolazili su uzdasi, urlici, mucanja.
Prestankom pomjeranja, vidjeh.
Glave nisu više bile pod haljinom.
„Voli me“.
Okupala me.
„Voli me“
Krstila.
Znojem, poljupcima, suzama.
Nov. Izašao sam nov.
„Volim te i ne možeš mi ništa.“
Stvari koje su se zbivale u meni bile su glasnije od grmljavine. Što veća svetinja i molitva, dva put veći grijeh i prokletstvo.
Bog-grešnik. Vidio sam. Vidio sam dlanovima, očima, tabanima, tjemenom.
Bio sam ogroman.
Tijelo između peta i tjemena.
“O, Bože, ako postojiš,
spasi moju dušu, ako je imam.“
Ernest Reman
Bio sam obilježen.
Otac i sin.
Sin od oca.
„Voliš me i ne možeš mi ništa.“
Znao sam, naučila je šta sam ponavljao.
Naučila me da znati je opasno.
Ne mirim se sa mirenjem od tada.
Otišao sam sa poljana zauvijek.
Sjeme je posijano.
Nisam znao da sjeme ne klija,
ono počelo satirati je."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"UDOVI RAZBACANA PJESNIKA..."
slika: digital art
"-21 Disiecti membra poetae
Udovi razbacana pjesnika
"Dječaci misle da lijepo ne krije bol.
Dječaci misle da smiju dodirivati sve što nije oštro. Dječaci misle da su lijepe stvari svete.
Dječaci vole kvariti stvari.
Dječaci bace pokvarenu stvar kada je otvore.
Dječake plaši slomljena unutrašnjost.
Dječaci ne vjeruju ničemu što ne mogu doseći.
Dječak postaje muškarac kad mu bol omili.
Mili moj, kakvo si odrastanje imao!
Ne plaši te poderana rana, ogoljena duša ni krzav porub haljine.
Uništila sam ga kroz šiblje i oštro kamenje na tlu.
Morat ću to popraviti. Ne sad.
Sad me sažaljenjem svog pogleda pokrivaš.
Jesi li tu bio cijelo vrijeme?
U ovoj sobi?
Unio si me pažljivo. Lijepa je.
Liči mi na grobnicu lijepo očuvane ljubavi.
Osjetila sam, spustio si me oprezno na krevet.
Grč je prošao mojim tijelom.
Jesam li za tebe neko ko tek treba bolesnički krevet ili sam bolest koju hoćeš preležati?
Tijelo te odavalo grozničavim drhtanjem cijelim putem, dok si me nosio.
Je li te uplašilo sa koliko ljubomore sam ščepala tvoje ruke?
Tom ljubomorom, čini mi se, mogu te sjetiti na ono vrijeme kad si bio odraslo dijete i kako me tad nisi htio ispustiti iz ruku, kao omiljenu igračku.
Znaš li, da kad ispustiš igračku, ona prestane da se igra. Ona umire u kutu uglovima svih udova, krnji se i kruti. Ljuti. Urušava u sebe manjkom tebe.
Odmakao si se od mene. Jedva te nazirem u kutu.
U mraku. Ponovo u mraku.
Jesu li ti ikad rekli da Lucije znači svjetlo?
Gdje je nestalo sve što si nekad bio?
Zar nisam više ona kojoj nesvjesno tvoja misao luta?
Cvjetni motiv posteljine birala je žena.
Košulje nisi oblačio odavno ili ih ona više ne pere.
Ili je više nema?
Ili je sada nema?
Soba je zagađena nedovršenim mislima i knjigama. Poznam ih.
Poznaš ih i ti.
Ostavljene su po podu, pregažene.
Govorili smo stihove kao obećanja.
Mislila sam da su obećanja. Pregažena su.
Tuga je što si me uveo u ovu sobu.
Hoću da te volim.
Hoću da me voliš
Čini se kao da razmišljaš koliko sam za tebe umrla.
Tužna sam, očajna sam.
Duh tvoj. Nečiji.
Duh tuđinski, razbacan oko nas ukazuje mi koliko ne djelimo ništa.
Duh neke ljubavi koja je, čini mi se umrla, ali još je tu.
Ljubav, a tu samo nedostaju tijela.
Tuđa.
U ovom trenu smoći ću snagu ugurati sebe u međuprostor unutar grobnice lijepo očuvanih ljubavi ipak da ostanu naša dirljiva tijela.
Došla sam naći svjetlo.
Istjerati tamu zauvjek.
Ovako ili onako.
Ustajem sa kreveta.
Ne plaši se, neću pomaknuti niti jednu razbacanu stvar.
Zaobišla sam sve te ikone tvog svetilišta.
Klečim pred tobom.
Neizrečena je to molitva, daj mi šaku sebe protiv svih moralnih načela.
Moj oblik i tvoja sadržina kinje jedno drugo, jer kipte jedno ka drugom. Popucaj te membrane, brane, barikade i pusti me sebi.
Šta ti je važnije, sloboda ili pobjeda?
Podigao si glavu zakržljalu poginjanjem. Vidim tragove suza na tvom licu.
Tvojih i mojih.
Kosa ti je duga, mnogo duža, nego kad sam te vidjela zadnji put.
Lijep si. Divan si.
Ništa ti gorčina nije pokvarila skladnu liniju usana.
Mogla bih te beskrajno dugo gledati.
Nikako ne sklopiti oči.
U krilu ti je ruka i sklapam dlanove oko nje.
Dlan na dlan.
Toplina sunca i treperenje vjetra.
Nosiš uvijek iste darove mom trbuhu.
Jedva da osjetim ožiljke dlana.
Trebali smo se pažljivije igrati. Manje ozbiljno.
Trebalo nas je manje boljeti na dodir.
Ne sanjam te.
Svjesno sam odlučila, da boraviš stalno u mojoj glavi. Kako ko to zove, nije moje da razlučim.
Nismo isti, ali zato što se nismo prepoznali.
Dovoljno upoznali.
Mijenjali smo svoje likove po potrebi. Čin iz čina igrali se pravednika, ljubavnika, prolaznika, pokornika, pokojnika.
Uškopili smo potrebu odgađanja života na račun smrti. Izračunali smo ih previše za dobar ukus tek dva prosta života.
Popustimo malo bar noćas.
Bolest je to što te i danju i noću maštam. Noćas kao i prethodnih života.
Svaka noć, smrt je ista.
Svaka smrt, dijagnoza je ista.
Nek’ mi se život ugasi, ako ikome štetu čini.
Šteta je postojati nikome.
Boliš me, od zuba, od usana … nemanjem.
Sva ova noć i na izmaku sam snage.
- Hoću ispovijed.
- Ne govori ništa.
Lomili smo koplja ponovo.
Plima i oseka.
- Idi spavaj! Umorna si. Ima vremena za ispovijedi.
- Šalješ me u krevet kao u kaznu! Šta kad se probudim? Zašto tu? Zašto ti ne spavaš? Umoran si, nosio si me.
- Biću dobro...lezi, ne boj se.
- Ti me se bojiš ili za mene? Smijem li biti ovdje?
- Smiješ li?
- Ne odgovaraj na pitanje pitanjem. Krevet, je li tvoj? Soba?
- Nije moj.
- Vidiš, u tome je sve. Mrzim sredinu ničega. Sve usput, nečujno. Ostavi ovu sobu, sve. Imam iste ove knjige, imam ih i više, neće ti ništa nedostajati.
- Ne idem nigdje. Nisam te doveo da bi bježala, ali ako želiš ići…
- Ne, ne želim nigdje. Samo ova soba, muči me to.
- Soba je samo soba i ne misli o tome. Spavaj, molim te.
Lakomisleno učitelj postade učenik i njegova odlučnost se raspolovi na njegovu lakomost i njenu lakoću.
Korak po korak odbijali su se od zemljanu plohu kao da uče prve korake. Nerazumljiva ljepota stvaranja novih koraka u plesu njihovog života utkana je u tu sliku.
Nekome sa strane izgledaju ujednačeno, zaneseno tijelo umorno od plivanja baca se u postelju na predah.
Nije sjela na krevet.
Gledala ga je.
Spoznavala.
Zastala je leđima naslonjena na njega.
Sve što joj je odgovoreno, rečeno je da se izbjegne odgovor. Dao joj je oprost za svoju ljubav.
Soba je samo soba.
Krevet je samo krevet.
Idući tom mišlju nudi joj odlazak u krevet i to je samo to, samo odlazak na počinak.
Ništa nije bitno.
Vratili su se na početak.
Je li to izgovorio?
Lomila je svoja koplja.
Pred njom se razvijala bijela posteljina predaje.
Stvari su stvari, soba, krevet...
Osjetio sam miris njenog vrata prateći je ka krevetu.
Ne vjeruje mi.
Olako sam koristio vjeru i sad me izdaje.
Vaga pred krevetom ceremoniju izdaje.
Zaudaram previše na mene bivšeg.
Misli u samoći će otvoriti oči.
Još je u groznici i ne vjeruje da sam došao.
Glancao sam ubjeđenja o čistoći i nekadašnjoj istini. Poričem se i odričem djela kojima joj naštetih. Nauk je to: mrziti svoj život i opet ga ne ispuštati.
Obolio sam je.
Pomoći ću joj.
Njoj. Sebi.
Ne znam kako je to sebe osloboditi.
Učit će me ona noćas sve potrebno.
Moram je osloboditi haljine.
Može trenutak stajati sama.
Odmičem se od nje tek toliko, da joj prebacim haljinu preko glave.
Obolila me u trenu.
Drhtim. Gorim.
Ruke su mi u vatri, dok je dotičem.
Skidam sa nje komadiće trave, opale latice, grudice blata zalijepljene za kosu.
Vrela je od umora.
Moram je obući.
Nije da želim.
Tako treba."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
UŽIVO: DANA ŠKRBA... na blogu još jedna njena pjesma: "IZMEĐU PETA I TJEMENA..."
Uživo, video gdje se konačno vidi autorica DANA ŠKRBA, jedne od najboljih knjiga MOLJAC U SVILI koje sam pročitala u zadnje vrijeme!
''(VIDEO) POGLEDAJTE KAKO IZGLEDA ŽIVOT U ŽENSKOM ZATVORU: OVO SU NJIHOVE ISPOVIJESTI!
U jedinom ženskom zatvoru u Federaciji BiH, onom u Tuzli, smješteno je skoro 40 zatvorenica. Kakav je život žena iza rešetaka, da li se kaju i šta planiraju po izlasku, ispričale su za Dnevnik Newsmax Adria.''
izvor:
https://crna-hronika.info/video-pogledajte-kako-izgleda-zivot-u-zenskom-zatvoru-ovo-su-njihove-ispovijesti/172683?fbclid=IwAR3_iA2RcTaHrEQLlNrUZ1XkpVpn5qaTUUMhpTGagQxw37gDrtHxjsQDxp8
slika: digital art
"-14 Inter calces et verticem
Između peta i tjemena
"Majku je ubila ljubav.
Oca je ubila majka.
Živim u očevoj kući.
Danju i noću borim se sa grijehom. Danju i noću borim se sa grešnicima. Borim se protiv grešnika. Borim se greškama.
Gubim. Dobivam.
Ne odustajem.
Noću umirem.
Proganjaju me snovi.
„Najmoćnije drveće
mora pustiti korijenje
duboko u tamu,
duboko u zlo.“
Nitzche
Poznam zlo.
Zlo je poznat teren.Igralište-izgaralište.
Prošlost nije ono što vjerujem, da se zbilo već ono što jeste bilo. Nema bježanja.
Duboko na obodu grada poljana. Poljana nosi snove, žudnju, kajanje, smrt. To je moja zla kob.
Svršit ćemo zajedno.
Čovjek proživljava prvi put sve bez pripreme.
Sad znam. Istina me dotakla.
Sin sam svog oca. Idem spreman.
Između peta i tjemena slobodan. Svoj. Ponovo.
Napuštam kuću opasanu ogradom. Četiri je popodne. Udišem vrelinu. Ulazim u travu, prstima je raščešljavam brzo koračajući.
Osjetim ih. Tu su.
Jedni.
Jedne.
Oni.
Danima mi prilaze očevi, majke, uplakane djevojke, vojnici na štakama, dječaci lijepi, ružni.
Nešto je drugačije.
Poljana zmijsko leglo opačine, gubilište, jama zla.
Crkvena renesansa ispovjedaonicom vlada.
- Molim vas, oče, noćas se moram spustiti tamo, ja je moram vidjeti još jednom. Nije mi dozvoljeno, ali tako mi Boga hoću!
Neka me nema, ruke, stvari koje mi šapuće dok sam sa njom. Ona nestaje kroz tunel, idući za njom vidim svjetlo, vidim Boga. Pita me da li je volim?
Stalno joj moram govoriti da je volim.
- Razumijem, ali to nije u redu. Moraš prestati. Uništit ćeš se, već ti se zavukla pod kožu.
- Kožu, koju kožu? Ona me prva dotakla ikad, nije to ništa rekla je, ista sam ti, rekla je.
Oče, svi se boje moje kože, odvratan sam. Ništa ne pere ove ožiljke. Deset godina je od požara vijećnice prošlo. Uzalud je. Ona razumije, samo me ona vidi iznutra.
- Oče, šta više da radim, oblačim haljine, kitim se. Oblačim svilu, one smješne glupe trakice. Neće da me zaprosi. Dopustila sam i da legne sa mnom. Ništa. Znam gdje ide svaku noć, je li vam rekao? Svaku noć lovi beštije. Išla sam tamo, nego šta, nisam blesava. Niko mene neće ismijavati. Našla sam ga. Pa on u blatu sjedi, ništa posebno. Eto, došla sam mu, ali nisam dala da me takne. Baljezgao je, rekao mi je da ako voliš i blato je palata. Otjerao me je, rekao da ima ko da voli njega, a ne stvari.
Promjena.
Narav zvijeri se promjenila.
Zvijer koja moćno kopulira. Manipulira.
Ne tjelima. Dušama.
Draži mišlju o jedinoj utjesi zemaljskog roba.
Ljubav."
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
''Da te gledam kad mi bude došao posljednji čas i da te umirući držim klonulom rukom...''
slika: digital art
"-12 Te spectem supema mihi cum venerit hora, te teneam moriens deficiente manu
Da te gledam kad mi bude došao posljednji čas i da te umirući držim klonulom rukom
"Uzalud svi smisleni govori „odveli su nas putevima bez povratka.“ Čim smo izašli vratili smo se negdje.
Živimo mišlju da idemo ka smrti .
Spoznao sam da je nosimo u sebi, kao okidač, lukavo sakriven pod epitelnim branama.
Odgađamo stisak do pogodnog trenutka.
Nismo živjeli vani koliko smo bili podložni vanjskom.
Odnekud su došle magle.
Bez upozorenja.
Volim te, ljubavi, toliko godina isto.
Gubim te, ljubavi, toliko godina isto.
Čitavu vječnost te gubim.
Umorna sam od tvoje stvarnosti.
Hoću preći na drugu stranu, hoću biti zrak što te dotiče, biti tvoj znoj. Umorna sam dijeljenjem tebe sa tvojim Bogom, krivnjom, pravdom.
Noćima me ostavljaš praznu, dok kopaš grobove.
Jedeš mi noći, gutaš mi dane. Volio si me bjesomučno, dok nisi otkupio ljubav.
Jesi miran, Isuse, sad si ubio Judu? Nije ti dalo mira, zar ne? Ne trebam raj, nikad nećemo biti na istoj strani nebeske postelje. Tako je oduvjek i trebalo biti.
Sjeti se slada jutara kad nisi olako mogao preći preko mene. U meni si neprolazan, zakovan, otrovan.
Znaš li koliko te čekam?
Proklinjem svaki sat nekršten tvojim dodirom. Oslobađam te ljubavi svog tijela.
P.S: Natpis mi na grob ne stavljaj. Kad zasiječeš dlan, u grijeh ili molitvu, krvlju mi ime potpiši.
Majku smo našli obješenu o kovano gvožđe nad vratima.
Vratima očeve radne sobe. "
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
"ZA LJUBAV NEMA MJERE NI ODMORA, OSIM U SMRTI..."
slika: digital art
"-13 Nec modus aut requies, nisi mors, reperitur amoris.
Za ljubav nema mjere ni odmora, osim u smrti
"Sjetio sam se natpisa na zidnom satu.
Svi ranjavaju, zadnji ubija
Otac se ubio za njom.
Zbog nje.
Nju nije izdao.
U očima slika obećana kraljevstva Božjeg. Nije skidao pogled sa njega. Bez kajanja okrenuo je glavu idući u drugom smjeru.
Izolda, sve bi bilo drugačije, da nije bilo obećanja, ljubavi, pisma.
Bog napusti očevo tijelo u zadnjoj čestici svjetla, kapljici krvi. Bijaše podne kad on otiđe. Nađoh ga skoro prozirnog u radnoj sobi.
Zidovi sobe bili su crveni.
Deset dana nakon tamno smeđi.
Samo jedna riječ.
Ljubav, Ljubav, Ljubav, Ljubav,
Ljubav, Ljubav, Ljubav, Ljubav,
Očeva izdaja.
Njegov grijeh.
Ovo nisi ti.
Ti nisi izdajica.
Nema ničeg strašnog u izdaji, ali kada izdajica zaboravi ko je, neka mu je Bog na pomoći.
Izdaja je napuštanje redova. Napustiti redove znači otići u nepoznato.
Ja ostajem. Nikuda ne idem.
Sin sam oca.
Ja sam Lucije.
Ja sam onaj ko sam.
Četrdeset noći mi je vrućica tresla tijelo. Gorio sam. Mrznuo. Sišao do dna pakla i vratio se nazad.
Održao sam misu zadušnicu ocu. Nazvao sam ga bolesnim, starim vojnikom.
Vojnik mi je predao službu.
Imao sam posao za dovršiti.
Oprostiti ocu.
Oprostio sam ocu.
Došlo je nenadano kao povjetarac.
Shvatio sam, čovjeku se da oprostiti zločin što je takav obeshrabren, nekome otac.
Da li tako lako smije da bude praštanje?
Ne uz vizije, proročke snove.
Prosto sjećanja su se skorila i neosjetno spala sa kože.
Neosjetno, ožiljak ispario usred noći.
Ja sam onaj ko sam.
Svjetlo sam, jer plaši me mrak.
„Ne mora nešto biti istinito
zbog toga što je neki čovjek
za to umro.“ "
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
''Pohotljiva i neumjerena mladost predaje starosti iznureno tijelo..."
slika: digital art
"-8 Libidinosa et intemperans adulescentia effetum corpus tradit senectuti
Pohotljiva i neumjerena mladost predaje starosti iznureno tijelo
"Na njihovu riječ, toliko njih više nije smjelo u igre.
Putem nazad, dugo kroz noć, ulicama, prozorima, ječalo je: dobar pas.
Znao sam hvatati. Mogao sam hvatati. Nisam hvatao. Pratio sam im trag, čekao da okončaju prelijevanja jednih u druge, iz tih stapanja niko nije izlazio isti.
Znam.
Gledao sam to. Gledao sam oči. Svakoj sam gledao oči. Prvi put suzne.
Drugi put prkosne.
Treći put iščezle.
Mislio bih na poemu T. S. Eliota, htio im je šaptati sa bradom na grudima:
“Želio bih znači da on ode,
znači, želio bih
da nju patnja bode,
da ode, on da ode
kao što duša
odlazi od tijela,
ranjenog i bolnog
kao što duh odlazi
od tijela iskorištenog.
Našao bih neki način,
neuporedivo lak i vješt,
lak za obostrano shvatanje,
lak i bezvjeran kao osmijeh,
kao rukovanje.“
Vidio sam izvor otkud potiče stid. Išao sam ukorak za njima, nekad prije njih, mjesta za koje sam znao, da bi bila moja mjesta.
Čekale su, da im dječaci-muškarci odu .
Osjećale su me. htjele su me. Na samom rubu stida izazivale su me, uzvikivale da izađem, prestanem se plašiti, da sam tužno nesposoban za borbu. Tražile su razlog, da me zabole, ponize.
Iz šipražja sam izlazio lagano, komad po komad odlagao odjeću, puštao da pobijede, skidao se gol.
Gol dovoljno da shvate.
Meso, vidjele su svo moje meso, tada su spoznale, grozno je dati samo meso.
Ćutale su.
Svaka je ćutala.
Nisam nikome ništa govorio.
Podizao bih ih klonule sa trave, milovao još toplo oznojeno tijelo, sklanjao pogled s izloženog međunožja.
Rubom rukava isprva bih brisao krv, puštao sam ih, da plaču u mom krilu i kopčao haljine.
Dugih sati smo se obmanjivali, govorili smo o njima, njoj uvijek o drugima ... nikad o meni.
Umiranje njene želje, da me ima bilo je nadohvat ruke, mislila bi, njen sam sjedeći kraj njenog krila.
Nije bila u pravu.
Imala me, sve i jedna me imala i kad sam odlazio i kad bih se uvijek vraćao.
Htjele su me. Htio sam ih.
Nisam ih imao.
Iza drugih im je ostajala krv.
- Zašto gledaš tako u mene?
- Otkud znaš da te gledam?
- Ne razumijem, glup si.
- Ako baš hoćeš da znaš, pitam se da li si stvarno tu?
- Ako sad vrisnem, ako kažem jednu glasnu riječ, znat ćeš da smo tu. Oni će znati da si tu.
- Oni hoće. Oni bi to voljeli, ali neće, jer vidiš ja znam ko su.
- Nije važno što ti znaš ko su, oni će da se postaraju da te nema, zbog mene.
- Jel' o misliš? Ili to znaš?
- Znam, da moraš ti da me voliš.
Posmatrajući ispod oka shvatio je, da je istina zasjekla poput noža.
Shvatila je, otkrila se suviše.
- Normalno, da sam važna. Sve smo im važne. Ja ovo volim. Mi ovo volimo. Vidiš haljinu, nikad nisam čula šuštanje svile. Nisam ja niko, ne moram biti ovdje. Imam oca, on nije bilo ko, doktor je. Pametan. Dobar. Plemenit, ali siromašan. Otac je prema njima siromašan. Moja majka nikad nije imala mnoštvo lijepog, a trebalo je. Nikad joj nije mogao dati ništa posebno važno.
- Lijepe, važne stvari.. To sve su stvari. Pun ih je prvi red nedjeljne mise.
Ruku skrštenih pod bradom on ju je promatrao, dok je govorila.
Nije još sposoban zaključiti da li je njeno mišljenje njeno. Čisto njeno. Usađeno?
Govori li iskreno ili racionalizuje?
Nagonski se pravda?
Trebala je da se pravda. Ne da govori bez ustezanja, da voli biti kurva.
Htio joj je strgnuti prljavu kožu, učiniti je novom, slatkom, punom radosti pa čak plemenitom ili dovoljno samo prostodušnom djevojkom, ali čemu bi to koristilo?
Učiti bogalja, da stane čvrsto na obje noge?
Ništa nije mogao da izmjeni.
„Savjet, ma kako bio dobar,
izvrće se u korist onog koji ga prima.“
Pročitala je u doktorovoj molbi, da spava sa njim stih kojim se pravdala. Važan. Pročišćujući.
Zato je znala što on slutio nije.
„Oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.“
On je znao čitavu poemu:
“Ne poželite gospođe X, a desi li se to,
prije no što skočite, budite sigurni da i ona želi vas.
Poput mesa na stolu mi ćemo se pokvariti.
Vrijeme je naša mutna voda; vjera-ulje.
Naša je Krivnja sadržana u pukom Postojanju, stoga oprostite sebi svoju smrt i slobodno strujite.
Neshvatljiva dobrota ima rastezljive zahtjeve.“
Updike
U njemu je bilo gladi, ali ne i okrutnosti.
Tu Updikeovu poemu njegova je majka pisala ocu. "
DANA ŠKRBA "MOLJAC U SVILI"
http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php
